strana 1 od 4

ETHNOAMBIENT: DRUGA VEČER U SOLINSKOJ GRADINI

Ogorje kontra Australije

Konačna dijagnoza Ethnoambienta 2002. mogla bi pitijski glasiti: krčag ide na vodu dok se ne razbije. Izdajničke pukotine na konceptu Ethnoambienta, istina, još uvijek prekriva glazura, no vrijeme je ipak, čini se, za temeljitija krpanja: i zbog krčaga i zbog vode

Drugi dio ovogodišnjeg Ethnoambienta je prepunom Gradinom, nahajcanom publikom te programom koji je bio višestruko zanimljiviji od onoga anemične nastupne večeri, pokazao dva posve različita izdanja solinskog "festivala" world musica. Glavni razlog dupkom pune Gradine zacijelo je bio nastup medijski razvikanih Aboriđina iz skupine White Cockatoo koji su premijerno nastupili koji dan ranije na zagrebačkoj smotri folklora. Bez obzira bila riječ o temeljnom "koncepcijskom" nesporazumu između ideje koncerta i foklorne smotre ili pak o samom karakteru peteročlane skupine White Cockatoo, njihovo je solinsko gostovanje više nalikovalo na stiliziranu predstavu za nezahtjevne turiste, na neki uvrnuti freak show (koji je, kao u najboljim kolonijalnim danima, čak imao i svojega bijeloga voditelja koji jednako ignorantskoj publici baja prigodnu storiju o ritualima iz "busha") čija metafora može biti iguana od stiropora omotanog samoljepljivom vrpcom, nego li na glazbeni nastup. Publici koja je možda od aboriđinske petorke (dva plesača/pantomimičara, svirač didjeridua te dva pjevača) očekivala glazbeni nastup, evo možda korisnog savjeta: pokušajte nabaviti odličan album Bloodwood - The Art Of Didjeridu, plod kolaboracije aboriđinskog svirača Alana Dargina i gitarista Michaela Athertona. Spomenuti je projekt, naime, bezgrešni spoj tradicije, autohtone glazbene baštine i suvremene glazbe (odnosno njezinih komunikacijskih kanala); nadahnut istim idejama koje su nekoć bile "operativna platforma" Ethnoambienta.
Tradicionalni folklor (bez koketiranja s ovovremenim fuzijama) glavna je značajka nastupa iranske grupe Leymer. Virtuoznost svirača perzijskih gajdi/mijeha, zajedničko pjevanje i sviranje četvorice vrsnih udaraljkaša uz tipične vokalne arabeske i ekstatičan ritam (koji naprosto "eksplodira" u emocionalnom klimaksu finala) dvadesetominutnom su nastupu Iranaca dali veoma visoku ocjenu. Izvedene pak skladbe bezrezervno su nosile, a sugestivnošću izvedbe i posve opravdavale predznak posveta ljubavi, posvećenosti i potpunom prepuštanju duhovnome.
Nastup pak Ogorjana odnosno obitelji Leskur (kojoj je pridružen Ivica Boko) premda je ojkalicama/rerama i plesom "u suho" (bez glazbene pratnje) bio tipičan dio programa kakve smotre folklora, zavrjeđuje potencijalnu pozornost glazbenika sklonih fuzijama. Naime, nastup Leskura ne samo da je bio uvjerljiviji i životniji od aboriđinskog igrokaza za turiste, već on također svojom glazbenom teksturom (pa i specifičnim "pauzama/cenzurama" između stihova koje bi zgodno popunili slojevi elektronike) naprosto vapi za suvremenim fuzijama. Na pamet mi iz prve pada sjajni HC Boxer ali i Legen.
Potonji su pak zaključili drugu večer Ethnoambienta zgodnim nastupom koji je publici pružio prigodu za ples. Samplovi i loopovi kojima se na pozornici bavi Darko Pecotić uglavnom su srasli u zvučnu sliku Legena (kojoj odličan flautist Igor Hajdarhodžić daje poseban, pomalo čak i psihodeličan ton) no grupu su vizualno okrnjili. Možda je baš zato tako razigran i šamanski poletan Mojmir Novaković čiji su pozivi na ethno party i mahniti ples na Ethnoambientu bili uslišeni.
Najavljivani kao senzacija, ambiciozni Korijeni maestra Ljube Stipišića u izvedbi solinskih Starih pučkih pjevača i Vokalista Salone te Chorusa Cantoresa iz Vranjica, nisu baš odveć uspješno položeni u tlo Gradine. Na trenutke obdareni himničkim nabojem koji nije teško doživjeti kao "nastavak" ili pak najbližeg srodnika Dalmatino povišću pritrujena (koja se, uzgred rečeno, i citira) te zamišljeni kao lucidan spoj liturgijskog pjevanja i povijesne hrvatske faktografije (kao glazbeni biljeg nacionalnog "hoda po mukama") Korijeni su ipak ostali skiciozni, nedovršeni (nezamislivo je da u slijedu odabranih datuma koji fingiraju krajputaše hrvatskog mučeništva nema i 1945. kada su Istra i Dalmacija ponovno vraćeni Hrvatskoj), a na trenutke čak i - groteskni. Uostalom, smijeh u publici dok je trajala litanija o izgledu zastave i aktualnog grba, posve je sigurno nije bio ni nacionalna izdaja niti izrugivanje s maestrom Ljubom Stipišićem, već naprosto "kemijska reakcija" na nezgrapnosti koje su one vremešnije gledatelje zacijelo podsjećale na štrebanje lekcija iz nekoć obveznog srednjoškolskog predmeta kolokvijalno nazvanog - Ustav.
I na kraju, ako je možda uputno dati konačnu dijagnozu Ethnoambienta 2002. ona bi mogla pitijski glasiti: krčag ide na vodu dok se ne razbije. Izdajničke pukotine na konceptu Ethnoambienta, istina, još uvijek prekriva glazura no vrijeme je ipak, čini se, za temeljitija krpanja. Zbog krčaga i zbog vode!

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.