strana 1 od 3

NAJBOLJA MALA FLORAMY SVIH VREMENA
GERTRUDA MUNITIĆ, RAZMIŠLJA O POVRATKU U HRVATSKU

Ne pjevam zbog SDA,
a sarajevski Hrvati ni prstom da maknu

Na moje mjesto je zasjela mlada kolegica koju je plasirala SDA politika. Da ne bih uvrijedila moju kolegicu kojoj sam željela dobro, a koja je jedan fini pjevač, i nije ni trebalo da ne pjeva, ali nije se trebalo ni bez mene, mogla sam i ja nešto pjevati... Ja sam smetala kao jedna ličnost. Naši Hrvati u Sarajevu nisu ni prstom makli zbog toga i to me jako povrijedilo

Kad sam bio slinavo derle, pokazivah nešto dara za glazbu, pa bi mi roditelji upirali prstom u televiziju: gledaj, eno ti Tereze, eno ti Miše, eno Arsena.. Dakle, sve su se zvijezde ondašnje YU scene u mojoj kući prozivale po imenu, samo bi za opernu divu Gertrudu Munitić kazali: eno ti Male Floramye! I stvarno, ja i dandanas odbijam gledati bilo koga drugog u toj ulozi. Za mene je Mala Floramye bila i ostala samo "teta Gertruda". Ako me ne razumijete, to vam dođe isto kao da ulogu Smojina Meštra igra netko drugi, a ne Boris Dvornik.
Hvala vam na komplimentima. Ja sam koloraturni sopran, a on je sam po sebi hladan, no ja sam se saživjela sa svakom mojom ulogom. Iako mi je po kreativnosti možda najbolje ležala Traviata, prema mojoj dalmatinskoj duši bila je to Mala Floramye. Ona je bila odraz moje mladosti, mojih najljepših godina. Kad je pokojni Tijardović gledao tu moju predstavu, bio je tako uzbuđen da mi je napisao pismo, koje čuvam kao corpus delicti. Napisao mi je da kad je pisao tu ulogu, da je zamišljao baš moj lik i glas. "Vi nosite ono što sam ja pisao, rijetko to koja pjevačica može iznijeti", napisao je u pismu.
- Koliko ste imali godina kad ste pjevali Malu Floramye?
Osamnaest, i nije to tada možda bilo tako kreativno, jer što sam je više interpertirala, bivalo je, normalno, sve bolje i bolje, ali taj prvi put se pamti.
- U Sarajevu ste ostali kad život nije vrijedio ni pare, a nitko Vam ne bi zamjerio da ste ga kao Splićanka napustili. Sad kad je sve gotovo, Vi govorite o odlasku?!
Ja sam to rekla i još uvijek je to aktualno. Ja sam se i prije mislila vratiti u Hrvatsku, jer mene je uvijek moja domovina privlačila kao svakoga i to je sasvim normalno. Nikada nisam ni prekidala vezu s Hrvatskom. Ja sam možda više pjevala u Hrvatskoj nego u Bosni, a bila sam član jedne bosanske operne kuće. U Hrvatskoj me jako puno ljudi poznaje, imam širok krug publike, jer počela sam u splitskoj operi, nastavila u osječkoj.. Imala sam više nastupa na Hrvatskoj televiziji s Tonijem Martijem nego na bosanskoj. Bosanska je bila Karađoz, tu i tamo neka emisija..
- Zašto se želite vratiti?
Osobno sam razočarana zbog situacije u kojoj sam se našla poslije rata. Kad sam prošla u tom ratu te tri godine, vrlo teške, izuzetno teške, tek sam poslije vidjela koliko je to na mene djelovalo. Bila sam psihički potpuno slomljena i trebala sam podršku, moralnu, materijalnu i u svakom pogledu.
- Tko je zasjeo na Vaše mjesto?
Mlađa kolegica koju je plasirala SDA politika. Da ne bih uvrijedila moju kolegicu kojoj sam željela dobro, a koja je jedan fini pjevač, i nije ni trebalo da ne pjeva, ali nije se trebalo ni bez mene, mogla sam i ja nešto pjevati.. Ja sam smetala kao jedna ličnost. Naši Hrvati u Sarajevu nisu ni prstom makli zbog toga i to me jako povrijedilo.
- A puno ste pjevali za vrijeme rata baš u crkvama?
Ja sam katoličko dijete, ja sam uvijek išla u crkvu i to nisam krila. Dala sam više od stotinu koncerata u vrijeme rata, a usred moje Ave Marije, kad smo čekali pokojnog kardinala Kuharića da uđe u opkoljeno Sarajevo, pala je granata. Bilo je puno pozitivnih ljudi koji su bili uz mene, ali i onih koji umjesto da me prigrle kao što sam ja prigrlila njih, to nisu učinili. Pa bi neki rekli, znaš, njima smeta što si pjevala Titu, pa im smeta ovo, pa im smeta ono...
- Kakva je uopće situacija u sarajevskoj Operi?
Opera djeluje nikako, ja bih rekla. Sad su bila dva koncerta, gdje su se izvodile operne arije. Hasanaginica se plasira kao jedan skupi projekt, ali je preskupa da bi išla od grada do grada. Dadu jednu predstavu-dvije, a prije rata ih je bilo i deset mjesečno. Mislim da je Sarajevo prije rata imalo jednu od najjačih opernih kuća u bivšoj Jugoslaviji. Imali smo jednu Ljiljanu Molnar-Talajić, Miru Štorm, Radmilu Smiljanić... Danas se u operi događaju samo predstave koje financiraju određene političke opcije. To je najgore što se teatru može dogoditi.
- Jeste li još u radnom odnosu?
Ja sam još uvijek prvakinja te kuće, još uvijek primam plaću, no za mene jednostavno više nema predstava. Bio je nedavno koncert na kojemu sam trebala otpjevati jednu ariju, ali kako se dugo prolongirao, poklopio se s jednim mojim već planiranim nastupom. Tako je i to otpalo.
- Vratit ćete se u Split?
Ako bih se i vratila, onda bih se vratila u Zagreb. Zagreb je grad moje velike ljubavi, bez obzira na to što obožavam Split i moj rodni Omiš. Ali Zagreb je, ipak, velegrad. I voljela bih pod starije dane odlaziti u Operu, gledati predstave.. Imam u Zagrebu fantastične prijatelje, a u Splitu sam ostala u vezi s malo prijatelja. Pojedini ljudi iz Splita su mi učinili puno loših stvari, ali ja to ne vežem za Split.
- Mislite na napise o Titu?
Ne samo o Titu, nego i prije, ali i za vrijeme rata u Sarajevu, kada su se pisale takve nebuloze da je to bilo grozno. Kad sam to čula, šokirala sam se, da oni uopće ne razmišljaju gdje sam ja i što radim.. Ordinarne laže, a niste ih mogli tužiti, a i nije mi bilo do toga jer sam se borila za goli život, jer me svaki čas mogla pogoditi granata.
- Puno ste pomagali djeci.
U jednome sam momentu svojim glasom i pjevanjem nahranila više od šezdeset tisuća djece. Koja je to brojka, da glava zaboli! Ja sam se sama zabezeknula kad sam to čula od mojih iz organizacije. Načula sam da Francuzi dobivaju trideset kamiona hrane iz Pariza i kad su me organizatori pitali što želim zauzvrat, misleći, valjda, da ću pitati hranu ili meso za sebe, ja sam rekla: dajte čokolade i što više svega za djecu.
- Bili ste nominirani i za UNICEF-ovu ambasadoricu dobre volje?
Jesam, ali i to je netko zataškao. Zašto, kako, nije mi jasno. Ja sam bila jedina u Sarajevu koja se u ratu istinski bavila djecom.
- Je li razlog tomu što ste Hrvatica?
Ne znam, može biti da je i to razlog, otkud znam. Najlakše je sve ispolitizirati, ali ja to ne bih jer sam apolitična. Ušteđevina koju sam imala do 1992. sva je otišla, ali ne radi mene, nego jer sam šest obitelji doslovce spasila od gladi. Slušajte, u jednom je momentu 60 maraka bila litra ulja, 60 maraka kg šećera, jaje pet maraka.. Da je bilo ne znam koliko milijardi, otišlo bi dok si rekao britva. Međutim, zato ne žalim, ne hajem, nego mi je žao da su ljudi u Sarajevu poslije pokazali takav nehaj.
- Mislite na ljude iz vlasti?
Naravno, mene običan svijet voli, mene Bosna obožava. Ljudi bi me sretali po ulicama i govorili: "Evo naše Gertrude, sad se ne trebamo ničega bojati." Jedno sam se vrijeme jako kajala što sam ostala. Međutim sad, sve što sam starija, mislim da nisam imala izbora, da sam morala ostati, da izgradim samu sebe, da doživim jednu samospoznaju. Sve je moralo ovako biti, da ja dođem malo pameti, da dođem malo mudrosti, poimanju života. Pazite, ja sam jedina bila hraniteljica moje male obitelji, moje kćeri. Trebalo je raditi jako puno na tome, pa nisam mogla raditi na sebi. I mislim da je ovaj rat meni suđen, da ja nisam imala izbora..
- Kako ste se obranili od njega?
Za vrijeme rata sam čitala mnogo, spoznavala religije, tražila odgovor na to zašto se ovaj rat uopće dogodio. Pred rat sam imala jedan san koji je bio impresivan za mene, koji mi je dao do znanja da ne mogu otići iz ovoga grada. Sanjala sam kako letim povrh Bosne. Jednostavno sam letjela i ispod mene su bile šume u kojima je sve grmjelo. Točno sam znala da su to granate. U tome momentu vidim jedno golemo brdo s crkvom, s masu ljudi i djecom i sletim tu. Odmah okupim ljude i djecu i idemo svi u crkvu. Tada se budim. Sutradan je počela grozna situacija na Skenderiji, a ja živim na brdu i upravo sam skupljala djecu i ljude u mom podrumu, skloništu..
- Kći Vam je otišla iz Sarajeva, bili ste ostali sami..
Ona je otišla 1993. Ja sam bila sretna što je otišla, jer sam se onda mogla potpuno predati borbi za tu sarajevsku djecu, koja su proživljavala strahote i nisu imala što jesti.
- Što ste Vi jeli?
I koprivu kad je trebalo, pa mi zato kosa nije bila nikad bolja. U ratu sam skinila 15–16 kg, to je glatko spalo s mene, a da nisam bol ni osjetila, osim bol želuca. A ja sam papica, volim papati. Ha, ha...
- Toliko je prošlo od rata, a još se govori o tomu tko je otišao, a tko ostao u Sarajevu. Koče li te podjele razvitak grada?
Nisam upućena tko odlazi, tko dolazi. Ne znam kako bih odgovorila na to pitanje. Podjele zaista smetaju, u umjetnosti nema podjela, umjetnost je jedna, pripada cijelome svijetu ma odakle da vi dolazili. Eto jedan Danis Tanović koji je otišao na vrijeme iz Bosne, Bosni je donio Oscara. S političkim makinacijama mi sputavamo kreativnost mladih. Nikome ne zamjeram ništa osim ako nije, naravno, ubijao i klao. Mislim da se više nikome ne zamjera ništa i da se svi mogu vratiti ako to žele. Onda je pitanje koliko ovdje mogu uspjeti, jer kad im ovdje ne treba jedna Gertruda, onda kako će doći drugi?
- A Vi ste spremni još pjevati?
Mene ne interesira da bih ja ne znam što pjevala, ali da možda budem savjetnik u nekom ministarstvu, da se čuje i moj glas. Ja bih mogla biti kulturni ataše, mogu još uvijek raditi, imam energije. Htjela sam otvoriti studio solo pjevanja, koji bi bio internacionalnog karaktera, i gdje bi mladi pjevači dolazili na nekakve tehničke vježbe belkanta koji jedina ja posjedujem na ovom tlu. A ne da odlaze u Milano, Rim..
- Ima li operni pjevač, što se godina tiče, nekakve limite?
To je individualno. Recimo, ja imam godina, ali mogu i te kako pjevati. Moj glas je u jednom takvom vrenju da svi kažu kako ne gubi na ljepoti, nego dobiva. Iako, ima puno i onih koji su izgubili glas s godinama. Možete pjevati do sedamdesete, osamdesete da vam ne trese ton, a znam pjevača koji su i u četrdesetoj dobili takav vibrato da je to bilo grozno čuti. Međutim, ja taj vibrato nemam. Moja profesorica Olga Račić rekla je da ne može zamisliti, s obzirom na kalvariju kakvu sam doživjela, da mi to nije ostavilo traga na glasu.
- Pomažete li djeci i nakon rata i je li teško danas, kada sve oči nisu uprte u Sarajevo, animirati donatore?
Mi radimo non-stop. Organizacija kojoj sam ja predsjednik, to je organizacija "Our children", a bavi se zaštitom prava djece. Imamo razne projekte. Nedavno smo imali projekt koji je vrlo zanimljiv jer je iz vaše branše – novinarstvo. Djeca su došla iz obaju entiteta, iz Ruda i iz Sarajeva, zbližavali su se preko pisane riječi.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.