strana 1 od 10

DAN POSLIJE - PROTIV TALIJANA (2:1) SPAŠENI OBRAZ I IZGLEDI
ZA PROLAZ U DRUGI KRUG

POBJEDA ZA SVA VREMENA

SLOBODNA U JAPANU: Mario GARBER, Slaven ALFIREVIĆ i Mladen BARIŠA

Preokret u tri minute, od 73. do 76., ući će u antologiju našeg baluna, ono klasično, kako Talijani kažu "uno-due", jedan-dva, kad u hipu poraz pretvaraš u trijumf - Naša reprezentacija pokazala se kao momčad velikog duha i nesalomljivog karaktera, koja u Japan nije došla a da ne ispali metak. Ispaljen je pravi rafal i sad je čudesna gužva u grupi G

Hrvatska je protiv Italije (2:1) izborila jednu od najvećih nogometnih pobjeda u svojoj povijesti koja će se bolje valorizirati u nastavku Svjetskog prvenstva. Možda nakon preostale utakmice protiv Ekvadora u Yokohami stvarno odmah odemo kući i na slavlje protiv Talijana budemo gledali samo kao na larpurlartizam: umjetnost radi umjetnosti, bez stvarnog cilja i efekta. A voljeli bismo da se ovih 2:1 na stadionu Kashima Ibaraki, ispred kojeg je spomenik Brazilcu Zicu u naravnoj veličini (Zico je prvi od nogometnih velikana pomogao Japanu igrajući za Kashima Antlers) pretvori u jednu od epskih pobjeda kao što su bile bitke protiv Njemačke (3:0) i Nizozemske (2:1) prije četiri godine na SP u Francuskoj što su nas dovele do bronce.
Italija u svjetskim nogometnim razmjerima nije bilo tko, uvijek joj se tepa i podilazi, svjetski i europski prvaci, katedra nogometa, a osim konfekcijskih igrača "azzurri" imaju i svjetske vedete i po svemu na papiru nismo bolji od njih.
Preokret u tri minute, od 73. do 76. ući će u antologiju našeg baluna, ono klasično, kako Talijani kažu "uno-due", jedan-dva, kad u hipu poraz pretvaraš u trijumf.

Izbornikovi pravi, šahovski potezi

Čini mi se da je ovo velika pobjeda izbornika Mirka Jozića, trenera koji je na silasku karijere, odnosno sam je prije Mondiala objavio vlastiti odlazak u mirovinu ili bavljenje s mladim kategorijama, što vam dođe na isto. Nakon Meksika već su ga raščerečili, rasklopili mu bistu i bacili je u prašinu kao da nikad ništa dobra nije uradio. Nakon Meksika postao je iznova preko noći "mali iz Trilja", da bi se sad vratio na pijedestal svjetskog prvaka iz Čilea 1987. Doduše, imputira mu se da s ovom pobjedom nema dodirnih točaka (?!), Olić mu je kao nametnut i gotovo su ga prisilili da ga upotrijebi, kao da Jozić nije sastavio "popis 23" i prije, protiv BiH probao Olića...
Ne treba padati u euforiju i što ćemo sad Jozića glorificirati. Kao što je bilo degutantno slušati sve "epitete" kojim ga se častilo nakon što je momčad sa Šukerom i Prosinečkim djelovala beskrajno nemoćno protiv Meksika, sad je odradio pravi posao i vukao prave, šahovske poteze.
Kao što snosi odgovornost što nam je Meksiko očitao trkačku lekciju u Niigati, sad mu treba priznati da su "pakleni" protiv jedne Italije sličili na pravu ekipu, taktički ordinirani. Tijekom cijelog prvog poluvremena dok je rezultat svijetlio 0:0, imali smo blagu premoć i nismo bili inferiorni. Dobar je potez bio povratak obrane na trojicu pozadi, s R. Kovačom kao pomoćnikom stoperima, i Šimuniću i Tomasu pomagao je duplirati.
Bokšić i Rapaić bili su dva špica, a iza njih Vugrinec, kao što je važan detalj Rapaićeva pogotka: Miki je u tom naletu dolazio s desne strane, primjenjujući rukometno/vaterpolsko pravilo da ljevak dolazi na šut s desne strane. To je bio Jozićev savjet, Miki i s desne strane.

Dikod uđe, dikod ne uđe

Nakon što je Vieriju poništen regularni pogodak u 51. minuti, ponovio ga je u 55. i to je bilo 1:0 za Italiju: odmah je Jozić reagirao s izmjenama i potražio preokret. Olić je unio špric, trgnuo je na dodatni napor kako Rapaića tako i Bokšića i u tili čas talijansku obranu bacio u nesvijest.
Kad su pali golovi, vratio je Šimića i to je potez svakog sračunatog trenera koji se ne pušta stihiji nego nastoji dovesti pod kontrolu događaje na utakmici ma koliko oni bili pod okriljem Fortune.
Možda nije ni mjesto ni vrijeme, ali na tribinama stadiona Ibaraki pao nam je na pamet simpatični lik Mate Baturine koji bi znao zdvajati u trenucima kad ga lopta u Hajduku nije milovala:
A šta ćeš, dikod uđe, dikod ne uđe.
Sad je Hrvatskoj sve što treba ušlo (Rapaićev pogodak, premda je autorsko, tehničko remek-djelo rodio se iz šporkog šuta, lopta je promijenila smjer i Talijani su kukali da je autogol). Na drugoj strani Talijanima je poništen čisti gol, onda je Totti uzdrmao vratnicu iz slobodnog udarca, a izjednačenje u zadnjim trenucima malo tko bi poništio, mahao zastavicom prekršaj (premda je trend u svjetskom nogometu da se čupanje za dres sankcionira kao pravi faul, bilo da je jedanaesterac, bilo faul za obranu).
Bilo je trezvenih u taboru Talijana, na primjer reporter Franco Tomati iz "La Gazzette dello Sport" kojeg su usrećili da u stopu prati Hrvatsku. Učinio nam je onaj tipični talijanski mot skupljenih prstiju:
Arbitraža? Ma jest, ali kakva je bila naša igra? Obrana, vezni red? Vaši golovi su čisti, gdje su bili naši sredinom drugog poluvremena!?
Tada ih je raspalo hrvatsko forsiranje, juriš, ludavica, naše sve ili ništa, sa štitom ili na njemu i razvikani šminkeri/šmekeri u talijanskoj obrani našli su se posve nasukani.

Miki i Olić su raznijeli "azzure"

Alessandro Nesta, koliko god je imao tragičnu sezonu u Laziju, ipak je stožer talijanske obrane i zapovjednik i mnogo nam je pomoglo što je zbog ozljede napustio igru još u 24. minuti. Paolo Maldini neće da se ostavi baluna i nema mira dok ne postane groteska poput Giuseppea "Zia" Bergomija koji je svojedobno naumio nastupati sve dok Inter ne postane još jednom prvak, ali su ga ipak odgovorili od nauma. Fabio Cannavaro se našao na mukama protiv mlađahnog, eksplozivnog Olića, a kad jedna lopta "dikod uđe" kao što je Rapaićeva onda se utakmica s talijanskog aspekta pretvara u Danteove "krugove pakla", da ne govorimo kako jedan emotivni Marco Materazzi nije Nestina klasa.
Interesantno je to u balunu, čuju se prijedlozi da se bojkotira odlazak na "Jozićevo slavlje", jer je on vruć poslije pobjede poručio novinarima "jedite se sad sami". Simptomatično "d", Jozić naime ne psuje. Nije otrpio taj trenutak slasti, dišpeta i šteta što je podlegao emocijama. Mogao se tek nasmiješiti.
Talijani se, koliko sam vidio u mixed-zoni, ipak skanjuju nasrnuti na Trapattonija kao što su svojedobno čerečili Sacchija, a s Maldinijem se sprdali. Signor Trap je izgradio oko sebe oreol "gran signorea", a o njegovom odustajanju od iole rizika mogli bi se traktati rasplesti.
Pravilna je bila procjena i nada Mirka Jozića i Ivana Katalinića da će Trap čekati i čekati i čekati, da će vodu sam nanositi na naš mlin.
Doista, Italija je startala sa 4 – 4 – 1 – 1, na klupi i Inzaghi i Del Piero, pri čemu nitko od ove srednje četvorke, budite u to sigurni, ni slučajno ne može kandidirati za ulazak u naj-momčad prvenstva: Zambrotta, Tommasi, C. Zanetti, Doni. Gledali smo i boljih igrača.
Duga lopta (od Tomasa pritisnutog) Tottija za Vierija i — basta. Trebalo je zbilja biti dosta, da nije pušten s lanca Olić i sad ćemo se mi krviti tko je izmislio Olića: naime, Jozić, kako većina tvrdi, sigurno nije!

Oni najveći su na najvećim mukama

No, pustimo te putositnice, prašinu što je podiže karavana koja odlazi, nadamo se, u osminu finala. Hrvatska je svladala Italiju i time ostvarila čudo. Ostvarila je onu utakmicu iz snova kad se kaže, "da mi preokrenemo u 2:1, oni izjednače u zadnjoj sekundi, a sudac im poništi pogodak". Ono kad nešto najokrutnije smišljate kako napakostiti velikom rivalu da mu bude teško. Eto, takvu smo utakmicu vidjeli u Kashimi/Ibarakiju.
Naša reprezentacija pokazala su kao momčad velikog duha i nesalomljivog karaktera, koja u Japan nije došla a da ne ispali metak. Ispaljen je pravi rafal i čudesna je gužva u grupi G.
Što mislite, da sito i rešeto prvog kruga ne prođu Francuska, Argentina i Italija? Kakav je to Mondial? Mora se igrati u Koreji i Japanu, na kraju svijeta...

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.