strana 1 od 1

PO STARIM DUBROVAČKIM ĐARDINIMA I PERIVOJIMA (1)

Ladanje kao način života

Dubrovački su đardini i perivoji dio tradicije i jedan od svjedoka kulture i naslijeđa ovog podneblja, a ladanje kao pojava u načinu življenja dubrovačke vlastele i bogatih pučana bilo je i u funkciji razvoja poljoprivrede — Boravak vlastele na izvangradskim imanjima podupire i vlast jer je poljoprivreda osiguravala dovoljno hrane za Grad. Tako širom Dubrovačke Republike na imanjima nastaju vile s uređenim vrtovima, a ladanje uz duži boravak obitelji i vlasnika, osobito u ljetno doba, sve više dolazi do izražaja

Piše: Nikolina BRAILO

Stari dubrovački đardini i perivoji dio su tradicije i još jedan u nizu svjedoka o kulturi i naslijeđu ovog podneblja. Najizrazitiji su pokazatelj iznimnih dostiguća i razvoja društva, koje je zahvaljujući gospodarskom blagostanju ostvarilo puni kulturni razvitak.
Stoljetni razvoj i utjecaji oblikovali su vrtove, toliko posebne i pitome, srasle s okolnom prirodom, idealno uklopljene i povezane s vilom ili kućom čiji su nerazdvojni dio.

Nastanak dubrovačkih vrtova

Političku samostalnost mala, ali snažna pomorska i trgovačka komuna, Dubrovačka Republika stekla je sredinom 14., a najveći razvoj i procvat je ostvarila tijekom 15. i 16. stoljeća. To je i vrijeme u kojem je vrtna arhitektura ostvarila svoje najveće domete, a kultura ladanja zaživjela punom snagom. Vrtovi su bili jednako važni kao i unutrašnji prostori kuće. Služili su za društvena okupljanja, razgovore, plesove, istodobno su bili pozornica na otvorenom na čijoj sceni su se odvijali koncerti, izvodile se predstave, izricali stihovi pjesnika. Nadahnuće i inspiraciju u vrtovima pronalazili su i mnogi filozofi, čija razmišljanja i rasprave odražavaju humanistički duh koji je vladao Dubrovačkom Republikom.
Krenimo u povijesnu šetnju i upoznajmo kako su nastali, što je na njihov razvoj utjecalo i što je to toliko posebno u vrtovima dubrovačkog kraja.

U funkciji poljoprivrede

Najstariji kopneni teritorij Dubrovačke Republike zvan Astareja sezao je od Župe Dubrovačke, preko Šumeta, Rijeke Dubrovačke, Zatona pa sve do Poljica kraj Orašca. Astareja i Elafiti (otoci Koločep, Lopud i Šipan) najstarija su jezgra (10. stoljeće) i područje najgušće izgrađenosti ladanjskih objekata. Širenje teritorija uslijedilo je 1333. kupnjom Pelješca, 1399. darovnicom je proširen na Slansko primorje, a 1426. god., kada je kupljen i preostali zapadni dio Konavala, zaokružen je teritorij Dubrovačke Republike.
U najstarije doba zemlja je bila u vlasništvu vlasteoskih rodova, a poslije je prelazila i u vlasništvo bogatijih pučana pomoraca i trgovaca.
Ladanje je kao pojava u načinu življenja dubrovačke vlastele i bogatih pučana bilo i u funkciji razvoja poljoprivrede. Uspostavljanje odnosa između ladanjskog i agrarnog svakako je proizišlo iz potrebe da zemljoposjednik bude prisutan na imanju u vrijeme obavljanja najvažnijih poljodjelskih radova, do ubiranja ljetine i plodova, te kontrole nad kmetovima. Boravak vlastele na izvangradskim imanjima podupirala je i sama vlast jer je poljoprivredna proizvodnja trebala osigurati dovoljno hrane za stanovništvo Grada.

Dubrovački Statut

Tako su širom Dubrovačke Republike na imanjima nastale vile s uređenim vrtovima, a ladanje uz dulji boravak obitelji i vlasnika, pogotovo u ljetno doba, sve više je dolazilo do izražaja. Zemljoposjednici, koji su najčešće bili pomorci, donosili su i primjenjivali poljoprivredna iskustva iz razvijenijih zemalja što se pozitivno odrazilo na količinu uroda.
Drugi naziv za Astareju bio je Vinogradi, što svjedoči da je proizvodnja grožđa i vina bila i te kako značajna. Tako u Statutu iz 1272. godine pronalazimo nekoliko zanimljivih zakona vezanih uz uzgoj vinove loze, prodaju vina i poljoprivrednu proizvodnju. Treba reći da Dubrovački statut nije samo skup suhoparno nabrojenih zakona, već je to i izuzetno zanimljivo i domišljato štivo iz kojeg zrači duh starog Dubrovnika i njegove mudre uprave. A koji problemi su mučili tadašnji vlast i kako se ona s njima suočavala i izlazila na kraj krajnje je domišljato i do detalja razrađeno.
Tako u prisezi, koju su polagali po prelasku na dužnost knezovi otoka Šipana, Lopuda i Koločepa, knez se zaklinje da će voditi istragu o svim krađama i štetama počinjenim u vinogradima, na svim životinjama i plodinama, a ako se kradljivac ne pronađe, štete će biti nadoknađene od zajednice rečenih otoka. Statut je nalagao da se u vinogradu obavezno obavljaju dva okopavanja, obrezivanje loze i skidanje suvišnog lišća. Vodilo se računa o međama koje su razdvajale dva posjeda i o prolazima do vinograda. Putovi su morali biti dovoljno široki da se mogu mimoići dvije natovarene mazge.
O drveću koje nikne između vinograda dvaju gospodara zakon piše: "Stablo zasađeno između dvaju vinograda ili uz rub nečijeg vinograda, ako ima grane nadvite nad zemlju ili vinograd drugog vlasnika, neka je gospodar te zemlje ili vinograda nad čiju se zemlju budu nadvijale njegove grane vlastan ubrati i jesti sve plodove koji se nađu na granama što vise i stoje nad njegovim vinogradom ili zemljom, pa i posjeći te grane bez kazne i globe." Također je bila predviđena kazna za svaku sječu drva bez odobrenja gospodara.
Već krajem 13. stoljeća u dokumentima se spominju vrtlari kao jedna od 37 obrtničkih struka koje su u to vrijeme postojale u Dubrovniku.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.