strana 1 od 1

OREBIĆKE ŠETNJE (4)

Kanal u kojem brodovi trube...

Kuća Mimbeli još je jedna od onih orebićkih palača u kojima je nastanjena povijest. Danas u njoj svoju starost proživljava ugledni publicist i pelješki kroničar Matko Župa, desetljećima sakupljač raznih zbirki. U Orebiću je svakako nezaobilazan i Vlastimir Vekarić, "Dobri duh Orebića", kako ga neki nazivaju, koji sve zna o orebićkoj povijesti, pogotovo o prošlosti njegova pomorstva. Također zna i mnogo priča, a jedna od najpotresnijih je ona o bogatoj obitelji Mimbeli, koja nije dopustila svom sinu Baldi da se oženi kćerkom njihove guvernante, Ruskinje, u koju je mladić bio neobično zaljubljen...

Piše Anatolij KUDRJAVCEV

Kad obalni šetač u uspavanom Orebiću, onom pravom, koji je neosjetljiv na današnji strani ulični govor, obavlja susrete s njegovim starim kućama i uličicama, ne smije nipošto previdjeti kuću Mimbeli, zapravo još jednu od orebićkih palača u kojima je nastanjena povijest toga mjesta. Danas u toj zgradi, čija je korta naročitim vratima odijeljena od obalnoga šetališta, svoju starost proživljava ugledni Orebićanin, publicist Matko Župa. Ako vas prigoda uvede u njegovu saloću i omogući vam ugodan, prijateljski razgovor s tim zanimljivim gospodinom, prizovite i vlastite uspomene vezane uz te okolnosti te se poslužite priloženim materijalnostima kako biste oživili priču.

Legenda i »dobar duh«

Gospodin Matko Župa bio je desetljećima sakupljač raznih zbirki tako da je njegova kuća ispunjena neobičnim sitnicama vezanim uz najrazličitije teme. Osim toga, on je s istom strašću svjedočio o raznim zbivanjima u njegovom Orebiću, također desetljećima izvješćujući čitatelje raznih novina i časopisa o promjenama koje nisu mogle promaknuti njegovom pažljivom pogledu. Eno sad toga legendarnoga čovjeka uvaljena u naslonjač i, kroz poluzatvorene kapke prozora saloće, nostalgično zagledana prema pučini odakle ni njemu ni ostalima više nema što doći.
Jer nekoć je Orebić bio mjesto najvećih očekivanja. Prozori njegovih kuća vazda su svoje poglede znatiželjno upućivali moru. Svaki brod koji bi projezdio kanalom obvezatno bi zatrubio ili nekim drugim znakom uputio pozdrav tomu pribježištu obitelji kapetana rasplovljenih dalekim svijetom. A sa svakoga prozora stizali bi lepršavi odgovori, puni zahvalnosti i ganuća. Ali to su danas još samo priče. One najdivnije treba čuti iz usta gospodina Vlastimira Vekarića, Dobrog duha Orebića, kako ga neki od današnjih stanovnika, onih pravih, običavaju nazivati.
Gospodin Vlastimir, naime, zna sve o orebićkoj povijesti, a pogotovo o prošlosti njegova pomorstva. I ne samo to. On je uložio nebrojene količine truda, energije i vremena kako bi se dokazi što stvarnije i što slikovitije održali. Sve će vam pokazati i na sve vas upozoriti kako bi vam pokrenuo preostale emocije te vas uvjerio da stari Orebić još diše. Dovoljno je da ste se s njim našli na obalnom Trgu Mimbeli, i on će vam odmah ispričati jednu od najpotresnijih staroorebićkih priča.

Priča o Mimbelima

Riječ je, naime, o sudbini zadnjih izdanaka znamenite obitelji Mimbel(l)i, koja se ugasila prije gotovo stotinu godina, i to na način dostojan romana iz pera našega današnjega barda, Nedjeljka Fabrija. Čuveni i veoma bogati orebićki kapetan, Antun Mimbeli, i njegova supruga, nisu dopustili svojemu sinu, jedincu Baldu, da se oženi kćerkom njihove guvernante, Ruskinje, u koju je mladić bio neobično zaljubljen.
Uzgred rečeno, ta veza između orebićkih pomoraca i Rusije i te kako je evidentna. Pogledajte samo koliko je ruskih samovara na policama orebićkih saloća. Baldovim roditeljima je, navodno, smetalo što se njihov sin zaljubio u djevojku preskromna podrijetla i tuđe vjere, pa je ta zabrana ostala konačno. On se stoga nije nikada oženio i njegovom smrću 1911. godine ta se loza potpuno ugasila.
Baldo je nastavio živjeti u Trstu, ali svoj Orebić nikada nije zaboravio. Neprekidno mu je pomagao novčanim sredstvima, a naročito se zalagao za pomoć siromašnima. Tako da ga se i danas može smatrati najvećim dobrotvorom Orebića. To mu ipak nije smetalo da živi izrazito bonvivanski te da, na primjer, za samu jednu noć, u Beču prokocka jedrenjak. Nije mu bilo teško, jer ih je posjedovao cijeli niz.

Obiteljski mauzolej

Ali najdirljiviji dio te priče ima i svoj likovni dokaz. Baldo Mimbeli je, naime, na groblju pored crkve Gospe od Anđela dao podignuti obiteljski mauzolej, rad kipara Ivana Rendića. Taj otmjeni spomenik na groblju iznad Orebića, gdje od unatrag nekoliko godina počivaju i tijela uglednih naših akademika Cvita Fiskovića i Petra Šegedina, ukrašen je pozlaćenom ruskom kupolom, a njezina se pozlata nekoć stalno obnavljala kako bi, odozgo s brda, danju i noću svojim bljeskom upozoravala sve morske prolaznike. Na fasadi mauzoleja ističe se skulptura mlade žene s prema dolje okrenutim vrčem u ruci, iz kojega istječe tekućina. To je simbolično predočenje nesuđene Baldove supruge, a spomenuto istjecanje vode označava kraj roda Mimbelijevih.
I ta stara priča još uvijek potresno živi posredstvom gospodina Vlastimira Vekarića. Živi, kako bi upozorila na sva ona sudbinska bogatstva što su vladala tim iznimnim gradićem na morskom raskrižju raznih stoljeća. Jer možete vi, tko vam brani, uživati u današnjem ugostiteljskom i turističkom životu Orebića zahvaćena spretnošću modernih novčarskih strukovnjaka, ali morat ćete ipak, tu i tamo, osjetiti kako su tu sve one bitne stvari gotovo posve skrivene doslovnjacima.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.