Mali oglasnik Portal SD Trafika Marketing Otvoreno more Izdanja
[Povratak na naslovnu stranu]
četvrtak, 2.5.2002.
  novosti
teme dana
ekonomija
sport
kultura
mozaik
crna kronika
  dalmacija
split
zadar
šibenik
dubrovnik
bih
  televizija
feljton
kolumne
osmrtnice
zadnje vijesti
  impresum
prometni vodič
kretanje brodova
  kontakt
linkovi
arhiv
e-mail adresar



 
strana 1 od 3

Dražen Žarković, MLADI HRVATSKI REDATELJ, NAKON NEUSPJEHA PRVIJENCA "AJMO ŽUTI!"

Samo zajebancija prolazi

Pokazalo se da je procjena da bi "Ajmo Žuti!" mogao nešto napraviti u kinima, bila potpuno pogrešna i ja sam prvi užasno razočaran tom činjenicom — Hrvatsku publiku očito ne zanima hrvatski film u kojemu nema zajebancije, vjerojatno je to razlog i velike popularnosti srpskoga filma — Dao bih komad prsta da sada mogu pogledati "Žute" kao da nisu moj film jer bih tek tada vidio što valja, a što ne — Profesor Tadić znao nam je govoriti da se i Fordovih i Hitchcockovih prvih pet filmova ne računa, a kod nas autori toliko snime tijekom cijeloga života

Živopisan i bujan svijet horoskopa, tarota, I Chinga, viskova, kristala, piramida, bioenergije, numerologije, rašljara... u svom novom dokumentarcu Novo doba (New age), prikazanom u sklopu posljednjih Dana hrvatskog filma, zabilježio je redatelj Dražen Žarković, autor jednog od najboljih dokumentaraca devedesetih, Šaltera, pred kojim su se poredale mnoge nagrade, uključujući Oktavijana i Zlatnu maslinu s televizijskog festivala u Baru. Nakon što je posljednjih godina bio pomoćnik režije u filmovima Nebo, sateliti Lukasa Nole te Tri muškarca Melite Žganjer i Ne dao Bog većeg zla Snježane Tribuson, te nakon što je završena kinodistribucija njegova prvoga cjelovečernjeg filma Ajmo Žuti!, koji je u kinima vidjelo oko dvije tisuće gledatelja, Žarković je odlučio stati na loptu i posvetiti se vlastitim novim projektima.
Što kažete na kinorezultate i različite kritike koje su bodrile, ali i isfućkale "Žute"?
Pokazalo se da je ukupna procjena, uključujući i moju, da bi film mogao nešto napraviti u kinima, bila potpuno pogrešna. Neki su mi odmah rekli: "Čuj, stari, nije ti to loše, ali suviše je televizično i teško će nešto napraviti u kinima." Nadao sam se da su u krivu, ali treba biti pošten i priznati da su bili u pravu. Nastojao sam napraviti film koji će biti prijemčiv publici, a sadrži i taj segment nogometa za kojim su Hrvati ludi, pa smo računali da će ljudi Žute ići gledati, ali ništa od toga i ja sam prvi užasno razočaran tom činjenicom. Kritike su pak pokrile cijelu lepezu: Branko Vukšić u Vjesniku oduševljeno je tvrdio da je to hrvatsko Selo moje malo, dok je film kod Starčevića izazvao pravo ogorčenje. Neki su mi prigovorili neambicioznost, ali mislim da su taj pojam pobrkali s nepretencioznošću. Drugi, pak, smatraju da je film trebao puno dublje i studioznije zarezati u fenomen navijaštva, ali meni se upravo svidjelo to što Ajmo Žuti! imaju lakoću i nepretencioznost koja nedostaje hrvatskom filmu. Uglavnom, kritike nastojim promatrati statistički: kada se sve ocjene zbroje, ispada da je dobio solidnu trojku.
Podaci o gledanosti domaćeg filma u prošlom desetljeću pokazuju gubitak zanimanja publike: početkom devedesetih neke su art drame imale veću posjećenost od nekih komedija deset godina poslije. Imate li priručnu teoriju o tome što zanima domaću publiku?
Razvio sam oko toga "teoriju zajebancije". Naime, hrvatsku publiku očito ne zanima hrvatski film u kojemu nema — zajebancije. Zajednički nazivnik svih domaćih filmova koji su imali solidnu gledanost u proteklih deset godina jest da je riječ o komedijama. Zbog toga se i filmovi u kojima ima samo natruha humora proglašavaju komedijama stoljeća i milenija, ne bi li privukli publiku u kina. Ajmo Žuti! je humorna drama, iako smo je i mi iz propagandnih razloga prozvali komedijom, što je vjerojatno izazvalo i kontraefekte, pa ću ubuduće u pogledu karakterizacije biti malo oprezniji. Zanima me što će s novim projektima napraviti Brešan i Matanić: iskreno se nadam da će svojim "ozbiljnim" filmovima uspjeti srušiti moju "teoriju zajebancije". Vjerojatno je to razlog i velike popularnosti srpskog filma, koji obiluje zajebancijom, štosovima, čak i kada nije riječ o komedijama. I parodija spada u taj žanr zajebancije, pa je tako najgledaniji film prošle godine u nas bio Mrak film, zajebancija na Vrisak.
Prije pulske premijere filma "Ajmo Žuti!" konzultirali ste i telefonsku proročicu. Jesu li se predviđanja obistinila?
Uopće me za Novo doba inspiriralo to što su moje dvije prijateljice, koje sam smatrao "normalnima", u nekom razgovoru izlanule da su bile kod proročice koja im je gatala. Najprije sam ih pogledao s nevjericom, a onda mi se taj fenomen učinio zanimljivim, pa sam počeo kupovati časopise i čačkati, te shvatio kolike dimenzije ta scena zapravo ima. Za snimanja dokumentarca upoznao sam vlasnicu telefonske linije za proricanje sudbine preko tarota, numerologije i horoskopa. Nakon dovršetka posla ona me preporučila jednoj zaposlenici kojoj sam najopćenitije rekao da imam projekt koji će uskoro izići u javnost, misleći na Pulski festival, te da me zanima kako će proći. Iz karata mi je prorekla dosta dobar uspjeh, ali i da će u svemu veliki utjecaj imati neka ženska osoba. Nisam uspio shvatiti tko bi to trebao biti.
Kako vam je iz redateljske pozicije gledati vlastite filmove?
Grozno, teško to podnosim, jer uvijek vidim milijardu pogrešaka i nesavršenosti za koje se ljudi čude o čemu govorim, ali ja znam što je trebalo biti, a što je na kraju ispalo. Kod nas je film, na žalost, uvijek gomila kompromisa. Tako u filmu Ajmo Žuti! ne postoji total nogometnog stadiona, jer nismo imali para da platimo statiste. Statisti na utakmicama Žutih uvijek su isti: najprije su na jednoj strani stadiona, a kada bi kameru okrenuli prema drugoj strani, i njih bismo premjestili na tu stranu da izgleda kao da se tiskaju oko ograde. Dao bih komad prsta da sada taj film mogu pogledati kao da nije moj. Bez pretjerivanja, odrezao bih si komad prsta škarama za živicu, samo da ga mogu pogledati objektivno, jer bih tek tada vidio što valja, a što ne. Jer, kada si u projektu dvije godine, ne možeš se izdići i vidjeti kako stvari stoje.
Dražen ŽARKOVIĆ: "Jedan od najboljih filmova u posljednjih deset godina mi je ’Prava priča’ Davida Lyncha. Kad bih tako uspio snimiti, nitko sretniji od mene"Što mislite o ideji da Ministarstvo kulture ubuduće svake godine raspiše natječaj za jedan do dva debitantska filma?
To je odlična ideja, jer gomila je talentiranih ljudi, a uvijek se ponavlja ista priča. Naime, treba puno raditi, jer naučiti režirati može se samo režirajući. I sam sam bio u toj poziciji kada je moj srednjometražni film Novogodišnja pljačka od strane nekih kritičara proglašen boljim od svih filmova viđenih u Puli, a sada sam prvim cjelovečernjim filmom razočarao. Ove su godine Kristijan Milić i Goran Kulenović napravili odlične kratke filmove, a ako jednoga dana naprave dugometražne prvijence koji neće biti toliko dobri, mnogi će tražiti grešku u sistemu, Dramskom programu koji kvari mlade autore itd. Mislim da je stvar mnogo jednostavnija: dugi metar najzahtjevnija je igranofilmska forma i te naše zezalice koje prolaze u srednjem i kratkom metru ne drže vodu kada ih napuhneš na sat i pol. Ponavljam, treba puno raditi. Profesor Tadić znao nam je govoriti da se i Fordovih i Hitchcockovih prvih pet filmova ne računa, a kod nas autori toliko snime za cijeloga života.
Što novoga pripremate?
Odlučio sam uzeti malo vremena za vlastite projekte, jer sam potrošio sve ideje iz ladice, s tim da tu i tamo radim neki dokumentarac za HTV. Upravo sam dovršio sinopsis za TV dramu koju ću ponuditi televiziji, te jedan niskobudžetni film koji ću pokušati realizirati s malo novca u privatnoj produkciji i s DV kamerom, dakle, nešto što bi nekoliko frendova moglo gerilski i bez većih problema "zažbukati". U filmu će biti dosta autobiografskih elemenata: zamislio sam komediju o snimanju filma, specifične forme kvazidokumentarca, odnosno making-off filma koji gledamo. Naime, na setu ljudi često kažu: "Joj, da je bar netko snimio to što se događa iza kamere!", a najpoznatiji film te vrste je Truffautova Američka noć. Pripremam scenarij i za jedan omnibus, tako da kad se 2004. ili 2005. ponovno otvori natječaj za dugi metar u Ministarstvu kulture, budem prvi u redu s tekstom.
Kada biste radili u idealnim uvjetima, kakav biste film voljeli snimiti?
Nisam naročito pretenciozna osoba, zanimaju me male teme. Sviđa mi se Woody Allen iz zlatne faze, ali volio bih se oprobati u svim žanrovima: hororu, krimi-trileru, epskom spektaklu, melodrami itd. Kada mlade ljude pitaju koji bi redatelj voljeli biti, mnogi obično kažu Lars von Trier ili neki sličan "umjetnik", a ja bih volio biti Blake Edwards koji je snimio odlične stvari u različitim žanrovima. Bio bih najsretniji u mainstream hollywoodskoj B-produkciji, gdje bih svake godine napravio jedan film. Biti dobar zanatlija i dobro ispričati priču uvijek je najteže i to je za mene vrhunac režijskog umijeća. Da, jedan od najboljih filmova u posljednjih deset godina mi je Prava priča Davida Lyncha. Kad bih tako nešto u životu uspio snimiti, nitko sretniji od mene.

Razgovarala Andrea RADAK
Snimio Bruno KONJEVIĆ
 
Još u rubrici:
 


RICHARD GERE, ČOVJEK PRED KOJIM ŽENE, JOŠ OD "AMERIČKOG ŽIGOLA", PADAJU NA KOLJENA
Samo je jedan žigolo


BORIS DVORNIK, PRIPREME ZA SNIMANJE DOKUMENTARCA U PET NASTAVAKA O LEGENDARNOM HRVATSKOM GLUMCU
Bit će svega, osim politike


 
Prilozi:
 


Reflektor - četvrtak



Burza - petak



Spektar - subota



Nedjeljna - nedjelja



Pomet - nedjelja

 

 
 

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.

 

 
 
print verzijapošalji e-mailomidi na naslovnicuidi na naslovnicu 1/3