SLOBODNA DALMACIJA [naslovnica]

[ novosti ]
[ teme dana ]
[ ekonomija ]
[ kultura ]
[ spektakli ]
[ crna kronika ]
[ dalmacija ]
[ split ]
[ zadar ]
[ sibenik ]
[ dubrovnik ]
[ bih ]
[ prilog sport ]
[ feljton ]
[ kolumne ]
( osmrtnice )
( zadnje vijesti )
[ impresum ]
   
[ mali oglasi ]
[ kontakt ]
[ linkovi ]
[ arhiv ]
[ prometni vodic ]
       

 

FELJTON

PONEDJELJAK 21. siječnja 2002.



POLA TISUĆLJEĆA VJERSKE I
SLOBODARSKE TRADICIJE OTOKA HVARA

1

Piše: mr. Andro GABELIĆ

Nebo je proplakalo...

Nakon što je donijeta odluka o ustanku, pučki prvaci Hvarske komune u pučkoj kući Bevilaqua zakleli su se na križ da će biti vjerni u borbi protiv plemstva. A onda se dogodilo "čudo" - taj isti križ je "krvlju proplakao". Kanonik Matija Lukanić, hvarski flagelanti, oluja, potres i ludilo!


Sve je počelo jednoga dana u studenom 1509. godine kad su se u hvarskom predgrađu u kući kalafata Nikole Bevilaque - u to vrijeme upravnika Arsenala - sastali pučki prvaci Hvarske komune i donijeli odluku o dizanju ustanka protiv hvarskog plemstva. Pošto je odluka donesena, kanonik Matija Lukanić, za kojega izvori kažu da bijaše tvorac svih planova (protiv plemića) i da ga je puk obožavao, skinuo je sa zida malo drveno raspelo. Jedan za drugim svi prisutni pučki prvaci prilazili su tom raspelu i - polažući ruku na križ - izgovarali riječi zakletve o vjernosti u beskompromisnoj borbi protiv plemstva.

A onda se dogodilo "čudo"!

Bilo je to na blagdan sv. Doroteje, 6. veljače 1510. godine. Prema svjedočanstvu plemića Pavla Paladinija, komunalnog suca, toga je dana ne samo padala obilna kiša, već je nad Hvarom zavladala velika tama, bjesnila je oluja, a u 19 sati je tri puta podrhtavala zemlja, tako da je potres srušio krov crkve Sv. Marije Anuncijate, čiji je kapelan bio upravo Matija Lukanić.
U taj isti sat - glasi dalje svjedočanstvo Paladinija - u kući Bevilaque proplakao je krvlju onaj isti križ, na koji su se pučki prvaci zakleli da će uništiti hvarsko plemstvo. Što je nakon toga slijedilo moguće je razumjeti tek onda ako se poznaje jedna od najbitnijih karakteristika kršćanstva toga vremena.

Pokret flagellata

Za kršćanstvo kasnog srednjeg vijeka karakterističan je kult Isusove muke i Marijina bola. Otuda pučka pobožnost koja ističe poniženog Krista koji pati i strada, prethodi liturgiji, koja Kuća pučke obitelji Bevilaqua (danas u vlasništvu obitelji Kovačević) u hvarskom »Burgu«, u kojoj je donijeta odluka o dizanju ustanka - u njoj se 6. veljače 1510. i dogodilo »čudo«apostrofira Kristovu pobjedu nad grijehom i njegovo uskrsnuće. Posljedica toga je težnja življenja po Kristu-patniku i pokorničke čini radi otkupljenja grijeha.
Rezultat takvih gibanja bio je pokret flagellata (bičevalaca). On se u 13. stoljeću najprije pojavio u Italiji, odakle se brzo proširio po cijeloj Europi. Jedna za drugom svuda su nicale organizacije bičevalaca, razvijane su i "usavršavane" metode samokažnjavanja. Svaki društveni ili elementarni poticaj (rat, društveni nemiri, potres, kuga, kolera, itd.) davao je novi zamah pokretu bičevalaca. U takvim prilikama samokažnjavanje vjernika, koji su vjerovali da su upravo njihovi grijesi izazvali nesreću i da se jedino samokažnjavanjem mogu iskupiti i spasiti od potpune propasti, često je poprimalo oblike kolektivne ekstaze.
Upravo se to dogodilo na otoku Hvaru u veljači 1510. godine.
U naše krajeve pokret bičevalaca se javlja već krajem XIII. i u XIV. stoljeću. Postoje pouzdani podaci o organizacijama bičevalaca na Krku i Rabu, u Zadru, na Korčuli, u Dubrovniku, Kotoru i u Hvaru.
Kao organizacija flagellata u gradu Hvaru je postojala i djelovala bratovština Duha Svetoga (koja je 1881. g. preimenovana u Bratovštinu sv. Nikole). Ona je, sasvim sigurno, i davala osnovni ton hvarskim zbivanjima nakon događaja u kući Bevilaque 6. veljače 1510. godine.
O kakvim je zbivanjima riječ?

Veće čudo od "čuda"

Čim je otkriveno "čudo" i nakon što je odbačena sumnja da se na križu, za koji izvori kažu da je bio sasvim pocrnio od dima, možda i nije pojavila krv, nego se, može biti, pod utjecajem južine otopila boja ispod naslage čade, kanonik Lukanić je - svjedoči dalje Paladini — odnio križ u katedralnu crkvu i naredio da zvone sva zvona. Na to se na trgu pred katedralom skupilo mnoštvo sa svih strana. Svi su očekivali neko veliko zlo, jer su u čudu vidjeli znak neke velike propasti. Da bi se iskupio, narod je počeo činiti pokoru, ljudi su se goli bičevali na trgu i na okolnim brdima... Ništa se drugo nije radilo za vrijeme čitavog karnevala"
Najprije 7., a potom 10. veljače bila je učinjena s križem velika pobožna procesija. U grad su nagrnuli svi muškarci i žene otoka. Procesije su bile popraćene suzama i uzdisajima i u njima su ljudi išli bosi i s omčama oko vrata. Za vrijeme procesije od 10. veljače, Lukanić je tom mnoštvu prestrašenog naroda govorio o čudu jedan sat i više. A glavna poanta njegove propovijedi bile su ove riječi: Puče, ostavi plemiće u njihovom stupnju, ne pokreći protiv njih ništa, pusti ih na miru i prilagodi se svojoj sudbini.

Kanonikovo ludilo i smrt

Ne znam, kaže komunalni sudac i hvarski patricij Paladini, da li je veće čudo što je procurila krv (s raspela), ili to što je rekao svećenik Matija Lukanić, propovijedajući da se ne smije napakostiti plemićima.
Kako navodi B. Škunca u svojoj knjizi Štovanje Isusove muke na otoku Hvaru, u opisanom događaju koji je poprimio oznake masovne ekstaze, poznate u tadašnjem kršćanstvu Europe, prepoznajemo dvije temeljne postavke bičevalaca: osjećaj krivnje i obavljanje pokore.
Kada je riječ o krivnji, ona se u hvarskom slučaju sastojala u "grijehu" počinjenom odlukom o uništenju plemstva. Takav osjećaj krivnje naročito je progonio kanonika Lukanića, uvjerenog da je on glavni krivac nesreće koju je nagovijestila oluja, zatim potres koji je srušio krov baš "njegove" crkve i, najzad, krv s malog raspela, kojega je on držao u ruci dok su se pučki prvaci na nj zaklinjali da će pobiti plemiće.
Proganjan tim osjećajem, Lukanić se tih dana na balkonu crkve Anuncijate neprekidno udarao i propovijedao. Slušalo ga je mnoštvo ljudi, i svi su se udarali kao i on, žestoko se bičujući... Krovovi, ulice, prozori, sve je bilo puno žena, muškaraca i djece koji su činili pokoru. Već 11. dana veljače - zaključuje Paladini - mi smo prosudili da Lukanić nije zdrav (mentalno). A narednog je dana Lukanić "počeo buncati", da bi konačno 16. veljače umro.
Prema dokumentu iz Zbirke spisa o čudotvornom križiću, koji nosi datum 25. ožujka 1516. godine, istaknuti pučki prvak, kanonik Matija Lukanić završio je tako što je otišao u ludilu pod Arsenal i tamo se valjao na morskoj obali, vadeći ustima morski glib.
   (nastavlja se)

Voditelj informatike: Goran Bašić
Internet podrška:
NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2002.01.20.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)

[ idi na vrh stranice ]
[ idi na sljedecu stranicu ]