PONEDJELJAK 24. rujna 2001.

NA POMOLU "DŽENTLMENSKI" DOGOVOR
ZAGREBA I LJUBLJANE OKO NUKLEARKE KRŠKO
HRVATSKA SLOVENIJI OPRAŠTA 200 MILIJUNA DOLARA DUGA

Sabor bi ratifikaciju dogovora o NE Krško morao uvjetovati čistim računima. Ne samo zbog, u najmanju ruku, 200 milijuna dolara razlike međusobnih potraživanja u korist Hrvatske, nego i zbog principa po kojima se kućanstva u Hrvatskoj bez pardona isključuju zbog neplaćenih računa HEP-u

Pred saborsku raspravu o "slovenskom paketu", u kojem su sporazumi o granici i o korištenju NE Krško, Vlada je dogovor sa Slovenijom ocijenila međudržavnim poslom najvišeg značaja. Za potporu dogovoru Račan — Drnovšek poslužila je čak i prijetnja izostavljanjem Hrvatske izvan eventualnog budućeg sanitarnog koridora EU-a vezanog za borbu protiv terorizma.
U javnosti su pri tome sporne samo neke odredbe iz Sporazuma o granici između dviju država, dok se dogovor o NE Krško uzima bezrezervno kao pozitivno rješenje za hrvatsku stranu. On se doista takvim i čini na prvi pogled, jer stvari vraća na početno načelo zaštite ravnopravnosti definirano još sporazuzmom izvršnih vijeća Slovenije i Hrvatske 1970. godine i potvrđenim aneksom toga sporazuma 1982. godine, te Samoupravnim sporazumom o uređenju međusobnih prava i obveza osnivača i NE Krško.

Oprošteni dugovi

Vraćanje na početak znači da će HEP dobivati struju iz Krškog po cijeni od 2,5 do 3,5 cente po kilovat satu, što je daleko jeftinije od sadašnjih nabavnih cijena, te da mu je taj izbor načelno osiguran 20 godina, koliki je životni vijek nuklearke u Krškom. Nadalje, obje će strane postizanjem dogovora odustati od međusobnih potraživanja, a podijelit će troškove dekomisije (zatvaranja elektrane) i zbrinjavanja radioaktivnog otpada.
Iza te poštene nagodbe stoje, međutim, različita polazišta slovenske i hrvatske strane - pravno-materijalna i stručna. Rečeno brojkama: dogovor će hrvatsku stranu stajati od 300 do 500 milijuna dolara za dekomisiju (zatvaranje) i zbrinjavanje otpada, 50 milijuna dolara za ranije jednostrane slovenske investicije u NE Krško.
Dogovorom se istodobno zauzvrat gubi pravna osnova za naplatu potraživanja od NE Krško koja su do ovoga mjeseca dosegla sumu od 360 milijuna DEM.
Isto vrijedi i za slovensku stranu koja od HEP-a utužuje 105 milijuna dolara za razliku u cijeni isporučene struje, amortizaciju i gubitke.
Razlika u ciframa, od kojih strane džentlmenski odustaju, nije samo u odnosu 105 prema 180 milijuna dolara: NE Krško jednostranom odlukom ne isporučuje struju HEP-u još od srpnja 1997. godine. Dogovorom je predviđeno da isporuka hrvatskoj strani započne u srpnju 2002. godine. Svaki mjesec bez struje iz NE Krško HEP, po njegovoj računici, stoji oko 10 milijuna DEM (troškovi kapitala i zamjenskih izvora struje), pa se toliko redovito

mjesečno fakturira NE Krško. Sadašnja će ukupna potraživanja s tog naslova narasti do početka isporuke struje za daljnjih stotinjak milijuna. Dogovor, međutim, ne predviđa nikakvu naknadu HEP-u za period do ponovne isporuke struje.
Nadalje, s pravnog aspekta prihvaćanje troškova dekomisije i zbrinjavanja radioaktivnog otpada nova su obveza Hrvatske koje nije bilo u dosadašnjim partnerskim ugovorima i sporazumima.
Da bi provela dogovor sklopljen u Rijeci početkom ljeta — Slovenija mora najprije denacionalizirati NE Krško. Slovenska je vlada, naime, 1998. donijela Uredbu o preoblikovanju NE Krško p.o. u javno poduzeće NE Krško d.o.o., čiji je jedini osnivač Republika Slovenija. Hrvatska je zbog toga pokrenula inicijativu za ocjenu ustavnosti ove uredbe, ali se Ustavni sud Slovenije još nije o tome očitovao.
Uz to, neriješeni su sudski sporovi koje su pokrenule obje države: 1998. Slovenska strana je tužila HEP koji je odbio plaćati jednostrano određenu cijenu struje i troškova i s tog naslova potražuje 105 milijuna dolara; 1999. godine HEP je uzvratio tužbom zbog troškova nastalih uskratom struje i troškova kapitala koji do srpnja 2000. godine iznose 114,9 milijuna dolara.
Zanimljivo je da su se i hrvatski i slovenski sud proglasili nenadležnim u ovim sporovima, a da se nisu pozvali na Ugovor o energetskoj povelji, čije su potpisnice obje države. Povelja u čl. 27. predviđa rješenje spora diplomatskim kanalima, a ako to nije moguće i ako ugovorom dviju strana nije drukčije uređeno — spor se rješava pred — ad hoc sudištem. Ugovor dviju strana predviđao je paritetni odnos ulaganja, vlasničkih i upravljačkih prava u korištenju struje, te arbitražu za rješavanje sporova.
Raspadom zajedničke države počele su, međutim, "igre bez granica" u kojima je Slovenija raznim računicama pokušavala umanjiti vlasnički udio Hrvatske nudeći joj u jednom času svega 29,3 posto vlasništva, ishoditi prelazak na kupoprodajni odnos, da bi 1998. Uredbom o preoblikovanju hrvatski partner bio u cijelosti izvlašten. Na upravljačko-kadrovskom planu paritetni odnos zapošljavanja sveo se na 1:5 u korist slovenske strane, bez hrvatskog učešća u upravljačkom kadru, a udio hrvatskih tvrtki u poslovanju elektrane u stalnom je padu.

Poziv na oprez

Zadnja godina primirja bila je 1997. kada su oba partnera prihvatila bilancu NE Krško. Iste godine uslijedio je jednostrani prekid isporuke struje Hrvatskoj, a potom pumpanje troškova i amortizacije na slovenskoj strani, na što je Hrvatska uzvratila visokim troškovima nabave zamjenske energije.
Te su igre rezultirale i lošim poslovanjem nuklearke do te mjere da je slovenski parlament osnovao posebno povjerenstvo za provjeru njezina rada i način prodaje hrvatske struje drugim kupcima.
Hrvatski stručnjaci za energetiku odlučno brane riječki dogovor jer izgrađena elektrana osigurava stabilnu i jeftinu opskrbu strujom i s računicom da će ona biti za 5 do 10 posto skuplja za troškove dekomisije (zatvaranja) i zbrinjavanja otpada. Prihvaćanje te obveze ocjenjuju realnim nakon što se početni plan izgradnje sveo samo na elektranu u Krškom.
No hrvatski pravnici sigurni su da su sudskim putem ili međunarodnom arbitražom mogli ishoditi pozitivna rješenja za hrvatska potraživanja koja su daleko veća od slovenskih. Da blamažu sa slovenskom nacionalizacijom elektrane i ne spominjemo.
U kojoj mjeri će džentlmenski dogovor i nagodba uvažiti ove činjenice — tek će se vidjeti. Dosadašnje ponašanje slovenske strane upućuje u najmanju ruku na oprez.
Pri utvrđivanju budućih odnosa ne treba zanemariti ni antinuklearno raspoloženje koje je Hrvatsku već ostavilo bez slovenskog partnerstva za izgradnju nuklearke na njezinu prostoru, jer je Slovenija proglasila jednostrano moratorij na investicije u nove nuklearne elektrane. Uz to, kao što hrvatski put u Europu vodi preko Slovenije, tako slovenski put u Europu ide preko Italije i Austrije — zemalja izrazito antinuklearne politike.

"Čist račun..."

Sabor bi stoga ratifikaciju dogovora o NE Krško morao uvjetovati obvezom pridržavanja principa "čist račun — duga ljubav". Ne samo zbog, u najmanju ruku, 200 milijuna dolara razlike međusobnih potraživanja do srpnja 2002. godine u korist Hrvatske, nego i zbog principa pravne države i tržišnih odnosa. Po njima se, naime, kućanstva u Hrvatskoj bez pardona isključuju zbog neplaćenih računa HEP-u, a njihova ukupna dugovanja HEP-u manja su od 50 milijuna dolara.
Što bi tek na džentlmensko opraštanje 200 milijuna dolara rekli hrvatski štediše Ljubljanske banke koji već 10 godina proživljavaju agoniju pravde na slovenski način?

ĐENIO RADIĆ, PRVI OPERATIVAC
LUKŠIĆ GRUPE, NAJMOĆNIJEG TURISTIČKOG KONCERNA U HRVATSKOJ
Dalmacija mora
poslovati istarski

Zamisao gospodina Lukšića jest da se svi njegovi hoteli vode pod jednim imenom, ali je još važnije da to bude jedna poslovna politika koja će donositi zaradu, kao ova u Poreču

Kada je u petak u Cavtatu potpisan ugovor o kupnji prvokategornika "Croatije" od strane Andronika Lukšića, u ime novog vlasnika potpisao ga je Đenio Radić, predstavljen u hrvatskoj javnosti kao čovjek koji će od sada upravljati cjelokupnim turističkim portfeljem Lukšić grupe u Hrvatskoj, koji će poslovati pod zajedničkim poslovnim imenom "Plava laguna".
Od sada će biti na čelu turističke kuće s oko 12 tisuća kreveta u hotelima "Plave lagune" u Poreču, "Argentine" u Dubrovniku, "Croatije" u Cavtatu i "Odiseja" na Mljetu. Vlasnik Androniko Lukšić na upravljanje mu je povjerio svoj kapital u turizmu od gotovo 200 milijuna maraka, čime je Đenio Radić postao prvi operativac najmoćnijega hrvatskog turističkog koncerna.
Kako bi se najkraće predstavili hrvatskoj javnosti koja Vas ne poznaje?
U "Plavoj laguni" sam od 1977. godine na čelu kuće, s prekidom od četiri godine, kada sam bio u Saboru tadašnje države. To je bilo vrijeme velikog SOUR-a u Poreču, u koji sam se vratio 1990. godine, a mislim da je "Plava laguna" jedina tvrtka u Hrvatskoj koja je u 44 godine postojanja na svome čelu imala samo dvije osobe — Antuna Štifanića i mene. Svako od tih razdoblja bilo je specifično u poslovanju, ali od 90. godine do danas dio smo proveli u ratu i preživljavanju njegovih posljedica, pa u ponovnom povratku na tržište i tako do danas.

Novi izazovi

"Plava laguna" je vrlo specifično poduzeće u našem turizmu i po tome što je njezino financijsko poslovanje iznad svih domaćih pravila — uspješnije od fizičkog prometa. Kako to uspijevate?
"Plava laguna" u Poreču je i danas najveća turistička tvrtka u Hrvatskoj, s oko osam tisuća kreveta u hotelima i oko dvije tisuće postelja u apartmanima. A što se tiče financijskog poslovanja, naša stabilnost je svih ovih godina jako dobra. Mi smo uvijek financije stavljali u prvi plan, to je bila osnova poslovanja. Zato nam je zarada veća od porasta prometa. Rast zarade je 13 posto, a prometa 11 posto u odnosu na lani.
Kada je Lukšić grupa prije godinu i pol dana kupila "Plavu lagunu", vlasnik je izjavio kako bi samo zbog tako sposobnog menadžmenta kupio tvrtku. Sada Vam je na upravljanje dao sve što je kupio u turizmu. Otkuda toliko povjerenje?
Gospodina Lukšića upoznao sam kada je kupio tvrtku kojoj sam na čelu. Sigurno se raspitivao, ali i pratio poslovanje i način vođenja tvrtke. Nema tu nikakve filozofije. Ja sam ovo poduzeće jednako vodio dok je bilo društveno i sada kad ima privatnog vlasnika. Ja radim najbolje što znam i ne mogu drukčije. Da znam bolje, radio bih i bolje. Ne mogu poslu prilaziti polovično. Ne znam biti destruktivac.
Kako namjeravate Vašu poslovnu filozofiju iz Poreča i Istre prenijeti na poslovanje hotela u Dubrovniku, Cavtatu ili Mljetu, gdje su okolnosti ipak bitno drukčije?
To je ključno pitanje i središnja tema. Zamisao gospodina Lukšića jest da se svi njegovi hoteli vode pod jednim imenom, ali još je važnije da to bude jedna poslovna politika koja će donositi zaradu kao ova u Poreču.
Na njegovoj razini gledanja to je tako zamišljeno, ali kako to provesti u život, bit će najveći posao. Ova "Plava laguna" u Poreču jedno je od najprofitabilnijih poduzeća kod nas, što znači da tržište prihvaća tu robu i da se na njoj može zaraditi. Sada se očekuje da se isto oblikuje i od ostalih Lukšićevih hotela.
Radi se, međutim, o potpuno različitoj turističkoj ponudi. Koliko će iskustva upravljanja rivijernim hotelima, kao što su ovi u Poreču, moći biti primjenjiva na gradske hotele u Dubrovniku ili Cavtatu?
Točno, svaki od hotela na hrvatskom jugu drukčiji je od ovoga u Poreču i mi ćemo maksimalno uvažavati te zadanosti te pokušati cijelu filozofiju posla prenijeti dolje, ali uz poštovanje karakteristika prostora i objekata. Kako taj proizvod unaprijediti, prodati, osmisliti i na tome zaraditi, bit će naš osnovni posao. Osmišljavanje tog novog proizvoda za mene je i svojevrstan izazov.
Je li Androniko Lukšić od Vas tražio upravljanje hotelima po modelu ovih u Poreču?
Ne, ništa on od mene nije tražio, niti mi je davao neke naloge. On je preiskusan čovjek u biznisu a da bi htio "križati" jabuke i kruške. Bio sam u njegovim čileanskim hotelima, slušao, gledao i samo se neke stvari mogu primijeniti kod nas, nikako sve, a on to niti ne traži.
Odakle ćete početi u tom velikom poslu povezivanja hotela sjevera i juga naše obale?
Bila bi iluzija očekivati da ćemo mi nešto napraviti preko noći čarobnim štapićem. Svaka odluka tražit će temeljitu pripremu, analizu. Za iduću godinu ćemo prvi put u svim hotelima konsolidirati proračun, i to moramo učiniti već do kraja listopada. To će biti prvi susret s poslovanjem tih kuća.
Proračun nije planirani broj noćenja i cijene, nego ukupna poslovna politika. Tada ćemo pokušati definirati ono što se realno može napraviti u najkraćem vremenu.

Biljka iz Poreča

Na hrvatskom jugu već se mogu čuti komentari o tome kako "ovi iz Poreča dolaze prodavati pamet Dubrovniku"?
Nemam niti primisli bilo kome soliti pamet, sve su to moje kolege s kojima dugo godina radim u ovome poslu i ni ne pomišljam na to da "biljku iz Poreča presađujem u Dubrovnik". Svjesni smo mišljenja struke i javnoga mnijenja, znamo što je Dubrovnik i isto kao što cijenim svoju profitabilnost u radu u Poreču, cijenim i dubrovačko poimanje svega što imaju u turizmu.
Morat ćemo naći zajednički jezik i ja vjerujem u uspjeh. Osnovna razlika između turističkog sjevera i juga jest poslovna filozofija koja se u Istri temelji na profitu i zaradi, a u Dalmaciji zbog niza okolnosti to nije bilo moguće. Sada je to već moguće i ne bojim se suradnje s kolegama.

Voditelj informatike: Goran Bašić
Internet podrška: NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2001.09.23.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)