SLOBODNA DALMACIJA [naslovnica]

[ novosti ]
[ teme dana ]
[ pomorstvo ]
[ ekonomija ]
[ turizam ]
[ sport ]
[ kultura ]
[ kronika92 ]
[ zivot ]
[ split ]
[ zadar ]
[ dubrovnik ]
[ sibenik ]
[ bih ]
[ dalmacija ]
[ prilozi ]
[ vodic ]
[ podlistak ]
[ kolumne ]
( osmrtnice )
( zadnje vijesti )
[ impresum ]
   
[ mali oglasi ]
[ kontakt ]
[ linkovi ]
[ arhiv ]
[ prometni vodic ]
       

 

SUBOTA 15. rujna 2001.



DNEVNIK
TEROR I NOVAC

Piše: Ljubica VUKO


Što će se dogoditi u ponedjeljak? Tada će se, kako se očekuje, Newyorška burza ponovno otvoriti, a njezin indeks Dow Jones, koji se prije užasnoga terorističkog čina zaustavio na 9605,51 bod, s laganim padom od 0,34 posto, vjerojatno će se kretati u negativnom području, premda se međunarodna tržišta već stabiliziraju i pomalo oporavljaju. Tako bar procjenjuju analitičari sudeći po reakcijama europskih i dalekoistočnih tržišta na prve vijesti o udaru na srce američke, pa i svjetske ekonomije, o divljačkom napadu na zgradu Svjetskoga trgovinskog centra (WTC) u kojoj je bilo 430 kompanija sa 50.000 zaposlenih.
Kad je stao Wall Street, stao je cijeli svijet. Uz neprocjenjive gubitke ljudskih života, svjetska ekonomija, u kojoj Amerika igra golemu ulogu, pretrpjela je štete koje se mjere u milijardama dolara. Kako uvijek biva u nesigurnim vremenima kriza i ratova, cijene zlata i nafte letjele su u nebo. Žuto je u takvim vremenima omiljena boja, a nije uzalud i nafta prozvana crnim zlatom. Imati u svojim rukama zlato, uvijek je značilo sigurnost i moć. Ni zelena valuta nije više šuškala kao nekad.
Kroničari su bilježili najveći pad cijena na svjetskim burzama od tržišnog sloma 1987. godine, a burzovni indeksi u Londonu FTSE 100, u Frankfurtu DAX, u Parizu CAC, u Tokiju Nikkei, kao i indeksi ostalih svjetskih burzi, strmoglavili su se u zaglušujućem domino efektu.
Dionice aviokompanija najviše su padale, a vodećim svjetskim zračnim prijevoznicima teroristi su prouzročili troškove koji se zasad procjenjuju na 10 milijardi dolara. Još nitko ne može sa sigurnošću tvrditi koliki će biti odštetni zahtjevi, a neki se pitaju hoće li osiguravatelji i njihove reosiguravateljske kuće imati dovoljno novca za sve odštete, koje se po nekim procjenama penju i do 20 milijardi dolara. Primjerice, Allianz, jedan od vodećih osiguravatelja, očekuje zahtjeve za naknadu štete u iznosu do 700 milijuna eura uz tvrdnju da mu financijska snaga omogućava ispunjenje zadaće osiguravatelja i kad je riječ o velikim katastrofama. I Axa tvrdi da neće biti problema u isplati između 300 i 400 milijuna dolara odštetnih zahtjeva.
Analitičari bilježe kako su američke burze bile zatvorene samo dva dana potkraj Drugoga svjetskog rata, kad se slavila pobjeda saveznika, i prije toga nekoliko dana za vrijeme Velike ekonomske krize. Iako je svaki teroristički čin grozan sam po sebi, ne pamti se ni da su teroristi ikad uzdrmali svijet kao protekloga crnog utorka. No, koliko god su ga potresli, toliko su i ujedinili sve normalne ljude kojima je ljudski život svetinja, kao i sve koji mogu utjecati na gospodarska kretanja.
Središnje banke unose na tržište nevjerojatne iznose sredstava za pokrivanje likvidnosti, čime su obranile dolar, a analitičari špekuliraju kako će koordiniranom monetarnom politikom nastojati vratiti povjerenje u svjetsku ekonomiju. SAD je ionako bio na pragu recesije, a to nikome ne odgovara. Na financijskim tržištima svima je trenutačno laknulo, a što će se dalje događati, ovisi o tome kakvu će politiku SAD voditi ubuduće. Mogući su različiti scenariji. Prvi šok je prošao. Život ide dalje.

   

EKONOMSKA KONTRA
Takozvana stabilizacija

Svaka nova garnitura takozvanih pobornika stabilizacije, koja se redovito nametne svakoj novoj političkoj opciji, ulaskom u restrikciju potrošnje redovito izazove njezinu eksploziju

Piše: Branimir LOKIN


Razvoj nacionalnih gospodarstava, ali i svjetskoga gospodarstva u cijelosti, unatoč deklariranoj tržišnoj slobodi sve je manje posljedica tržišnog spontabiliteta, a sve više izraz složenih strategija i snažne političke moći i volje. Razlog su tomu, s jedne strane moćne multinacionalne korporacije čiji su prirodni partneri isto tako velike i razvijene zemlje, pretežito njihova domicila, i s druge strane rastuća konkurencija na strategijski snažnim i cjelovitim programima. Naime, sam razvoj tehnologije, organizacije društva i demokracije, u spoznajnom je pogledu sve više planetarni proces. Također, radi se o procesu koji se ne razvija kao u prethodnoj fazi spontano, kroz takozvanu vertikalnu podjelu rada u kojoj su sudionici jednostavno transferirali tehnološke porodice i radne resurse između razvijenih i nezrazvijenih zemalja, već se radi o visokoadaptabilnim tehnologijama koje se kreću prema kriteriju troškovne matrice.

Kupi i ugasi

Ukratko, niži troškovi određuju odluke investitora. Međutim, troškovi o kojima je riječ nisu, kao što se kod nas redovito tumači, troškovi radnog mjesta, već se radi o troškovima u okviru cjelovitih koncepcijskih odrednica gdje su uključeni dalekosežni interesi i ciljevi, od gospodarskih pa sve do geopolitičkih. Najbolji primjeri tomu jesu kupnje kapaciteta s namjerom da se proizvodnja ugasi, kapaciteta na pravcima strategijskih i političkih prodora prema određenom području interesa i tome slično.
U takvim, pak, okolnostima postupci i odluke postaju puno suptilnijima i vežu puno šire i dalekosežnije interese nego što se to na prvi pogled čini. Naša praksa ulaska inozemnih ulagača potvrđuje opisane odnose, razvidno na području izgradnje infrastrukture, kupnje velikih sustava i atraktivnih tvrtki, karikaturalne eutanazije domaće tekstilne industrije i njezine zamjene inozemnom, čemu upravo nazočimo, pa do pritiska na geopolitičke odrednice zemlje, od regionalnih pa do onih globalnih. Radi se, dakle, o strategijskim sukobima i konkurencijama koje se potvrđuju na svakom pedlju zemaljske kugle. Odgovor na takvu konkurenciju je vlastito strategijsko usmjerenje i politička volja da se ono ostvari u svakom razvojnom pitanju i na svakoj gospodarskoj opciji.
Unatoč deklariranoj odlučnosti prema nacionalnom strategijskom određenju, koje je istini za volju, valja reći, konsenzualno prihvaćeno kod nas, te znanstveno i stručno elaborirano u brdima papira i rijekama simpozija, realni naš politički i gospodarski život ostvaruje se temeljen dijametralno suprotnih odrednica, upravo onih što ih diktiraju tuđi interesi i strategije. O već fabuloznome Međunarodnome monetarnom fondu i sličnim institucijama neću ni govoriti, međutim upozorit ću na nešto puno opasnije što se logikom našeg reduciranog strategijskog uma, mentalnim iskrivljenjem, pa i neznanjem, svakodnevno, gotovo spontano, rekao bih, nameće i afirmira.

Izmišljena krivnja

Strategija i praksa o kojoj je riječ razvija se iz pozicije našeg političkog uvjerenja u kojem prevladava stajalište kako naš razvoj može biti trasiran, ali i pokrenut isključivo kapitalom, idejom i organizacijom iz inozemstva. To uvjerenje slijedi onda ocjena, opet artikulirana iz inozemstva, kako smo siromašna zemlja kapitalski i kadrovski nekonkurentna i, naravno, zaključak kako živimo i trošimo iznad mogućnosti, što implicira zahtjev za reduciranjem troškova koji u stagnirajućem i recesijskom gospodarstvu ne mogu biti drugačije kompenzirani nego nezaposlenošću i obaranjem standarda.
Proizlazi kako je naš nacionalni korpus gotovo kriv i odgovoran, što je za razliku od ostalih tranzicijskih zemalja, ali i onih u razvoju, ostvario veći standard radeći i razvijajući bogate zemlje. Prirodni otpor toj filozofiji su siva ekonomija i devizni transferi iz inozemstva, čiji sraz sa službenom politikom generira sustavni i pravni nered i rezultira strategijskom nemoći službene politike. Tvrdoglavi otpor "glupe" životne prakse visokoparnoj teorijskoj opciji tumači se nacionalim anakronizmom, činjenica je međutim kako ta životna istina upozorava i upućuje.
Najprije, ona govori kako je nemoguće u našim uvjetima globalizirati ideju o rezanju troškova i, konačno, upozorava kako je naš put izlaska iz krize sadržan u motivacijama i rastu, a ne restrikcijama i padu. Bolno, i uvijek svježe, iskustvo o tomu stječe svaka nova garnitura takozvanih pobornika stabilizacije (koja se redovito nametne svakoj novoj političkoj opciji) kad ulaskom u restrikciju potrošnje izazove suprotno, njezinu eksploziju, slabeći time domaću ponudu, a jačajući inozemnu, uz uvijek prateći procvat sive ekonomije i reteriranja na području pravne države.

Diktat potrošnje

Svi ti stratezi restriktnog koncepta i njihovi inozemni mentori ne žele prihvatiti neslomljivi diktat potrošnje skriven u deviznim računima i sivim pričuvama stanovništva što, međutim, i polupismeni prodavač automobila razumije. Upravo je zbog toga potpuno jasno kako čvorno globalno pitanje naše strategijske opcije čini napuštanje filozofije troškovne opterećenosti u korist filozofije rasta. Taj zaokret sukladno, i logikom diktata rasta, dovest će nas do nužnosti vlastitog strategijskog izbora, prema kojoj će kriterij troškovnog načela biti zamijenjen načelom izbora ciljeva.
Logički, on će nam onda omogućiti spoznaju kako su vlastito tržište i vlastiti ljudski i prirodni resursi neodvojive kategorije i kako je za njhovu integraciju nužna jasna i cjelovita strategijska orijentacija i, naravno, vjerodostojna politička profilacija. Zajedno to nameće zaključak kako je ozračje i semantiku zamijenjenih teza u našem političkom, gospodarskom i društvenom diskursu, a onda i praksu, nužno definitivno napustiti.

   

Voditelj informatike: Goran Bašić
Internet podrška:
NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2001.09.14.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)

[ idi na vrh stranice ]
[ idi na sljedecu stranicu ]