PETAK 7. rujna 2001.

RAZGOVOR     LAWRENCE ROSSIN,
AMERIČKI VELEPOSLANIK U HRVATSKOJ
GOTOVINA NIJE BIO AMERIČKI IGRAČ

Znali smo za Oluju, ali ni na koji način nismo umiješani u planiranje i izvršavanje akcije, pa nismo imali veze ni sa zločinima ni sa žrtvama. Mislim da se SAD pokušava uplesti u to radi skretanja pozornosti

S američkim veleposlanikom u Hrvatskoj Lawrenceom Rossinom, ovoga tjedna razgovarali smo o suradnji Hrvatske s Haaškim sudom te američkoj ulozi u akciji Oluja.
Je li SAD, na bilo koji način, pomagao akciju Oluja, kako se piše po medijima?
Odgovor je jednostavan - ne i tu nema nikakvih "vijesti", oko američke pomoći operaciji Oluja. Postoje neke insinuacije i izjave i tako dalje, ali činjenice ostaju iste pa nema nikakvih vijesti o tome. SAD nije imao nikakvu ulogu u akciji Oluja. Znali smo da se akcija priprema, da će se dogoditi, ali ni na koji način nismo bili umiješani ni u pripremanje i planiranje, niti u izvršavanje akcije Oluja. Očito, nismo imali niti veze sa zločinima ili žrtvama u vrijeme ili nakon akcije Oluja.
Koji su onda, prema Vašem mišljenju, razlozi rasprave o tome je li SAD sudjelovao u Oluji ili nije?
To je tema od velikog interesa, a ja mogu samo nagađati o razlozima jer nisam među onima koji daje takve izjave. Moje je mišljenje da se radi o skretanju pažnje. Postoji optužnica protiv pojedinca, u kojoj se navode točno određeni zločini za koje optužnica tereti tog pojedinca i postoji sudska procedura prema kojoj je netko nevin sve dok mu se ne dokaže suprotno.

Politički manevri

Optuženik se ima pravo braniti i predstaviti svoj slučaj pred Sudom. Cijela procedura pred Sudom tiče se navoda iz optužnice i ničeg drugog. Ono o čemu se u javnosti govori u tom je smislu nevažno, sporedno i predstavlja ili skretanje pažnje ili nekakvo političko manevriranje. No, najvažnije je da optuženik ode u Haag, brani se pred Sudom i ako tužitelji ne uspiju dokazati njegovu krivnju, on će biti pušten. Za sve te rasprave u hrvatskoj javnosti treba pitati one koji o tome govore, a ne mene.
Bi li američka pomoć akciji Oluja zapravo nešto promijenila u

cijeloj ovoj priči oko ratnih zločina i izručenja?
To je kao da nagađamo što bi bilo da je Konfederacija pobijedila u građanskom ratu u Americi. Onda bi i povijest bila drukčija. Dakle, još jednom samo mogu ponoviti da nikakve pomoći nije bilo. Dogodilo se ono što se dogodilo, bez nas.
Kao američki diplomat u Hrvatskoj smatrate li da će suradnja s Haagom biti prijelomno pitanje za Hrvatsku, značajnije od bilo kojeg drugog pitanja?
Suradnja s Haagom bit će vrlo važno pitanje, drukčije ne može biti. Radi se o vrlo osjetljivim pitanjima koja se tiču povijesti ovoga naroda, iako je bitno naglasiti i ono što je glavna tužiteljica Carla del Ponte istaknula, a to je da se optužnice ni u kojem smislu ne tiču kriminalizacije Domovinskog rata i ne daju nikakve povijesne ocjene Domovinskog rata. Sud se bavi pojedinačnim slučajevima.
Nitko od nas ne namjerava niti želi u bilo kojem smislu kriminalizirati Domovinski rat. Povijest će dati, kao i uvijek, svoj odgovor. Haaško pitanje bit će i dalje vrlo prisutno u hrvatskoj javnosti, oko njega će se voditi rasprave, ali nadam se da to neće biti jedino pitanje. Naime, radi se, zapravo, o pitanju koje se tiče prošlosti, koje gleda unatrag. Naravno, za budućnost je potrebno da se narodi ove regije suoče s onim što se događalo u vrijeme sukoba i to je normalno i poželjno. Ali, postoje i druge stvari kao što su konsolidacija demokratskih institucija u Hrvatskoj na koje treba usmjeriti napore.

O Haagu nema pregovora

Hoće li suradnja s Haagom ujedno biti i glavni test vjerodostojnosti Hrvatske u odnosima sa stranim partnerima, među kojima i SAD-om?
Ne bih rekao da će biti test, jer haaško pitanje nije jedina stvar koja je važna u odnosima Hrvatske s njezinim međunarodnim partnerima. Vjerodostojnost je jedno sveobuhvatno pitanje i puno toga dolazi u obzir. Hrvatska je preuzela određene međunarodne obveze i suradnja s Haaškim sudom nije nešto o čemu bi se sada moglo pregovarati. Razvoj te suradnje u smislu procedure bit će i dalje prisutan, ali sama suradnja ne može se sada ponovno procjenjivati i o njoj se ne može pregovarati u smislu hoće li neka zemlje surađivati ili ne jer spada u preuzete međunarodne obveze.
Može li demokracija u Hrvatskoj biti ugrožena zbog suradnje s Haagom?
To je hipotetsko pitanje. Mislim da su hrvatski građani vrlo osviješteni i znaju što im je važno za njihovu budućnost i budućnost njihove djece. Ne vjerujem da će sebi dopustiti da budu poneseni retorikom ili demagogijom i dopuste da se ugrozi budućnost i prosperitet vlastitog naroda.
Kako gledate na potrebu individualiziranja krivnje, odnosno na izjave kako u Domovinskom ratu hrvatska strana nije mogla počiniti ratne zločine? Je li Hrvatska spremna na odbacivanje te "kolektivne krivnje"?
Najbolje bi bilo pitati hrvatske građane o tome. Reakcije koje mi primjećujemo jesu da među velikim brojem ljudi postoji visoki stupanj zrelosti za takvo što. No, ljudi su individualci i ne radi se ovdje o masovnom fenomenu pa zato i treba pitati njih. Vjerujem da biste dobili različite odgovore.
Mislite li da će glavna tužiteljica Carla del Ponte prijaviti Hrvatsku Vijeću sigurnosti zbog nesuradnje, ako general Ante Gotovina ne bude izručen?
Stvarno nemam nikakvu predodžbu o tome. Nisam s njom razgovarao, a i ne vjerujem da bi mi rekla. Ono što svaka zemlja može napraviti jest da maksimalizira suradnju s Haagom. Vjerujem da je Carla del Ponte vrlo poštena osoba i da će dati vrlo poštenu ocjenu situacije, ali ne mogu nagađati što će reći za suradnju sa svakom zemljom pojedinačno.

Nema urota

U medijima se povlači i teorija da je Ante Gotovina cijelo vrijeme bio takozvani američki igrač, no SAD ga se odrekao nakon promjena u Bijeloj kući pa je Haag dobio zeleno svjetlo za optužnicu. Ima li istine u tome?
Već sam ranije rekao da ni na koji način nismo bili uključeni u Oluju pa mislim da je to odgovor i na ovo pitanje; jer ako nismo bili uključeni u Oluju, general Gotovina nije mogao biti jedan od naših "igrača". Načelno govoreći, postoji cijeli niz optužbi i sitnih pričica koje se pojavljuju, a nisu relevantne. Stoga nije potrebno trošiti vrijeme komentirajući takve stvari. Treba se usmjeriti na to da optužnica postoji, da vlast mora surađivati s Haagom i da on mora otići u Haag i tamo se braniti i pokazati svoje dokaze.
Hrvatske vlasti stalno govore kako žele privuči strane ulagače u našu zemlju. U kojoj su mjeri američka poduzeća za to zainteresirana i koje su glavne prepreke?
Brojne američke kompanije načelno bi željele ulagati u Hrvatsku i neke su čak i došle ovdje kako bi uvidjele što se događa. Odluke su individualna stvar poduzetnika, a ne stvar politike. Kompanije pažljivo gledaju na to kako se može ulagati, je li to jednostavan ili kompliciran proces, kako se dobiva dozvola ili oporezuje profit, kakvo je zakonsko okružje. Hrvatska tu ima dobre i loše strane. Prema poreznim zakonima i procedurama, Hrvatska je dosta atraktivna za strane ulagače. Sudski sustav nije nešto efikasan, iako je napravljeno dosta posla. Postoji cijeli niz potrebnih dozvola, papira... i tu bi Hrvatska mogla nabolje promijeniti stvari.
Hrvatski mediji prošli su tjedan prenijeli izjave europskih šefova diplomacije, kojima se navodno pridružio američki državni tajnik Collin Powell, o novim idejama za budućnost jugoistoka Europe. Radi se o balkanskoj ekonomskoj zajednici?
Ne znam točan sadržaj tih izjava pa ne mogu komentirati takve napise, ali ne znam za to da je naš državni tajnik povezan s tom idejom. Ne vjerujem u to. Načelno govoreći, mi podržavamo bolje gospodarske odnose među zemljama regije za ekonomski prosperitet. Gospodarsko povezivanje je dokazana metoda povećanja prosperiteta međusobnim otvaranjem granica za trgovinu. To se već pokazalo dobrim modelom i u drugim krajevima svijeta. Ali, bilo kakva integracije, posebni modeli s imenom, ne postoje.
Ne podrazumijevaju se nikakve političke integracije?
Takav prijedlog ne postoji.
Takva se priča stalno ponavlja?
To je točno. Prije ljeta u novinama su se pojavljivale raznorazne karte oko promjena granica. Moj kolega u Beogradu, bivši veleposlanik u Hrvatskoj William Montgomery, kada je upitan za komentar, rekao je da se svakih šest mjeseci pojavi neka nova karta i svakih šest mjeseci on mora reći: "Ne znam što je ova karta i ona nema veze s našom politikom." Dakle, to je naš pristup. Nema prijedloga o promjeni granica i sličnim stvarima, konferencijama, nema urota. Mi ne volimo urote ikakve vrste. Te su stvari bez temelja.
Zbog svih tih priča, držite li da je hrvatska Vlada stabilna?
Hrvatska je Vlada sigurno dobar partner, a na meni nije da procjenjujem njezinu stabilnost, to trebaju raditi novinari i analitičari. Mi imamo dobru suradnju s hrvatskom Vladom, naše su vizije vrlo slične, hrvatska Vlada odgovoran je partner u regiji i želi ući u NATO i zapadne institucije.

I dalje jaki u regiji

Čini se da američka prisutnost blijedi u regiji. Je li to točno, i ako jest, što to znači? Je li to pozitivan ili negativan trend?
Ne mislim da je to točno. U SAD-u se vodi dosta rasprava o vojnoj nazočnosti SAD-a u regiji, u BiH i na Kosovu te kako tu nazočnost reducirati s vremenom. Istodobno, službeni Washington jasno je rekao da SAD nije zemlja koja će jednostavno odstupiti od svojih obveza. To nećemo napraviti. Što se Hrvatske tiče, povećali smo programe pomoći i mislim da će to ostati i dalje tako. Ove godine u tim je programima upućeno 45 milijuna dolara, kao i lani.
Ima li ta financijska pomoć rezultata?
Uvijek je to dobro pitanje kako se troši novac. U nekim područjima vidimo dobre rezultate. Ta je pomoć namijenjena povratku izbjeglica, a vidimo da se ljudi vraćaju u Hrvatsku iz BiH i Srbije, i to ohrabruje. Područja koja omogućavaju povratak i olakšavaju ga dobivaju ekonomsku potporu. O pitanju ekonomskih reformi treba više vremena da bi se procijenili rezultati, no privatni sektor je kompetitivan. Napredak se pokazuje, no sve je to zapravo na Hrvatskoj. U cijelom tom segmentu naša je pomoć zapravo marginalna.

KAKO JE I ZAŠTO HRVATSKA POSTALA DRŽAVA PREBOGATA ŠKOLSKIM UDŽBENICIMA
DESET POČETNICA
ZA PRVAŠIĆE

Svaki udžbenik koji među učeničkom populacijom bude zastupljen s manje od pet posto, Ministarstvo prosvjete će povući iz upotrebe. Time se pokušava zaustaviti neviđena inflacija udžbenika za svaki predmet u izdavačkom biznisu vrijednom 50 milijuna maraka godišnje koji pojedinom autoru može donijeti zaradu i do 150.000 kuna

Piše: Marina KARLOVIĆ-SABOLIĆ

Svaki udžbenik koji među učeničkom populacijom bude zastupljen s manje od pet posto Ministarstvo prosvjete povući će iz upotrebe. U situaciji kada je inflacija školskih naslova po pojedinom predmetu dosegnula svoj vrhunac, ovaj neočekivani obrat koji donosi konačna verzija prijedloga Zakona o školskim udžbenicima trebao bi biti dobrodošao potez prosvjetne vlasti za zauzdavanje programiranog kaosa koji u hrvatskom školstvu postoji posljednjih nekoliko godina
U ovome se trenutku, naime, u osnovnim školama nastavnicima na raspolaganju nalazi prosječno osam paralelnih udžbenika, što svakoga lipnja, kada predmetni nastavnik ima obavezu odabira svojeg favorita za iduću školsku godinu, iznova izaziva nove nedoumice kod pedesetak tisuća učenika i njihovih roditelja. Ovakav sustav otvorio je prostor za najprozaičnije nelogičnosti, od one da je sve više nastavnika koji svake godine biraju udžbenik drugog autora, do one da dva učenika istog uzrasta uče iz dva različita udžbenika u kojima iste stvari mogu biti potpuno različito definirane.

Svi udžbenici "prežive"

No, ovaj bi najnoviji potez prosvjetne vlasti, ciljan na zauzdavanje nekontrolirana bujanja paralelnih udžbenika, vrlo lako mogao izazvati potpuno suprotan učinak. Jedna od odredaba spomenutoga zakonskog prijedloga, koji je već prošao oštre kritike u prvom saborskom čitanju, precizira da se udžbenik koji prođe propisanu proceduru odobrava na razdoblje od tri godine. U postupku sljedećeg odobravanja, ovaj uporabni rok produljava se na pet godina, a hoće li pojedini udžbenik dobiti zeleno svjetlo, u prvom redu ovisit će o njegovoj zastupljenosti u školama.
U tome grmu, tvrdi se u nakladničkim krugovima, leži opasnost od novog inflatornog vala udžbeničkih naslova u kojemu bi se, prema najcrnjim procjenama, umjesto dosadašnjih sedam ili osam za pojedini predmet moglo pojaviti petnaest ili dvadeset usporednih naslova.
Osnovni problem je što ova prohibitivna klauzula od pet posto postaje odlučujući faktor tek nakon tri godine, a ne na početku primjene pojedinog naslova. Tijekom tri godine većina udžbenika, bez obzira na njihovu stvarnu kvalitetu, ipak uspije priskrbiti komad nakladničkoga kolača koji u pravilu prelazi pet posto tržišta, pa je velika šansa da ova novost ostane bez ikakva učinka - smatra naš sugovornik, inače i sam autor osnovnoškolskog udžbenika, koji je želio ostati anoniman. Projicirajući razvoj situacije na nakladničkom tržištu, on predviđa da će se u idućih nekoliko godina samo nastaviti trend porasta naslova po pojedinom predmetu, koji - teoretski - mogu dostići za sada ipak nezamislivih dvadeset udžbenika.
On smatra da niti propisani rokovi upotrebe od tri, odnosno pet godina nisu najsretnije rješenje, istaknuvši da u tom razdoblju znanost ipak može toliko napredovati da određeni dijelovi udžbenika postanu potpuno zastarjeli. U zakonskom tekstu, doduše, otvorena je mogućnost da se pojedini udžbenik povuče i prije propisanoga roka "ako nije u skladu s utvrđenim nastavnim programom", iako će u zrakopraznom prostoru vječno ostati dilema kako je, ako ne zadovoljava ovaj osnovni uvjet, on uopće i mogao biti odobren.

Za tročlanu skupinu autora

Predsjednik Prosvjetnoga vijeća dr. Hrvoje Vrgoč slaže se da je hrvatsko školstvo, odgojeno na desetljećima monopola jednih te istih udžbenika, s aktualnim mnoštvom paralelnih naslova, otišlo u sasvim drugu, jednako lošu krajnost.
Trenutačno postoji čak deset početnica za prvi razred osnovne škole, što je istinski udar na učitelja, ali i učenika i roditelja - ističe u izjavi za Slobodnu Dalmaciju dr. Vrgoč, napominjući da bi se ovoj prilično kaotičnoj situaciji moglo stati na kraj tek kada se točno odredi tko zaista može postati autor školskog udžbenika.
Ne bih želio nikoga uvrijediti, ali nelogično je da netko tko je do sada pisao udžbenik hrvatskoga jezika odjednom piše i onaj za matematiku - smatra jedan od najbližih suradnika ministra prosvjete, ističući da bi rješenje trebalo tražiti u formiranju tročlanih skupina autora u kojima bi udžbenik pisali znanstvenik, metodičar i nastavnik - praktičar. Ova kultura stvaranja autorske

skupine mogla bi, smatra Vrgoč, učeniku i nastavniku ponuditi kvalitetu kakvu većina današnjih udžbenika ipak još uvijek nema. I sami znanstvenici, priznaje Vrgoč, često se uhvate u zamku i ne prilagode udžbenik uzrastu djeteta, nego u tekstu upotrebljavaju stručne termine koje čak ni prosječan odrasli građanin ne razumije. Ako pak udžbenik piše sam nastavnik, uvijek postoji mogućnost - koja se posljednjih deset godina često i namjerno zloupotrebljavala - da se potpuno neznanstvene teze plasiraju kao općepriznate istine.
Potpuno je, prema njegovu mišljenju, zanemareno i samo praćenje pojedinog udžbenika kada on uđe u nastavni proces. Jednom kad neki naslov bude odobren, trebala bi se, smatra on, kontinuirano pratiti njegova primjena.
Samo tržište nema kvalitativne mehanizme koji bi odmah detektirali loše udžbenike i odijelili ih od onih dobrih, pa je oslanjanje samo na ovaj kriterij ipak prekomotan način reguliranja udžbeničke politike - smatra Vrgoč, napominjući da bi u tome odlučujuću ulogu mogao odigrati Zavod za unapređenje školstva. Slična institucija u Sloveniji prati i ocjenuje svaki pojedini udžbenički naslov koji u početku dobije dozvolu samo za eksperimentalnu primjenu u pojedinim školama. Konačno zeleno svjetlo za upotrebu u susjednoj državi novi naslov dobije tek nakon što ova stručna institucija o njemu da pozitivno mišljenje.

Najviše trpe učenici

Ivan Čehok, saborski zastupnik HSLS-a i jedan od autora srednjoškolskih udžbenika koji je često u javnosti oštro kritizirao pojedine akcije aktualnog ministra prosvjete, smatra pak da bi ovaj posljednji potez mogao polučiti pozitivne rezultate.
Nisam pristaša teorije da u školstvu postoji generalna inflacija udžbenika, jer, osim nekih iznimki, za većinu predmeta ipak nema toliko veliki broj paralelnih udžbenika - kazao nam je Čehok, koji smatra da se prohibitivna klauzula ipak može afirmirati kao toliko potrebni indikator koji će jasno pokazati da naslov koji ima zaista minimalan tržišni odjek ipak nema što tražiti na nakladničkom tržištu.
On se protivi i ideji limitiranja ukupnoga broja udžbenika na tri ili četiri naslova po predmetu, koja je jedno vrijeme bila aktualna u nakladničkim krugovima. Prije više od godinu dana nekoliko vodećih izdavača školskih knjiga neformalno je razgovaralo o mogućem zajedničkom lobiranju za rješenje po kojemu bi se broj naslova po pojedinom predmetu ograničio na neki razumniji broj. Izračuni pokazuju, naime, da tri usporedna naslova osiguravaju branu pretjeranoj inflaciji naslova, a ujedno i nakladnicima solidnu zaradu. Činjenica da u pojedinim predmetima postoji i desetak usporednih udžbenika osjetno je smanjila ukupni prihod od inače iznimno profitabilnog nakladničkog kolača.
Čitavu situaciju pretjerano ne olakšava ni to što isti nakladnik često ima i po dva naslova za isti predmet, jer se na taj način udvostručuju i troškovi izrade samoga udžbenika. No, do dogovora najvećih gospodara tržišta školskih knjiga ipak nije došlo, pa danas svi, a najviše učenici, trpe posljedice loše selekcijske politike bivše prosvjetne vlasti, nesnalaženja njihovih koalicijskih nasljednika, međusobno vječno posvađanih nakladnika i anarhije u školskom sustavu u kojemu je udžbenička kakofonija samo vrh ledene sante koja opasno prijeti potopiti ionako porozni brod hrvatskoga školstva.

Voditelj informatike: Goran Bašić
Internet podrška: NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2001.09.07.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)