Na Visu je sačuvana neobična povijesna knjiga koja svojim najvećim
dijelom dokumentira ribarsku povijest Komiže. To je Liber Comisiae — rukopisna zbirka
dokumenata koju je prikupio kroničar Komiže don Nikola Borčić Jerolimov u drugoj
polovici osamnaestog stoljeća, a danas se čuva u Župskom uredu u Visu. Na stranicama
ove knjige ispisana je ribarska povijest Komiže šesnaestoga, sedamnaestog i osamnaestog
stoljeća, ribarska povijest vremena koje obiluje dramatičnim sukobima vlasti i ribara
vojgara.
Liber Comiciae sadrži najstariji dokument o regati gajeta falkuša od Komiže do Palagruže.
Godine 1593., na dan deveti mjeseca svibnja, u središtu komune kojoj pripada otok Vis —
u gradu Hvaru — sastavljen je popis sedamdeset i četiri vlasnika gajeta falkuša koje
će početkom toga ribolovnog mraka sudjelovati u regati od Komiže do Palagruže.
370 vesala
U nizu sljedećih dokumenata koji se odnose na prvu poznatu regatu od
Komiže do Palagruže, određuje se da svi prijavljeni ribari moraju javiti dvadesetog
svibnja u Komiži glavarima ribolova Franji Borčiću i Jakovu Bogdanu. Zabranjuje se
samostalan odlazak na Palagružu pod prijetnjom kazne od osamnaest mjeseci veslanja na
galiji u okovima. Spominje se da će ratna galija pratiti regatu radi zaštite od gusara.
Hvarski knez naređuje ribarima da se naoružaju puškama arkbuzama, te zabranjuje djeci
ispod osamnaest godina odlazak na Palagružu. Svi ribari moraju slušati zapovijedi
palagruških glavara ribolova, a ako bi im se suprotstavili, glavari ih mogu vezane
poslati u hvarski zatvor.
Na znak topovskog hica, u rano jutro dvadesetog svibnja kreće iz komiške luke armada od
sedamdeset i četiri gajete falkuše predvođene ratnom galijom prema četrdeset i dvije
milje udaljenoj Palagruži. Na svakoj gajeti bilo je po pet veslača i, ako tog jutra nije
bilo vjetra, tristo i sedamdeset vesala zapjenilo je more kada je odjeknuo top na bedemu
renesansne tvrđave u komiškoj luci. Do žala Palagruže trebalo je veslati bez prekida u
maratonu koji je trajao oko petnaest sati.
Sukob tratara i vojgara
Ti ribari koji su lovili sardele malim mrežama stajaćicama, odlazili su
iz Komiže na dalek put do Palagruže ne samo zbog njezinih bogatih lovišta, već i zbog
toga što za njih nije bilo mjesta na ribolovnim poštama oko otoka Visa i Biševa. Te su
pošte bile rezervirane ne brojne velike mreže potegače — trate koje su dolazile u viške
vode i s otoka Hvara i Brača. Tih ribarskih družina
znalo je biti i četverostruko više negoli prikladnih ribolovnih pozicija oko otoka Visa
i Biševa. Velike družine imale su od petnaest do dvadeset ribara na tri do četiri
broda.
Budući da su vlasnici tako skupih ribolovnih sredstava bili bogati i u vlasti utjecajni
ljudi, osobito oni s Hvara koji najčešće nisu osobno ni sudjelovali u ribolovu,
suprotstavljali su se vlasnicima vojgi i pritiscima na zakonodavce uspijevali su se
izboriti za ograničenja prava ribolova ili čak potpunu zabranu upotrebe vojgi uz drastične
kazne za prekršitelje. Motiv takvih zabrana bio je uklanjanje konkurencije budući da su
sardele koje love vojgari imale zbog svoje kvalitete znatno veću cijenu, a razlog je tomu
i nedostatak radne snage potrebne velikim družinama. Na taj način, koristeći svoj
utjecaj u vlasti, vlasnici trata nastojali su svoje družine popuniti tim ribarima koji su
bili osobito cijenjeni kao snažni veslači i dobri znalci mora i ribolova.
U godinama oskudna ribolova vlast je vojgarima dopuštala da love i u blizini velikih mreža,
a u godinama obilnih lovina zabranjivala im je ribarenje čak i oko otoka Palagruže, gdje
nisu mogli smetati tratama budući da one na tom otoku nisu nikada lovile zbog
neprikladnog podmorja i obale za istezanje mreža.
Unatoč zabranama i drakonskim kaznama koje su propisivali državni zakonodavci u
Veneciji, a primjenjivali državni suci hvarske komune, ovi hrabri ribari, kako bi
opstali, stoljećima su se suprotstavljali nerazumnim zakonima Imperije riskirajući
pritom gubitak svoje imovine, pa i svog života.
Unatoč prijetnjama drastičnim kaznama, oni su svojim falkušama plovili do daleke
Palagruže. Palagruška epopeja komiških galiota obilježila je povijest Komiže.
U sljedećem nastavku: PALAGRUŠKA EPOPEJA
POVRATAK
NA MJESTO ZLOČINA 3
Dvije puške, dva
atentatora, urota
Obdukciju ubijenog predsjednika
Kennedyja obavio je James J. Humes koji nikada prije nije secirao osobu ubijenu puškom.
Humes je bilješke o obdukciji spalio, a Kennedyjev mozak je nestao
Piše: Nataša
ŠKARIČIĆ
Na temelju knjige dr. Henryja Leeja "Povratak na mjesto zločina"
John Fitzgerald Kennedy, 35. predsjednik SAD-a, ubijen je 22. studenoga 1963. u Dallasu.
Vjerojatno nema osobe koja nije vidjela prizor preko slavnog Zapruderova filma - u 12.30
Predsjednik je zajedno sa suprugom Jaqueline sjedio na stražnjem sjedalu predsjedničke
limuzine dok je automobilska povorka prolazila ulicama Dallasa. Ispred njega, u srednjem
redu, sjedio je teksaški guverner John B. Connally sa suprugom, a ispred njih dva agenta
tajne službe od kojih je jedan i vozio. Odjeknuli su pucnjevi, Predsjednik je pogođen u
vrat i glavu, guverner Connally u leđa. Pola sata nakon atentata, Kennedy je proglašen
mrtvim.
Na mjestu zločina jedan je čovjek rekao da je vidio čovjeka kako cilja s prozora u kutu
šestog kata zgrade TSBD-a, te puca iz puške u smjeru Predsjednikove limuzine. Zaposlenik
u zgradi, poslije identificiran kao Lee Harvey Oswald, uočen je kako prolazi kroz urede
na trećem katu, pa je naređena potjera. Oswald je na koncu uhićen u jednom kinu.
24 sata za anale
Ono što je uslijedilo u iduća 24 sata ulazi u anale predsjedničke,
kriminalističke i televizijske povijesti. Oswald je službeno optužen za ubojstvo
Predsjednika, te ga je iz gradskog zatvora trebalo premjestiti u dallaski okružni zatvor.
Nakon što je izišao iz zatvorskog podruma, pred televizijskim kamerama i milijunskim
gledateljstvom ustrijelio ga je vlasnik dallaskoga noćnog kluba Jack Ruby koji je
naknadno, nakon dugog ispitivanja, zanijekao svaku vezu s urotom za ubojstvo Predsjednika.
Epilog: Oswald je umro 48 sati nakon Kennedyja, a Ruby je optužen 1964. godine, ali je
dvije godine poslije optužba promijenjena zbog proceduralne pogreške.
Sazvano je novo suđenje, no Ruby je umro od raka prije nego što je ono započelo.
Tjedan dana nakon što je Lyndon Johnson preuzeo ovlasti predsjednika, izdao je izvršnu
naredbu da se osnuje Warrenova komisija kako bi se ispitale okolnosti obaju ubojstava.
Izvještaj je napravljen u rujnu 1964., sadržavao je 888 stranica uz 26 tomova popratnih
materijala, a zaključak je bio: Oswald je djelujući sam ubio Predsjednika, Ruby je sam
ubio Oswalda. Nema zajedničkog djelovanja, nema urote. Tvrdilo se da su ispaljena dva
metka, od toga dva pogotka i jedan promašaj. Prvi je prošao kroz Predsjednikov vrat i
pogodio guvernera Connallyja, drugi je pogodio Kennedyja u glavu i usmrtio ga.
Kritičari se nisu slagali s tim izvješćem pa je 1978. poseban odbor Zastupničkog doma
SAD-a, Kongresni izabrani odbor za ubojstva, objavio izjavu o prihvaćanju svjedočenja
dokaza i stručnjaka za akustiku koji su tvrdili da su meci istodobno ispaljeni s dvije
lokacije uz cestu, jedan straga, drugi sprijeda. Taj je Odbor zaključio da je Predsjednik
"vjerojatno ubijen zbog urote". Tako se razvila "teorija zavjere" o
kojoj se i danas raspravlja, a Lee je pokušao dati odgovor na ključne dvojbe: o broju
metaka, putanjama, svjedocima, mjestu zločina i navodno smrtonosnoj puški te — na
koncu — autopsiji Predjednika. Ključna postavka Warrenove komisije je teorija o jednome
metku, poslije nazvanom "čarobni metak". Zašto? Taj je metak prema Warrenu
pogodio Kennedyja u leđa, izišao kroz njegov vrat, pogodio guvernera u desni pazuh, prošao
mu kroz prsa smrskavši jedno rebro, izišao iz rebara, a zatim smrskao desnu kost ručnog
zgloba! Otuda se odbio od guvernerova lijeva bedra gdje se zabio u površinu mesa. Prema
tom teoretskom izletu, vrh metka i njegove udubine i izbočine ostali su neoštećeni, te
se izgubilo manje od 0,25 grama njegova sadržaja. Da ne bude zabune — komisija ne tvrdi
da je ispaljen samo taj jedan metak, već tri, dva pogotka i jedan promašaj. Pod
pretpostavkom da su dva metka uzrokovala nesmrtonosnu štetu, filmsko je vrijeme na
Zapruderovu dokumentarcu pokazalo da je maksimalno vrijeme između dva metka (za Kennedyja
i za Connallyja) bilo 1,66 sekundi. No, testiranjem puške koje je proveo FBI dokazano je
da puška sa zatvaračem ne može pucati takvom brzinom. Prijevod? Dvije puške, dva
atentatora, urota. To očito nije odgovaralo svrhama komisije, pa se jednostavno izmislio
čarobni metak.
Dalje:
1. FBI je objavio izvještaj koji se nije slagao s pronalascima obdukcije koju je izvršila
ratna mornarica SAD-a. Obdukciju je, prema dr. Leeju, izvršio komandant James J. Humes
koji vrlo vjerojatno nikada nije izvršio obdukciju na žrtvi ubijenoj puškom. U slučaju
tako važnih pregleda, to je nevjerojatno. Još bizarnije — Humes je spalio bilješke za
nacrt obdukcije, a mozak predsjednika Kennedyja je jednostavno — nestao.
Vrh čarobnog metka
2. Jedan dio vrha čarobnog metka bio je odrezan za spektrografsko uspoređivanje
s fragmentima drugih metaka, a rezultati tih istraživanja nikada nisu objavljeni.
3. Više je svjedoka izjavilo da su vidjeli ili osjetili dim baruta iz pravca suprotnom
onome iz kojeg se "službeno" pucalo. To nikada nije provjereno.
Upućuju li ovi podaci na namjerno zataškavanje, na urotu? Čija bi to urota bila?
Anti-Castro Kubanci, Kuba zbog Zaljeva svinja? Sovjeti zbog nepovjerenja u Kennedyjeve
hladnoratovske namjere? Mafija, uvrijeđena jer im je Predsjednik objavio rat? CIA, jer ju
je Kennedy navodno namjeravao ukinuti? Istina je pohranjena u tajnim spisima koji se neće
otvoriti još dva desetljeća. Ovog trenutka zna se samo to da je Kennedyjevo umorstvo i
sve što se nakon njega događalo jedna od najvećih političkih i kriminalističkih
enigmi proteklog stoljeća... |
|