DNEVNIK
PRAVDA ZA SVE

Piše: Davorka BLAŽEVIĆ

Kada obnašatelj vlasti na javnom skupu poruči, kao što je to u srijedu navečer u Bibinju učinio tamošnji načelnik općine Nino Šimunić: "Ovo je prvi i zadnji put da je policija ušla u Bibinje i uhitila hrvatskog vojnika, to više nikada neće učiniti" - onda je jasno da je riječ o državi koja ne korespondira s vladavinom prava kao temeljnim određenjem svake moderne državne zajednice. U Hrvatskoj je, štoviše, godinama na djelu rat protiv pravne države, bitka za selektivnu primjenu zakona, pa ako može i po diskrecijskom pravu političkih velmoža ili po diktatu nekih "posebno zaslužnih" društvenih skupina.
Neki bi danas, čini se, s lakoćom potpisali i segregacijske zakone koji bi jamčili procesuiranje samo zločina koje je počinio neprijatelj - (srpski) agresor. Za stanje svijesti pojedinaca bili bi to upravo idealni zakoni jer bi s jedne strane podrazumijevali aboliranje hrvatskih vojnika od svakog ratnog krimena, a s druge bespoštedni progon barjaktara i simpatizera velikosrpskog hegemonizma. No, nema te civilizirane, demokratske države na svijetu koja ratni zločin diferencira po kriteriju pripadnosti njezina počinitelja ovoj ili onoj nacionalnosti.
Svaki zločin mora biti procesuiran jer je to na posljetku jamstvo sigurnosti građana, ali i nesporna potvrda funkcioniranja pravnog sustava. Hrvatska se mora suočiti s činjenicom da su neki pripadnici njezine neosporivo oslobodilačke vojske uprljali ruke ratnim zločinom i da za to moraju odgovarati. Ovom narodu prijeko je potrebna svojevrsna katarza i bez nje neće biti mira ni stabilnosti u državi koja se neprekidno ljulja na valovima ratnih strasti. Nedopustivo je, međutim, da oni što drže kako hrvatski zločin nije bio moguć, pa čak i onda kada relevantni dokazi govore suprotno, danas s uličnih megafona šalju prijetnje suspenzijom policije kojoj će se, drzne li se uhititi samo još jednog branitelja, znati suprotstaviti.
"Neka im bude jasno da svi mi ovdje imamo ratno iskustvo i da smo jači nego što misle", znakovito će bibinjski općinski načelnik Šimunić, aludirajući očito na to da bi na policijsku silu Bibinjci silom mogli i odgovoriti. A to je adio pameti! Kada građani uđu u obračun s vlastitom policijom, to je dramatična suspenzija pravne države i povratak u goru prošlost. A za nju smo, barem bi se iz spomenutog primjera tako moglo zaključiti, trenutačno spremniji nego za bolju budućnost. Na to upućuje i vodstvo HVIDR-e Šibensko-kninske županije koje oštro osuđuje uhićenja, dok uhićenima daje svaku potporu. A u obranu svojih suboraca ima reći toliko da se sporni događaji nisu zbili nakon, nego u samoj operaciji Oluja, te da su ubijeni "civilne osobe koje su pružale oružani otpor i pucale na hrvatske branitelje".
Nikola Damjanić, ubijen, a potom zajedno sa suprugom i spaljen u Prokljanu, imao je 76 godina, bio je slijep i nepokretan. Mogao je pucati samo iz štaka na koje se oslanjao, a najtragičnije je što mu nije bilo ni u primisli da se treba braniti od vojnika iz vojske u kojoj su i njegovi unuci činove časnika stekli ratujući za Hrvatsku od prvog dana srpske agresije.