SLOBODNA DALMACIJA [naslovnica]

[ novosti ]
[ teme dana ]
[ ekonomija ]
[ turizam ]
[ kultura ]
[ kronika92 ]
[ zivot ]
[ split ]
[ zadar ]
[ dubrovnik ]
[ sibenik ]
[ bih ]
[ dalmacija ]
[ tribina ]
[ prilog sport ]
[ vodic ]
[ podlistak ]
[ kolumne ]
( osmrtnice )
( zadnje vijesti )
[ impresum ]
   
[ mali oglasi ]
[ kontakt ]
[ linkovi ]
[ arhiv ]
[ prometni vodic ]
       

PRILOG SPORT

PONEDJELJAK 3. rujna 2001.



SPECIJALNO ZA PRESSING
VLAHO BATO ORLIĆ
, VATERPOLSKI ZNALAC KOJI
JE STVARAO IGRAČE, TRENERE I REZULTATE

ZNAM DA BIH PREPORODIO HRVATSKI VATERPOLO!

Sad će se netko zapitati: kako to Bato Orlić zna da bi uspio s hrvatskom reprezentacijom? A ja unaprijed odgovaram: zato jer znam da znam! Kazat ću čak i to da bih uspio i s reprezentacijom Slovenije. Stoposto sam siguran. Hrvatski vaterpolo ima kvalitetne trenere, ima kvalitetne igrače. I uspio bih. Okružio bih se istomišljenicima i radio. Radio posao koji znam raditi. To dokazujem već gotovo 4 desetljeća. Radio bih do uspjeha koji bi sigurno došao

Razgovarao Milorad BIBIĆ


Sport je kao građanski rat! - Vlaho Bato OrlićDuško Antunović mi je kazao da u Beogradu redovito čitate Slobodnu Dalmaciju, da ste svih ovih godina u stalnim telefonskim kontaktima s vaterpolskim prijateljima iz Hrvatske, da znate sve detalje vezane uz hrvatski vaterpolo...
Dule vam je kazao istinu. Slobodnu čitam putem Interneta, a zahvaljujući nekim mojim splitskim prijateljima dobijem s dan-dva zakašnjenja primjerke Slobodne u kojima ima zanimljivih vaterpolskih tekstova i intervjua. Eto, dobio sam Slobodnu Dalmaciju u kojoj je Dule Antunović zaista vrlo otvoreno i oštro govorio o situaciji u hrvatskome vaterpolu, a pročitao sam poslije i intervjue s Draganom Matutinovićem i predsjednikom Hrvatskog vaterpolskoga saveza Brankom Bazdanom. Vidite da mi ništa iz Slobodne ne može "uteći", iako živim u Beogradu...

Veliki predsjednik Celestin Sardelić

Kako komentirate ono što su u seriji intervjua kazali Antunović, Matutinović, Bazdan...
Možda nije zgodno da ja iz Beograda "dijelim lekcije", ali spomenit ću jedan detalj. Dule Antunović je kazao kako je politika kriva za stanje u hrvatskom vaterpolu, kako političarima tamo nije mjesto. E, s tim se ne slažem. Vaterpolu i svakome sportu trebaju političari, ali samo oni koji vole taj sport i oni koji znaju gdje im je mjesto u tom sportu. Spomenut ću jednoga ondašnjega političara, izuzetno bitnoga za seriju uspjeha vaterpolske reprezentacije Jugoslavije. To je Celestin Sardelić, nekadašnji predsjednik Vaterpolo saveza Jugoslavije. Bio je veliki predsjednik, važna karika u lancu vrhunskih rezultata koje je reprezentacija postigla.
Meni se čini da većina političara dolazi u sport radi svoje promocije, a ne radi pomoći sportu. Primjeri kao što je gospodin Sardelić zaista su rijetkost...
Teško je eliminirati upliv politike u sport. Pogotovo kad je u pitanju reprezentacija. Država daje reprezentaciji svoja obilježja, zastavu i himnu. Nema države koja je indiferentna na ono što postižu njezini sportaši, njezine reprezentacije. Bez obzira govorimo li o državama kao što su nekada bile SSSR ili DDR, kao što je danas Kuba, ili o državama kao što je SAD. Odlično sam poznavao prilike u ondašnjim državama SSSR-u, DDR-u, te u SAD-u, često kontaktirao s vrlo važnim osobama iz tih država. I shvatio da nema države koja je "digla ruke" od sporta. Sjećam se njemačkoga kancelara Konrada Adenauera, jednom je pozvao sve predsjednike sportskih saveza, rekao im: "Gospodo, država će financirati otprilike pola onoga što vam treba, ali ćemo vam omogućiti da ostalu polovicu sredstava ostvarite svojom aktivnošću!" I sport u ondašnjoj Zapadnoj Njemačkoj doživio je veliki boom. Kad je jednom SSSR osvojio više atletskih medalja od SAD-a, američki predsjednik Gerald Ford je direktno radio na tome da se brojni atletski savezi u SAD ujedine u jedan centralni Atletski savez SAD, da Amerikanci "pod hitno" vrate primat u svijetu atletike. Slično su Australci napravili u plivanju, a najdrastičniji potez povukli su u nekadašnjemu DDR-U. Istočni Nijemci tada su – jednostavno ukinili vaterpolo, košarku i hokej na ledu! Neposredno prije toga, u jednome noćnome baru, upoznao sam ministra sporta DDR-a, pojasnio mi je zašto će to učiniti. Priznao mi je da im je izuzetno važno da njihovi sportaši osvajaju medalje, po mogućnosti zlatne, da tako putem zastave i himne afirmiraju svoju državu. Da bi osvojili tri medalje u košarci, vaterpolu i hokeju na ledu trebali su financirati program za 56 sportaša. Zaključili su da im je isplativije financirati program 56 sportaša u pojedinačnim sportovima jer u njima teoretski mogu osvojiti 56 medalja, a u ova tri kolektivna sporta samo tri.

Skroz u vaterpolu

Ja ostajem pri tome da bi političari morali biti daleko od sporta, ali to sad nema veze. Vi ste posljednje dvije godine daleko od vaterpola...
A tko vam je to rekao!?
Rekli su mi da niste u Bečeju ni u Partizanu ni u reprezentaciji Jugoslavije ...
To je točno, ali ja se od vaterpola nikad nisam udaljio. Ja sam u vaterpolu "skroz unutra", a istina je da nisam ni u reprezentaciji ni u klubu. Kad je s kormila rprezentacije Jugoslavije otišao Nikola Stamenić, otišao sam i ja. Ipak, uspio sam spriječiti namjeru jedne "određene klike" koja je htjela za selektora postaviti Ljubišu Mečkića...
Možete li reći koja je to klika?
To su određene osobe iz koalcije Partizan – Bečej – Savez. Ali, za samo 4 dana uspio sam to spriječiti, selektor je postao Nenad Manojlović. I to se pokazalo kao pravi potez.
Vodeći klubove i reprezentaciju Jugoslavije Vlaho Orlić je osvojio "pun bazen" trofejaKako ste uspjeli srušiti ono što su htjeli provesti oni koji su, tako sam barem čuo, imali potporu tadašnje politike?
Znam ja posao! O tome tko će biti selektor odlučivali su ljudi koji, slobodno tako napišite, nisu mogli odbiti naredbu. U interesu vaterpola. Nemojte me pitati koji su to ljudi, to zapravo i nije važno.
Često sam o košarci i sportu razgovarao s utemeljiteljem moćne splitske muške košarke...
... Znam, to je Branko Radović. Bilo mi je teško kad sam čuo da je umro...
... Šjor Branko mi je često govorio da ste vi jedan od primjera da će čovjek koji je jednom ostvario veliki uspjeh, to sigurno ponoviti i u drugoj, trećoj, četvrtoj sredini...
Istina je da je to Branko govorio. Jednom smo Mišo Asić i ja bili u Branka, to je kazao pred Mišom. Sad ćete me sigurno pitati da vam odgovorim kako sam ja u različitim sredinama ostvario velike uspjehe...

Sport i načela Dubrovačke Republike

Je, upravo vas to mislim pitati. Bili ste u Partizanu, osvojili ste "sve živo", to ste ponovili i u reprezentaciji, pa u Crvenoj zvezdi, Bečeju...
Sve što sam znao o teoriji vaterpolske igre kazao sam mlađim trenerima, nikad nešto nisam tajio, sakrivao od drugih. Ali, sve ono što znam o tome kako se stvaraju vrhunski rezultati držim za sebe. Zašto? Pa, zato jer sam još unutra, u zanatu. U vaterpolu. I još nisam kazao "zadnju riječ". Reći ću vam samo to da sam najvažnije stvari naučio od jednoga velikoga dubrovačkoga gospara i velikoga jugaša. To je bio Pero Kolić. On i najbitnija načela Dubrovačke Republike otvorili su mi oči, pokazali pravi put, omogućili da progledam. I postigao sam sve ono što sam postigao. Zašto kriti, zašto biti lažno skroman: u Partizanu, raprezentaciji, Crvenoj zvezdi i Bečeju postigao sam vrhunske rezultate!
Pero Kolić, Dubrovačka Republika... Priznajem, nije mi baš jasno!
Pero Kolić nije bio ni igrač ni trener. Ali, znao je znanje. Ne samo vaterpolsko znanje. A Dubrovačka republika... Ma, kako vam nije jasno, sve sam rekao... Kad mi je sve to "leglo" shvatio sam zašto je prije Drugoga svjetskoga rata Jug 15 puta bio prvak, a zašto to nije mogao ponoviti nakon rata.... Jugove predratne rezultate ponovio sam ja. U različitim sredinama.
Ja to vezu Dubrovačke Republike i sportskih uspjeha zaista ne razumijem, ali sad to nije važno. Vi mi ionako nećete otkriti vašu tajnu. Nego, reprezentacija Jugoslavije je i prije vas osvojila olimpijsko zlato. Na Olimpijskim igrama u Meksiku 1968. godine...
Odličan rezultat. Ali, gdje je tu bio kontinuitet? Zar nogometni prvaci Jugolavije nisu jednom bili i Vojvodina i Sarajevo. Ali, jednom i nikad više.
Puno puta sam čuo da je Bato Orlić veliki meštar, ali i veliki mešetar koji se ne libi i – kupiti suce!
Točno!
Što, priznajete da ste kupovali suce!?
Da, ali ne za novac! I tu riječ kupovao shvatite uvjetno. Svatko želi kupiti suce. To je surovi zakon sporta. Sport je, možda će zazvučati grubo, kao građanski rat. Nema tu nikakvih zakona, sve je dozvoljeno. Tako i kupovina sudaca. Neću kazati koji su klubovi davali novac, koji su suci novac uzimali, ali ja to sigurno nisam radio. A suce sam kupovao. Kako? Spomenuo sam vam Peru Kolića i načela Dubrovačke Republike... Treba znati znanje. U svakome poslu.

Više sreće veće neznanje

Jednom sam pročitao i zapamtio vašu izjavu: sve osim prvoga mjesta za mene je neuspjeh! Znači, neuspjeh je biti i srebrni na Olimpijskim igrama...
Da, ako možete biti zlatni! Za nekoga je uspjeh biti deseti, dvadeseti. I to je zaista, objektivno gledajući, ogroman uspjeh za onoga kojemu je maksimalni domet deseto ili dvadeseto mjesto. Ali, ako možeš biti prvi, olimpijski pobjednik, a ti si osvojio drugo mjesto onda je to neuspjeh. Drugi na svijetu! Pa što onda ako si mogao biti prvi!
A što je s onom vašom, moram priznati, za mene čudnom izjavom da trener u sportu nikad nije kriv!
Drago mi je da pamtite moje izjave. Točno, i to sam kazao. I to je velika istina. Nikad trener nije kriv. Uvijek je kriv onaj tko je trenera postavio. Jer, taj je trebao znati koliko trener može. Trener uvijek učini ono što zna. Ako ne zna dovoljno, on ne može biti kriv. Kriv je samo onaj koji nije znao da trener dovoljno ne zna...
Opet ću vas nešto citirati: u sportu je najvažnija organizacija!
Čitao sam da je u Hrvatskoj provedeno nekakvo istraživanje po kojemu je za sportski uspjeh trener zaslužan 15 posto, igrači 30 posto, organizacija kluba 40 posto, a ostalih 15 posto otpada na sve ostalo. Sportsku sreću, publiku, suce, atmosferu... Ma kakvi, to nema veze s istinom! To je pogrešno, to je zabluda. Za sportski uspjeh je jedino zaslužna – organizacija! I to – sto posto! Ništa drugo. Pravi trener, pravi igrači, sve je to produkt prave organizacije. Samo je ona bitna.
Sve mi je jasno, ali onaj faktor sportske sreće.. Igrate finale Olimpijskih igara, posljednji šut, greda, da je milimetar dolje gol, zlatna medalja...
Nema sportske sreće. Što je u sportu više sreće to je veće neznanje! Kakva sreća. Ako postoji znanje onda će ta lopta o kojoj govorite ući u gol, a neće pogoditi gredu, stativu... Bez obzira je li to posljednji šut u finalu Olimpijskih igara koji donosi zlatnu medalju.

Klupa? Ni slučajno!

   

Učenici

Stalno se piše kako sam ja učitelj nekih trenera, govori se o trofejnim učenicima Bate Orlića. Vjerojatno će se mnogi iznenaditi kad kažem da ja nisam bio ničiji učitelj, nema trenera kojega sam ja učio da postane trener. Točno, postoji grupa vrlo trofejnih trenera koji govore kako su mi zahvalni za sve što su postigli, kako su puno toga naučili od mene. Ali, ja ih ničemu nisam učio. Oni su jednostavno bili uz mene. Najprije kao igrači, a potom kao mladi treneri. Samo su dva trenera koja sam ja, na određen način, planski htio dovesti na kormilo reprezentacije. Jedan od njih je Dragan Matutinović, a drugi Nikola Stamenić. Želio sam da Matuta naslijedi Ratka Rudića, razgovarao sam s njim, ali mi je Matuta pošteno kazao: "Šjor Bato, hvala vam na povjerenju, ali dobio sam fantastičnu ponudu iz Španjolske. Toliko dobru da bih bio lud da je odbijem!" Pošteno od Matute. A onda sam se opredijelio za Stamenića. Bio je to pravi potez. Iako sam siguran da bi isto tako pravi potez bio dolazak Matutinovića na mjesto trenera reprezentacije.

   

Učitelji

Već sam kazao, moj najveći vaterpolski učitelj bio je Pero Kolić. Ne krijem da sam puno, kad je o vaterpolskoj struci riječ, naučio od Zdravka Birimiše, Ive Giovanellija, Luke Ciganovića, Boška Vuksanovića... A o onim drugim stvarima bez kojih nema uspjeha u sportu učio sam od Bože Grkinića, Vlade Polića, Aleksandra Seiferta, Borisa Šitića, File Bonačića... Onaj koji govori kako "sve zna", kako ne treba ni od koga učiti, taj u životu sigurno neće uspjeti. Bez obzira kojim se poslom bavio.

   

OSOBNI KARTON

Ime i prezime: Vlaho Orlić
Datum rođenja: 16. ožujka 1934.
Mjesto rođenja: Kotor ("Moji su Dubrovčani, pradjed mi je zajedno s Napoleonovom vojskom došao u Dubrovnik iz Rovinja")
Nadimak: Bato ("Taj moj nadimak mi je, tako ispada, važniji od imena. Rijetko tko kaže Vlaho Orlić, svi kažu Bato Orlić. Da, neki me zovu i Bata Orlić, ali pravi nadimak mi je – Bato!")
Igračka karijera: Jug, Partizan i reprezentacija Jugoslavije ("S 14 godina sam veslao u dubrovačkome Gusaru, godinu dana kasnije veslanje sam zamjenio plivanjem. A onda sam 1950. godine počeo igrati vaterpolo. Gdje? A gdje nego u Juga! Tamo sam bio do 1958. godine, a onda sam prešao u Partizan. Bio sam jedno vrijeme igrač i trener. Igrao sam u B reprezentaciji Jugoslavije.")
Trenerska karijera: Partizan, reprezentacija Jugoslavije, Crvena zvezda, Bečej ("Trenerska karijera trajala je gotovo 4 desetljeća. Siguran sam da više nikad neću sjesti na trenersku klupu. Osvojio sam toliko trofeja da im broja ne znam. Gdje god sam došao, osvajao sam trofeje. I u klubovima i u reprezentaciji...")

   

Mirko Knežević

Jedan vrhunski svjetski sudac bio je dugo godina moj veliki prijatelj. To je Splićanin Mirko Knežević. Ne samo da je pripadao svjetskoj sudačkoj eliti nego je jedini sudac za kojega mogu kazati da je bio – sudački vizionar! U nekim segmentima vaterpolskoga suđenja Mirko je bio daleko ispred svoga vremena. S Mirkom sam dugo i često razgovarao, jednom mi je kazao nešto izuzetno važno: "Bato, prije utakmice uvijek porazgovaraj sa sucem, to mora ostaviti trag na njegovome suđenju. Ali, ni slučajno ne govori o vaterpolu..."
Knežević nije sudio na Olimpijskim igrama u Meksiku 1968. godine, iako mu je tamo bilo mjesto. Mislio je da sam ga – ja maknuo!? To je dugo vremena govorio. Ne, ja s tim zaista nemam ništa. Mirko je bio u zabludi. Zašto nisam javno kazao kako nisam kriv što Mirko nije sudio u Meksiku? Zato jer mi je odgovaralo da vaterpolska javnost misli kako sam ja toliko jak i moćan da jednoga Mirka Kneževića mogu "maknuti" s Olimpijskih igara! Mirko mi je zapravo pomogao govoreći kako sam ja kriv što nije bio u Meksiku.... Osim njega veliki sudac u ono vrijeme bio je i Aleksandar Seifert. Odličan sudac i odličan trener. Od, uvjetno rečeno, mlađih sudaca nenadmašan je bio dvojac Duško Klisović iz Šibenika i Željko Klarić iz Splita. Također odlični suci. S tim da moram kazati kako je mlađim sucima puno lakše iz jednostavnoga razloga što utakmicu sude – dva suca! A onda je sudio samo jedan sudac, bilo je puno, puno teže...
Moram još jednom spomenuti Mirka Kneževića. Ali, ne kao suca nego kao – fenomenalnoga pokeraša! Bio sam zaluđen kartama, pokerom, bio sam vrlo dobar pokeraš, ali Mirko je, kazao sam već, poker igrao fenomenalno. Zvali smo ga – "ful asi"! Pozdravite mi ga, puno toga smo prošli zajedno...

Hoćete li opet sjesti na trenersku klupu?
Ni slučajno! Ne pada mi na pamet. Odavno sam se ja maknuo s klupe. I radio ono što sam trebao raditi...
Bili šef struke, sportski direktor, predsjednik Stručne komisije, supervisor trenerima... Ne znam kako su se zvale te funkcije, ali ja sam uvijek radio isti posao. I bilježio uspjehe.
Evo ovako: da vas sad zovne netko iz Hrvatskoga vaterpolskoga saveza i ponudi vam da "budete Bato Orlić u hrvatskome vaterpolu", biste li pristali?
Da! I siguran sam da bih uspio. Znam da bih preporodio hrvatski vaterpolo. Sad će se netko zapitati: kako to Bato Orlić zna da bi uspio s hrvatskom reprezentacijom? A ja unaprijed odgovaram: zato jer znam da znam! Kazat ću čak i to da bih uspio i s reprezentacijom Slovenije. Stoposto sam siguran. Hrvatski vaterpolo ima kvalitetne trenere, ima kvalitetne igrače. I uspio bih. Okružio bih se istomišljenicima i radio. Radio posao koji znam raditi. To dokazujem već gotovo 4 desetjeća. Radio bih do uspjeha koji bi sigurno došao.
Što će na ovo kazati hrvatski vaterpolski treneri?
Znaju oni da im ja ne bih oteo posao. Mene trenerska klupa više ne zanima. Zna se koju bi ja funkciju mogao obavljati...
Je li to Bato Orlić obzanjuje Hrvatskome vaterpolskome savezu da ga pozove!
Ne, to ne. Ja se nikad nikome nisam gurao. Mene su uvijek zvali. Vi ste me pitali, ja sam na vaše pitanje odgovorio. I to je sve.
Nego, na kraju, koga ću vam pozdraviti u Splitu?
Bilo mi je teško kad sam čuo da su umrli Branko Radović i Mirko Franceschi. Moji dragi splitski prijatelji. Tu su još Dušan Kostiov, Johan Cipci, Boris Šitić, Niko Bezmalinović, Mišo Asić, Siniša Vukičević... Dok je čovjek živ u njemu žive lijepe uspomene. Time sam rekao baš sve ...

   

XIV. MEDITERANSKE IGRE
DUH 7. STUDENOGA

Za ove igre Tunis je napravio vjerojatno najljepši, a svakako najmoderniji stadion u Africi, svih 60.000 sjedećih mjesta je pod krovom na stadionu "7. studeni", navodno je u izgradnju ovog velebnog sportskog objekta uloženo oko 160 milijuna dolara. Naziv 7. studenog predstavlja datum iz 1987. godine kada je aktualni, obljubljeni, predsjednik Zine El Abidine Ben Ali došao na vlast

TUNIS: Goran ČOP


Podizanje hrvatske zastave u Mediteranskom selu    Foto FaHVeliko gradilište u Tunisu dočekalo je sportaše iz 22 zemlje i zemlje domaćina na 14. mediteranskim igrama. Ova sportska manifestacija ima nekoliko obilježja — domaćini se posebo hvale činjenicom da su počašćeni organizacijom Igara na 50. rođendan. 1951. godine zemlje s izlazom na Sredozemlje su održale svoje prvo sportsko okupljanje u egipatskoj Aleksandriji. Tunižani su s ogromnim entuzijazmom i silnom voljom prionuli ovoj misiji, metropola ove gotovo desetmilijunske zemlje preplavljena je građevinskim kranovima i mandurama zidara, elektro i vodoinstalatera ... Premda je postojala bojazan kako sami objekti neće biti spremni za natjecanje, ipak je sve počelo na vrijeme, u pravom sportskom, ali i mediteranskom duhu. Za ove igre Tunis je napravio vjerojatno najljepši, a svakako najmoderniji stadion u Africi, svih 60.000 sjedećih mjesta je pod krovom na stadionu "7. studeni", navodno je u izgradnju ovog velebnog sportskog objekta uloženo oko 160 milijuna dolara (što je nešto manje od svote koja je trebala Canjugi i Novoselu za obnovu Maksimira). Naziv 7. studenog predstavlja datum iz 1987. godine kada je aktualni, obljubljeni, predsjednik Zine El Abidine Ben Ali došao na vlast i danas se njegove slike u višemilijunskoj tiraži nalaze na svakom drugom zidu u tuniskoj prijestolnici. Izgrađen je mali ali jako praktičan atletski stadion, tu su novi bazeni, a današnji dom 3500 sportaša nakon završetka Igara sredinom rujna postat će jedno od elitnih gradskih stambenih četvrti. Tunižani su goste u prvom susretu zarobili šarmom i gostoljubivošću, nema prepreke koja se ne bi mogla svladati, ali se to čini onako mekano, arapski ležerno, s gotovo Jobovim strpljenjem.
Na Igrama u Tunisu će biti podijeljeno 1366 odličja, za koja će kandidirati i 145 sportaša u 21 sportskoj disciplini iz Hrvatske. Prvi će sreću okušati plivači Lovrenco Franičević i Ivan Mladina na 100 m leptir, te Sanja Jovanović na 100 m slobodno, u bazenu će biti i sportaši invalidi Ana Sršen, Frano Major i Mihovil Španja. Njihove, vjerujemo, finalne utrke, počinju oko 17.30 sati po lokalnom vremenu (18.30 po hrvatskom vremenu). Dizači utega Joto Jotov i Atila Šebešćen    Snimio Tomislav PAVLEK (FaH)Danas ujutro je i ždrijeb boksačkog turnira u kojem se očekuju medalje, pogotovo iz razloga jer u nekim kategorijama ima svega osam prijavljenih boksača, pa će jedna pobjeda istovremeno predstavljati i najmanje brončanu medalju. U podne će na borilište u svom premijernom nastupu i pokušaju obrane zlata iz Barija imati hrvatske košarkašice protiv Libanona.
U šetnji kroz Mediteransko selo može se susresti sportaše s hrvatskim akreditacijama, pa je tu i Boris Jakimenko, koji je posljednjih dana priopćenjem Hrvatskog košarkaškog saveza uzburkao javnost i potresao reprezentaciju koja se nalazi na Europskom prvenstvu u Turskoj. Jakimenko je ovdje u službenom dijelu košarkaške ekspedicije, ali i nadalje vrlo vatreno brani stavove iznesene krajem proteklog tjedna. Nakon početnih sati aklimatizacije na vrlo promjenjive i uglavnom teško izdržive vremenske uvjete u Tunisu (za svega nekoliko minuta temperatura od preko 40 stupnjeva stvara teške oblake koji obilato zalijevaju Tunis), u redovima hrvatskih sportaša vlada sve veći entuzijazam uoči natjecanja. Ideja Hrvatskog olimpijskog odbora o minimumu od 20 odličja pomalo je narušena otkazima Nikolaja Pešalova (očekivane dvije medalje) i Gordana Kožulja (također dvije), a upitan je i dolazak osme kladivašice svijeta Ivane Brkljačić.

   

NATJECANJE U SPORTSKOM UDIČARENJU
OLUJA HVIDRI

Kup je posvećen hrvatskim generalima Gotovini, Ademiju i Ignacu kao i svim sudionicima Domovinskog rata - Od sljedeće godine međunarodni

Pišu: Pero REBOV i Drago MARIĆ


Pobjednička ekipa proslavila je trijumf na Oluja kupuTradicionalni Oluja kup u sportskome udičarenju na moru, koji svake godine ŠRK Donat iz Zadra priređuje kao počast velikoj akciji i pobjedi HV u Domovinskome ratu, ove je godine imao posebna obilježja. Posvećen je hrvatskim generalima Gotovini, Ademiju i Ignacu, od kojih su prva dvojica članovi kluba. Da sve zaista bude u znaku oluje pobrinula se priroda. Za vrijeme završne svečanosti nad Zadar se sručila jaka ljetna oluja s obilnom kišom pa je kup okončan na simboličan i indikativan način u što se uključio i pobjednički sastav. Zbog vremenskih nepogoda nije se lovilo u akvatoriju Rivnja i Sestrunja, već bliže Zadru na području između Borika i Petrčana. To je automatski značilo manji ulov, ali organizatori su bili zadovoljni i s ulovom, a lovilo se samo ekipno.
Nakon što su na prva dva kupa bili drugi, po onoj treći put bog pomaže, prvo mjesto osvojili su članovi zadarske HVIDRA-e u sastavu: Ervin Brkić, Dražen Travica i Zoran Radić. Oni su imali 1884 boda ispred prvog sastava Donata (Ljubo Špar, Milka-Koka Špar i Živko Silavski) sa 1662 boda i Donata II (Davorka Volarević, Gordan Sikirić i Josip Gatara) sa 1390 bodova. Najveću ribu, pauka od 300 grama, ulovila je dr. Alšabet Grgić iz Zubaca. S Brankom Grgićem i Ninom Fabecom ona je s 1319 bodova osvojila četvrto mjesto između devet ekipa.
Zadovoljni smo. Uvjeti nisu bili dobri, ali je organizacija bila odlična. Već se pripremamo za Oluja kup 2002., koji će imati međunarodni karakter, a i dalje će biti posvećen Domovinskom ratu i svim njegovim sudionicima — kazao je predsjednik organizatora natjecanja SRK Donat, prof. Josip Gatara.

Voditelj informatike: Goran Bašić
Internet podrška:
NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2001.09.03.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)

[ idi na vrh stranice ]
[ idi na sljedecu stranicu ]