SLOBODNA DALMACIJA [naslovnica]

[ novosti ]
[ teme dana ]
[ ekonomija ]
[ turizam ]
[ kultura ]
[ kronika92 ]
[ zivot ]
[ split ]
[ zadar ]
[ dubrovnik ]
[ sibenik ]
[ bih ]
[ dalmacija ]
[ tribina ]
[ prilozi ]
[ vodic ]
[ podlistak ]
[ kolumne ]
( osmrtnice )
( zadnje vijesti )
[ impresum ]
   
[ mali oglasi ]
[ kontakt ]
[ linkovi ]
[ arhiv ]
[ prometni vodic ]
       

 

TEME DANA

PONEDJELJAK 27. kolovoza 2001.



RAZGOVOR   Stanko FERIĆ, UGLEDNI
SPLITSKI URBANIST S VIŠEDESETLJETNIM ŠVICARSKIM ISKUSTVOM, TVRDI:

U Splitu vlasnici kafića voze novi BMW, a u Zürichu jedva izlaze na kraj

Svaki punoljetni Švicarac je obvezan ispuniti porezni formular, čak i student plaća simbolični dio i to mu stvara naviku da se poslije uklopi u sustav. U Splitu vlasnici kafića imaju najnovije BMW-e, dok se u Zürichu s kafićima jedva krpi kraj s krajem. Dotle se pak ovdje ozbiljne investicije ograničavaju golemim porezima

Piše: Sandi VIDULIĆ


Stanko Ferić, urbanist s dugogodišnjim stažom u Zürichu, već desetak godina inzistira na tome kako bi u nas valjalo primijeniti iskustva Švicarske, osobito Züricha, u upravljanju gradom i njegovim resursima, posebice na planu urbanizma. Koliki su Ferićevi uspjesi u kontaktu s našim antieuropejcima, suvišno je spominjati. No, šjor Stanko koji je, kao svojedobni direktor Konzervatorskog zavoda u Splitu, bio poznat po tome što nije dao da tijekom ljeta Peristil bude okupiran kazališnim pozornicama, ne odustaje. Još uvijek se zauzima za dobro organiziranu i građanima otvorenu upravu. Ističe kako je Zürich malo veći od Splita te da je njegovo naslijeđe upravljanja gradom nadasve poticajno.

Dozvola za jedan dan

Budimo konkretniji, koliko se u Zürichu čeka na građevinske dozvole?

Za dio Züricha koji mi je bio povjeren osobno sam odgovarao ministru - Stanko Ferić   Snimio Tom DUBRAVEC

Lokacijska i građevinska dozvola su izmišljene kategorije.
Kad sam došao u Švicarsku, pitao sam: "Kako rješavate problem divlje gradnje?"
Odgovorili su mi protupitanjem: "A što je to?"
Kad sam im objasnio o čemu je riječ, upitali su me: "Ali, zašto bi netko na divlje gradio?"

Dva mjeseca se čeka za običnu dozvolu, maksimalno čekanje je četiri mjeseca za neboder, ako nema pravnih problema sa susjedima, a ako ih ima, njih onda rješavaju pravnici. Za jednostavne prigradnje postoji "pokaz-dozvola" koju dobijete u jednom danu nakon što obiđete sigurnosnu, sanitarnu i građevinsku inspekciju. Oni vam nakon uvida daju pečat i arhitekt isti dan dobiva dozvolu za preuređenje kuhinje ili kupaonice. Za komplicirane slučajeve, kad želite odstupiti s gradnjom od važećega plana, primjerice, kad vam plan kaže da možete graditi dugačku zgradu sa šest katova, a vi bi gradili neboder, tada proces traje duže. Ja onda moram pisati ministru i tražiti odobrenje. Na onom koji izdaje dozvolu je u tim slučajevima velika odgovornost. Morate predvidjeti rok da bi se potrebne radnje obavile kako bi investitor bio načisto isplati li mu se čekati te kolike su mu šanse da dobije što traži.
Osnovna stvar je da se kompetencija i odgovornost moraju staviti u jednu osobu. Ne u neku komisiju, već da se točno zna da je taj i taj odgovoran za određeno područje. Imao sam dio Züricha za koji sam bio odgovoran i izravno sam odgovarao ministru ako nešto zaškripi. Ako stvar ne bih riješio na vrijeme, nisam mogao očekivati da ću ostati na radnome mjestu duže od minimuma koji je potreban da dobijem otkaz. O takvom sustavu upravljanja gradom i urbanizmu početkom devedesetih sam razgovarao s Mladenom Vedrišem i Zvonimirom Puljićem, ali nije išlo...
Postoje li u Švicarskoj lokacijska i građevinska dozvola?
Ne, to su izmišljene kategorije. Kad sam došao u Švicarsku, pitao sam: "Kako rješavate problem divlje gradnje?" Oni su mi odgovorili protupitanjem: "A što je to?" Kad sam im objasnio o čemu je riječ, pitali su me: "Ali, zašto bi netko na divlje gradio?" Ako ljudi dugo ne dobivaju dozvolu i ako ne trpe sankcije kad uđu u prekršaj, normalno je da se upuste u divlju gradnju.
Što bi se dogodilo kad bi netko u Švicarskoj počeo graditi kuću na divlje?
Već kada vam dođe kamion za dovoz materijala, dolazi inspekcija i zatvara gradilište. Građani su najbolja inspekcija. Oni dojave da se negdje događa nekakva gradnja, inspekcija izlazi na teren i ako utvrdi da osoba nema dozvolu, naređuje da se gradnja obustavi. Ako ih ne želite slušati, onda vam dođe građevinska policija koja blokira gradilište i stavi "plombu" u vidu lanca i lokota s kojima je ilegalno gradilište zatvoreno. Ako taj lanac prepilite ili na drugi način raskinete, počinili ste krivično djelo. Osnova sustava je odgojen građanin koji je savjestan i ne želi biti kažnjen, jer mu to ide u registar kazni. Kad imate registar da ste kažnjavani, vrlo teško možete dobiti posao jer se to uvijek gleda. Prije je u registar kazni ulazilo čak i nedopušteno parkiranje, no poslije je zaključeno da se to ne drži trajno već samo dvije godine, te ako netko to ponovi više puta, postaje trajno. Temelj cijele priče je građane od osnovne škole učiti redu i poštovanju zakona.
U povodu najavljenih izmjena provedbenih odredbi splitskoga važećega GUP-a javio se naslov "Milijuni ne mogu čekati proceduru". Jesu li u Švicarskoj oni koji imaju milijune iznad procedure?
Stabilan sustav počiva na proceduri i na zakonima koji su razumljivi i stimulativni za investicije. No, temeljna je jednakost pred zakonom. I Šime koji nema za kavu i milijunaš moraju biti jednako tretirani. Tek u tako postavljenoj "igri" moguće je argumentirano raspravljati o pojedinim promjenama planova, jer ni oni nisu svete krave. Osobito ako grad prepoznaje interes u nekim investicijama koje pridonose otvaranju radnih mjesta i unapređivanju kvalitete življenja. Ako se ne poštuje procedura, vlada pravo jačega, a to je daleko od od onoga za što se zauzimam. Tako je, primjerice, kod AFCO projekta dobro da strani kapital želi ući, ali nije dobro da on diktira gradu kako će se razvijati.

Rušenje zbog petnaest centimetara

Kod nas nije rijedak slučaj odstupanja od projektne dokumentacije na osnovi koje se dobila građevinska dozvola, pa se poslije pri izgradnji ne poštuju odobrena gustoća i veličina gradnje...
To je veliki problem ovdje. Bio sam član Savjeta za urbanizam još u vremenu kad je Jakša Miličić bio dogradonačelnik i kad je općinska komisija išla u Podstranu rušiti neke bespravne objekte. Revoltirani mještani su isprebijali članove komisije, razbili im auta i onda su još došli s batinama pred Općinu. Rekli su: "Kad srušite Baji ono što je gradio u Osibovi i kad srušite onom generalu koji je u Kaštelima bespravno gradio, onda dođite nama!"
To je jedan vrlo širok problem u nas i kad izvučete jednoga vani, to djeluje kao nepravda prema njemu, jer se bezakonje odvija na svim razinama. Vani se milijunaši trude da baš oni ne krše proceduru sa svojim investicija. Oni dolaze nadležnim osobama s upitom: "Što trebam napraviti da bi moja gradnja bila u skladu sa zakonom?" Što se tiče malih ljudi koji prave nadogradnje, zakon ni za njih ne smije biti ništa popustljiviji. Bio sam nazočan kad se u Zürichu prekoračenih petnaest centimetara nadstrešnice na dućanu ispililo na račun vlasnika.
Kad se gradi nova kuća, vi morate dvadeset i jedan dan prije traženja dozvole postaviti na lokalitetu štapove koji označavaju gabarite kuće, kako bi susjed vidio o kolikom objektu je riječ. Ti profili se moraju staviti kad je u pitanju nova kuća, dogradnja, ili izmjena na staroj kući. Dakle, sve promjene u prostoru morate s profilima označiti na terenu u mjerilu 1:1. Čak se i neboderi označavaju s velikim štangama, a susjedi imaju pravo uvida u projektnu dokumentaciju. Ako nakon 21 dana nijedan susjed ne uloži žalbu, izdaje se građevinska dozvola.
Imate li u Zürichu zakon o komasaciji, to jest da grad određuje što će biti javna površina te nadoknadi štetu vlasnicima zemljišta?
Kad se takvi zakoni donose u gradskom parlamentu, tada je potrebno da grad pruži jako stručno obrazloženje zašto je gradu prijeko potrebna zelena površina na tome mjestu. Ako je to prije bila građevinska zona po planu i ako je netko kupio parcelu na njoj sa svrhom gradnje, a sada se ta zona mijenja u zelenu, onda mu treba dati odštetu. No, ako je to zemljište bilo bez plana i onda se odredi za zelenu zonu, tada nema odštete.

Ni tržišta ni pravne države

Kako stojite s gradskom rentom? Je li iznajmljivanje poslovnih prostora u atraktivnim zonama skuplje i koliko od toga grad profitira?
To određuje tržište. Morate imati pravnu državu i slobodno tržište. Tržište je ono koje odlučuje o cijeni pojedinih najama, ne može to neki ured odlučivati. No, u nas još ne funkcioniraju ni slobodno tržište ni pravna država. Grad Zürich ima površinu od 9000 hektara. Registrirano je 49.909 objekta. Budući da su u Švicarskoj samostalne jedinice uprave najjače, ne treba čuditi da je u vlasništvu grada 4000 objekata, u vlasništvu kantona je 800, a savezna država ima samo 576 objekata u koje spadaju bolnice i sveučilišta. Svi zajedno imaju 12 posto, a sve ostalo je privatno. Svaki punoljetni Švicarac je obvezan ispuniti porezni formular, čak i student plaća simbolični dio i to mu stvara naviku da se poslije uklopi u sustav. U Splitu vlasnici kafića imaju najnovije BMW-e, dok se u Zürichu s kafićima jedva krpi kraj s krajem. Dotle se pak ovdje ozbiljne investicije ograničavaju golemim porezima.
Koliko je upravljanje gradom i gradskim resursima ovisno o stupnju decentraliziranosti države?
Država apsolutno mora biti decentralizirana. Općine moraju biti najsnažnije u distribuciji prihoda od poreza. Općina ima najviše namete, županija nešto manje, a država najmanje. Država treba rješavati vojsku, financije, vanjsku trgovinu, granice, carinu, itd. Tako osnovno školstvo spada pod općinu koja treba graditi škole i plaćati učitelje, srednje školstvo spada pod županiju, a visoko školstvo pod državu.
Kod nas postoji antipatija prema centralizaciji, ali istodobno postoji i strah od decentralizacije u siromašnijim općinama...
Uvijek imate bogate i siromašne općine. Imate općine koje su svojom mudrom politikom prikupile milijunaše, te milijunaši plaćajući porez i tu općinu čine bogatom. Imate i onih općina koje su stavljale visoke poreze, a što su viši porezi, više dobrih poreznih platiša odlazi. Država ili županije nastoje ublažiti razlike među općinama. Neke općine se tretiraju kao socijalni slučajevi, ali na njima je ipak odgovornost da preuzmu inicijativu za svoj razvoj.

ŠTO U KNJIZI "BITKA LJUTOG GENERALA"
OTKRIVA RATNI ZLOČINAC I AKTUALNI
SRBIJANSKI VICEPREMIJER MOMČILO PERIŠIĆ

S TROGLAVA SU HRVATI GLEDALI
KAKO SRBI ŽURNO BJEŽE IZ KNINA

Nakon što je Oluja počela, Mile Mrkšić žalio se Perišiću da njegova vojska nije dobro zaštićena prema Dinari. Hrvati su već zauzeli vrh Troglava, odakle su imali na dlanu Knin i Grahovo. Perišić mu je na to savjetovao da blokira sve prečice prema Kninu — Kninjani su već bili spakirani, u žurbi su ostavljali vreće para. Hrvati su ih promatrali s Troglava i križali se

Piše: Bisera LUŠIĆ


General Momčilo Perišić, aktualni potpredsjednik vlade Srbije i bivši zapovjednik Vojske Jugoslavije, o ratu na području bivše Jugoslavije progovorio je u knjizi "Bitka ljutog generala" nastaloj iz pera bivšeg novinara Vjesnika Đure Zagorca o najvažnijim događanjima iz ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali i o događanjima u državnom i vojnom vrhu SR Jugoslavije i Republike Srpske. Odlomke iz te knjige, koja je u Beogradu svjetlo dana ugledala tijekom ljeta, u kolovozu je objavio sarajevski tjednik Slobodna Bosna.
General Momčilo PerišićUz prisjećanje o sukobima na relaciji politika - vojska, Perišić, pred Županijskim sudom u Zadru u odsutnosti osuđen na dvadeset godina zatvora za zločine protiv civila i zločine protiv čovječnosti, u Zagorčevoj se knjizi prisjetio svojih susreta s današnjim haaškim zatvorenikom Slobodanom Miloševićem i njegova utjecaja na sudbinu takozvane Krajine te razgovora s ratnim zločincem Ratkom Mladićem. U svjetlu napisa o događajima u vrijeme i nakon Oluje te organiziranog iseljavanja srpskog stanovništva s područja takozvane Krajine, u Perišićevoj ratnoj biografiji navodi se da je obrana vojske Republike Srpske zatajila, pa je hrvatski dio Krajine, najprije u Bljesku, a potom i u Oluji, ostao bez nužne vojne podrške, i to zbog toga što je netko iz samog vrha, tvrdi Perišić, "prikočio".
Za vrijeme akcije Bljesak, oslobađanja zapadne Slavonije, Perišića je telefonski nazvao Milan Martić očajnički ga pitajući što da učini. Perišić mu je tada savjetovao da se "Republika Srpska Krajina" mora sama braniti i da treba udariti po vojnim ciljevima u Hrvatskoj.
— Uslijedilo je novo pojačanje za Republiku Srpsku Krajinu. Za prvoga vojnika iz Beograda šalje se Mile Mrkšić kojega je odabrao Milošević. Mrkšić se dugo opirao, znao je da je tamo rasulo, a on je čuvao svoj ugled. Perišić je dobro poznavao ovoga Banijca. Bili su zajedno u Školi za nacionalnu obranu, službovali u Titogradskom korpusu. Kada se dogodio Vukovar, pokazao je i svoje ratno umijeće. Poslije operacije je slavljen i unaprijeđen u čin generala. On je u Vukovaru učio gimnaziju i dobro poznavao teren. U zoni njegove odgovornosti došlo je do stradavanja civila, što je bilo dovoljno tužitelju u Haagu da ga optuži za ratni zločin — prisjeća se Perišić u knjizi bivšeg Vjesnikova novinara. Nakon dolaska u Krajinu, Mrkšić je organizirao vojnu paradu u Slunju, a jedna od kaseta s videosnimkama te "velebne" vojne vježbe, koja je trebala vratiti moral rasutoj vojsci, poslana je voždu kao uspomena u Beograd.
Krajem srpnja 1995. godine Perišić je pozvan u vilu u Dobanovce pokraj Beograda, gdje je zatekao Slobodana Miloševića u razgovoru s tadašnjim ruskim ministrom vanjskih poslova Andrejom Kozirjevim koji je iz Bruxellesa, uz usputno zaustavljanje u Zagrebu, stigao u posjet Beogradu. Ruski šef diplomacije bio je uvjeren da Hrvatska neće napasti Krajinu. Perišić mu je na to odgovorio da je on ili vrlo naivan, ili laže Miloševiću.

Ruski ministar vanjskih poslova Andrej Kozirjev, koji je iz Bruxellesa, uz usputno zaustavljanje u Zagrebu, stigao u posjet Beogradu, bio je uvjeren da Hrvatska neće napasti "Krajinu". Perišić mu je na to odgovorio da je on ili vrlo naivan ili laže Miloševiću

Beogradski vožd povjerovao je u Kozirjeve riječi, premda je jugoslavenski vojni vrh imao točne informacije primljene iz Hrvatske da se sprema velika vojna akcija oslobađanja Krajine.
— Ni Milana Martića intuicija nije varala. Od Miloševića je tražio samo verbalnu podršku; da zaprijeti Hrvatima da će braniti Republiku Srpsku Krajinu, makar i blefirao takvom izjavom. Ali, ni toliko mu nije udovoljeno. Kada je Martić, nakon iskustva sa zapadnom Slavonijom, sklopio savez samo s Karadžićem, to jest s Republikom Srpskom, dospio je na stup srama. Beogradu je smetalo to što je izignoriran u takvom dogovoru — navodi se u knjizi "Bitka ljutog generala".
Nakon što je akcija Oluja počela, Mile Mrkšić žalio se Perišiću da njegova vojska nije dobro zaštićena prema Dinari. Hrvati su već zauzeli vrh Troglava, odakle su imali na dlanu Knin i Grahovo. Perišić mu je na to savjetovao da blokira sve prečice prema Kninu, ali je potom pukla radioveza.
Četnički oklopni vlak u Kninu - pred Olujom je i on pobjegao— Kninjani su već bili spakirani, u žurbi, kako se pričalo, ostavljali su vreće para. Hrvati su ih promatrali s Troglava i križali se.
Nakon što je Hrvatska vojska oslobodila Knin, Perišić je očekivao da će istočni korpus RSK, takozvani Slavonski korpus, napasti Osijek. Ta je postrojba, svjedoči Perišić, bila odlično osposobljena, naoružana i opremljena ljudstvom. No, samo za obranu. Napad je bila temeljna "boljka" Slavonskog korpusa koji se nije mogao pokrenuti pa se Perišić opet poziva na teoriju urote, odnosno tvrdi da to nisu bila čista posla jer Slavonski korpus nikada nije dobio naređenje da napadne Osijek, dok su Hrvati oslobađali jugoistočni dio zemlje.
— Milošević, koji je direktno utjecao na sudbinu čitavog naroda, shvatio je da se Krajina ne može politički obraniti. Zato mu je vojnički poraz dobro došao — procjenjuje general Momčilo Perišić. Milošević je tako izbjegao svoj politički poraz, a pred svojim dojučarašnjim poslušnicima iz Krajine zauzeo je napadački stav:
— Pomagali smo vas, sve smo vam dali, a vi? Vi ste uspjeli pobjeći?

Voditelj informatike: Goran Bašić
Internet podrška:
NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2001.08.26.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)

[ idi na vrh stranice ]
[ idi na sljedecu stranicu ]