ČETVRTAK 9. kolovoza 2001.

REPORTAŽA NA POSLJEDNJIM PROBAMA EDIPA,
DRUGE DRAMSKE PREMIJERE SPLITSKOG LJETA
Glumci u papiru
na pozornici od pleksiglasa

Strašna priča o slučajnom oceuobojici koji se, ne znajući, oženio majkom Jokastom, smještena je na sceni sablasnog Doma — pod je od pleksiglasa, a posebni efekti postižu se osvjetljenjem koje je i jedina kulisa - Glazbena podloga su nesvakidašnji zvukovi Zidara Betonskog, a posebna su senzacija pučke pjevačice iz Poljica

Posljednja premijera ovogodišnjega Splitskog ljeta, Senekin Edip u režiji Ivice Buljana, svakodnevno se dorađuje u Domu mladih gdje će komad biti praizveden ove subote 11. kolovoza.
Rad na teškom i opsežnom tekstu u prijevodu Tomislava Ladana počeo je još u lipnju, a u Domu su probe krenule sredinom prošlog mjeseca.
Lucije Anej Seneka dosad nije nikada izvođen kod nas, za razliku od grčkih tragičara, a redatelj nalazi da je upravo to zanimljivo. Ovaj Rimljanin bio je uglavnom poznat kao Neronov učitelj koji je tragično završio, dok se njegova djela danas u svijetu nanovo preispituju.
Treba tek vidjeti kako će publika prihvatiti ovaj iznimno mračan, težak i krvav tekst, bremenit očajem, ali Buljan ističe kako mu se posebno sviđaju opsežni monolozi i razmišljanja tebanskih junaka, a k tomu je zanimljivo raditi komad za koji nema uzora, puno izazovnije negoli nešto što se već sto puta postavljalo.
Strašna priča o tebanskom kralju, slučajnom oceuobojici koji se, ne znajući, oženio majkom Jokastom, smještena je na sceni u nikada dovršenom amfiteatru sablasnog Doma. Sama je scena, rad Bena Caina i Tine Gverović, svojevrsna prostorna instalacija — pod je od pleksiglasa, a posebni efekti postižu se osvjetljenjem koje je i jedina kulisa.
Ana Karić, koja tumači Jokastu i izgovara rečenicu "Dušo moja, zašto se snebivaš?", koja je postala i motom ovoga Splitskog ljeta, dva dana prije premijere još misli da ima dosta posla:
— Nikada nisam potpuno zadovoljna, znam da uvijek mogu bolje, i moram bolje — kaže poznata glumica.
Njezina sina i muža Edipa igra Sven Medvešek. O radu na predstavi, on kazuje:
— Prijevod teksta je vrlo efektan, ali nije jednostavan za scensko izvođenje. Neki tvrde da se baš zbog toga Seneka i nije izvodio. Ima tu ipak nečeg posebnog... Za Edipa je, naravno, svatko čuo, ili bar za Edipov kompleks. Meni se čini da njega u prvom redu ipak prati kompleks kraljevstva, gdje je zbog mnogih zbivanja bolestan onaj vrhovni čovjek. On uopće nije trebao biti rođen, majka je to rođenje iznudila, spavajući s pijanim Lajem. Muž je rekao da ga ubiju. Ona je predložila da mu probodu noge i bace u divljinu da ga dograbe zvijeri. Pastir ga je spasio. Tako je Edip preživio zahvaljujući dobrim namjerama kojima je, kako kažu, popločan i put u pakao. I koliko god on bježao, sudbina ga je dovela kamo je htjela, njega i njegovu civilizaciju, njegovo kraljevstvo.
Medvešek, kaže, nije bio klasičar, pa je bilo malo teže ući u bit, ali postigao je dovoljno za ovu priliku.
Njegovi kolegice i kolege koji nastupaju u predstavi — Milan Štrljić, Filip Šovagović, Senka Bulić, Nenad Srdelić, Josip Zovko i Dara Vukić — odjeveni su neobično, u kreacije uglavnom načinjene od papira koje je osmislio Silvio Vujičić. Valja napomenuti da se Medvešekova kuja Besa također pojavljuje u Edipu, samo onda kada sama zaželi. Malo se izležava pred scenom, malo po njoj i prošeta, a obvezno potrči za svojim gospodarom kada se on udaljava.
Glazbena podloga sastoji se od nesvakidašnjih zvukova koji povremeno odjekuju sa zvučnika, osmislio ih je Zidar Betonski, a ima i bubnjanja po limenoj bačvi ispod scene, u osobito napetim trenucima.
Senzacija su i pučke pjevačice iz Poljica — Marija Ćurlin, Marija Prelas i Blaženka Franić. One Senekin tekst doduše nisu morale učiti, ali zato sjede ili šetaju scenom, pletu bičve, vezu i okreću vreteno. Također zaigraju kolo i svako malo zaojkaju otprilike ovako:
— Ja malena, ali san vatrena, ajme onom kome budem žena iiiiiiii.... Moj dragane, poljubi mi usta, ne vodi me di je šuma gusta iiiiii....
Njima je u ovome poslu super, svi su im dobri i lijepo su se uklopile. Na glavama nose visoke tuljce od papira i ništa im ne smetaju. Sve tri su iz Srijana, iz Gornjih Poljica, a stare napjeve naučile su još od svojih baka, kada se išlo za ovcama i pjevalo pjesmice. Uostalom, nastupale su već i s primadonom Dunjom Vejzović, prenosile svoje znanje etnomuzikolozima, a pjevale su na raznim smotrama u Hrvatskoj, pa čak i u Parizu.
Kako će se sada osjećati u ulozi kazališnih zvijezda, pitamo ih.
— Mi već jesmo zvijezde — smiju se dvije Marije i Blaženka — ovo ti je nami ništa, ka dobar dan.

Voditelj informatike: Goran Bašić
Internet podrška: NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2001.08.08.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)