SLOBODNA DALMACIJA [naslovnica]

[ novosti ]
[ teme dana ]
[ ekonomija ]
[ turizam ]
[ sport ]
[ kultura ]
[ kronika92 ]
[ zivot ]
[ split ]
[ zadar ]
[ dubrovnik ]
[ sibenik ]
[ bih ]
[ dalmacija ]
[ tribina ]
[ prilozi ]
[ vodic ]
[ podlistak ]
[ kolumne ]
( osmrtnice )
( zadnje vijesti )
[ impresum ]
   
[ mali oglasi ]
[ kontakt ]
[ linkovi ]
[ arhiv ]
[ prometni vodic ]
       

 

PRILOZI

PETAK 20. srpnja 2001.



[ stranica priloga ]

   
   


REPORTERI MORA S RIBARIMA
NA KOĆARICI MIRA IVE DRAŽINA I SUPRUGE MU
MIRE IZ KAŠTEL KAMBELOVCA

NOĆ KAD SU MAME
ŠKAMPI PLAKALE...

Noć s mjesecom — poput ove naše — osobito je dobra. Ali baš su naselja škampa najviše opustošena, pa se danas lovi uglavnom "prilog" — nedorasli škamp, čija je veličina ne samo puno ispod propisane, već je to tako malen škamp da ga nitko ni ne jede. Šta se s njim radi? Čisti se, vadi se meso iz repa: pet kila "priloga", kilo mesa. Meso je 100 kuna, a za čišćenje se po kilogramu plaća 16 kuna

Piše: Duško ČIZMIĆ MAROVIĆ

Snimio: Božo VUKIČEVIĆ

Jesi li ti koćario svojim ili tuđim brodom? — pita me urednik.
I svojim i tuđim.
Treba nam reportaža s koćarenja...
Zašto, koćarenje nije ni tradicija, ni perspektiva našega ribarstva?
Čitava posada nakon izvlačenja mreže prebire ulovAli koćarenje je posljednjih deset godina ipak naša glavna ribarska tema!
Ali, još nikad reportažu nisam napravio!
Zadnji ti je čas. Uostalom, boljega ribara od tebe nemam.
I tako se Božo i ja jedno popodne ukrcamo na Miru. Zadovoljan sam izborom. Valjalo je naći nekoga tko nije samo koćar, već ribar od tradicije, tko je od malih nogu izučio i zavolio sva ribarska umijeća i za ribarenje se zauvijek, sudbinski vezao. A opet, da nije jedan od onih koji na more bježe jer ne znaju s ljudima, jer ih nije briga što se događa "na kraju", već čeljade koje je vidjelo svijeta i koje zna razlikovati Račana od Sanadera.
Da je gazda, ali odavno, a ne jedan od onih koji su imanje stekli u ratu. Koji je ovih gladnih godina krvavo morao raditi da bi preživio, pa je već i stoga veoma zainteresiran za to da ovoj zemlji napokon krene. I koji je u tome i sam spreman pomoći, svojim vlastitim radom ... Da ne bude dosadan, da dobro kuha...

Ive I Mira

Sve je to Ive Dražin, sa ženom Mirom, diplomiranom pravnicom, koja s njim baca mrežu, pribire ribu, friga šnicele za družinu i namjernike, sprema magisterij i pegla rekamane lancune za posadu, sve to istodobno, dvadeset sati na dan, na visokim potpeticama, u dobro odabranoj haljini, s osmijehom djevojčice kojoj se još ništa ružno u Ive i Mira zaokupljeni mrežom...životu nije dogodilo. Ive puno drži do sebe, ali Miri pušta inicijativu u obiteljskim stvarima. I brod se zove Mira kao Mira, po ženi, a ne Blaga ili Božena po kćerima, ni Ivan po sinu.
Isplovljavamo: između Marjana i Čiova na zapad, između Stipanske i Oruda u jugozapad, kojih 6-7 milja. Tramuntana skroz pala, jugo šta ga zovu još se ne ćuti. Pukla takva bonaca da je živa šteta što je Sanja još u Zagrebu: ovo more ne bi smetalo nikome, pa da je i sto puta iz Jukića. Jer bonace na pučini, izvan kanala, nema nikada, ni ljeti: osim nekoliko jutarnjih sati, tramuntane ili maestraluni deru cijeli dan. A, mareta — mrtvo more — smiruje se tek pred zoru. Poštujem more i kupio sam dramina tablete — protiv bolesti putovanja. Jer Božu ne poznajem — dat ću ti najboljeg fotografa, obećao je urednik, ali da je Božo po moru više od mene, nije mi rekao — a ni u sebe nisam potpuno siguran nakon tolikih godina.
U šest popodne mreža je u moru. Pitam Ivu:
Koliko ćemo potezat?
Do malo iza ponoći.
Šta?
Šta se čudiš, neće se riba zgnječit, nema više one ribe šta je bila u moru dok si ti koćario. A i potezat ćemo po škampu, mjesec je.

Najjednostavniji zanat

Ulov - više loš nego dobar...U moje vrijeme, do druge polovice 90-ih, nije se preporučavalo potezati duže od tri sata da se ne "ubije", zgnječi riba. Danas bi se bez opasnosti moglo potezati čitav dan! Mreža se po dnu vuče brzinom pješaka, 4-5 km na sat.
Kako mreža mora biti stalno otvorena, potezala su je dva broda sve dok početkom prošloga stoljeća - baš u Istri - nisu smišljene "širilice", koje na principu dječjeg zmaja stalno šire mrežu i od tada je vuče jedan brod.
To izvrsno rješenje malog problema — izbjeći da se mreža u potezanju zatvori — dovelo je, kao i uvijek, do velikog problema.
Jedna jedina generacija izlovila je svu ribu! Jer, koćari se samo po ravnom i mekanom dnu, bez grebena i drugih "zadiva".
Ako ti je dobar brod i na takvu terenu radiš neprestano, ne treba ti sreće, ulov je siguran - kaže Ive. Za biti koćar ne moraš znat ništa, ni da je more slano, ovo je najprostiji od svih ribarskih zanata.
Ive ima pravo. Ništa ne moraš znati, osim onoga što moraju znati svi ribari — donositi odluke. "Odluka", jedna od najljepših hrvatskih riječi: od-lučiti se znači napustiti sigurnost luke. A ribar odlučuje stalno — da li isploviti, gdje ribariti, kada prestati ... Ribarenje je vrhunsko umijeće i kada je priprosto poput koćarenja.
Nastavlja Ive:
Talijani otoka nemaju, dno im je skroz ravno, idealno za koćarenje, oni su svoju ribu izlovili davno, pa im se isplati i brod riskirati kada upadaju u naše more. U nas je koćarskih terena manje, ali ribe je dugo bilo više, jer do početka 90-ih nitko nije koćario. Nešto u sjevernom Jadranu po škampu, u srednjem malo, na južnom nikako.

Mreža putuje u more...Koća kupi sve

Zaista, u nekoliko se godina broj koća kod nas udeseterostručio. Od sedamdesetak koćarskih plovila na cijelom Jadranu u 80-ima do više od 800 samo u Hrvatskoj u 90-im godinama. Danas je kod nas 216 većih i 505 manjih koćarica, i ako se hitno ne donesu najstrože zaštitne mjere, štete će postati nenadoknadive. Koća kupi sve, bez obzira na veličinu i vrstu. Širina oka na mreži je propisana, ali malo je od toga koristi, jer brzina, mulj, sluz, mrežu tako začepe da jedva prolazi i more. Najviše je mola, trlje, grdobine, lista, landovine (mačke, psi, raže...), mekušaca (muzgavci, lignjuni, sipe ...). Ni šampjer ni hlap donedavno nisu bili iznenađenje. Ponekog škampa može se naći svugdje, ali potezati "po škampu", to znači loviti na posebnim, dubljim terenima. Noć s mjesecom — poput ove naše — osobito je dobra. Ali baš su naselja škampa opustošena najviše, pa se danas lovi uglavnom "prilog" — nedorasli škamp, čija je veličina ne samo puno ispod propisane, već je to tako malen škamp da ga nitko ni ne jede. Šta se s njim radi? Čisti se, vadi se meso iz repa: pet kila "priloga", kilo mesa. Meso je 100 kuna, kaže Ive, za čišćenje se po kilu plaća 16 kuna.
Davno je prošla ponoć, dižemo mrežu. Nije ni loše, desetak kašeta, ali riba je nikakva, a od škampa 70 je posto "prilog".
Bože munjevito shvaća: ako hrpu škampa stavi u prvi plan, fotografija će zasvijetliti neodoljivom crvenom, škampi će izgledati trostruko veći ...

Najgori posao - pranje ribe...Šniceli i krempite

Čitavu "kaladu" — jedan poteg mreže od nekoliko sati — vrzmam se po brodu, nostalgično hvatam kormilo, njušim naftu iz santina, dozivam vlastite ribarske dane ... Ali ometa me gospođa Mira, svugdje me pronalazi sa šnicelima, na provu mi donosi krempite ... Ipak sam se mnogo čega sjetio čim sam počeo prebirati škampe: nenaviklu čovjeku od kiseline škampova oklopa jagodice se odmah zažare i tako napnu da ih škamp svojim papagajskim kliještima bez po muke buši. Perem ribu, ribu se mora beskonačno dugo prati, grdobini, landovini, i proždrljivim, velikim molima vadi se utroba i pere se svaka ponaosob. Možda je u koćarenju najteže baš to pranje ribe, zimi, po buri, 12 sati s rukama u moru. Ali sada je sve lako. I to ne zbog toga što je ljeto i ruke ne zebu, već zato što je ribe malo, puno malo. Lako? Barba Gusle Vitaljić iz Komiže Joška Božanića rekao je: - Najteže je bilo kada je bilo najlagje.
Ribu prebiru, razvrstavaju, peru i slažu u kašete Ive, Mira i sin Ivan. Ivan je marljiv, ali velika oduševljenja za ribarenje u njega se ne vidi. Na koći sam naučio spavati kad god se pruži prilika, od 15 minuta do 15 sati. Ovaj sam put odspavao samo 10 sati. I druga je kalada po škampu bila slična — kaže mi Ive, spremajući brudet. — Ne boj se, Božo je sve uredno snimio. Dan je, vučemo po ribi, iz pravca Blitvenice prema Vodnjaku. Četvrta će kalada biti od Vodnjaka prema Arhanđelu.
Ive brujet sprema ribarski jednostavno, na ladno. Kapulu i pomidore na dno, pa začin, pa slaže ribu i pritišće je da pita manje vode. Nekoliko grdoba, ugor, mačka, dva kanjca, par pauka, 4-5 komada "sablji" — dubinske ribe koju su na splitsku ribarnicu počeli donositi baš koćari, i to kada je druge ribe ponestalo, a do tada su je bacali u Najteže je odlučiti se - gdje ribariti?more.
Duga je i do metra, pljosnata poput sablje, srebrna, bez drača, na sve načine ukusna, sve preporuke! Dolijeva "juru", maslinovo ulje, kvasinu, vode toliko da riba napola viri. Da proključa što može brže, pa na umjerenoj vatri kuha koliko treba. A puru ne kuhati na vodi, nego na toću od brudeta!

Turisti i srdele

Pitam Ivu — kako je jedan plivaričar, ribar od kolina, sa znanjem, s artima, imućan, mogao postati koćar?
Početkom rata najprije je s mora nestalo turista, a onda iz mora nestalo srdele. Koćarske je ribe bilo koliko hoćeš, porezi mali, nafta jeftina, kontrola prodaje nikakva, i zarade su letjele u nebo.
Od kad ribaš?
Na more sam krenuo prije nego u školu, već sa 12 imao sam pola dijela na gajeti.
S kojim artima?
S braganjom, poslije s plivaricom, prvi smo u Kambelovcu imali plivaricu. Osamostalio sam se brzo i počeo pasati palamide pod prozorima Arkovića, a na Braču, u Povljima, i Miru sam zamirio, imala je 15 godina.
Svidio se odmah i ocu i majci, šta sam ja tu mogla — kaže Mira.
"Mira" (u pozadini) usidrena u kambelovačkome portuOna je opremala družinu, krila od svekrve knjige Pravnog fakulteta, odgajala djecu, gradila kuću.
Ali, kaže Ive, najviše se poslovalo na vratima od kuće: trebalo je navečer samo otići uzet dva vagona srdela.
Dali smo u Italiji napravit novi brod za turizam. Kako je krenulo nizbrdo? Srdela! Kad tvornica "Postire" nije imala nimalo srdele, 1992. sam ja isporučio sam 15 vagona! Mjesec dana sam svitlio, uzimao koliko se moglo da mreža ne pukne, ostalo puštao preko pluta ... Tih 15 vagona vrijedilo je 75.000 DEM. Tvornica je odugovlačila s plaćanjem, ja uzeo zelenaški kredit, tvornica ni do dandanas nije platila ništa, još nismo isplivali iz kredita ...

Valjda će platit...

Zašto nisi tužio?
Mislio sam, riješit će se nekako, ljudski.
Moj šjor Maroviću, svima vam on vjeruje — žali se Mira.
A sad nemam novca ni za tužbu, a kamoli za advokata ... A srdele je nestalo, od turizma ništa, i morao sam brod opremiti za koću. I na more idem kad god imam za naftu.
Nismo ni pristali, a pola je Kambelovca navalilo na ribu. Cijene nisu male. Kad sve sabere, ako državi ne plati ništa, ostat će mu čistih 300 DEM zarade koje treba podijeliti po običajnom pravu: pola brodu, pola posadi: sinu, ženi i sebi.
Budućnost?
Autor ove reportaže u društvu Ive Dražina i supruge mu Mire testira kvalitetu brujetićaStar sam ja, još malo pa 60, ne mogu se nadat još jednom ratu pa da se u njemu obogatim. Valjda će "Postira" platit, pa da se izvučem iz dugova ... Ili ću morat rasprodat imanje ... Ali turisti se vraćaju, vratit će se i srdela, u mom životu već dva puta je bila nestala po 7-8 godina, pa se vratila. Od koćarenja nema blagoslova. A Mira? Njen je recept optimizam, bez obzira na sve, uz stalni rad, za svaki slučaj ...
Dva dana poslije u kambelovačkom portu Antu Radnića, vlasnika plivarice Srdela, pitam o budućnosti kambelovačkoga ribarstva, zašto su brodovi vezani u portu? Odgovara mi stihom Tome Bebića o brodu koji se, poput čovjeka, mora odmoriti, a onda kaže: - Nemojte pitati samo mene, dođite jedne večeri razgovarati sa svim našim ribarima. Zapišite ušporko, pa se vratite. Mogli bi vam ljudi povjerovati.


PRIČA S LANTERNE   REPORTERI MORA
MEĐU TURISTIMA NA SVJETIONIKU PRIŠNJAK KOD MURTERA

DITTRICHOVI PLIVAJU,
A MIŠEVI GRICKAJU

Iza debelih kamenih zidova svjetioničarske zgrade je ugodno. Časte nas hladnom vodom u posve moderno opremljenoj kuhinji. Kupaonica je također, vidi se, obnovljena u novija vremena, a sobe su namještene najjednostavnije. I Dittrichovi su zadovoljni, kažu, baš su se odmorili. Nudili su im televizor, ali ga nisu htjeli. Ni radio. Ni mobitel

   
Piše: MERI ŠILOVIĆ

Snimio: FEĐA KLARIĆ

Prišnjak, jedan od najljepših svjetionika na Jadranu

Na svjetionik nam je, u vižite turistima koji su tamo zaglumili Robizone. Birali smo hoćemo li na ovaj ili onaj svjetionik, i na kraju je ispalo da nam je najjednostavnije uputiti se na jedan od najljepših - Prišnjak, tamo od Murtera prema Kornatima. Godine 1886. nasred mora na otočiću dugom 400, a širokom 200 metara, stara Austro-Ugarska izgradila je od bijeloga kamena čvrstu zgradu za svjetionik. Od tada do danas već 125 godina žmirka on prema Kornatima, od kojih je udaljen oko šest nautičkih milja. Do ovoga rata o lanterni se brinuo svjetioničar. Jedna stara priča kaže da se negdje na pol puta do Murtera u brodu rodio svjetioničarev sin koji je dobio ime Jadran (a da kako će!) i koji je kao mjesto rođenja upisao Prišnjak. Od prošloga ljeta na svjetioniku stanuju turisti željni mira, osame, bijega od civilizacije.
Severin Kulušić iz Murtera brine o turistima na PrišnjakuTko su i kako im je?
Dogovaramo se za prijevoz s Murteraninom barbom Severinom Kulušićem, koji je nekada bio zaposlen u Plovputu na brodu kojim su se opskrbljivali svjetioničari, a danas je domar svjetionika Prišnjaka. Prebacivanje turista i novinara iznosi 70 maraka do tamo i natrag. Kaže: Tolika je propisana tarifa Plovputa. Platismo pošteno.

Kaubojski šeširi

Negdje oko 9 ujutro u Murteru je bila tipična gužva od spize, sunce je već dobrano ugrijalo, pa se s punim boršama dokono sjedilo u hladu štekata uz more (valja se odmorit za poć doma), na bancima su se, kao i u svakom našem malom mistu, prodavale falše očale i mali kaubojski šeširi što su ovoga ljeta u modi i odlično stoje klinkama.
Severina Kulušića nalazimo u majici na rige. Tuži se da je ljeto slabo, da je malo Nijemaca i "nije dobro, svaki dan pada marka, neće to na dobro izać". S nama će, veli, povesti i svoje dvije unuke, Marinu i Anu. Pa smo ušli u njegov drveni brod i polako između nenaseljenih otočića. U brodu pod ceradon riba drhtulja:
- Uvatija san je jutros, to je ona šta vas može strujon strest. Dobra je za lešat. Uzeja san sobon nož za očistit je tamo dok vi budete razgovarali... Ovo van je otočić Mali Vinik, a ovo dalje Tegina, pa Veli Vinik, pa Zminjak, pa je otok Radilj, Mala Jarta, Vela Jarta, a oni otok je Vrgada. Svi osin Vrgade su nenaseljeni, prije su tamo ljudi iz Murtera imali masline i koji vinograd. Sad je sve to zapušteno.
- Zašto?
- A zašto?... Nazad 70 godin niko nije ima penziju u Murteru, a bilo nas je tri iljade, svaki je u familiji ima 15-ak svita, ni bilo navigacije, ni bilo ničega, a valjalo je živit. Sad imamo i marinu ovde, zaposlija se svit, tri dila nas je navigalo i sad im se ne isplatu masline, ni riba, ni vinogradi.
Pokazuje nam mjesto gdje je jedno od dva torpeda što su zaostala iz nekog rata.
- Nedavno san mrižon zadija o jedno. Tribalo bi zvat ove šta to vadu. Opasno je.

Goli robinzon

Malo prije Prišnjaka je otočić Maslinjak - malena gusta borova šuma obrubljena bijelim sikama, čupica zelenila u velikom plavetnilu. A onda prekrasan bijeli svjetionik na otočiću što je zalegao nasred mora kao kornjača. Meka oblika, bez dramatičnih strmina, išpartan suhozidima koji podsjećaju na čuvene primoštenske vinograde.
- I bili su tu nekad vinogradi. Vlasnici Murterini su dolazili na Prišnjak u jematvu - kaže Severin. Između zidova danas raste samo makija i drača. Uplovljavamo u mali zaklonjeni porat. Visok plav čovjek nas gleda. Gol je. Dvoumi se, pa kad je vidio da smo baš namjerili izići, omota se ručnikom. Sorry, Robinzone, bili bismo se najavili, ali kako? Spušta se niz strme kamene stepenice sa širokim gostoljubivim osmijehom na licu.
- Novinari? Može - pomalo neodlučno će. Na vrhu skala već spremljene putne torbe, danas, kaže, kreću doma u Dresden, njihova robinzonijada je završena. Ime mu je Thomas Dittrich, 38 mu je godina i tu je sa suprugom Kathrin i kćerkama 12-godišnjom Kristin i 14-godišnjom Mari. Bježimo sa sunca. Iza debelih kamenih zidova svjetioničarske zgrade je ugodno. Časte nas hladnom vodom u posve moderno opremljenoj kuhinji. Kupaonica je također, vidi se, obnovljena u novija vremena, a sobe su namještene najjednostavnije. I Dittrichovi su zadovoljni, kažu, baš su se odmorili. Nudili su im televizor, ali ga nisu htjeli. Ni radio. Ni mobitel.

Španjolsko vino

- Totalni odmor! - zadovoljno veli Thomas i dodaje da mu je uz njegov posao dispečera velikih kamiona upravo ovo trebalo. Što su radili ovih sedam dana? Čime su se zabavljali?
- Kupali se, ronili, čitali knjige, gledali brodove kako prolaze. Ujutro vam ovdje ne treba buđenje. Probudi vas dan kroz otvorene škure i - cvrčci. Ovolika nam je glava od pjesme cvrčaka! Kathrin je ovdje na svjetioniku i rođendan proslavila. Doručkovali bismo tu ispred svjetionika za stolom pod velikim borom, a onda na kupanje. Pa malo kuhanja, donijeli smo sve sa sobom, rajčice, krumpir, sve.
Thomas Dittrich kao sedmodnevni lanternist, u Dresdenu ga čeka posao dispečera kamionaRibu, kažu nisu, ni probali, kuhali su svoju spizu, a nisu probali ni dalmatinsko vino.
- Niste!?
- Iz Njemačke smo sa sobom donijeli španjolsko vino, pa smo to pili za Katherinin rođendan. Jednom sam probao dalmatinsko vino, odlično je, jako. I tražili smo u Njemačkoj hrvatska vina, ali su nam bila preskupa. Zašto su vam vina tako skupa?
Navečer, kaže Katharine, koja inače radi u jednom državnom uredu, igrali bi na karte, Kristin bi ih sve pobjeđivala, a Mari ih je zabavljala svirajući flautu. Proletjelo je začas.

Strah za kunce

- Jel’ vam ovo prvo ljetovanje na svjetioniku?
- Prije negoli smo došli na Prišnjak, bili smo sedam dana na svjetoniku Veli rat na Dugom otoku. Tamo je to ipak drukčije, možete otići do mjesta na otoku.
Kažu, nije im nitko svraćao, a nije im se dogodila nikakva neprilika, išli su u šlapama u more pa ih ni vlasulja nije opekla. Vodeći nas kroz svjetionik, Thomas se, pomalo se nećkajući, odlučio reći:
- Nama nije puno smetalo, ali u svjetioniku je - miš! Pogledajte, izgrizao je dno vrata, i jednih i drugih. Mi razumijemo kako vam je, dolazimo iz bivše Istočne Njemačke i znamo da nije lako, ali drugi turisti bi vam mogli zamjeriti. Čujemo ga noću kako gricka.
- Miš! Di je miš! - vrisnuo je i potresao se načisto domar Severin shvativši stvar posve osobno. - Ma kako je doša! Biće oni to ostavu otvorena vrata pa uđe.
Kasnije mi je, dok se Feđa penjao s Thomasom gore na lanternu, razgledajući nagrižena vrata, rekao: - Ma stavija bi ja otrova, ali se bojin, otrovat će se kunci. A puno ih je na Prišnjaku.
Kroz zelene škure svjetionika plavilo se more, pod suncem blještale bijele sike, proletio bi poneki galeb, a cvrčci su krenuli tuta forca. Na moru je bilo sve više brodica, glisera i jedrilica, vrijeme je od đita. Do otoka Murtera, doduše njegova nenaseljenoga dijela, do svjetionika Prišnjak tek je 300 metara.

Muke s lovcima

Dok se spuštamo prema mulu, Severin mi priča kako se nekad na svjetioniku živjelo:
- Na Prišnjaku je, dok su ovde bili svjetioničari, bilo vrtli i svaki drugi dan bi se ubralo po deset kili pom. I smokava je bilo. A one dvi kamene srušene kućice su bile za stat ovcama i kozi. Bilo je deset ovac i jedna koza i kokoša je bilo, bilo ih je, bilo ih je - sto. Mari se proteklih dana po kamenjaru oko svjetionika natjecala s cvrčcima svirajući svoju flautuDa, da... Sad su ostali samo kunci i razmnožili se. I sad dođu lovci zbog tih kuncov s puškama. Ja san ih fermava, govorin: Bog vas ubija, pogodit ćete koga, onde ima naroda, dođu turisti sa čamcima.
Ajde vi to napišite u Slobodnu, pomozite nan. Ko je vidija dolazit s puškon! Dittrichovi su se spremali na svoje posljednje ovoljetno kupanje prije 16-satne vožnje do Dresdena (rekoše: pa nije to puno!).
Ostavili smo ih da još koji sat uživaju kao Robinzoni, mahali su nam, Thomas je jedva čekao skinuti ručnik...

Cijene od 80
do 135 DEM

Poželite li ljetovati na svjetioniku, sva je prilika da ćete morati pričekati sljedeću godinu. Iako robinzonijada na jadranskim svjetionicima i nije baš jeftina, svi su već iznajmljeni, i to od travnja sve do listopada. Prema informacijama iz Plovputa, tvrtke u čijoj su nadležnosti svjetionici, mjesta se može pronaći tek na ponekom svjetioniku, i to uglavnom u devetom i desetom mjesecu. Kakve su cijene? Kako kad i kako gdje, ali uglavnom najniže su od 80, 100, 120 DEM dnevno, a najviše 130 ili 165 DEM. Najskuplji su Palagruža, Struga na Lastovu, Sv. Andrija nasuprot Dubrovniku, Sv. Petar na rtu kod Makarske, Sušac i Rt Zub.

Obitelj Dittrich se odlučila za totalni odmor na svjetioniku Prišnjaku, pa su odbili i televizor, i radio, i mobitel

Svježe boje

Svjetioničarske zgrade iz 19. stoljeća su svježe obojene iznutra, Plovput se pobrinuo za to da se urede prozori i druga drvenarija te podovi. Tu je i namještaj i, sve u svemu, modernim Robinzonima osiguran je osnovni komfor. Tko bi više od toga, taj nije za robinzonijadu. Energija je osigurana alternativnim izvorima (sunce, vjetar).

Pogled kroz prozor stogodišnje lanterne

Kućni red

Turiste koji se odluče na ljetovanje na svjetionicima čekaju i pravila kućnoga reda života na lanterni. Dakle: ronjenje uz uporabu ronilačke opreme dopušteno je isključivo uz valjanu dozvolu, jednako kao i sportski ribolov. U slučaju posjedovanja dozvole za autonomno ronjenje zabranjen je lov ribe, rakova, školjaka i skupljanje arheoloških nalaza. Nije dopušteno oštećivanje i uništavanje biljnog pokrova, ubijanje i uznemiravanje kopnenih životinja. Nije dopušteno ni unošenje vatrenog oružja u svjetionik. I, naravno, nije dopušteno ometati žmirkanje svjetionika, jer on s turistima ili bez njih ima svoj zadatak - sigurnost plovidbe svih onih koji prolaze u dosegu njegova svjetla.

Pogled s lanterne Prišnjak, tamo daleko su Kornati

11 za turiste

Od 48 svjetionika, koliko ih je rasuto po obali, otočićima i hridima Jadrana, a koje je u pretprošlom stoljeću izgradila Austro-Ugarska ili, kako naš svijet voli reći - Franjo Josip, Plovput je za turiste osposobio njih 11: Savudriju kod Umaga, Rt Zub kod Novigrada, Sv. Ivana na pučini kod Rovinja, Porer nedaleko od južnog rta Istre, Veli Rat na Dugom otoku, Prišnjak u murterskom arhipelagu, Sv. Petra kod Makarske, Sušac, Strugu na Lastovu, Palagružu i Sv. Andriju zapadno od Dubrovnika.

Voditelj informatike: Goran Bašić
Internet podrška:
NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2001.07.19.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)

[ idi na vrh stranice ]
[ idi na sljedecu stranicu ]