SLOBODNA DALMACIJA [naslovnica]

[ novosti ]
[ svijet ]
[ kultura ]
[ kronika92 ]
[ magazin ]
[ split ]
[ zadar ]
[ dubrovnik ]
[ sibenik ]
[ herceg-bosna ]
[ dalmacija ]
[ prilog sport ]
[ vodic ]
[ kolumne ]
( osmrtnice )
[ impresum ]
   
[ mali oglasi ]
[ kontakt ]
[ linkovi ]
[ arhiv ]
       

 

NOVOSTI

PONEDJELJAK 25. lipnja 2001.



DESET GODINA NEZAVISNOSTI -   25. lipnja 1991. HRVATSKA JE PROGLAŠENA SUVERENOM I SAMOSTALNOM DRŽAVOM

Povijest obilježena ratovima

Sve ključne odluke u hrvatskoj povijesti vezane su uz ratne događaje: od dogovora plemstva s mađarskim kraljem Kolomanom 1102., preko saborske odluke 1848. o povjeravanju vlasti generalu Jelačiću, do udruživanja u Jugoslaviju 1943. i razdruživanja 1991. godine

Split slavi samostalnost: Zastava na zvoniku Sv. DujePiše: Vojko MIRKOVIĆ


Prije deset godina 25. lipnja 1991. predvečernja sjednica Hrvatskoga sabora protjecala je u velikom iščekivanju: raskida se s Jugoslavijom — Hrvatska postaje samostalna država.
Tome prethodi referendum od 19. svibnja s pitanjem o tome može li Republika Hrvatska "kao suverena i samostalna država" stupiti u savez suverenih država s drugim (jugoslavenskim) republikama.
Od 84 posto građana, koji su se izjašnjavali na referendumu, njih 93,24 posto odgovorilo je pozitivno. Doduše, malo tko je tada vjerovao u mogućnost jugoslavenske konfederacije u kojoj bi se našla i Hrvatska. Tek nekoliko dana prije dva su događaja do usijanja uzbudila hrvatsku javnost. Trećega svibnja Srbi su u Borovu Selu ubili 12 policajaca, a 6. svibnja u Splitu su pred Komandom Ratne mornarice protiv vojske održane velike demonstracije na kojima je nehotice ubijen jedan nedužni vojnik Makedonac.

Vrijeme razlaza

Međutim, već je odavno očito da se rastočena jugoslavenska federacija neće održati. Hrvati i Slovenci pripremaju se za razlaz već od otvaranja njihovih demokratski izabranih parlamenata. Nepodnošljivima postaju prijetnje srbijanskog vožda Slobodana Miloševića. Stoga se Slovenci u plebiscitu 23. prosinca 1990. odlučuju za samostalnost, ali odlažu proglašenje nezavisnosti najduže za pola godine (taj je njihov krajnji datum čekanja odredio vrijeme proglašenja samostalnosti i Slovenije i Hrvatske). Bez ikakva rezultata održani su mnogi susreti republičkih čelnika u potrazi izlaza iz jugoslavenske krize. Hrvatski Srbi slijede psihijatra Jovu Raškovića i otvoreno ustaju s oružjem u ruci protiv legalne vlasti. Milošević i njegovi pioni ne dopuštaju uvođenje Stipe Mesića u dužnost predsjednika saveznog Predsjedništva (vrhovništva države). Hrvatski i slovenski predsjednik Tuđman i Kučan učestalo se sa suradnicima sastaju i dogovaraju suradnju.
Na saborskoj sjednici 25. lipnja 1991. najprije je saslušano poduže obrazlaganje predloženih odluka predsjednika Franje Tuđmana. U ime SDPH Ivica Račan ne osporava osamostaljivanje Hrvatske, ali je nezadovoljan odbijanjem svih amandmana svoje stranke. On naglasak stavlja na savez suverenih republika, dakle na moguće novoustrojeno udruživanje s onima koji to žele. Stoga u glasovanju zastupnici SDPH ne prihvaćaju predložene odluke.
No, HDZ ima dovoljno ruku da u glasovanju ostvari potrebnu običnu većinu. Tako su izglasani ovi dokumenti: Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti RH, Ustavni zakon o primjeni te odluke, Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne RH i Povelja o pravima Srba i drugih nacionalnosti u RH.
U dokumentima se govori i o razdruživanju od drugih republika i SFRJ, čemu je osnovu davao jugoslavenski Titov Ustav iz 1974. godine.
Istog dana i slovenska Skupština usvaja istovjetne odluke o svojoj nezavisnoti.
Ali, ne miruju ni u Beogradu. Na noćnoj sjednici između 25. i 26. lipnja Savezno izvršno vijeće (jugoslavenska vlada) pod predsjedanjem Ante Markovića daje nalog vojsci i Ministarstvu unutrašnjih poslova da oružjem osiguraju državne granice u Sloveniji. Vojska se pokrenula iste noći u 2.45 sati iz svojih slovenskih i hrvatskih baza. I Slovenci pokreću oružje: rat je počeo.

Zapad se umiješao

Predsjednik Sabora dr. Žarko Domljan na povijesnoj sjednici SaboraMeđutim, vojnici JNA Hrvatsku nisu dirali niti su zauzeli njezinu granicu s Mađarskom.
Tuđman je Slovence podržavao u izjavama, ali ne i na djelu, iako su neke političke stranke zahtijevale uspostavu vojnog saveza sa Slovenijom.
Umiješao se Zapad. Iz Europske zajednice stigla su tri ministra (De Michelis, Van der Broek i Poos) i ubrzo se uz njihovu pomoć ugasio ratni plamen u Sloveniji. Milošević je pristao povući vojsku iz Slovenije. Dopustio joj je izići iz Jugoslavije. A Hrvatska je pristala na to da za tri mjeseca zaustavi svoju odluku o samostalnosti.
Ipak se u kolovozu razbuktao rat u Hrvatskoj. Tromjesečna obrana razorenoga Vukovara postala je simbolom goleme žrtve za državnu slobodu. Uz pomoć iz svijeta primirje je dogovoreno 2. siječnja 1992., dva tjedna poslije Hrvatsku su priznale zemlje Europske zajednice, u svibnju je već bila članom OUN-a.
S odlukama Hrvatskog sabora od 25. lipnja 1991. može se usporediti nekoliko odluka iz prijašnjih vremena koje su bitno usmjerile hrvatsku sudbinu. Predstavnici hrvatskog plemstsva 1102. postigli su s mađarskim kraljem Kolomanom dogovor o zajedničkoj državi, a Hrvatski je sabor 1. siječnja 1296. u Cetingradu izabrao Ferdinanda Habsburškog za hrvatskoga vladara. Sabor iz 1848. povjerio je vlast generalu Josipu Jelačiću, što mu je omogućilo da se uzdigne do ugleda protuugarskog ratnog nacionalnog junaka, iako je zapravo bio podanički izvršitelj volje bečkog cesarskog dvora. Isti je Sabor 29. listopada 1918. prekinuo sve državnopravne veze s Bečom i Peštom, ali su one uspostavljene sa Srbijom u zajedničkoj Kraljevini SHS. I konačno na partizanskom je teritoriju osnovan obnovljeni Sabor, koji je u Plaškom 12./15. listopada 1943. odlučio da Hrvatska uđe u novu državnu zajednicu federativnu Jugoslaviju.
Lako je zapaziti da su sve te važne odluke vezane uz ratne događaje. Kako bi neka država u kojoj su bili Hrvati propadala, tako je Sabor dobivao na značenju. Postojalo je tijelo koje daje novi pravac nacionalnog političkog života. Tako je bilo i prije deset godina. Sabor je dvogodišnje osamostaljivanje Hrvatske, od demokratskog višestranačja 1989. do otvorenih sukoba s velikosrpstvom 1991., doveo do završnog akorda, koji je, istina, ubrzo dobio ratne tonove, ali i doveo zemlju u red europskih samosvojnih nacija.

Vladimir ŠEKS, TADAŠNJI PREDSJEDNIK RADNE
SKUPINE ZA PRIPREMU SVIH DRŽAVOTVORNIH AKATA
ZA OSAMOSTALJIVANJE HRVATSKE

HIMNA SE STOPILA SA ZVONIMA Sv. MARKA

Šeks izdvaja trenutak koji nikada neće zaboraviti. Dok je predsjednik Tuđman objavljivao svijetu volju naroda da Hrvatska postane slobodna država, zastupnici su spontano zapljeskali i zapjevali himnu, a sa zvonika crkve sv. Marka začula su se zvona

Piše:  Božica BABIĆ


Dr. Tuđman pozdravlja Zagrepčane ispred Hrvatskog sabora Vladimir Šeks je prije deset godina bio najizravnije uključen u postupak osamostaljenja Hrvatske jer je u to doba obnašao dužnost dopredsjednika Hrvatskog sabora, bio je i predsjednik Odbora za ustavne komisije te predsjednik radne skupine za pripremu svih državotvornih akata potrebnih za osamostaljenje Hrvatske.
U sjećanju na obljetnicu proglašenja državne suverenosti i samostalnosti ne smije se nikako zaboraviti 19. svibnja 1991. godine, dan kada je održan referendum kojemu je pristupilo čak 82,97 posto punoljetnih građana Hrvatske, a u biračkom popisu bilo je tada 3.652.000 imena, napominje nam Šeks i podsjeća na još jedan iznimno važan podatak: na referendumu je — za RH, kao suverenu i samostalnu državu, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti, glasovalo je čak 94,17 posto građana, a protiv svega 4,18 posto.
Rezultat referenduma bio je presudan za odluku koju je donio državni vrh, na čelu s predsjednikom Tuđmanom, o trajnom zasjedanju Hrvatskog sabora, počevši od 18. lipnja pa sve dok se ne donesu sve državnopravne odluke i zakoni prijeko potrebni za uspostavljanje čistog modela samostalne i suverene države, a kao rok postavljen je 30. lipnja.

U okružju pobune

Permanentno zasjedanje Sabora odigravalo se u vrlo napetoj atmosferi jer je diljem Hrvatske već eskalirala oružana pobuna, od Slavonije do Banovine, prisjeća se Šeks i nabraja Borovo Selo, Kostajnicu, Lipik, Otočac, Erdutski džep ...
Šeks izdvaja trenutak koji nikada neće zaboraviti, a zbio se 25. lipnja, nakon što su sva tri vijeća Sabora izglasala Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti, Deklaraciju o uspostavi neovisne RH i Povelju o pravima Srba i drugih nacionalnosti u RH. Dok je predsjednik Tuđman obrazlagao povijesne i aktualne okolnosti koje su dovele do osamostaljenja i objavljivao svijetu volju naroda da Hrvatska postaje slobodna država, zastupnici su spontano zapljeskali i zapjevali himnu, a sa zvonika crkve sv. Marka začula su se zvona.
Europska zajednica i Sjedinjene Američke Države uporno su ostajale pri ocjeni da Jugoslavija mora opstati, ali u demokratičnijem obliku, kazuje Šeks i dodaje kako su nakon 25. lipnja udari JNA i srpskih pobunjenika postali još razorniji, počeli su djelovati zajedno. Svjetski "dušebrižnici" sazivaju Brijunski skup i usvajaju rezoluciju o miru u kojoj, među ostalim, zahtijevaju da Predsjedništvo Jugoslavije preuzme punu odgovornost nad JNA te da narodi Jugoslavije moraju sami dogovorno odlučiti o svojoj sudbini, ali bez jednostranih pojedinačnih akcija.
Šeks u povjerljivu razgovoru sa Stipom Mesićem i Josipom ManolićemSve je očitije da prosrpski vrh JNA i Milošević zapravo samo kupuju vrijeme kako bi lakše zgazili Hrvatsku, o čemu nedvojbeno svjedoči i poziv Veljka Kadijevića, glavnog zapovjednika JNA, koji upravo u vrijeme održavanja skupa na Brijunima, zbog sve brojnijih dezertiranja, oglašava mobilizaciju, a zapravo želi do kraja srbizirati JNA dobrovoljcima, prisjeća se Šeks. Kao ilustraciju sve žešće agresije spominje desant na Šoltu s 15 helikoptera i dva ratna broda iz Lore koji su u Grohotama opkolili policijsku postaju, stalne zračne i artiljerijske napade na brojne gradove ...
Koliko su svjetski moćnici bili naklonjeni bivšoj državi najbolje svedoči podatak da su 24. lipnja 1991. godine Europska zajednica i Jugoslavija u Bruxellesu potpisale financijski protokol vrijedan milijardu dolara pomoći Jugoslaviji, prisjeća se Šeks i napominje kako je tada presudnu ulogu vrlo elegantno odigrala Kohlova Kršćanska unija koja se distancirala od toga sporazuma, pa je čak i Bundestag izglasao zaključak da se zajednički opstanak Jugoslavije ne može iznuđavati protivno slobodnoj volji ostalih naroda, a najmanje gospodarskim i financijskim pritiskom od EZ-a.

Ništa ne bih mijenjao

Kako danas, deset godina nakon toga povijesnog čina, Šeks gleda na kronologiju događaja u vezi s osamostaljivanjem Hrvatske. Bi li, da kojim slučajem može film vratiti natrag, nešto mijenjao i drukčije radio? Ništa, kategoričan je, kratak i izravan u odgovoru Šeks. Cijeli svijet, svi su poduzimali korake za opstanak Jugoslavije uz nešto veću autonomiju šest federalnih jedinica. Bili su žestoki protivnici raspada Jugoslavije. Hrvatska je morala mnogo činiti da svijet prepozna prave ciljeve JNA i Miloševića, posebno važno bilo je strpljivo i pažljivo uvjeriti američku administraciju koja se i 18. lipnja izjašnjava kako je spremna podržati samo ograničenu autonomiju jugoslavenskih republika.
Uistinu je trebalo veliko strpljenje i mudrost, jer se uz složenu bitku na diplomatskom polju, paralelno moralo raditi i na jačanju obrambene sposobnosti, ocjenjuje Šeks i ponavlja kako u tom uzavrelom razdoblju, gledano i nakon desetogodišnjeg odmaka, ništa doista nije moglo biti drukčije urađeno nego što tada jest. Osobno je, upravo nakon te povijesne odluke 25. lipnja, u jednom trenutku shvatio kako će žrtve biti goleme, kako će se dogoditi jedan krvavi rat dok Hrvatska doista ne postane samostalna, kazuje Šeks i upozorava da je ta lipanjska odluka bila uporište za rezoluciju Sabora kojom je 8. listopada iste godine došlo do proglašavanja definitivnog raskidanja svih državnopravnih veza s Jugoslavijom, nakon što je Hrvatski sabor zaključio da je RH doživjela oružanu agresiju od JNA i Jugoslavije.

   

Dr. Slaven LETICA, SAVJETNIK PREDSJEDNIKA REPUBLIKE
TUĐMANA U VREMENU UOČI POVIJESNIH ODLUKA

PRIPREMALI SMO SAMOSTALNOST,
USTAV I OBRANU

Na projektu konfederacije radilo je tridesetak vrhunskih stručnjaka koji su ponudili pragmatičko viđenje nenasilnog razdruživanja Jugoslavije. Sve je bilo gotovo još u ljeto 1990., nakon čega je Miriam Dalmaška, najpoznatiji hrvatski pravnik u svijetu, obavio recenziju. Potom je projekt predočen Bijeloj kući...


Tuđman i Letica u dobrom raspoloženjuDužnost savjetnika predsjednika RH Franje Tuđmana dr. Slaven Letica, nakon nepunog jednogodišnjeg mandata, napustio je 9. ožujka 1991. godine i, kako i sam voli slikovito kazati, u doba izglasavanja Ustavne odluke o suverenoj i samostalnoj RH, bio je ”u blagoj oporbi prema ondašnjem režimu, ali jako zainteresiran za stvaranje hrvatske države”.
Letica se prisjeća da je, još za njegova rada kod dr. Tuđmana sve praktički pripremljeno za osamostaljenje Hrvatske, čak nekoliko mogućih verzija. Na projektu radnoga naziva "konfederacija" bilo je angažirano tridesetak stručnjaka iz raznih područja, od stručnjaka za međunarodno pravo preko vrhunskih ekonomista do eksperata za nacionalnu sigurnost, diplomaciju, religijska pitanja... Svatko od njih morao je ponuditi pragmatičko viđenje nenasilnog razdruživanja Jugoslavije i uspostavu saveza neovisnih država, kaže Letica i podsjeća da je sve bilo gotovo još u ljeto 1990. godine.
Konfederalni ugovori, o kojima su se očitovali najpoznatiji stručnjaci za europsko i ustavno pravo Sveučilišta Yalle, a među njima i Miriam Dalmaška, najugledniji hrvatski pravnik u svijetu, koji je obavio recenziju nakon čega su ugovori predočeni i američkoj diplomaciji u Bijeloj kući. Drugi projekt bio je rad na ustavu potencijalno neovisne države, a paralelno se radilo i na razradi nekoliko verzija moguće obrane od velikosrpske agresije, podsjeća Letica.

Amerika nije vjerovala

— Osobno sam prosuđivao da će početak agresije na Hrvatsku biti 28. lipnja 1991. godine. Srbi su svoje ratove, atentate i slične 'projekte' uglavnom počinjali na Vidovdan, pa sam već 24. lipnja pripremio svoj podrum za moguće sklonište - kazuje Letica i napominje kako je čak i dr. Tuđman, iako mu više nije bio savjetnik, došao pogledati njegovo sklonište. "Tuđman je bio uvjeren da se JNA neće usuditi napasti Hrvatsku, no moje su analize pokazivale da je Srbija napravila sve pripreme za dva scenarija - vojni udar ili agresija s amputacijom najvećeg dijela Hrvatske".
Letica podsjeća da je Memorandum SANU bio konačnica intelektualnih priprema, masovne psihološke pripreme podgrijavane su nošenjem moštiju cara Lazara, paralelno su činjeni diplomatski koraci, ustroj JNA reorganiziran je još 1986. godine, a Miloševićev upad u financijski sustav Vlade Ante Markovića bio je vrhunac dokaza da se Srbija priprema za ratni obračun s ostatkom Jugoslavije - objašnjava Letica.
Prisjeća se iz toga doba i Špegeljeva plana osvajanja vojarni, koji mu se tada činio realan. U Hrvatskoj je početkom 1991. godine u vojarnama bilo oko 11.000 ročnih vojnika, među kojima je njih oko 70 posto dolazilo iz drugih nacija i naroda, nisu bili Srbi pa je upravo stoga i on osobno vjerovao da bi Špegeljev plan osvajanja vojarni mogao uspjeti, kaže Letica.
Od 'vanjskih komponenti' Letica u sjećanju posebice nosi lik Brentha Scounkrofta, hladnog, vrlo ciničnog diplomata Bijele kuće, inače stručnjaka za nacionalnu sigurnost. "Kruto je davao do znanja kako SAD neće pristati na dezintegraciju ni Sovjetskog Saveza, ni Jugoslavije, ni Čehoslovačke. Uvjeravali smo ga kako je to neizbježan povijesni proces, sličan krahu bivših velikih ideologija, carstava i kolonija", prisjeća se Letica i dodaje: "Ono što je nama bilo sasvim očevidno, Amerika nije mogla ni zamisliti".
Raspoloženje zapadnog svijeta prema dezintegraciji ovoga dijela Europe bilo je dugo negativno, a onda je rat sve stavio naglavačke, pa su se i njihova razmišljanja počela mijenjati, obrazlaže Letica. Krvoprolića su postala svakodnevna pojava, bilo je sve jasnije da je rat već tu, a onda je televizija iz Borova Sela u domove ljudi prenijela zastrašujuću ubilačku snagu JNA i srpskih paravojnih formacija, što je vjerojatno bio ključni trenutak u shvaćanju da su JNA i režim Slobodana Miloševića pripravni pobiti i protjerati, spaliti i iskorijeniti sve što nije srpsko kako bi se realizirala doktrina koja je u Srbiji bila dominantna i za Otomanskog Carstva - iskoristiti povijesnu šansu, osvojiti što više prostora i taj prostor očistiti od nesrpskog stanovništva. Bilo je logično da tadašnja hrvatska vlast donese odluke o osamostaljenju RH, ocjenjuje Letica.

Protivnik "sindroma srama"

Kako Letica danas, s distance od deset godina, ocjenjuje događanja kojima je u njihovu uvodnom dijelu zapravo bio aktivni sukreator. Ističe kako je apsolutan protivnik kod nas česte pojave koju on osobno naziva 'sindromom srama', a riječ je o selektivnoj retrogradnoj amneziji kada se pojedinci ciljano sjećaju samo detalja koji govore njima u prilog. Smatra da je iz današnje perspektive nekorektno simulirati - što bi bilo da je bilo - povijest je išla u jednom pravcu koji je takav kakav jest, ne može se promijeniti i naknadna pamet nikad nije dobra, pogotovo ako netko danas daje ocjene koje se nije usudio izricati prije pet ili više godina, smatra Letica.
Od osobno impresivnih asocijacija iz toga vremena izdvaja ocjenu da je riječ o strahovito kaotičnom razdoblju u kojem je vrlo malo ljudi u svijetu, koji nisu bili Hrvati, vjerovalo da Hrvatska može biti obranjena i oslobođena. Bilo je puno entuzijazma, to je razdoblje velikog nacionalnog konsenzusa o potrebi da se brani i obrani država i prava je šteta da su u razdoblju koje je nakon toga uslijedilo ljudi počeli raditi u prilog osobne koristi ne vodeći računa o nacionalnim interesima i općem dobru - zaključuje svoja sjećanja Slaven Letica.

Voditelj informatike: Goran Bašić
Internet podrška:
NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2001.06.25.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)

[ idi na vrh stranice ]
[ idi na sljedecu stranicu ]