SLOBODNA DALMACIJA [naslovnica]

[ novosti ]
[ svijet ]
[ kultura ]
[ kronika92 ]
[ magazin ]
[ split ]
[ zadar ]
[ dubrovnik ]
[ sibenik ]
[ herceg-bosna ]
[ dalmacija ]
[ prilog sport ]
[ vodic ]
[ kolumne ]
( osmrtnice )
[ impresum ]
   
[ mali oglasi ]
[ kontakt ]
[ linkovi ]
[ arhiv ]
       

 

NOVOSTI

PONEDJELJAK 18. lipnja 2001.



RAZGOVOR: NIKOLA MAJSTROVIĆ, REPORTER ŠVEDSKE TELEVIZIJE, TRAŽI ISTINU O POGIBIJI POZNATOG HRVATSKOG EMIGRANTA
Barešićevo tijelo
nije na Mirogoju

Sve relevantne informacije sadržane u filmu koji ću prikazati u Zagrebu upućuju na to da je Miro Barešić ubijen u akciji koja je bila organizirana isključivo da bi se eliminirao od i danas iznimno utjecajnog političko-sigurnosnog i obavještajnog sustava

Piše: Marina JURKOVIĆ


Hrvatska premijera dokumentarnog filma Nikole Majstrovića "Povratak u domovinu i pogibija Mira Barešića" uskoro će biti upriličena u Zagrebu. Bit će to, najavio je autor, projekcija za predstavnike medija kako bi se, istaknuo je, javnost podsjetila na razloge zbog kojih dio časnika Hrvatske vojske inzistira na pokretanju opsežne istrage o Barešićevoj pogibiji.
Dokumentarni uradak Nikole Majstrovića, Hrvata koji već četiri desetljeća živi i kao priznati ratni reporter i snimatelj švedske televizije radi u Švedskoj, prvi se put "odvrtio" u Ljubljani prije četiri godine u nazočnosti, uz slovenske, i nekih hrvatskih novinara.
U javnim glasilima, koja su kasnije prepričala njegov sadržaj, snažno je odjeknula sugestivna poruka interpretacije po kojoj su, u strahu od prokazivanja kao agenta zloglasne Udbe, Mirovo ubojstvo naručili tada visoki državni dužnosnici u Hrvatskoj - Gojko Šušak, Vice Vukojević i Josip Perković. Sve uz znanje, potporu i doprinos zadarskog policijsko-političkog miljea na čelu sa Đurom Županom, Martinom Dražinom i Ivanom Brzojom.

Nema pomaka

Dokumentarni film u trajanju od tri sata i 40 minuta sugerirao je kako je Barešić po naređenju Gojka Šuška doveden u Hrvatsku u pratnji kasnijeg suborca Antonija Lekića, smješten u "konspirativni stan", a onda opet u režiji Šuška, Vukojevića i Perkovića poslan tamo odakle se nije smio vratiti živ.
Prvo prikazivanje "Povratka u domovinu ..." u Hrvatskoj bio je povod našeg razgovora s Nikolom Majstrovićem.
Gospodine Majstroviću, zašto je film promoviran u Sloveniji?
Odmah nakon što sam dovršio film koji je sniman od 1992. do 1995. godine, uzaludno sam u Hrvatskoj pokušavao organizirati projekciju. Shvatio sam da ne mogu probiti blokadu iznimno utjecajnog političko-sigurnosnog i obavještajnog sustava u čijim redovima su visokopozicionirane osobe čija savjest, kako kada je u pitanju Barešićeva smrt, tako i veza s protuhrvatski orijentiranim tajnim službama, nije čista. Izabrao sam Sloveniju, pozvao novinare i tako barem ostavio pisani trag o filmu i činjenicama koje iz njega proizlaze.
Kakva su Vaša očekivanja u vezi projekcije? Smatrate li da će nakon nje biti pokrenuta istraga?
Smatram da promjene u Hrvatskoj nisu značajnije naravi. Prošlogodišnjeg 1. svibnja premijer Ivica Račan je u svom govoru kazao da ga se za godinu dana upita što je uradila Vlada. Ne mislim da su urađeni bitniji pomaci. Na slobodi su i Kutle i Herak. Što je sa Zakonom o privatizaciji? Gdje su gospodarske, socijalne i ine promjene?!
Ako to nije moglo biti djelomično odrađeno ili makar započeto, kako će se dirnuti u kompleksni sustav balkanskog naslijeđa u obličju i djelovanju konspirativnih službi i njihovih pripadnika?! Oni su u Hrvatskoj i dalje značajne ličnosti. U takvom ozračju o pokretanju ozbiljne istrage o Barešićevoj smrti je iluzorno govoriti. Razlog je to što od projekcije ne očekujem previše.
Naravno, ne bih htio optužiti premijera. U dvojbi sam je li zaista kompromiser, kako ga optužuju, ili je zaista nemoćan išta učiniti protiv HDZ-ovih snaga, odnosno dodatno sputan neslogom šestorke, sada petorke. Indikativno je što se Ivić Pašalić s tv ekrana ovih dana podrugljivo smije niječući bilo kakvu umiješanost u nečasne radnje a istodobno pretresa stan Miroslava Šeparovića koji upravo njega optužuje za korupciju i prisluškivanje...
Vratimo se filmu. Možete li kao autor ukazati na ključne momente koji upućuju da je Barešićeva pogibija plod smišljenog plana, kako se pisalo?
Sve relevantne informacije sadržane u filmu upućuju na to da je Miro Barešić ubijen u akciji koja je bila organizirana isključivo da bi se eliminirao. Na to upućuju sve okolnosti. Pokušat ću ih sistematizirati. Miro ponajprije nije donosio nikakve odluke o vojnim aktivnostima već je to radio Antonio Lekić.

Špegeljeve riječi

Dakle, njega se zapravo ništa nije pitalo. Sudjelovao je samo u jednoj akciji u benkovačkom zaleđu, za njega pogubnoj i zapravo se od početka protivio odlasku u nju smatrajući je beznačajnom. Da je takva doista bila svjedoče i riječi Martina Špegelja. Lekić ga je primorao prema konspirativnom planu.
Zašto mislite da je postojala konspiracija bilo kojih osoba, odnosno da nije moglo biti riječi o stjecaju nesretnih okolnosti?
Sudeći po riječima intervjuiranih sudionika akcije, cijela je grupa došla na poziciju na kojoj je trebala pričekati noć, iznenaditi i napasti protivnike u srpskom bunkeru. Međutim, iznenađeni, dočekani i napadnuti bili su upravo oni. To znači da su Srbi znali za njihov dolazak. A njima je trebao netko dojaviti. Kada je počela pucnjava, Mirova grupa se počela povlačiti i u tom momentu netko je pucao na njega.

Nikola Majstrović: Nekim visokopozicioniranim ljudima Barešić je smetao

Sudionici akcije

Tko su bili članovi Barešićeve grupe za posebne zadatke kojom je zapovijedao u posljednjoj i prethodnoj akciji?
Miro je sudjelovao samo u jednoj, njegovoj prvoj i posljednjoj akciji, onoj u kojoj je poginuo. Nije bio zapovjednik kako se to pokušava prikazati. Glavnu riječ, sudeći po onome što sam čuo od ljudi s kojima sam razgovarao za potrebe filma, uvijek su vodili Antonio Lekić, Ivica Drviš i Nikola Krišto, a osim njih bili su još Frano Bokanović, Zdeslav Turić, Ilija Babić, Boris Prebeg, Mladen Mustač, Nikola Krišto i Tvrtko Pašalić. Zanimljivo je da se u službenom izvješću od 13. kolovoza 1991., koje navodno rasvjetljava okolnosti Mirove pogibije, nigdje ne spominje Pašalić. A u filmu potvrđuje svoje sudjelovanje. Nema ni imena Zrinka Šarića. To je znakovito, zar ne?!

   

Neispričana priča

Što Vas je motiviralo na snimanje filma?
Nije mi bila, niti mi je sada namjera od Mira praviti junaka. Netko ga je volio, a netko nije. Bio je čovjek kojeg sam dobro poznavao i koji je imao svoje kvalitete. Namjera mi je bila da se dozna istina koju sam polako spoznavao tijekom rada na filmu.
Zapravo, nije Miro moja preokupacija, već Hrvatska. Film je jedan detalj, priča o čovjeku u okolnostima kada su ubijeni mnogi o kojima priču, možda sličnu ovoj, nitko nije ispričao.

Prethodni dogovor u slučaju neuspjeha akcije podrazumijevao je povlačenje do dogovorene sabirne točke 40 do 50 metara od mjesta gdje se zauzeo položaj.
Kada je Miro ranjen, prestali su pucnjava i progon iako se grupa i dalje nalazila na okupiranom srpskom teritoriju i u okruženju. Ivica Krišto, sudionik akcije koji se posljednji povlačio, svjedoči da je na mjestu gdje je ležao Miro naišao na lokvu krvi i krvave tragove koji su vodili u suprotnom smjeru od dogovorenog smjera povlačenja. Na tom mjestu našao je Mladena Mustača koji je ležao okrenut u smjeru krvavog traga. Kada se podigao vidjeti što se događa i prati li ih netko, zapucano je i pogođen je u ruku.

Državna tajna

Nešto kasnije, na sabirnom mjestu našli su se na okupu svi osim Mira, Šarića i Mustača. Nakon par sati vratili su se u različito vrijeme Šarić i Mustač dajući oprečne podatke. Mustač, koji je bio najstabilniji član grupe stigao je potpuno slomljen, psihički neuravnotežen i deprimiran. Svega nekoliko dana od akcije poginuo je u prometnoj nesreći u vrlo sumnjivim okolnostima. To prije što je njegova majka posvjedočila da joj je Nikola Krišto prijetio podizanjem kuće u zrak zajedno s ukućanima bude li izražavala javno bilo kakve sumnje.
Mirovo tijelo, dakle, ostalo je na bojišnici jer Lekić nije dopustio da se ide po njega, unatoč tomu što nigdje više nije bilo neprijatelja ni pucnjave. Pet ili šest dana nakon akcije tijelo je na intervenciju iz Zagreba i u dogovoru sa Srbima te njihovim posredstvom dovezeno u Zadar.
Ponovno spominjete Zagreb. Smatrate da državne vojne strukture nisu trebale reagirati u takvoj situaciji?
Jesu, no zašto je cijela stvar odmah proglašena državnom tajnom?! Tako se prikriva put do prave istine. Tijelo koje su Srbi dovezli, i ako o njegovu izgledu svi imaju drukčiju sliku, imalo je jednu ulaznu prostrijelnu ranu deset centimetara ispod srca. To tijelo nitko od onih koji su Mira poznavali ili su mu bili rodbina, nisu smjeli vidjeti.
Zašto? Liječnici koji su u noći pozvani radi identifikacije, učinili su to na način da su tek potvrdili da se radi o osobi čiji izgled odgovara opisu dobijenom iz Zagreba. No tijelo zapravo nije tako izgledalo.
Nakon toga, tijelo je, po Lekiću i Nikoli Krišti, odvezeno u Zagreb i tamo pod lažnim imenom pokopano na Miroševcu. Godinu poslije upriličen je drugi pokop, ovaj put na Mirogoju i pod pravim imenom. Posmrtne ostatke, ekshumirane s Miroševca opet nitko osim uvijek istih nije vidio. Lekić, Krišto, Drviš i Pašalić tijelo su identificirali po zlatnom lančiću kojeg je Miro počeo nositi nešto prije pogibije.
Sve ste to zaključili samo na temelju izjava ...?
Ne. Tijekom akcije Oluja u Policijskoj stanici u Benkovcu pronađena je slika pravog tijela Mira Barešića kojeg su pronašli srpski pastiri i koje je bilo već u stadiju raspadanja. Srbi su snimili to tijelo i na toj slici vidi se jasno lančić, isti onakav kao na tijelu koje je Drviš identificirao kao tijelo mog dragog prijatelja Mira Barešića.

Dva lančića

Znači, postojala su dva lančića, unaprijed namijenjena baš za monstruoznu kombinaciju. Mirovo tijelo imalo je jednu izlaznu ranu na sredini prsnog koša, deset centimetara iznad srca. Znači da mu je pucano u leđa. Gdje je to tijelo pokopano ne zna se. Jedino je sigurno da u grobu na Mirogoju nije tijelo Mira Barešića.
To su vrlo smjele tvrdnje.
Sve je to istina.

   

KORČULANSKI MUP TVRDI DA SE RADI O PUKOJ NESREĆI,
A OZLIJEĐENA MARIJA PRODANOVIĆ DA JE RIJEČ O LIKVIDACIJI

Autom pokušao ubiti sestru?

Teško ozlijeđena Marija Prodanović tvrdi da njezina brata Željka Šegedina štiti policija zbog njegovih rodbinskih veza u korčulanskom MUP-u

Tekst i snimka: Ana DRAGIČEVIĆ


Marija Prodanović na mjestu napada ili puke prometne nesrećeJe li Željko Šegedin (58) iz Korčule pokušao ladom nivom ubiti sestru Mariju, udanu Prodanović (55) pred njezinom kućom, kao što ona tvrdi s obzirom na prijetnje brata s kojim je u zavadi, ili se radi o pukoj prometnoj nesreći s teškim ozljedama kao što je nemili događaj službeno zabilježio korčulanski MUP, utvrdit će tek sud kada za koju godinu predmet sazre za raspravu. Željko slobodno šeće Korčulom, istina bez vozačke dozvole, a Marija sva u strahu ne izlazi iz kuće.
Tvrdi da ga čvrsto štite debele rodbinske veze u korčulanskoj policiji. Može li joj se pružiti zaštita i na koji način, ostaje otvoreno pitanje na koje radi službene hijerarhije ne odgovara načelnik korčulanske Policijske postaje Igor Kršinić, a koje se također prešućuje u Policijskoj upravi dubrovačko-neretvanskoj s načelnikom Goranom Lokasom. Svađe u kućama škrtog otočnog kamenjara radi razdiobe didovine stare su u najmanju ruku koliko i moreška. Ali, umjesto slavnog viteštva, čast muškog koljena često se brani nečasnim mačem! U konkretnom slučaju s krvavim posljedicama. Naime, Marija Šegedin je malo prije nego će s kampanela odzvoniti podne, 16. svibnja bila pred kućnim stubištem u žrnovskoj Pogradini zabavljena sklanjanjem kamenja na proširenju uz cestu. Iz smjera Pupnata u zao čas naišao je ladom nivom (DU 157-AF) njezin brat Željko, protutnjao je preko lijevog kolničkog traka i preko gomile se zaletio na proširenje u sestru Mariju. Vozilo ju je odbacilo dva metra niz stepenice. Od udarca zadobila je potres mozga, a lakat su joj liječnici zašili.
Željko je nastavio vožnju u polukrugu i udario u parkirani renault 4 jugoslavenskih oznaka, prema zapisu policije. Na jeku udarca, susjeda Jagoda Šegedin, do pada preko puta zabavljena kozama, osvrnula se, stala zapomagati. Kazuje kako se onda i Željko zaustavio i prišao onesviješćenoj sestri. Jagoda je pozvala Hitnu pomoć i policiju koji su se pobrinuli za unesrećenu, dok je vozač Željko napustio mjesto događaja prije dolaska »mupovaca«. Slijed događanja službeno je za SD priopćila dubrovačka policija, naravno služeći se inicijalima osoba. U priopćenju navode kako se Ž.Š. udaljio s mjesta događaja i nastavio vožnju do Doma zdravlja gdje ga je pronašla policija. Službeno je obavljen očevid, alkotestiran je vozač i po utvrđenim činjenicama i saznanjima sačinjen odgovarajući izvještaj. Protiv Ž.Š. je podnesena kaznena prijava zbog osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo izazivanja prometne nesreće i prekršajna prijava prema Zakonu o sigurnosti prometa na cestama. O navodnim prijetnjama, stoji u službenom priopćenju, policija nije primila bilo kakve dojave.
— Njemu se uvijek do sada gledalo kroz prste kad god je izazvao ili sudjelovao u tuči, kad mi je prijetio smrću ili kada bespravno gradi na hridini mora — komentira Marija Šegedin.
Nitko ne može zaustaviti njegovu silu, jer je zaštićen rodbinskim vezama u Policiji u Korčuli. Tamo mu nevjesta radi u administraciji, a njezin muž Dražen Tomić je inspektor. Čujem da mu se priprema mjesto i za sina. Čitava je Korčula ogorčena na njega, a nitko mu na kraj ne može. Inspektoru Jakovu Bilišu, koji je vršio očevid, telefonom sam prijavila da mi po starijem bratu Željko prijeti kako će završiti ono što je započeo, pa taman umro u zatvoru.
Ništa nije poduzeto. Zbog nepotizma u korčulanskoj policiji nazvala sam MUP u Zagrebu i savjetovali su mi da napravim kaznenu prijavu. Ne znam što ću time postići. A što se tiče ruke pravde, svima je dobro poznato koliko se godina čeka suđenje. Meni je rečeno najmanje dvije godine dok moj predmet dođe na red. Do tada bih trebala živjeti u kućnom pritvoru — žalosno će Marija.
Uzrok zle krvi klasična je ostavinska priča. Da očevinu dijeli s braćom Željko se očito nikada nije pomirio. Boji se da njegovoj pohlepi nema kraja unatoč zavidnom imanju koje je priskrbio. No više je brine zla slutnja da je njegova rodbina u MUP-u čvrst štit »crnom vitezu« zbog kojega ona ostaje potpuno nezaštićena na vjetrometini. Tome u prilog idu i šutnje dubrovačke policije na novinarske upite o pružanju zaštite Mariji Prodanović.

Voditelj informatike: Goran Bašić
Internet podrška:
NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2001.06.18.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)

[ idi na vrh stranice ]
[ idi na sljedecu stranicu ]