SLOBODNA DALMACIJA [naslovnica]

[ novosti ]
[ svijet ]
[ sport ]
[ kultura ]
[ kronika92 ]
[ magazin ]
[ split ]
[ zadar ]
[ dubrovnik ]
[ sibenik ]
[ herceg-bosna ]
[ prilozi ]
[ vodic ]
[ podlistak ]
[ kolumne ]
( osmrtnice )
[ impresum ]
   
[ mali oglasi ]
[ kontakt ]
[ linkovi ]
[ arhiv ]
       

 

NOVOSTI

NEDJELJA 14. siječnja 2001.



Dr. IVICA KOSTOVIĆ, POTPREDSJEDNIK ZASTUPNIČKOG DOMA HRVATSKOG SABORA:
Granić kaže da Haag nema dokumente
o agresiji na Hrvatsku?
Pa on je krivac za to!

Ako je istina to što govori dr. Mate Granić - onda je on za to kriv: od 1992. godine Ministarstvo vanjskih poslova, kojem je on bio na čelu, bilo je zaduženo dati dokumentaciju Haagu i stalno je dopunjavati - Pod međunarodnim pritiskom morali liste zločinaca s više od tisuću imena svesti na samo 25 - Hrvatska Vlada je ukinula sredstva za daljnje financiranje Kriznog stožera pri Medicinskom fakultetu, a ne pronađe li se rješenje, prijeti i mogućnost iseljavanja dokumentacije toga stožera iz prostora Medicinskog fakulteta

Piše: Olga RAMLJAK


Potpredsjednik Zastupničkog doma Sabora dr. Ivica Kostović obnašao je brojne političke funkcije, ali se i zadržao na području medicinske znanosti, što ga čini najmjerodavnijim političarom za razgovor o žrtvama Domovinskog rata.
— Je li HDZ-ova vlast, u kojoj ste participirali, propustila dostaviti Haaškom sudu dokumentaciju po kojoj bi se procesuirali zločini nastali u agresiji na Republiku Hrvatsku? Stoji li optužba iz nevladinih krugova da HDZ nije dostavio dokumentaciju čak ni za Vukovar kao najeklatantniji primjer zločina nad nesrpskim stanovništvom u Hrvatskoj?

Za Ovčaru - nitko na sud

Najbolji odgovor na te optužbe je činjenica da Račanova Vlada podupire tužbu protiv SRJ za genocid izvršen u RH koja je podnesena za vrijeme HDZ-ove vlasti. Tu tužbu na Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu zastupa Ivo Šimonović, uz suradnika Ivu Josipovića, a time se djelomično bavi i Služba Vladina ureda za suradnju s Haagom koji sada vodi Orsat Miljanić. To je, dakle, bila i ostala službena politika RH glede genocida nad stanovništvom u Hrvatskoj.
Dalje, u Kataloškom pregledu podataka o kršenjima međunarodnog humanitarnog prava i ratnim zločinima počinjenim tijekom agresije na RH, od 1991. do 1999., koji je izradio Centar za razvoj informacijskog sustava za krizna stanja Medicinskog fakulteta u Zagrebu, nabrojeno je 2118 prikupljenih iskaza. Na RH ih se odnosi 1437, na BiH 596, na Vojvodinu 85.
Još 1992. godine je Ministarstvo zdravstva izdalo knjigu Mass Killing and Genocide in Croatia 1991./92., koja završava popisom originalnih dokumenata koji potvrđuju svaki navedeni podatak o zločinima popisanim u toj knjizi. Posebno poglavlje nosi naziv Vukovar — simbol hrvatskog otpora agresiji.
— No, jesu li ti dokumenti dospjeli do Haaškog tribunala i kada?
Sve smo dali preko institucije koja je za to bila zadužena. Preko Ministarstva zdravstva i njegova Glavnog sanitetskog stožera. Tu je dokumentaciju u cijelosti preuzeo Haaški sud. Za sve zločine nestalih, ubijenih, protjeranih — sve potvrđeno iskapanjima brojnih masovnih grobnica, sa svom medicinskom dokumentacijom — nitko nije optužen, osim za Ovčaru.
Osim za Ovčaru, ni jedno međunarodno službeno tijelo nije se zanimalo za iskaze i dokumente koje smo od početka Domovinskog rata slali, primjerice na 3,5 milijuna adresa elektronskom poštom u svijet. Centar je uz to objavio nebrojeno mnogo publikacija koje su također ostale bez odjeka.
— Je li među adresantima bio i Međunarodni haaški sud?
Naravno, ali moram podsjetiti da je Haaški sud osnovan nakon što se već dogodio genocid i etničko čišćenje okupiranih dijelova Hrvatske.
Vlast HDZ-a je 1991. napravila pri Ministarstvu zdravstva instituciju za prikupljanje dokumentacije o tome. Osobno sam od srpnja te godine bio voditelj Odjela za informiranje Glavnog sanitetskog stožera i Odjela informiranja Ministarstva zdravstva.

Ivica Kostović: Osim za Ovčaru, ni jedno međunarodno službeno
tijelo nije
se zanimalo za iskaze i dokumente koje smo od početka Domovinskog rata slali

Nemamo muzej holokausta

— Čime se na kraju svoga angažmana na ovom polju možete pohvaliti, a što ste propustili učiniti?
Nismo osigurali svoj holokaust muzej ni našli svoga Viesenthala. Ni jedna znanstvena institucija u Hrvatskoj ne bavi se sustavno Domovinskim ratom. Pogriješio sam, dakle, što sa suradnicima nisam osigurao osnivanje trajne institucije koja bi ispitivala što se dogodilo u Hrvatskoj u vrijeme genocida i etničkog čišćenja. Najvažnije što sam napravio u ovih deset godina je knjiga Mass Killing jer ona dokumentirano, znanstveno, nepristrano, pa dakle i trajno, svjedoči o zločinima genocida u Hrvatskoj nad nesrpskim stanovništvom.

Uz obdukcijske nalaze žrtava počeli smo skupljati informacije i iskaze svjedoka.

Lažna priča o pokoljima

Izvor su nam bili amaterski bežični digitalni sistem preko kojeg smo skupljali podatke s okupiranog područja, zatim dnevni tisak, radio i televizija, svjedoci: civili, zatočenici, zatim svećenici, poslužila su za to i službena izvješća MUP-a. Bit naše dokumentacije su nepristrani izvori, nikada vojni.
Za Vukovar nam je glavni izvor informacija tada bila beogradska televizija. Pomoću svjedoka trebalo je iz takvih izvora utvrditi npr. da srpska strana prikazuje leševe hrvatskih žrtava kao »srpske žrtve ustaškog genocida«. Na uvodnoj fotografiji u spomenutoj knjizi Mass Killing, koju su Srbi identificirali kao srpske žrtve, kolega znanstvenik iz Instituta »Ruđer Bošković« u Zagrebu prepoznao je svoga brata, a roditelji — Vukovarci, svoje dijete koje je srpska propaganda prikazala u sklopu strašne lažne priče o pokolju srpske djece u gradu heroju.
— Vaš neposredni dugogodišnji suradnik dr. Mate Granić tvrdi da Haag nema potrebnu dokumentaciju za procesuiranje žrtava agresije na Hrvatsku?
Ako je tako — onda je on za to kriv: od 1992. godine Ministarstvo vanjskih poslova kojem je on bio na čelu — bilo je zaduženo dati dokumentaciju Haagu i stalno je dopunjavati. Time se bavio Odjel za ljudska prava toga ministarstva koje je vodio Marko Šimac.
Ivica Kostović: Nema prekomjernog granatiranja kao što Haag sprema optužnicu Hrvatskoj vojsci za navodno prekomjerno granatiranje KninaSve je to potkrijepljeno u izvješćima nevladinih udruga, ne samo hrvatskih. Helsinki Watch je u knjizi Ratni zločini u BiH, iz 1992., pod nazivom Etničko čišćenje na području srpske okupacije, objavio podatke o zločinima u selima Ćelije, Berak, Lovinci, u Krajini, Vukovaru i o Ovčari. Poimenice je naveo odgovorne za Ovčaru: uz Šljivančanina i Radića, to su Milan Lazarević Grozni, Spasoje Petković Štuka, Ivica Andrić Đetić, Dragoslav Milosavljević Panta, Predrag Milojević Kina, snajper Đani, jugoslavenska volonterka iz Novog Sada Dragica zvana Daca.
— Kojim službenim kanalima je ta dokumentacija dostavljena Haagu?
Preko hrvatske diplomacije, točnije naših veleposlanstava u New Yorku i Ženevi. Preko New Yorka se išlo prema Komisiji stručnjaka za ratne zločine UN-a koja je osnovana Rezolucijom 780. UN-a 1992. godine, a predsjedali su joj Fritz Kalshofen i potom Cherif M. Bassiouni. Rezolucija je obvezala svaku državu da kaže sve što zna o zločinima. Kao odgovor na rezoluciju preko Ministarstva vanjskih poslova Hrvatska je poslala Mass Killing i dokumentaciju o nestalima. U tim su dokumentima bili podaci o Vukovaru, Dubrovniku, Škabrnji, Nadinu, Voćinu...
Kada je UN osnovao Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu, odlukom Vijeća sigurnosti Sud je preuzeo svu Bassiounijevu dokumentaciju, dakle, među ostalim i sve protokole o obdukcijama, pa i od strane međunarodnog tima koji je obavio ekshumaciju na Ovčari.
Najvažnije, sve je to lani na zahtjev Haaga Zvonimir Šeparović sabrao u Bijelu knjigu, još jednom pobrojivši dokumentaciju koju je RH ranije dala Haagu, ali optužnica nema.
— Zašto?
Nažalost, Sud je postupao po političkim načelima. Uz to je prioritet na početku svoga rada dao BiH, a Hrvatska je ostala u drugom planu.
Objektivna je negativna okolnost što je Haag zakasnio jer je osnovan nakon što je rat u Hrvatskoj već prošao. Glavni razlog je, mislim ipak, pristranost međunarodne zajednice. Zločin genocida i etničkog čišćenja u Hrvatskoj se dogodio 91. godine, pet godina prije Bljeska i Oluje, koji se sada istražuju. Genocid je bio dosljedno proveden vojnim terorističkim akcijama na okupiranom području Hrvatske, a međunarodna zajednica nije ništa učinila da to spriječi. Samo u UNPA zonama pod zaštitom međunarodnih snaga od 92. do 94. godine ubijeno je 347 civila.
Poznati su počinioci genocida u kojem je prije toga ubijeno 4137 civila, veliki je broj civila i među 2500 nakon rata identificiranih žrtava, a ranjeno je 9816 civila, ali Haag ne traži one koji su to počinili, nego želi Bljesak i Oluju proglasiti zločinačkim. To je zato da se ne ide prema pravom krivcu, jer onda nije moguća teza da su svi jednako krivi za rat na ovim prostorima.
U našoj dokumentaciji puno je zločina nad civilima, mučenja u zatvorima, spaljenih sela — nema prekomjernog granatiranja kao što Haag sprema optužnicu Hrvatskoj vojsci za navodno prekomjerno granatiranje Knina. U Dubrovniku je svaki dan okupacije bio i dan prekomjernog granatiranja.
Do danas nije nitko negirao Mass Killing u kojem ćete naći i podatke o 43 sjekirom i lancima ubijena civila u Voćinu, užase iz prvih koncentracijskih logora u Europi nakon II. svjetskog rata, onih u Stajićevu i Begejcima. Svijet na to nije reagirao.
U toj knjizi su i zločini nad srpskim stanovništvom: Gospić, Pakrac, Marino Selo, s identičnim podacima kakve su tada dale i nevladine udruge Helsinki Watch i Amnesty International. Ta se knjiga dijelila svakom časniku UN-a koji je dolazio u Hrvatsku. Da su imali volje — mogli su znati što se dogodilo.

Hrvati stradali - pa što onda?

— Ako je dokumentacija tako potpuna, zašto nisu poznati zločinci procesuirani u Hrvatskoj?
Procesuirani su oni koji su bili dostupni, a i dio u odsutnosti. Većina zločinaca nije na životu jer su maknuti i ubijeni. Ali i tu smo, pod međunarodnim pritiskom, morali liste zločinaca s više od tisuću imena svesti na samo 25.
— Hoćete li pojasniti tezu o pristranosti?
Dio srpskog pučanstva na području tzv. Krajine su bili nacionalisti koji su s nacionalističkih pozicija proveli fašističku politiku Beograda. Provodili su je terorističkim aktima.
Kad Haag ne bi bio pristran — uz Gospić bi ga zanimali i Široka Kula, Saborsko, Vaganac, Vrhovine, Lovinac, Lipovača, Dražnik Grad, Dražničko Selište, Bukovac, Poljanak, Lulić, Smoljanac — nabrojio sam samo od Hrvata očišćenu ličko-bosansku granicu za vrijeme Martićeve vladavine. Zar je zločin nad Hrvatima manje strašan od zločina nad Srbima? Zar ne traži jednaku pravdu?
Zapanjen sam da se u hrvatskoj državi na takvu pristranost u našim medijima reagira po principu: Hrvati su stradali, pa što? Da smo to skoro pretvorili u svoju službenu politiku. Hrvatska Vlada je, naime, ukinula sredstva za daljnje financiranje Kriznog stožera pri Medicinskom fakultetu, a ne pronađe li se rješenje, prijeti i mogućnost iseljavanja dokumentacije toga stožera iz prostora Medicinskog fakulteta. Nasuprot tome, Hrvatska nema nikakvu službenu instituciju koja istražuje zločine nad Hrvatima.

Voditelj informatike: Goran Bašić
Internet podrška:
NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2001.01.13.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)

[ idi na vrh stranice ]
[ idi na sljedecu stranicu ]