SLOBODNA DALMACIJA [naslovnica]

[ novosti ]
[ svijet ]
[ sport ]
[ kultura ]
[ kronika92 ]
[ magazin ]
[ split ]
[ zadar ]
[ dubrovnik ]
[ sibenik ]
[ herceg-bosna ]
[ dalmacija ]
[ tribina ]
[ prilozi ]
[ vodic ]
[ kolumne ]
( osmrtnice )
[ impresum ]
   
[ mali oglasi ]
[ kontakt ]
[ linkovi ]
[ arhiv ]
       

 

PRILOZI

UTORAK 9. siječnja 2001.



FORUM

FENOMEN ANTIČKE SALONE:
TRAJNI IZAZOV GENERACIJAMA ARHEOLOGA

Tako blizu, a tako daleko Solinu i Splitu

Salonitanski tereni kriju nova iznenađenja, najnovije je otkriće najstarijeg zida stambene kuće iz 2. stoljeća prije Krista čime se stvaraju i nove teze o postanku grada. Ravnatelj Arheološkog muzeja Emilo Marin potvrđuje kako je pronalazak tog zida u dubokim zemljanim slojevima na Manastirinama jedno od najvećih postignuća dugogodišnjih arheoloških istraživanja - Tusculum su u Bulićevoj pratnji posjećivali članovi europskih vladarskih

[ stranica priloga ]

Finalizacija radova oko uređenja slikovitog Tusculuma najavljuje i mogućnost znatno življeg središta oko Bulićeve »kućice za iskopine«    Snimio: Feđa KLARIĆ

kuća, političari, znanstvenici, učenici, studenti — i svima je govorio o slavnoj prošlosti Salone - Ne bi se smjelo zaboraviti ni to kako je Bulić iste godine kad i Tusculum započeo izradnju "Puta mira" uz sjeverne salonitanske bedeme, a ta cesta skretala je kroz ružmarinski put do Tusculuma. Sve kako bi Salona bila što bliže Solinu i Splitu

Piše: Gordana BENIĆ


Kada je don Frane Bulić otkrio salonitanske Manastirine, želio je radost svog otkrića podijeliti sa svijetom pa je prvi Kongres za starokršćansku arheologiju privukao na ove prostore na domak Splita tadašnje najuglednije arheologe i povjesničare. Tijekom protekloga stoljeća Salona je postala uz Naronu i Issu jedan od sinonima za hrvatsku arheologiju i nakon sto godina Svjetski kongres starokršćanske arheologije ponovno je l994. održan u Saloni. Znatno se osuvremenio i proširio interes za ovaj arheološki ambijent koji je već 1926. nakon monografije znamenitog austrijskog arheologa Rudolfa Eggera dobio mjesto u arheološkoj literaturi. Međutim, ova monografija, nastala još za života don Frane Bulića, u kojoj je sabran i veći dio građe koju je sakupio naš poznati arheolog, ne uklapa se dostatno u metodologiju suvremene znanstvene interpretacije, a pogreške u tumačenju cjeline postale su očite mnogim specijalistima.
Splitski Arheološki muzej prije više od desetljeća počeo je zato novo istraživanje, zajedno s ekipom iz Sorbonne, a u okrilju Francuske škole u Rimu. Tako je u svijet nedavno krenula impozantna monografija o Manastirinama — tiskana u Rimu na francuskom i hrvatskom jeziku — u kojoj je među ostalim i nekoliko značajnih inovacija u dosadašnjim saznanjima o Saloni.
Mnogobrojna dopunska terenska iskopavanja i provjere donijeli su znatnih novosti, bitnih i za drukčije tumačenje postanka grada Salone. Pokazalo se kako Manastirine nisu samo središte starokršćanskog salonitanskog sloja, već je ovdje i arheološki centar koji u zemljanim slojevima čuva tragove brojnih povijesnih mijena. Nakon više pokušaja i sondiranja terena u sjevernom dijelu Manastirina — ispod kršćanskog i rimskog arheološkog sloja — nedavno je na svom izvornom mjestu otkriven i najstariji zid u Saloni koji pripada gradnji iz 2. stoljeća prije Krista.

Najstariji zid

Ova »kućica za starine« je i bila moderna rimska villa rustica, a Tusculum namijenjen »čuvaru starina« postao je znamenito okupljalište, u kojemu sada borave muzealciSada je već očito kako se nakon dugogodišnjih revizijskih istraživanja unutar tradicionalne arheološke sheme mijenja slika i o nastanku grada Salone. Pronalazak ostataka vjerojatno najstarije salonitanske zgrade kustosica splitskog Arheološkog muzeja Jagoda Mardešić — sudionica gotovo svih etapa novijih arheoloških iskapanja u Saloni, jer joj je takav opis i radnog mjesta u izdvojenom muzejskom odjeljenju na Tusculumu — navodi kao je to prvorazredno otkriće jer se do sada nije znalo za bilo kakav podatak o tako starom ziđu u Saloni. Pokazalo se da pronađeni zid nije bio, kakao se mislilo, sastavni dio neke kuće tipa villa rustica, već je vjerojatno dio mnogo starije stambene zdrade.
Ravnatelj Arheološkog muzeja Emilo Marin potvrđuje kako je pronalazak tog zida u dobokim zemljanim slojevima na Manastirinama jedno od najvećih postignuća dugogodišnjih arheoloških istraživanja.
"Najstarije ziđe u Saloni zaista pripada vremenu 2. stoljeća prije Krista, što su potvrdili numizmatički i nalazi keramike u okolini toga zida, a ovakav nalaz svjedoči o najstarijem do sada poznatom tragu naseljavanja pronađenom in situ. U sjevernom dijelu Manastirina iskopavalo se u nekoliko etapa pa se u najnovijem radu krenulo tragom prijašnjih sondi u dubinu, gdje smo ispod sloja starokršćanskih kapela i prethodnog rimskog groblja pronašli zid još nepoznate građevine."

Grob sv. Duje

Nakon istraživanja više salonitanskih nekropola, osobito temeljitih iskopavanja na Manastirinama, arheolozi su nedavno potvrdili i prijašnje pretpostavke kako je sveti Dujam, biskup i mučenik u doba Dioklecijana, a kasnije patron Splita, bio pokopan na poganskom groblju u sklopu sjeverne salonitanske nekropole.
I po nalazima u zapadnom dijelu salonitanske nekropole i po brojnim epigrafskim podacima utvrdilo se i kako je izgradnja nekropola u Saloni bila dio smišljena arhitekonskoga plana, a taj urbanistički zahvat nastao je iz rasporeda agera u augustovsko doba. Raspored parcela i različitih grobnih građevina, koje su bile kuće bez krova, a u njima stele ili sarkofazi, bio je u vlasnosti pojedinih obitelji, ali je bilo i strukovnih parcela, kao što je ona gladijatorska kod amfiteatra ili vojničke na lokalitetu Martinčevo izvan Porta Andetria. Temeljita interpretacija, koju su iznijeli Željko Miletić i Jagoda Mardešić u Puli, na nedavnom UNESCO-ovu tematskom skupu Grad mrtvih uz grad živih, potaknula je interes svjetskih stručnjaka za urbanizam salonitanskih nekropola, pa i one na Manastirinama.
Mladi klasičari, sudionici seminara Salona Felix, među rijetkim su posjetiteljima Salone gdje dolaze tijekom godišnjeg seminara kojemu je i svrha privući što više mladih. Upravo danas počinje ovogodišnji seminar i pohod iskopinama SaloneDakako, kad je o ovoj temi riječ, onda se na primjeru u Saloni može uključiti metronom koji definira ritam života uz gradove odavno mrtvih ili suživot u blizini tako gusto arheološki napućenih prostora. Na djelu je, naime, svojevrsni paradoks; ma koliko bio znatan interes domaće i svjetske stručne, i to ne samo arheološke javnosti, za ovaj po mnogo čemu znameniti lokalitet, toliko je on još uvijek na marginama interesa, pa i brige ljudi koji se danomice dotiču njezina okrilja. Salona Felix bila je i u proteklom desetljeću sretni grad za arheologe, a za ostali puk uglavnom sinonim za vrhunsku baštinu i ništa više od toga.
Muzealci nastoje održati barem status quo i ponešto unaprijediti, ali čini se kako je sve to previše diskretno pa se Salona već udaljava iz vidokruga suvremenika. Kustosica Muzeja na Tusculumu Ema Višić-Ljubić spominje kako je na tom planu ipak učinjeno prilično te Salona polako ulazi u optjecaj kao dio turističkih itinerara grada Solina i Splitsko-dalmatinske županije, a čini se da i Splićani postupno uviđaju koliko im je blizu. To što je plakat Turistička Salona obišao sve svjetske sajmove i strane turističke urede, što su postavljene nove infotable i putokazi ipak do sada nije bitno promijenilo sliku o arheološkom parku koji zavrjeđuje primjereniju ili efikasniju turističku promidžbu.

Monografija Manastirina

Najnoviji prilog svjetskoj afirmaciji Salone je monografija Manastirine — predrimsko sjedište, groblje i starokršćanska bazilika, koju su uredili Nöel Duval i Emilio Marin, ostvarena je unutar zajedničkog projekta Francuske škole u Rimu i splitskog Arheološkog muzeja. Ova knjiga uz dvojezično prezentiran sadržaj donosi i obilje dokumentarnih fotografija, karte i slikovne rekonstrukcije, opis te cjelovite arhitektonske snimke grobova i ostalih spomenika. Nastajala je tijekom protekloga desetljeća u sjeni manastirinskih čempresa, pokraj Tusculuma koji je u duhu tradicije ostao središte salonitanskih studija. I aktualni građevinski radovi na istočnoj strani zgrade Tusculuma vezani su uz zamisao o široj, polivalentnoj namjeni ovog prostora i povratu prvotnog sjaja te oživljavanju Salone.
Više od desetljeća trajala su na Manastirinama revizijska istraživanja splitskog Arheološkog muzeja i ekipe arheologa iz Sorbonne, a u okrilju Francuske škole u Rimu. Arheologinja Jagoda Mardešić, sudionica gotovo svih etapa novijih radova u Saloni, opisuje im jednu od sondiTakvim ga je i zamislio don Frane Bulić kad je gradio "kućicu za starine" koju je po rimskoj tradiciji nazvao Tusculum, po uzoru na omiljeno izletište aristokracije nedaleko od Rima gdje je luksuznu vilu imao i veliki rimski pisac i govornik Ciceron. U zidove zgrade u središtu Manastirina ugradio je brojne arhitektonske i ornamentalne ulomke iz Salone, ali i sa starog romaničkog zvonika katedrale u Splitu. Uokolo je uredio vrt s fontanom, šetnicom i kamenim stupovima ukrašenim različitim kapitelima. Za goste Tusculuma sastavljao je jelovnik na latinskom, ugošćavao ih u sjeni zidova ukrašenih freskama u pompejanskom stilu i sa starokršanskim motivima.
Tusculum su u Bulićevoj pratnji posjećivali članovi europskih vladarskih kuća, političari, znastvenici, učenici, studenti — i svima je govorio o slavnoj prošlosti Salone. Tu su se u Bulićevo doba vodili mnogi učeni razgovori i rasprave, pa ako danas i nije moguće obnoviti ladanjsko arheološki ugođaj, činjenica da se nakon desetljeća privodi koncu obnova ovog, ne tako davno sasvim zapuštena zdanja, nudi priliku da se u suvremenom duhu obnovi i njegova narav i tusculumski duh.

Živost Tusculuma

U prizemlju je već uređena memorijalna Bulićeva soba s ugođajem iz njegova vremena, uređeno je predvorje zgrade s originalnim podnim mozaicima među kojima se ističe onaj s prikazom jelena, oktriven u zapadnoj salonitanskoj nekropoli. Vrt Tusculuma obnovljen je, porušeni stupovi i kapiteli uspravljeni, a po završetku radova u istočnom dijelu tu će se otvoriti preparatorska radionica za salonitansku keramiku te dvorana za izložbe i predavanja.
Ova "kućica za starine" bila je moderna rimska villa rustica, a Tusculum namijenjen "čuvaru starina" postao je znamenito okupljalište. Sada je udomio muzealce, ali i dalje ostaje otvoreno pitanje hoće li se u Tusculumu uskoro vratiti i živost, jer bi se u ovom prostoru u iznimnom okružju i s osobitom atmosferom uz malo atraktivnije sadržaje lako obnovila negdašnja svrha. Ne bi se smjelo zaboraviti ni to da je Bulić iste godine kad i Tusculum počeo izradnju "Puta mira" uz sjeverne salonitanske bedeme, a ta je cesta skretala kroz ružmarinski put do Tusculuma. Sve kako bi Salona bila što bliže Solinu i Splitu.


GOST FORUMA: mr. NANSI IVANIŠEVIĆ,
BIVŠA MINISTRICA PROSVJETE I POMOĆNICA PROČELNIKA
ZA KULTURU ŽUPANIJE SPLITSKO-DALMATINSKE

Vertikalne veze
u kulturi su neprohodne

Mi u Županiji kao jedinici lokalne samouprave i državne uprave na terenu već godinama nemamo nikakvu ideju koliko Ministarstvo kulture ulaže u Županiju. Naši ponavljani zahtjevi da dobijemo ono što je zapravo obveza ministarstva, posve se ignoriraju, rekla bih, iz čistog nemara nekih službenika - Iako naš ustroj jasno određuje relaciju od Ministarstva kulture kao krovnog tijela državne uprave sa županijskim uredima za prosvjetu i kulturu kao dijelovima državne uprave na područjima županija s ispostavama na terenu, to kod nas ne funkcionira - Kod nas također nedostaje sprega kulture i turizma, kulture i znanosti jer nemamo osposobljenih i zaduženih osoba koje bi se bavile uspostavljanjem tih odnosa

Razgovarala: Merien JELAČA


Mi imamo pravo blago kojega kao da nismo uopće svjesni! Tim zaključkom Nansi Ivanišević, pomoćnica pročelnika za kulturu Županijskog ureda za prosvjetu i kulturu i magistar kulturne politike, konstatirala je stanje u kulturi, kako cijele Hrvatske, tako i na području Splitsko-dalmatinske županije čije kulturne ustanove grcaju u financijskim i prostornim problemima. Podnijevši izvješće o stanju u kulturi za 1999. i 2000. godinu na nedavno održanoj sjednici Županijskog poglavarstva, bivša ministrica prosvjete i sporta oštro je osudila iznimno slabu vezu s Ministarstvom kulture od kojeg još nema odgovora o kulturnom ulaganju u županiju čime se pripadajući Ured, a i sama kultura potpuno ignoriraju.
— Mi u Županiji kao jedinici lokalne samouprave i državne uprave na terenu već godinama nemamo nikakvu ideju koliko Ministarstvo kulture ulaže u županiju. Naši ponavljani zahtjevi da dobijemo ono što je zapravo obveza ministarstva, posve se ignoriraju, rekla bih, iz čistog nemara nekih službenika. Kad na Županijskoj sjednici predstavljamo kulturnu problematiku, ne možemo izvijestiti o kojim je financijama uopće riječ. Tako su naša izvješća nepotpuna čime je zakinuta cijela javnost. Primjera radi, jedino s čim raspolažemo jest podatak iz Konzervatorskog odjela u Splitu o tom da je u spomeničku baštinu u 1999. i 2000. godini uloženo oko 11,5 milijuna kuna. Koliko je ulagano u infrastrukturu, manifestacije, informatizaciju... o tome nemamo pojma, što je zabrinjavajuće jer bez poznavanja stanja nema preduvjeta za planiranje u kulturi!

Zakazao sustav

— Gdje je cijeli sustav zakazao?
— S jedne strane naša kulturna ponuda je iznimno bogata i rezultati su konkurentni rezultatima u visoko razvijenim zemljama, a s druge strane naši problemi su veoma veliki, ne samo financijske nego i organizacijske naravi! Kod nas se ne shvaća kako što funcionira na svim razinama, bilo u gradovima, općinama ili županijama. Iako naš ustroj jasno određuje relaciju od Ministarstva kulture kao krovnog tijela državne uprave sa županijskim uredima za prosvjetu i kulturu kao dijelovima državne uprave na područjima županija s ispostavama na terenu, to kod nas ne funkcionira. Vertikalne veze u kulturi su neprohodne. Državni proračun je potpuno centraliziran. Ministarstvo daje novac direktno kulturnim institucijama, pa mi ne znamo što se uopće ulaže u našu županiju.
— I Županija kao jedinica lokalne samouprave trebala bi u tom problemu odigrati veliku ulogu. Je li riječ o inertnosti ili nečem drugom?
— Županija je iznimno siromašna. Njezin proračun za kulturu kojim raspolaže Odjel za društvene djelatnosti iznosi tek oko tri milijuna kuna, a traženja su stotinu puta veća što s jedne strane veseli jer znači da imamo golem potencijal koji nažalost funkcionira na principu entuzijazma. No, na ta traženja jednostavno ne možemo odgovoriti osim da se postigne konsenzus svih lokalnih jedinica, odnosno gradova. Županija bi trebala snimiti stanje, ustanoviti što je njezin interes i s tim utjecati na ministarstvo, ali na žalost, koordinacijska uloga izostaje jer taj odjel nema ni dovoljno novca, ni dovoljno zaposlenih koji bi se posvetili samo kulturi. Iako Županija donosi program javnih potreba u kulturi, on je netransparentan i teško ga je pratiti.

Nansi IVANIŠEVIĆ: Mi imamo pravo blago kojega kao da nismo uopće svjesni    Snimio: Jadran BABIĆ

Nema sluha za mlade

— Komunikacija s mladima je na niskoj razini iako svi prizivaju mlade talente kojima treba dati šanse za dokazivanje. Kao gradska vijećnica recite nam kome se mladi danas mogu obratiti za pomoć i tko će ih saslušati?
— Istina je da nedostaje razgovora na svim razinama. Mladi danas razmišljaju onako kako bi trebali razmišljati svi u Saboru, Županiji ili Gradu — zdravo, konkretno, konstruktivno, nimalo globalistički i modernistički. Ali oni sami ne mogu ništa bez potpore i razumijevanja odraslih na rukovodećim mjestima.
Kao gradska vijećnica pokrećem projekt koji bi okupio gradske vijećnike iz svih stranaka kojima bi dužnost bila poboljšanje života mladih u Splitu. Na razgovore bi se pozivali predstavnici MUP-a, stručne osobe, te predstavnici mladih. Smeta mi što se u posljednje vrijeme mlade povezuje samo s incidentnim situacijama. Smatram da se ljudskim razgovorom može sve riješiti. S druge strane i mediji nemaju sluha za mlade. Primjerice, nedavno održani Osmi dani francuske kulture u Splitu privukli su mlade ljude iz čak 11 zemalja, HNK Split je bio prepun na večeri šansone, strane novine su pisale o tom, dok kod nas nije objavljeno ni slova! To dokazuje kako interesa na svim razinama nedostaje.

Kulturni nered

— Izvješćem o stanju u kulturi na Županijskom poglavarstvu predložili ste neka rješenja. O čemu je riječ?
— Prijedloge iz izvješća koje ćemo iznijeti na sjednici Županijske skupštine, preduvjet su rješavanja kulturnog nereda. Zakon o javnim potrebama u kulturi ne podrazumijeva sankciju za nepoštovanje. Činjenica je da bi se kultura trebala planirati na duži period što je i prijedlog ministarstva, a ja ga pozdravljam. Kod nas je problem pitanje odgovornosti — zašto predstavnička tijela ne prate realizaciju programa? Odgovorni moraju dati razloge zašto ih nisu ispoštovali, ne zaboravljajući činjenicu da smo siromašni i da se sa svakom kunom trebamo odnositi domaćinski. Stoga preko izvješća tražimo odgovorno, detaljno i argumentirano donošenje programa javnih potreba u kulturi u dogovoru s resornim stručnjacima u kulturi i kulturnoj administraciji, koja bi trebala biti konstantno obrazovana i informirana.
— Zašto se onda ne pokrene pitanje zakonske obveze polaganja računa odgovornih tijela za realizaciju, odnosno nerealizaciju tog programa?
— Slažem se da je zakonska obveza idealno rješenje. Ali mi to ne možemo pokrenuti jer nemamo ovlasti.
— Kakve su veze kulture s ostalim sektorima, primjerice prosvjetom?
— Nažalost, loše i sporadične. Svojedobno smo pokrenuli projekt I ribe se pitaju — upoznavanje djece s muzejima i galerijama, pa su nam predbacili da nemamo odobrenje Ministarstva prosvjete!? To je delikatna tema jer smatram da, nakon mog kratkog ministarskog iskustva, takav angažman ne samo da bi trebao biti u opisu rada nego i moralna obveza obaju ministarstva.

Slučaj u Trogiru

— Pa, gdje onda vidite rješenje ovog kulturnog nereda?
— Iz perspektive Županije, potrebno je uspostaviti bolju suradnju s Ministarstvom kulture, kao i županijski konsenzus o tome što predstavlja zadovoljenje prije svega minimuma kulturnih standarda. Ustroj koji postoji treba ojačati, ali uz punu odgovornost i dogovorom. Jezikom kulturne politike — vertikalno razjasniti stvari i uspostaviti komunikaciju koja je slaba, te transverzalno uspostaviti komunikaciju, da gradovi i općine međusobno ragovaraju o resursima i problemima. Primjerice, jedna galerija na Braču i slična u Trogiru uglavnom ne kontaktiraju. Isti slučaj je sa svim kulturnim ustanovama.
Kod nas također nedostaje sprega kulture i turizma, kulture i znanosti jer nemamo osposobljenih i zaduženih osoba koje bi se bavile uspostavljanjem tih odnosa. Razgovor Ministarstva, Županije i Grada bi trebao biti svakodnevna obveza. Nadalje, tu je pitanje decentralizacije što je bio lajtmotiv šestorke kad je došla na vlast, a nije realiziran i veliko je pitanje kako će to biti napravljeno. Nadam se da će ministarstvo znati iskoristiti pozitivna (a i negativna) iskustva visokorazvijenih zemalja koje su po ustroju slične Hrvatskoj.
— Problem izgradnje hotela u spomeničkoj jezgri Trogira otvorio je pitanje našeg odnosa prema spomeničkoj baštini. Kako komentirate taj slučaj?
— Sama činjenica da je nešto upisano u UNESCO-ov registar od neprocjenjive je važnosti. Zaista se divim Vesni Girardi-Jurkić koja to uspješno koordinira. Što se tiče Trogira, nisam pratila argumentacije uvaženog Ive Babića, ali smatram da se Trogir mora sačuvati biserom kakav jest. Njegovo očuvanje može se postići samo ako odgovorni ljudi sjednu za isti stol, pozovu ministra Vujića i ustanove interese Trogira. Medijsko prepucavanje nema svrhe. Zato tvrdim da je važno da kultura razgovara s ostalim sektorima.

Stanje na otocima

— Težina kulturne problematike još je uočljivija na otocima. Imate li saznanja što se tamo uopće događa?
— Naravno, kulturna situacija na otocima je katastrofalna. Iskustva pokazuju kako je Vis najviše ugrožen u našoj županiji. Ljudi su prepušteni sami sebi. Pravo je čudo što uopće govorimo o pojmu kulture na otocima jer da nema entuzijazma pojedinaca, bilo bi strašno. Primjerice, Vis je tek sad dobio kustosa za Arheološki muzej, amatersko kazalište već četiri godine čeka na 10 tisuća kuna obećanih od ministarstva. Članovi viške Gradske glazbe stare 152 godine, uz sva međunarodna priznanja, ne mogu priskrbiti novca za novu odjeću dok im se stara doslovce raspada, a sviraju na instrumentima starim po sto godina. O njihovim putovanjima nećemo ni govoriti. Uza sve zaklinjanje na otoke, njima pomoći nema! Osim ako se zaista nešto drastično ne promijeni.


KAPITALNA DJELA: RJEČNIK HRVATSKOG JEZIKA, UREDNIK:
JURE ŠONJE, LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA
I ŠKOLSKA KNJIGA,  ZAGREB, 2000.

Konačan raskid s vukovcima

Leksikografskim radom Jure Šonje počeo se baviti 1968. godine, u vrijeme kad je na filološkom području vladala škola hrvatskih vukovaca. Tada je bio najmlađi član uredništva, koje je za izradu Rječnika utemeljio Miroslav Krleža. Na žalost, projekt je propao nakon Karađorđeva 1971. godine. Nakon još jednoga propalog pokušaja, treći put sreća se nasmiješila Šonji, koji je uz pomoć dvadesetak suradnika različitih znanstvenih struka stvorio enciklopedijsku knjigu jednosveščanoga jednojezičnika - "Rječnik hrvatskoga jezika" pod uredništvom Jure Šonje, po svemu sudeći, konačan je raskid s ovostoljetnom tradicijom hrvatskih vukovaca, a utjecat će i na pismenost u 21. stoljeću

Piše: Josip DANOLIĆ


Konačno dugo najavljivan i očekivan jednosveščani Rječnik hrvatskoga jezika Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža i Školske knjige, u uredništvu Jure Šonje, tiskom je "omašćen" i knjigom uvezan u Grafičkom zavodu Hrvatske u Zagrebu u osvit stoljeća.
Proteklo je stotinjak godina od prvih kapitalnih djela hrvatskoga jezika na novoštokavskoj osnovici, čiji su autori bili Tomo Maretić, Ivan Broz i Fran Iveković. Poslije devedesetih sušnih godina nakon Broz-Ivekovićeva Rječnika, godine 1991. objavljen je Rječnik hrvatskoga jezika Vladimira Anića. Prije Anićeva Rječnika bilo je nekoliko pokušaja i započetih pothvata sastaviti hrvatski rječnik, ali su politički razlozi u dvjema južnoslavenskim tvorevinama lingvističke pokušaje prekinuli. U novijoj hrvatskoj političkoj povijesti, zamisao o jednosveščanomu hrvatskom rječniku rodila se davno prije u glavi Ljudevita Jonkea, ali zbog nasilnog gušenja Hrvatskog proljeća ta je ideja zagušena.

Zagrebačka škola

Šonje nije izišao iz Jonkeove "kabanice", prema vlastitu priznanju, nego iz zagrebačke filološke škole, koju je u drugoj polovici 19. stoljeća predvodio A.V. Tkalčević. Tada su postojale još zadarska, riječka i škola hrvatskih vukovaca, koja je u filološkim borbama i pobijedila. Leksikografskim radom sa "škvadrom" Matom Ujevićem, Krunom Krstićem i Bratoljubom Klaićem, počeo se baviti 1968. godine. Naime, tada je bio najmlađi član uredništva koje je za izradu Rječnika utemeljio Miroslav Krleža. Na žalost, projekt je propao nakon Karađorđeva 1971. godine.
Drugi put Zavod je pokušao pokrenuti rad na Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika, ali je rječnik tadanja politika odbila, jer je bio zamišljen kao rječnik hrvatskoga jezika. Nakon neuspjela pokušaja, na koji su potrošene četiri godine, koji je umjesto jednosveščanoga rječnika urodio sudskim sporom (Brozović - Ladan - Raguž), treći put, sreća se nasmiješila Šonji, koji je uz pomoć dvadesetak suradnika različitih znanstvenih struka urodio enciklopedijskom knjigom jednosveščanoga jednojezičnika.
Rječnik donosi temeljnu riječ i njezin naglasak, gramatičke podatke o promjenama u sklanjanju i sprezanju, značenje i definiciju riječi i frazeoloških izraza, podatke iz kojega je jezika ili kulture riječ, sintagme i frazeologiju.
U rječniku prevladava enciklopedijska metoda u radu, kako u izboru natuknica iz općega jezika i stručnoga nazivlja, tako i u obradi u kojoj će rječnik imati ulogu kao opisni i normativni leksikografski priručnik.
Rječnički članak sastoji se od: natuknice, etimološke i gramatičke odrednice, gramatičkog opisa natuknice, leksikografske odrednice, definicije, sinonima, značenja, primjera, podnatuknice, termina, izričaja i kratice.

Izbor natuknica

Rječnik je građu crpio iz najboljih hrvatskih dvojezičnih rječnika: Hrvatsko-poljskog rječnika Julija Benešića, Hrvatsko-francuskog Mirka Deanovića, Hrvatsko-talijanskog Josipa Jerneja, Hrvatsko-engleskog Željka Bujasa i Akademijina Rječnika. Uzori su mu bili moderni enciklopedijski rječnici Laurusse, Wekster i dr.
Izbor natuknica rađen je po statusu riječi u hrvatskomu jeziku. U rječniku uglavnom nema srpskih riječi. Rječnik se pridržava načela da hrvatski i srpski jezik nisu jedan jezik nego dva jezika.

Utihnina nije uvrštena

Neologizama u hrvatskomu jeziku ima mnogo više nego što ima izvornih riječi, jer su se novotvorenice razvijale od početaka hrvatske pismenosti. Jedini kriterij po kojem se određuje novotvorenica jest je li taj neologizam u narodu prihvaćen. Nakon demokratskih promjena, u hrvatski su se jezik vratile mnoge riječi. U Rječniku postoje samo dobre ili loše hrvatske riječi. U njemu ćete naći: bojnika, satniju, satnika, stožera i brigadira i sl. Premda mletački dužd više ne postoji, kao što ne postoje ni Mletci, ali riječi dužd i Mletci postoje u sustavu hrvatskoga jezika i zato ih ovaj rječnik donosi.
Odnos Rječnika prema novotvorenicama je konzervativan: svaka skovana riječ nije dobra; dobra se riječ primi, pa se i ne osjeća da je nova (kolodvor), a loša se riječ teško prima (utihnina). Neologizmi koji imaju tradiciju nisu obilježeni kao poseban sloj u jeziku. Novotvorenice koje su djelo pojedinaca nisu u Rječniku. Budući da su se u Hrvatskoj promijenile političke prilike, ali i bez obzira na to, nisu uvrštene tzv. tuđmanice, poput mrakobjesje, zlozbilja, zločinidba, utihnina, ili pak, novogovorni arhaizmi, kao krboslavlje, oloslavlje i tomu slično. U Rječniku nema ni riječi izvjesnica u značenju špijunaža, koju je uveo Miroslav Tuđman.

Što se tiče turcizama ili orijentalizama, prema Broz-Ivekovićevu Rječniku, koji vrvi od njih, u Šonjin Rječnik ušle su samo najuporabivije riječi, koje su označene kao regionalizmi (čoha, tur.; fes, tur.). One turske riječi koje su ušle u standardni jezik ostavljene su u standardu, ali i za takve riječi pokušalo se naći sinonime hrvatske etimologije. Riječi stranog podrijetla imaju hrvatsku sinonimiju, stručne riječi hrvatskog podrijetla imaju sinonimiju stranoga podrijetla. U pomoći bio je najpouzdaniji Klaićev Rječnik stranih riječi.
Šonje se služio Guberina-Krstičevim Razlikama i Brodnjakovim Razlikovnim rječnikom, ali i prema njima je bio kritičan. Stari hrvatski jezik, koji je potvrđen u višestoljetnoj hrvatrodijalektalnoj tradiciji, nastojao je zadržati u suvremenomu jeziku, vodeći računa o tomu da i mnoge riječi i značenja, koja su na granici života, mogu ostati u jeziku ako su u modernomu rječniku. Iz razumljivih razloga u ovomu desetljeću oživjele su oživjelice. U tomu smislu sve što je u hrvatskomu korpusu leksički čakavsko i kajkavsko i hrvatsko po etimologiji ravnopravno pripada hrvatskomu književnom jeziku kao i sve što je štokavsko.

Nepodobne riječi

Naslovna stranica jednosveščanog Rječnika hrvatskoga jezika u izdanju Leksikografskog zavoda »Miroslav Krleža« i Školske knjige, s glavnim urednikom Jurom ŠonjomŠonje je prema tuđmanicama imao dvostruk odnos, ako se radi o hrvatskim arhaizmima, koje je Tuđman izveo na svjetlo dana, onda ih je uvrstio u rječnik (pučanstvo), ako se radi o njegovim novotvorenicima ili izvedenicama iz arhaizama, onda ih nije unio u rječnik, jer pripadaju individualnom jeziku (uhidbena hudba).
I riječi Tomislava Ladana, tzv. ladanizmi (međutak, posebak, prigodak) također su individualne riječi i nisu uvrštene u rječnik. Takvih i sličnih riječi nema u Rječniku, jer su to riječi jednoga pojedinca kao i zrakomlat (helihopter). Zapisana je riječ vrtilet, jer se ona rabi u vojnoj terminologiji. Vrtilet je prevedenica iz ruskoga jezika. Helihopter je obrađen kao i svaka druga riječ definicijom. Novotvorenica limunka (grejpfrut) obrađena je u Rječniku, jer je jezično dobro napravljena i omogućava zamjenu za anglizam grejpfrut, koja se ne uklapa u sustav hrvatskoga jezika.
Riječi budžet, izvještaj i kredit, koje su bile tzv. nepodobne riječi, obrađene su definicijom i primjerima, a doneseni su sinonimi proračun, izvješće i zajam. Sve su hrvatske riječi. Rječnik daje prednost sustavu, ali ne progoni sistem, koji je u proteklomu desetljeću bio nepodoban i gotovo nestao iz hrvatskog jezika. Slično je i s riječju prisutnost.
Riječi hrvatskoga podrijetla čakavskog ili kajkavskog narječja, standardne arhaizme, koji žive kao regionalizmi i pravi regionalizmi, ne označuju se kraticom kao regionalizam i zastarjelica. Riječ kvasina, premda se upotrebljava samo u priobalju, hrvatska je riječ, a ocat je također hrvatska riječ, ali je podrijetlom talijanska. Škornje su po etimologiji hrvatska riječ, a govori se u kajkavskom narječju. Ta je riječ ravnopravna svojoj hrvatskoj inačici, to jest čizmama, obje su riječi hrvatski standard. Rječnik je zabacio purističku štokavsku diskriminaciju čakavskih i kajkavskih dijalektalizama i kajkavizama (ćelav, tur. — plješiv; Ćelavica — Plješevica).
Riječi orijentalnoga podrijetla, koje su u Bosni prihvaćene kao domaće (avlija, ćuprija, džamija) uvrštene su u Rječnik, a definiraju se standardnim zamjenama (dvorište, most, bogomolja s minaretom).

Nacionalni frazemi

Iz frazeologije izdvajamo tzv. nacionalne frazeme. U tijeku stoljeća političke, kulturne i jezične povijesti u hrvatskomu su se jeziku oblikovali frezemi s nacionalnim označnicama: mirna Bosna (sve je u redu), star kao Biblija (veoma star), od Kulina bana (od pamtivijeka), bosanski lonac (zamršene i opasne političke prilike s višestruko suprotstavljenim interesima), itd. Neke vulgarizme s njihovim temeljnim značenjima i bogatom pučkom frazeologijom Rječnik nije zabilježio.
Nepromijenjene vrste riječi (prilozi, prijedlozi, veznici i uzvici) obrađeni su na gramatičkoj i semantičkoj razini. Egzaktna obradba stručnih termina u definiciji Rječniku daje enciklopedijsku važnost. Opće su riječi obrađene prema modelu znanstvene definicije. Znanstvene sintagme obrađene su kao i stručne natuknice, a stručni termini uzeti su iz gimnazijskih udžbenika. Rječnikom se uspostavlja fleksibilni jezični standard, što znači da Rječnik obrađuje i donosi sve riječi koje se rabe u hrvatskom jeziku. Dalibor Brozović je dao upute za akcentuaciju.
Rječnik donosi mnogo riječi iz hrvatske povijesti, politike, publicistike i drugih područja ljudskoga rada i života. Nazivlje iz poljodjelstva, pomorstva, matematike, kemije, fizike, biologije, medicine, veterine, informatike, graditeljstva i vojno nazivlje dobro je obrađeno. Kršćanska je terminologija, na žalost, najlošije obrađena, a u njoj se krije velika zaliha riječi. Rječnik je bez ilustracija i bjelina i on ne daje savjete i propise, pa nije ni pravopisni ni savjetovni rječnik.

Bogato iskustvo

U Šonjinu Rječniku nedostaju opširnije upute za čitanje rječnika o izboru riječi, strukturi rječničkoga članka i njegovoj stručnoj leksikografskoj i tehničkoj obradbi. Djelo je pisano na iskustvima bogate hrvatske i europske leksikografije. Na 1450 stranica obrađeno je oko 64.000 temeljnih natuknica i oko 80.000 riječi.
Najpreči je zadatak izraditi školski rječnik i višesveščani rječnik suvremenoga hrvatskog jezika po ugledu na ugledne europske rječnike.
Na posljetku, Rječnik hrvatskoga jezika pod uredništvom Jure Šonje, po svemu sudeći, konačan je raskid s ovostoljetnom tradicijom hrvatskih vukovaca, a utjecat će na pismenost pismenih ljudi u 21. stoljeću.

Voditelj informatike: Goran Bašić
Internet podrška:
NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2001.01.11.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)

[ idi na vrh stranice ]
[ idi na sljedecu stranicu ]