SLOBODNA DALMACIJA [naslovnica]

[ novosti ]
[ svijet ]
[ sport ]
[ kultura ]
[ kronika92 ]
[ magazin ]
[ split ]
[ zadar ]
[ dubrovnik ]
[ sibenik ]
[ herceg-bosna ]
[ dalmacija ]
[ prilozi ]
[ vodic ]
[ kolumne ]
( osmrtnice )
[ impresum ]
   
[ mali oglasi ]
[ kontakt ]
[ linkovi ]
[ arhiv ]
       

 

PRILOZI

UTORAK 5. prosinca 2000.



FORUM

HRVATSKA BIBLIJA BARTOLA KAŠIĆA
KROATISCHE BIBEL DES BARTOL KAŠIĆ

SCHÖNINGH-PADERBORN-MÜNCHEN-WIEN-ZÜRICH, 1999./2000.

Prvotisak nakon
363 godine

Nakon tri i pol stoljeća, prvotiskom je "omašćena" hrvatska Biblija isusovca Bartola Kašića u dva velika sveska, pod naslovom "Kroatische Bibel des Bartol Kašić", u nakladi uglednog Ferninanda Scöningha

[ stranica priloga ]

Bartol Kašić, isusovac i čakavac (Pag, 15. 8. 1575. — Rim, 28. 12. 1650.)

Paradoksalna je i čudnovata sudbina Kašićeve Biblije (1631.—1637.); naručena je od Kongregacije za širenje vjere, a zabranjena od Inkvizicije
Držalo se da je pravi razlog netiskanja hrvatski jal "našijenaca, narodnih štetočina i zlotvora"
Možda bi tiskanje Biblije u doba njezina nastanka malo drukčije odredilo tijekove razvoja hrvatskoga jezika i političke povijesti, koji je i koja je kroz četiri stoljeća, teškim i krivudavim, isprepletenim i krvavim puteljcima, krčila svoj put do hrvatske slobode

Piše: Josip DANOLIĆ


Na izmaku stoljeća i ulaskom u treće tisućljeće, prikrivena tmom i tmušom, nakon tri i pol stoljeća, prvotiskom je "omašćena" hrvatska zlosretna Biblija isusovca i čakavca Bartola Kašića (Cassius, Cassio) (Pag, 15. VIII. 1575. — Rim, 28. XII. 1650.) u dva velika sveska, pod naslovom Kroatische Bibel des Bartol Kašić, u nakladi uglednog Ferninanda Scöningha, a uredili su je i predgovor napisali njemački slavisti Hans Rothe i Christian Hannick, a surađivali su Fridrich Scolz i Ludger Udolph.
Svetopisamske tekstove priredili su Petar Bašić, Julije Derossi i Zlata Derossi, prema rukopisima, koji se čuvaju u knjižnicama u Zagrebu, Zadru i Odesi.
Hrvatska je Biblija svjetlo ugledala u uglednom izdanju Biblia slavica, koju je utemeljio njemački slavist Reinhold Olesch, u kojoj je obavljena i poljska Biblia Napolitana s predgovorom pape Ivana Pavla II.

Kuharićev uvodnik

Uvodno je slovo u hrvatskomu izdanju, u prvomu svesku, napisao kardinal Franjo Kuharić. "Bartol Kašić, svećenik Družbe Isusove, pisac prve hrvatske gramatike Institutiones linquae Illyricae (Rim, 1604.) preveo je i za tisak podastrao Sveto Pismo na hrvatskomu jeziku. No, iniuria temporum, Kašićeva Biblija nije se pojavila u ruhu Gutenbergova umijeća. Da se pojavila Biblija utjelovljena u književno tijelo hrvatskoga jezika, zacijelo bi bila odigrala ključnu ulogu u vjerskomu životu i u povijesti jezika", piše kardinal Kuharić.
Kašićeva Biblija kao prvi svezak (681 str.) s godinom tiska 1999. sadržava sve dijelove Novoga zavjeta, dok u Staromu zavjetu nedostaju neka poglavlja. Prevođenje Staroga zavjeta započeo je u Dubrovniku, a Novi zavjet preveo je u Rimu.
Drugi je svezak (453 str.) s godinom tiska 2000. znanstveni komentar, u kojemu nalazimo priloge na njemačkomu jeziku Petra Bašića, Radoslava Katičića, Christiana Hannicka, Ivana Goluba i Elizsabethe von Erdman-Pandžić. U drugomu je svesku i Rječnik Kašićeve Biblije s fonološkim i morfološkim oblicima, i koji je priredila Darija Gabrić-Bagarić, i koji na oko 250 stranica donosi oko 20.000 riječi. Petar Bašić piše o Kašićevim rukopisima i prepisivačima Biblije, a donosi i 35 stranica faksimila. Radoslav Katičić istražuje jezik Kašićeva prijevoda prema starijim lekcionarima i prevođenim biblijskim odlomcima, počevši djelomično do staroslavenske Biblije Svete braće Ćirila i Metoda do lekcionara i rituala. Ivan Golub uspoređuje Kašićev prijevod i biblijske prijevode i donosi dokumente iz pismohrane Svetoga Oficija (Svete Inkvizicije) o netiskanju Kašićeva prijevoda. Elisabeth von Erdman-Pandžić donosi dio dokumentacije uglavnom iz Propagande za širenje vjere u Rimu.
Kao što piše u predgovoru njemačkoga nakladnika za objavljivanje hrvatske Biblije, najzaslužniji je bio, ali ga nije doživio Reinhold Olesch, koji je u Zagrebu na Svjetskomu slavističkom kongresu 1978. prihvatio zamisao Ivana Goluba da u nizu slavenskih Biblija objavi Kašićevu, koja ima naslov Biblia sacra — Versio illyrica selecta.
Paradoksalna je i čudnovata sudbina Kašićeve Biblije (1631.—1637.), naručena je od Kongregacije za širenje vjere, a zabranjena od Inkvizicije.
Zamisao o prijevodu Biblije, a ona je duša teologije, na "općenitiji" jezik, to jest na "jezik dubrovački", niknula je u glavi dubrovačkoga biskupa Thomasa Cellessija i barskoga nadbiskupa, primasa srpskoga, Petra Masarechyja. Ideja je isklijala u vatikanskim odajama u duhu katoličke obnove, odnosno protureformacije. Nakon što je Katolička crkva u reformaciji izgubila neke njemačke zemlje, okrenula se prema istočnim i jugoistočnim crkvama. U tomu su duhu i Kašićeva vjerovjesnička i ekumenska putovanja po balkanskim zemljama — Bosni i Srbiji, na kojima je kršćane, koji su stenjali pod Turcima, krijepio u vjeri i ljubavi, preobraćujući nevjerne, a vjeri vraćao mlake, maštajući o jedinstvenomu jeziku za sve Slavene.

Oslonac na Vulgatu

Istim ekumenskim putem u Rusiju u rješavanju i hrvatskih jezičnih poteškoća, gubeći živce i daleko od naroda, krenuo je i njegov brat u vjeri i redu Juraj Križanić, koji se predstavljao kao Jurij Biliš Serbenin iz turskog Bihaća. Sveslavenski zanesenjak i uznik, koji je glavu ostavio u logoru Jana III. Sobjeskog pokraj Beča, zalagao se za mješavinu hrvatskoga, ruskoga i staroslavenskoga jezika. Ideja o ujedinjenju u vjeri išla je ruku pod ruku sa zamisli o ujedinjenju u jeziku.
Za svoje mladenačko djelo Gramatiku, po kojoj je postao slavan i za koju je dobio časno očinstvo prve hrvatske slovnice, Kašić nije imao uzora. Njegov Ritual rimski, koji je napisan 1636., a tiskan bosanskim narječjem 1640., služio je kao službena liturgijska knjiga u Crkvi u Hrvata gotovo tri stoljeća, sve do Rimskog obrednika iz 1929. godine. U to doba, nijedan od europskih naroda u Katoličkoj crkvi nije imao obrednike na narodnomu jeziku osim hrvatskoga. Hrvati su na svomu jeziku primali sakramente; krštavani su, vjenčavani i pokapani.
Kašićeva hrvatska Biblija, u kožnom uvezu sa zlatotiskom, s utisnutim starim dubrovačkim grbom na naslovniciKašić je ekumensku ideju našao u jeziku. U svetopisamskomu prijevodu ad litteram, na razini riječi, Kašić je baštinio narodne govore, biblijsku hrvatsku tradiciju, od prvih misala i brevijara do lekcionara i rituala, preko Bandulavićeva prijevoda Pištola i evanđelja, potom Bernardina Splićanina, Zadarskoga i Ranjinova lekcionara, te konačno jezik začinjevaca, Marka Marulića, bosanskih franjevaca (Matije Divkovića i Ivana Bandulavića) i dubrovačkoga književnog kruga (Ivana Gundulića i Junija Palmotića). Jezik Kašićeva prijevoda je novi početak, ali i nastavak utabanom ćirilometodskom i dubrovačkom tradicijom.
Zagrebački, zadarski i odeški prijepisi rađeni su na temelju Kašićeva, koji je on radio oslonjen na Vulgatu, koja je bila u službenoj uporabi od Tridentskog koncila. Biblija je prevedena štokavskom ijekavštinom, premda u njoj ima ikavizama i ekavizama. Prevodeći Bibliju u duhu poslijetridentske Crkve, nastojao je biti što bliži izvorniku, latinskomu tekstu, držeći da je važnije čuvati istinu teksta, koju ne smije prevladati nikakva ljeporječivost ("tančina od lijepa besjedenja").
Kašić je jezik nazivao najrazličitijim imenima, a zbog praktičnih razloga izabrao je "bosansko" ime i za taj je govor našao praktičnu grafiju, prema načelu da svaki glas treba, uvijek i u svakomu položaju, imati isti pisani znak.

"Narodni zlotvori"

Budući da u hrvatskomu protoprijevodu nije bilo ništa protiv vjere i morala, nagađalo se da nije tiskana zbog pisma, jer Kašićeva Biblija, prema rimskom jezičnom povjerenstvu, nije pisana glagoljicom ili ćirilicom, odnosno "jer nije pismo ni sv. Jeronima ni sv. Ćirila". Držalo se da je pravi razlog hrvatski jal "našijenaca, narodnih štetočina i zlotvora", zapravo zavist Tomka Mrnavića, rodom iz Šibenika, bosanskog biskupa i jastrebarca fra Rafaela Levakovića, pustolovna i nemirna ohridskoga biskupa i upravitelja prizrenske biskupije, urednika u Propagandi.
Obojica su bili vatikanski ljudi i zagovornici tiskanja knjiga za slavenski svijet, ali su bili protiv Kašićeva prijevoda, jer nije pisan ćirilicom ili glagoljicom. Bilo je tu hrvatskoga jala i zavisti, posebno "anonimki", koje se prepisuju senjskomu biskupu Ivanu Krstitelju Agatiću. Možda je ista ruka te dvojice pisala i zagrebačko pismo papi Urbanu VII. Ivan Golub koji je istraživao pismohranu Svetoga Oficija otkrio je pismo od desetak redaka, u kojemu tadanji zagrebački biskup Franjo Ergelski, sin pokrštenoga muslimana Hasanovića, traži od pape da se zabrani tiskanje Kašićeve Biblije, jer je pisana na dubrovačkomu dijalektu, koji nije jezik cijeloga naroda, zapravo zagrebačkome (kajkavske) biskupije. Po svemu sudeći, a i sumnjajući, to je pismo zapečatilo sudbinu Kašićeva prijevoda. Domorodni su biskupi zdušno ispoštovali papinu odluku. Očito je da je Svetomu Oficiju bila važnija katolička vjera nego hrvatski jezik, što je i razumljivo, u duhu tadanje katoličke obnove.
U svemu, sve bi se moglo svesti na dva razloga: što nije pisana ćiriličnim ili glagoljskim slovima i jezikom jezične ekumenizacije tj. staroslavenskim jezikom. Prijevod se očito nije poklapao s maglovitim idejama i fantazijama o općeslavenskomu liturgijskom jeziku.

Kašićeva Apologija

Tekstovi, napisani na latinskomu jeziku, u kojima Kašić cvili nad rasutom baštinom i s kojima je išao u obranu svoga prijevoda u Apologiji, upućuju na neutemeljenost svetooficijskih prigovora. U Apologiji Kašić opovrgava mišljenje da je sveti Jeronim autor glagoljice i da je on Bibliju preveo na slavenski jezik. Rasprava o Svetoj braći (Ćirilu i Metodu) označava početak slavenske filologije i kroatistike.
Prelistavajući starozavjetne i novozavjetne Kašićeve tekstove u Sveučilišnoj knjižari i antikvarijatu Dominović, u kožnomu uvezu sa zlatotiskom, u velikomu formatu i na debelomu papiru, teško oko 6 i pol kilograma, jezik je gotovo isti kao u Zagrebačkoj Bibliji u redakciji Bonaventure Dude i Jure Kaštelana, malčice arhaičan.
I naposljetku, možda bi tiskanje Biblije u doba njezina nastanka malo drukčije odredilo tijekove razvoja hrvatskoga jezika i hrvatske političke povijesti, koji je i koja je kroz četiri stoljeća, teškim i krivudavim, isprepletenim i krvavim puteljcima, u maglovitoj Kašićevoj Iliriji (Balkaniji) i još nestvarnijoj Križanićevoj Moskoviji, krčila svoj put do hrvatske slobode.

   

GOST FORUMA: KREŠIMIR NEMEC, AUTOR KONCEPCIJE
I JEDAN OD UREDNIKA LEKSIKONA HRVATSKIH PISACA

Ovakva knjiga bila
je nasušna potreba

Dosad objavljeni tekstovi u tisku, izuzmemo li pamflet Slobodana Prosperova Novaka, izrazito su povoljni. No postoji u nas i ona druga — podzemna i podmukla — usmena recepcija koju diktiraju povrijeđene taštine i nerealizirane osobne ambicije. Zato me ne čude razne priče koje kolaju po ovoj "uskoj varoši", a ne čude me ni anonimni pozivi i telefonske prijetnje nekih "autora" koji su izostavljeni ili su dobili, po njihovu mišljenju, "premalo prostora"
U ovoj je sredini najbolje ništa ne raditi. Tako nema nikakva rizika, nikome se nećeš zamjeriti, svi će biti zadovoljni, a u zemlji će zavladati mir i idila

Krešimir NEMEC: Mi smo vjerojatno jedinstven primjer kulture koja je imala leksikon stranih pisaca, ali ne i svojih, hrvatskih pisaca!  Snimio: Milivoj KEBERRazgovarao: Ivica ŽUPAN


Leksikon hrvatskih pisaca (Školska knjiga, Zagreb, 2000.), čiju koncepciju potpisuje prof. dr. Krešimir Nemec, koji je i urednik za noviju hrvatsku književnost, a čiji su urednici još prof. dr. Dunja Fališevac i prof. dr. Darko Novaković, već nekoliko dana nakon što je 8. studenoga bio predstavljen na sajmu Interliber-educa, izazvao je veliku pozornost kritike i publike, ali odmah i polemičke iskre, pri čemu u prvom redu mislimo na primjedbe dr. Slobodana P. Novaka, objavljene u njegovoj kolumni u tjedniku Globus, gdje je u načelu knjigu pozitivno ocijenio. Novakove su primjedbe zanimljive zbog toga što je on jedan od recenzenata (uz akademika Vlatka Pavletića i Velimira Viskovića) Leksikona, čija je recenzija — kontradiktorna onoj objavljenoj u Globusu — otisnuta na zadnjoj stranici ovitka knjige.
Leksikon, započet 1995. utvrđivanjem abecedarija, čija je konačna redakcija završena u travnju 1999., prvo je djelo te vrste u nas koje ima ambiciju biti sveobuhvatnim i već je dobio epitet knjige od nacionalnoga značenja i pouzdana vodiča kroz našu svekoliku literaturu: na 2436 rukopisnih kartica ili 816 stranica 88 autora natuknica obrađuje 1400 hrvatskih pisaca, od najstarijih vremena do suvremenih pisaca rođenih do 1950. te desetak anonimnih ili skupnih djela.
Dr. Krešimir Nemec redoviti je profesor novije hrvatske književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, autor stotinjak rasprava u domaćim i inozemnim časopisima o problemima suvremene hrvatske književnosti te knjiga: Pripovijedanje i refleksija, Vladan Desnica, Između književne teorije i povijesti, Der kroatische Roman der achtziger Jahre, Povijest hrvatskog romana od početaka do kraja 19. stoljeća, Povijest hrvatskog romana od 1900. do 1945. godine, Tragom tradicije, Antologija hrvatske novele i Mogućnosti tumačenja. Za tisak je priredio brojna djela hrvatskih i slovenskih pisaca. Za svoju Povijest hrvatskog romana od 1900. do 1945., koju je 1998. objavilo zagrebačko Znanje, dobio je godišnju Državnu nagradu za znanosti i Nagradu HAZU za najbolje djelo iz područja književnosti u 1998. godini.

O pojmu "hrvatski pisac"

— Kakvu potrebu u hrvatskoj kulturi, po Vašoj koncepciji, zadovoljava Leksikon?
— Mislim da se već dugo osjeća potreba za ovakvom knjigom. Mi smo vjerojatno jedinstven primjer kulture koja je imala leksikon stranih pisaca (štoviše, uskoro će izići i njegovo treće izdanje), ali ne i svojih, hrvatskih pisaca. Pokušaja sastavljanja sličnih leksikona bilo je i prije, ali nijedan nije imao ni približan opseg i stupanj pokrivenosti hrvatske književnosti (i u prostornom i u vremenskom smislu). Oni koji su trebali neke podatke o našim piscima morali su tražiti po enciklopedijama, almanasima, časopisima ili udžbenicima. Sada je sve to na jednome mjestu, sređeno i usustavljeno. Leksikon uvodi određeni red u hrvatsku književnost. No njega, dakako, ne treba mistificirati: on je tek prva slika i u budućim će se izdanjima ta slika sigurno mijenjati, dopunjavati i poboljšavati.
— Opišite nam samu koncepciju Leksikona; po čemu ste, primjerice, razrješavali koji pisac pripada korpusu naše književnosti, kako ste definirali donju granicu literarnosti nekog djela i kako ste se određivali prema tzv. rubnim književnim vrstama, kako ste tretirali povjesničare književnosti, teoretičare i filologe?
— U koncipiranju Leksikona našli smo se pred brojnim dilemama i problemima. Već samo definiranje pojma "hrvatski pisac" nije baš tako jednostavno kako se, možda, na prvi pogled čini. U našem se Leksikonu taj pojam odnosi na sve koji su pisali hrvatskim jezikom, na sve koji su dio hrvatske književne tradicije i koji su djelovali unutar hrvatskoga kulturnog kruga. No pojam se isto tako odnosi i na one koji su iskazivali svoju jasnu pripadnost hrvatskoj književnosti (npr. neki pisci srpskoga ili bošnjačkoga podrijetla), kao i na pisce hrvatskoga podrijetla koji su pisali na drugim jezicima, ali su sastavni dio hrvatske književne tradicije (npr. hrvatski latinisti). Za neke pisce koji se nalaze u Leksikonu ne dovodi se u pitanje njihova dvostruka ili višestruka pripadnost (Ivo Ćipiko, Mak Dizdar, Vladan Desnica, Nikola Tommaseo i dr.).
Što se pak tiče donje granice literarnosti, nastojali smo postaviti što manje restrikcija. U Leksikon su stoga uvršteni i pisci rubnih književnih i književnoznanstvenih vrsta (biografi, putopisci, feljtonisti, esejisti, pisci retoričke proze i sl.). To osobito vrijedi za starija razdoblja hrvatske književnosti kada je žanrovski inventar bio bitno drukčiji nego danas. Tu smo bili maksimalno tolerantni pa smo uključili i autore koji, po današnjim estetskim mjerilima, ne pripadaju književnoj umjetnosti u užem smislu (npr. propovjednici, historiografi, polihistori, filozofi). Isto tako, u Leksikon su uvršteni i književni kritičari i važniji predstavnici znanosti o književnosti (književni povjesničari, teoretičari, teatrolozi i dr.).

O Novaku i prijetnjama

Treba reći i to da smo u Leksikonu uvažavali svaku uvrštenu jedinicu kao autorski tekst. Zato su sve natuknice potpisane. U tom smislu može se reći da je Leksikon i slika u malom današnjih mogućnosti hrvatske znanosti o književnosti.
— Kakva je dosadašnja recepcija Leksikona i što ona, po Vašem sudu, govori o našoj današnjoj kulturi uopće? Niste li već nakon Antologije hrvatske novele bili upozoreni na samoljublje domaćih pisaca?

Mislim da se već dugo osjećala nasušna potreba za ovakvom knjigom. Pokušaja sastavljanja sličnih leksikona bilo je i prije, ali nijedan nije imao ni približan opseg i stupanj pokrivenosti hrvatske književnosti. Oni koji su trebali podatke o našim piscima morali su tražiti po enciklopedijama, almanasima, časopisima ili udžbenicima. Sada je sve to na jednome mjestu, sređeno i usustavljeno. Leksikon uvodi određeni red u hrvatsku književnost

— Dosad objavljeni tekstovi u tisku, izuzmemo li Novakov pamflet, izrazito su povoljni. No postoji u nas i ona druga — podzemna i podmukla — usmena recepcija koju diktiraju povrijeđene taštine i nerealizirane osobne ambicije. U ovoj kulturi mnogi misle da su nepravedno zakinuti, da su zaslužili koji "redak više" i da im je vrijednost puno veća od one koju je utvrdila književna kritika ili književna historiografija. Zato me ne čude razne priče koje kolaju po ovoj "uskoj varoši", a ne čude me ni anonimni pozivi i telefonske prijetnje nekih "autora" koji su ili izostavljeni, ili su dobili, po njihovu mišljenju, "premalo prostora". Kad sam krenuo u ovaj projekt, na takve sam reakcije i računao. Znao sam da me, nakon izlaska Leksikona, neće nitko tapšati po ramenu i reći da smo konačno dobili knjigu koju smo već odavno trebali imati. Inače, za nastanak ovakve knjige i nije potrebno puno: malo entuzijazma, puno strpljenja, pet godina rudarskog rada, a onda vas, odmah nakon izlaska, čeka uvijek neki "oduševljeni" Novak.
— Je li dr. Novak, kao recenzent Leksikona, ijedno ime dodao u njegovu abecedariju? Kako su postupila ostala dva recenzenta?
— Elem, Novak! On je vjerojatno jedinstven primjer neobične, samo u nas zamislive prakse. Dakle, čovjek koji je bio službeni recenzent Leksikona i koji je u svojoj recenziji djelo obasuo samim pohvalama, nakon njegova izlaska uputio mu je niz prigovora. Novak je, baš kao i druga dvojica recenzenata (akademik Pavletić i Visković), dobio na ocjenu kompletan abecedarij Leksikona. I Pavletić i Visković naveli su u svojim ocjenama neka imena koja su nam nedostajala (i na tome im hvala!), jedino Novak nije dodao baš niti jedno! A sada piše da Leksikon ne valja jer mu nedostaju pisci kao što su Imbro Tkalac ili Mani Gotovac. Pa zašto nas na to nije upozorio! Čemu, onda, uopće služe recenzenti!?
No problem je ipak u nečemu drugom. U Leksikonu, naime, nema Slobodana P. Novaka. Da je on uvršten, sve bi bilo drukčije...

O dobnoj granici

— Dr. Novak Vam je također prigovorio što ste uvrstili samo pisce rođene do 1950. godine? On drži da je hrvatska književnost u svjetskim okvirima mala, pa to biološko ograničenje još više smanjuje njezinu ukupnu vrijednost. Takva si ograničenja, drži dr. Novak, mogu dopustiti samo književnosti koje su kvantitativno i kvalitativno bogatije od naše. Kako je Vaše objašnjenje za zaustavljanje na piscima rođenim 1950.?
— Postavljena je granica operativna, mehanička, ona nasilno zadire u živo tkivo hrvatske književnosti. Ja sam toga duboko svjestan. No svi oni koji su bar malo upućeni u tehnologiju pravljenja ovakvih knjiga, znaju da se neka granica mora postaviti. Ne postaviti nikakvu dobnu granicu, značilo bi sastavljati nekakvo imaginarno djelo koje je u stalnom nastajanju i koje ne može nikada biti dovršeno. Konfiguracija nacionalne književnosti neprekidno se mijenja: stalno dolaze novi pisci i pišu se nova djela. Kad smo započeli rad na Leksikonu — 1995. godine — najmlađi su autori imali 45 godina i donekle već definiran opus o kome se mogao izreći vrijednosni sud. No i da sam dobnu granicu pomaknuo još za deset godina, dakle do 1960. godišta, opet bi bilo prigovora zašto u Leksikonu nema — primjerice — Zorana Ferića (r. 1961.), Jurice Pavičića (r. 1965.), Miljenka Jergovića (r. 1966.), Roberta Perišića (r. 1969.), Ante Tomića (r. 1970.) ili Romana Simića (r. 1972.). Treba, uostalom, pogledati slične leksikone iz drugih nacionalnih književnosti pa će se vidjeti da svi postavljaju nekakve granice i da su gotovo svi u pravilu još restriktivniji od našega. I samo još jedna važna napomena. Od dana predaje posljednjih natuknica i zaključenja redakcije pa do izlaska Leksikona, proteklo je godinu i pol dana. Toliko o mogućnostima permanentnog ažuriranja podataka.

O članovima DHK

— Što o Društvu hrvatskih književnika govori činjenica da je tek manji broj njegovih članova uvršten u Leksikon?
— Govori samo to da su kriteriji za dobivanje članske knjižice DHK nedopustivo niski. Nije dovoljno objaviti samo knjigu ili dvije; one valjda moraju zadovoljiti i neke estetske standarde.
— Zbog kojih Vam je mlađih pisaca najviše žao što ste dobnu granicu ograničili na 1950., i zašto?
— Ne bi bilo korektno sada navoditi imena. No umjesto odgovora, evo jednoga zanimljivog primjera. Kad sam 1997. godine objavio Antologiju hrvatske novele i u nju uvrstio, među ostalima, Stanislava Habjana, Edu Budišu i Zorana Ferića, prigovorili su mi da favoriziram mlade autore na uštrb tradicije. Sada mi pak prigovaraju što u Leksikonu nema Ferića ili Igora Štiksa. Zaključak se nameće sam.
U ovoj je sredini najbolje ništa ne raditi. Tako nema nikakva rizika, nikome se nećeš zamjeriti, svi će biti zadovoljni, a u zemlji će zavladati mir i idila.

Voditelj informatike: Goran Bašić
Internet podrška:
NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2000.12.04.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)

[ idi na vrh stranice ]
[ idi na sljedecu stranicu ]