SRIJEDA 29. studenoga 2000.

RAZGOVOR: VINKO JANJAK,
PREDSJEDNIK UPRAVE DALMACIJACEMENTA
ReadyMix ostaje
u DC-u, odlazi jedino
- prašina!

Ne samo da se ReadyMix ne povlači iz Dalmacijacementa nego planira daljnja ulaganja
- Iduće godine uložit ćemo 20 milijuna maraka u novi sustav otprašivanja za cementare Sv. Jure i Sv. Kajo, nakon čega će prašenje biti eliminirano - Prelazak na ugljen kao gorivo ničim neće ugroziti okoliš jer je riječ o posve zatvorenom sustavu - Zahvaljujući ulaganjima u novu tehnologiju, za tri-četiri godine počet ćemo poslovati rentabilno

Piše: Olgica IVIĆ-GRIZELJ

Već gotovo godinu i pol dana na mjestu predsjednika Uprave Dalmacijacementa, čiji je većinski vlasnik londonska Tvrtka ReadyMix, sjedi Vinko Janjak, Norvežanin podrijetlom iz dalmatinskih Katuna. Već za prvih dana u kaštelanskoj tvornici, Janjak je obećao da u roku od pet godina Dalmacijacement neće prašiti. To znači da će Dalmacijacement postati moderna tvornica po svim ekološkim mjerilima. Ovih dana s nekih političkih pozornica stižu informacije kako stranci namjeravaju napustiti kaštelanskog cementaša zbog prevelikih gubitaka i prevelikih troškova oko nagomilanih sudskih sporova. Gospodin Janjak apsolutno odbacuje takvu mogućnost i, čak štoviše, kaže sljedeće:
Nije istina da odlazimo, nego baš suprotno od toga nastavljamo s ulaganjima u Dalmacijacementu. Što se tiče sporova, riječ je o procesima koji se vuku još iz prošlih vremena, prije nego što je ReadyMix kupio većinski paket, s početka devedesetih godina i koji se tiču, primjerice, bivšeg Rezališta. Ti se slučajevi još uvijek pojavljuju, čak i novi otvaraju, pa ne bi bilo loše kad bismo sjeli s predstavnicima vlasti u Splitu da vidimo kako to riješiti. Ali, da budem jasan, nikad se nije govorilo da bismo otišli iz Hrvatske. Obećao sam da ću očistiti zrak i radimo na tome. Što se tiče emisije prašine iz naših mlinova, tu smo čak ispod europskih normi, i to čak za 20 miligrama po kubnom metru.

Ulaganja u ekologiju

— Znači da postoje mjerači, jer lokalno stanovništvo ne vjeruje da se emisije prašine mjere.
Na žalost, peći još nisu sređene, tako da se vjerojatno ta primjedba koju ste čuli odnosi na mjerne uređaje koji bi mjerili emisiju iz peći, međutim i to će biti sređeno. Ali, postoji već sedam mjernih stanica. Da mlinovi besprijekorno rade, nije uočljivo kao kod peći, pogotovo kad imamo problema s naponom struje. Odmah nastane golem oblak prašine i zato nam je sljedeći korak ulaganje u zamjenu filtera na pećima u Sv. Juri i u Sv. Kaji. Vjerojatno ćemo već sljedeći tjedan imati točnu informaciju o investiciji na filterima za peći.
— Je li riječ o velikoj investiciji?
Sedam milijuna eura za jedan filter, zači gotovo petnaest milijuna maraka. A kad bude sve gotovo, to će biti oko 20 milijuna maraka i bit će završeno iduće godine. Prije nego što dam čvrsto obećanje, želim imati u rukama ugovor s izvođačima. Uglavnom, ne samo da ćemo poboljšati nego i mijenjamo tehnologiju rada filtera. Do sada smo imali elektrostatske filtere koji su osjetljivi na svaki ispad napona i nastajali su veliki oblaci prašine. Stoga ćemo potpuno napustiti tu tehnologiju i ugraditi vrećaste otprašivače. To su golemi filteri koji zbog veličine imaju engleski naziv beg-house što bi doslovno značilo kao kuća filtera. Dakle, moramo napraviti posebnu zgradu u kojoj će biti golem broj tih vreća. Ubuduće, čak i kad napon padne, što nam je sada doista veliki problem, to uopće neće utjecati na rad filtera.

Prašenja

— Navodno je cementara u Berlinu potpuno srušena i izgrađena nova zbog toga što je mjesečno izbacivala 60 tona prašine. Može li se to usporediti s Dalmacijacementom.
Mi imamo mjerne uređaje zastarjele tehnologije i kad se nešto pokvari, teško je doći do rezervnih dijelova, pa sada kupujemo nove i već na prvom koraku u njih ulažemo 300 tisuća maraka. Ne mogu to usporediti jer nisam siguran na koju se to tvornicu odnosi.
— Što možete reći za reakciju vijećnika kaštelanskog HDZ-a protiv spaljivanja otpada u Dalmacijacementu?
Spaljivanje otpada u tvornici ne bi bio nikakav problem. Međutim, to bi zahtijevalo jako velike investicije, a to nam sada nije prioritet. Sada nam je važnija zamjena mazuta ugljenom, što je investicija teška od 24 milijuna eura. No svakako bih išao ovim redom: prvo postavljanje novih filtera, što je pred neposrednom realizacijom, potom slijedi prelazak na ugljen, a onda, eventualno, spaljivanje otpada kao alternativnog goriva. Do sada sam o tome razgovarao s Gradom Splitom koji je zainteresiran za rješenje problema otpada, ali projekt bi zahtijevao velika ulaganja i od grada. Trebalo bi riješiti prije svega selekciju otpada, pa njegovo mljevenje na male čestice i tek tada bi se, recimo, to moglo kod nas spaljivati. Ali opet nakon što i mi puno uložimo i pripremimo se za to. Mogli bismo spaljivati plastiku, karton, papir..., ali hranu nikako. Upravo ova selekcija otpada bila bi veliki financijski teret za grad. Mogli bismo spaljivati i otpadna ulja, ali nakon svih ovih velikih ulaganja. Razumijem zašto je bila takva reakcija protiv spaljivanja otpada, jer su ljudi vjerojatno pomislili da će se smeće samo tako dovoziti i spaljivati.

Prelazak na ugljen

— Možete li reći dokle su došli planovi za prelazak na ugljen?
Nadam se da ćemo što prije dobiti lokacijsku dozvolu, jer cijene nafte su trenutačno tako visoke da se grčevito moramo boriti za održanje profitabilnosti, ekologije i osiguranje plaća za 800 ljudi u Dalmacijacementu. Dovršili smo studiju o utjecaju na okoliš, sada to ide na javni uvid i potom Vlada daje lokacijsku dozvolu. Što se tiče samog postrojenja, mogu reći da će to biti jedan potpuno zatvoren sustav. Imat ćemo istovarivač, potpuno zatvoren, u kojem će se spiralno dizati ugljen, potom ide kroz cijev-transporter do zgrade u kojoj će goriti. Ugljen će se osim toga iskrcavati u Pločama, odatle malim brodovima od možda 5000 tona prevoziti do tvornice bez ikakva prašenja. Tih 5000 tona bit će tjedna potrošnja.
Kada planirate dovršiti taj posao?
Mislim da će to biti moguće realizirati u proljeće 2002. godine. To je vrlo važan projekt. Dalmacijacement uredno podmiruje svoje obveze prema zajednici, ali da bi se to sve ispunilo...
— Koliko cijena goriva utječe na proizvodnju, odnosno za koliko će ona pojeftiniti?
Za 50 posto.
— Imate li namjeru uspostaviti kontakt s predstavnicima ekoloških udruga kako bi se razjasnile nejasnoće i sumnje?
Čim budem imao gotov program investicija za iduću godinu, pozvat ću ih. To smo već učinili kad smo uredili napušteni dio kamenoloma u Sv. Kaji, ali nitko se nije pojavio.

Porast proizvodnje

— Kakvi su proizvodni i izvozni planovi?
Ove godine proizvest ćemo oko dva milijuna tona.
— Koliko je to povećanje?
U 1998. smo proizveli oko 800 tisuća tona, lani oko milijun i 300 tisuća tona.
— Poklapa li se to s planovima ReadyMixa kad je došao u Dalmacijacement?
Vrlo dobro se poklapa. Želimo zadržati domaće tržište kao svoje najbolje, a onda bismo u idućoj godini izvezli još oko 700 tisuća tona u Ameriku, Španjolsku, Portugal, Egipat, Izrael, Crnu Goru...
— Što je s ulaganjima izvan Hrvatske?
Imamo terminal u luci Bar, potom u Spužu namjeravamo ozbiljno početi raditi u siječnju. To će se samo održavati i ne namjeravamo ići u nove investicije. Dalmacijacement je vrlo značajan za ReadyMix jer, među ostalim, imamo izvrsnu lokaciju za izvoz.
— Što još treba učiniti u tehnološkom i gospodarskom smislu?
Najveću pozornost pridajemo prašini i najveća mi je želja očistiti područje. Nikad nećemo dovršiti investicije u tehnologiju kako bismo u vezi s okolišem sve bilo najbolje moguće. A cilj mi je da Dalmacijacement bude tvrtka u kojoj je privlačno raditi.

Dr. BOŽO PITEŠA, HRVATSKI ISELJENIK, ZNANSTVENIK, PODUZETNIK
I NESUĐENI VEĆINSKI VLASNIK KAŠTELANSKE TVRTKE
O KUPNJI ADRIACHEMA
DOBRO SAM RAZMISLIO
I DONIO ODLUKU,
A DOBRE ODLUKE NEMA SMISLA MIJENJATI!

U Ministarstvu gospodarstva prezentirao sam ponudu za kupnju Adriachema za jednu kunu, te koncept ulaganja 16 milijuna maraka u tvrtku tijekom iduće četiri godine - Uvjeren sam da se Adriachem još uvijek može dovesti do rentabilnog poslovanja, a jedino mi je žao što je nepovratno izgubljeno godinu i pol dana - Spreman sam odraditi svoj dio posla i molim Boga da Vlada ne požuri sa stečajem poduzeća

Piše: Igor CAKTAŠ

Hrvatski iseljenik u SAD-u dr. Božo Piteša, koji ima pogone kemijske industrije u njemačkome gradu Kilenburgu kod Leipziga, već više od godinu dana bezuspješno pokušava kupiti kaštelanski Adriachem, tvrtku sa 460 radnika, kojoj prema svim raspoloživim pokazateljima o poslovanju i Vladinoj dokumentaciji prijeti stečaj s likvidacijom. Tek je nedavna prezentacija ponude dr. Piteše, održana u Ministarstvu gospodarstva, dala naslutiti kako je napokon učinjen prvi korak, ali i da će se još do kraja ove godine znati čeka li napaćenu tvrtku i njezine radnike, koji primaju po 1500 kuna "minimalca", odlazak na Zavod za zapošljavanje ili siguran posao i dobra plaća u privatiziranoj tvrtki.
O samom dr. Boži Piteši u posljednje se vrijeme raspredalo bezbroj priča, od onih u kojima je predstavljen kao ozbiljan ulagač od čijega dolaska ovisi spas kaštelanske tvrtke, pa do onih osporavajućih u kojima je predstavljen kao šarlatan bez novca. Ipak, porođajne muke oko privatizacije Adriachema dio su hrvatskoga privatizacijskog kamena spoticanja za strane ulagače na kome se mnogi zapleću, poput, primjerice, talijanskoga Benettona.

Jamstva i potvrde

— Kako je tekla prezentacija Vaše ponude u Ministarstvu gospodarstva? Što ste, zapravo, pokazali doministru Božidaru Trobentaru i njegovim suradnicima?
Pokazao sam im elaborat s konkretnom ponudom o kupnji Adriachema i ulaganju. Radi se o kupnji pod posebnim uvjetima za jednu kunu uz ulaganje 16 milijuna maraka tijekom četiri godine od dana potpisivanja ugovora. U Ministarstvu gospodarstva sam pokazao bankovno jamstvo za ulaganje od oko tri milijuna maraka s čime su gospodin Trobentar i njegovi suradnici bili zadovoljni. Za još sedam milijuna maraka imam potvrde od banaka, ali ih još moram kompletirati s cjelovitim jamstvima, pa je prema tome sigurno ulaganje za 10 milijuna maraka.
Kada je u pitanju ulaganje preostalih šest milijuna maraka, moram naglasiti kako će ulaganje od 10 milijuna maraka značiti dobar početak, jer se ukupna investicija planira za rok od četiri godine. Nadam se da ćemo u četiri godine nešto i zaraditi, a osim toga, kada uložim 10 milijuna maraka, onda neću biti sporan kao ulagač u Hrvatskoj i imat ću reputaciju i kod hrvatskih banaka kao i kod njemačkih, te kod preostalih poslovnih partnera, pa neću imati problema dobiti jamstva za preostali dio ulaganja. Rekao sam da ću u Adriachem uložiti 16 milijuna maraka, te zaposliti i zbrinuti s otpremninama sve zaposlenike, i želim se držati riječi.
— Otkud tolika Vaša upornost da kupite Adriachem i zašto se privatizacija tvrtke toliko razvlači? Tko, uopće, po Vašim informacijama, koči privatizaciju?
O svojoj želji da kupim Adriachem dobro sam razmislio i donio konačnu odluku. Kada se donese dobar zaključak, nema smisla mijenjati ga. Ja sam još uvjeren da se pod određenim uvjetima Adriachem može održati i početi normalno poslovati. Pokušavao sam poslovati s Adriachemom i prije početka razgovora o privatizaciji, ali je prethodni direktor tvrtke Ivan Brko odbio poslovati sa mnom.
Moja iskustva s privatizacijom nisu dobra, jer sam došao u Hrvatsku u nepovoljno vrijeme, sredinom 1999. godine, prije izbora, kada stara Vlada nije htjela donositi odluke o privatizaciji za kratko vrijeme. Nakon toga nova Vlada je trebala vremena da se uhoda, a za sve je to vrijeme Adriachem poslovao sve lošije. Tvrtka danas ima oko 50 milijuna kuna gubitaka, kako su mi rekli u Ministarstvu gospodarstva, i jasno je da od države očekujem da glavninu otpiše. Ubrzo trebam dobiti knjige o poslovanju Adriachema, pa ću do sredine prosinca moći ponudu konkretizirati i nadopuniti potrebnim bankovnim jamstvima.

Put u biznis

Moj je glavni problem što do sada nisam bio dobro pripremljen u Hrvatskoj kao ulagač, a posebno ne u Hrvatskom fondu za privatizaciju, koji me, za razliku od Ministarstva gospodarstva, nije ozbiljno shvaćao. Priznajem da mi nisu poznata hrvatska pravila igre, iako mi je bilo jasno da će biti mnogo podmetanja, jer se radi o velikome poslu. S druge strane, hrvatska Vlada nema iskustva s privatizacijom i u Hrvatskoj moraju znati da se o tome može malo više naučiti od susjeda, poput Mađarske koja je provela bržu privatizaciju, iako je jasno da o takvim pitanjima nije lako donijeti pametne odluke i da žurba ponekad može štetiti.
— Kakvo je Vaše mišljenje o tome hoće li uspjeti privatizacija Adriachema? Postoji li osim dobrih želja i realna mogućnost?

Muči me što nam vrijeme nezaustavljivo istječe. Spreman sam napraviti svoj dio posla i molim Boga da Vlada RH ne požuri sa stečajem Adriachema. Drago mi je što je stečaj odgođen i pokušat ću sve što mogu da iskoristim tu šansu. Još je mnogo posla prije zauzimanja startne pozicije za spašavanje Adriachema, a da ne spominjem ostale probleme nakon potpisivanja ugovora. Ne smeta mi što ima puno posla, već mi je žao što je nepotrebno izgubljena godina i pol dana, a da se ništa s privatizacijom nije konkretno napravilo prije moje prezentacije u Ministarstvu gospodarstva.
— Zašto ste se kao znanstvenik uopće morali uključiti u gospodarstvo? Znam da često odlazite na predavanja u SAD gdje ste cijenjeni kao doktor fizikalne kemije.
Rodom sam iz Prapatnice i u Jugovinilu sam radio mjesec dana. Potom sam emigrirao. Živio sam u Americi, studirao u New Yorku, a magistrirao sam i doktorirao na Sveučilištu u Münchenu. Uspio sam u svemu što sam planirao. Imao sam drugi najbrže ostvareni doktorat na Sveučilištu u Münchenu 1977. godine, jer mi je za njega trebalo oko 15 mjeseci. Nakon četverogodišnje specijalizacije u Münchenu i Berlinu, radio sam pola godine na Sveučilištu u Kopenhagenu, a kako se nije otvorilo akademsko radno mjesto koje bi odgovaralo mojoj struci, jer bih rado ostao u znanosti, počeo sam raditi s plastičnim masama u Švicarskoj.
Imao sam sreću da sam uvijek bio slobodan, čak sam se i u komunizmu osjećao slobodnim. Kad sam ušao u industriju, zarađivao sam dobro i došao do inicijalnog kapitala, pa sada sam radim isti posao koji sam prije radio za druge. Pronašao sam jednu tvornicu koja se bavi kemijskom industrijom u bivšoj Istočnoj Njemačkoj u Eilenburgu. Pitao sam se zašto ja koji sam radio za druge ne bih pokušao sam. Kupio sam dio tvornice i osnovao svoju tvrtku koja u proizvodnji zapošljava 29 radnika, a ima godišnji promet oko devet milijuna maraka.

Broji se novac

— Koliki su proizvodni kapaciteti Vaše tvrtke? Koliko tona plastičnih masa proizvodite godišnje?
Tone nisam brojio, ja brojim novac. U tvrtku sam dosta uložio, naročito u posljednje vrijeme, tako da smo u stanju s novim investicijama ostvarivati trostruki promet.
— Kako teče integracija nekadašnje Istočne Njemačke? U medijima se govori o milijunskim ulaganjima. Koliko su ona vidljiva u gospodarstvu?
Iako je u Istočnu Njemačku uloženo mnogo novca, integracija ni danas, deset godina od ujedinjenja, ne ide dobro. Kad se prolazi kroz zemlju, ne vidi se koliki je uspjeh postignut. U razgovoru s ljudima čuju se različite kritike, jer nitko nije imao iskustva potrebna da se jedno socijalističko gospodarstvo dovede u privatne ruke. Gospodarstvo Istočne Njemačke nije bilo uništeno, već drukčije strukturirano od onoga u Zapadnoj Njemačkoj. Istočna je Njemačka mnogo proizvodila, ali nije bila spremna za zapadna tržišta, a istočna je izgubila. Rezultati se postižu, ali Vlada mora napraviti bolji okvir za gospodarstvo na makroekonomskom planu, te bolje programe za mikroekonomiju, a uz to treba malo više paziti na konkurenciju. Ima još mnogo problema koje će trebati riješiti dok istočna Njemačka ne postane integralni dio ujedinjene Njemačke, pri čemu se kao problem nameće skupoća njemačke države.

Voditelj informatike: Goran Bašić
Internet podrška: NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2000.11.28.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)