SLOBODNA DALMACIJA [naslovnica]

[ novosti ]
[ svijet ]
[ sport ]
[ kultura ]
[ kronika92 ]
[ magazin ]
[ split ]
[ zadar ]
[ dubrovnik ]
[ sibenik ]
[ herceg-bosna ]
[ prilozi ]
[ vodic ]
[ kolumne ]
( osmrtnice )
[ impresum ]
   
[ mali oglasi ]
[ kontakt ]
[ linkovi ]
[ arhiv ]
       

 

PRILOZI

NEDJELJA 5. studenoga 2000.



TJEDAN

TUĐMAN I MASONSTVO: IVAN MUŽIĆ,
POZNATI HRVATSKI POVJESNIČAR I ISTRAŽIVAČ SLOBODNOG ZIDARSTVA, ANALIZIRA UTJECAJ
I INFILTRACIJU MASONSKOG LOBIJA U HDZ
I SAM VRH TUĐMANOVE VLASTI

TUĐMAN DUGO
NIJE ZNAO DA JE POTPUNO OKRUŽEN MASONIMA!

Tuđman nije uspio prekinuti polustoljetni kontinuitet vladavine eksponenata komunističkih i masonskih struktura nad Hrvatskom. On je htio ostvariti samostalnu Hrvatsku utemeljenu na kršćanskim etičkim zasadama, kojoj će se priključiti Hrvati iz zapadne Hercegovine i dijela Bosne. Masonski graditelji "novoga svjetskoga poretka", motivirani antiteističkim svjetonazorom i stvaranjem svijeta bez granica, doživjeli su Tuđmana kao sablast prošlosti čije se obnavljanje po potrebi mora i nasiljem onemogućiti

[ stranica priloga ]

PRILOG TJEDAN
PRILOZI AUTO-MOTO
   
I poslije našega razgovora Franjo Tuđman nije bio informiran od onih koji su, po službi koju su obavljali, znali tko su masoni u stranci na vlasti i u oporbi. Da je on to veoma želio doznati dokazuje i podatak da je 1998. u povodu Papina posjeta Splitu zapitao župana Branimira Lukšića je li mu poznato da li je Vlatko Pavletić mason

Dr. Franjo Tuđman, gospođa Zdravka Bušić i Ivan Mužić u Predsjedničkim dvorima 1997. godine Hrvatsku su kao državu obnovili – protiv volje masonske velevlasti, koja gospodari Zapadom – u prvomu redu, oni koji su za nju ginuli i to najčešće s krunicom oko vrata, a za njezino se međunarodno priznanje može zahvaliti najprije papi Ivanu Pavlu II. Međutim, na početku samostalnosti hrvatski su državotvorni elementi ostali u manjini (i to uglavnom na nekim položajima u vojsci i policiji). U toj trećoj hrvatskoj državi od njezina su početka prevladali, u nerazmjerno veliku broju pripadnici lijevih struktura posebno iz redova bivših komunista. Ćiro Grubišić je, kao očevidac nastajanja takve stvarnosti, to ovako opisao:
"…Tuđman je svoj program, u obliku Nacrta programske deklaracije HDZ-a, definirao još u veljači 1989… Skupio je nas nekolicinu (u međuvremenu je na mjesto tajnika Inicijativnog odbora HDZ-a postavio Ivana Bobetka), i mi smo iduća tri mjeseca zapeli i radili kao crnci!… Tuđmanova obitelj i nas trojica članova Inicijativnog odbora HDZ-a: Milan Kovač, Ivan Bobetko i ja… Osim obitelji i nas trojice iz Inicijativnog odbora, povremeno se još angažirao Perica Jurić i nitko više!… Glavna osovina bili smo, sve do osnivačke skupštine, nas trojica-četvorica i Tuđmanova familija. Doduše, i Miroslav Kutle. On je sve to financirao… Doprinos svih ostalih bio je neusporedivo manji. Neven Jurica, Ivan Tolj i Zdravko Gavran ipak su bili samo 'pjesničke duše', Manolić se priključio tek nekoliko dana uoči osnivačke skupštine, a ni Šeksa nismo suviše često viđali. Dolazio je tek povremeno. Tek kad je proradila baraka u Savskoj, počeli su dolaziti Vekić, Degoricija i mnogi drugi… Ona druga strana, s Veselicama na čelu, smatrala je da predsjednik HDZ-a može biti jedino Marko Veselica… Ali ipak smo nas trojica – Kovač, Kutle i ja – bili malo više povezani s emigracijom pa smo na sve te stvari gledali malo objektivnije. Znali smo koliki ugled Marko Veselica uživa u dijaspori (sa svojih je 11 robijaških godina za emigraciju bio pravi svetac) i da će njegovo 'ispadanje iz igre' tamo vrlo nepovoljno odjeknuti. Ali isto smo tako bili svjesni da Tuđman radi ozbiljan posao, dok se u Veseličinoj grupi sve svodi na… pričanje bez rezultata… Ali nisam mogao (ili, eto, vrlo teško) progutati rad u tom zajedničkom projektu s Manolićem i njemu sličnima. Takvih ljudi kao što su Manolić ili Boljkovac u Veseličinoj skupini nije bilo. I tu sam se, možda donekle lomio. U to vrijeme nije se moglo biti dobar s emigracijom, a ne biti s Markom Veselicom…Vidite, kad je izbio taj nesretni raskol, Tuđman me zadužio da dam sve od sebe u pronalaženju kompromisa i pomirenja s Veseličinom grupom. Ali kako do toga nije došlo, Tuđman je bio primoran nevoljko prihvatiti pruženu ruku Jože Manolića, kojemu je bio cilj dočepati se samog vrha HDZ-a, pri čemu je bio uspješan i dovodio u HDZ svoje istomišljenike Boljkovca, Degoriciju, Hlada, zetove i mnoge druge ateističko-jugosocijalističke pristaše, upisivao ih u HDZ i vješto postavljao na visoka mjesta u stranci. Po istom receptu instalirao je svoje ljude gotovo u svim područjima i na svim razinama stranačkih i državnih vlasti. Po HDZ općenito je bilo kobno to što je Manolićeva (i Mesićeva) grupacija u stranci tada, 1989. i 1990., smatrala kako je hrvatsko pitanje konačno riješeno (i to pozitivno) Ustavom SFRJ i SRH iz 1974. pa su obojica preferirali takve ljude koji su imali dulji staž u SK, koji su svojedobno bili odani jugosocijalistički birokrati, koji su mrzili Hercegovce i nisu htjeli čuti za Hrvate i hrvatsko pitanje u BiH, koji su u hrvatskoj emigraciji vidjeli samo neprijatelje, koji nisu nikada željeli čuti za Bleiburg i križne hrvatske putove, kojima je strana sveopća pomirba Hrvata i hrvatstva. Ti, Manolićevi HDZ-ovci, nikada i nigdje nisu mogli predstavljati više od 10 posto Hrvata, ali su zato zauzeli u ime HDZ-a više od 90 posto državnih funkcija."
(Globus broj 444 od 11. lipnja 1999., str. 84-85, 87. Sam Manolić ističe da je "uz predsjednika Tuđmana, bio jedan od ključnih ljudi koji su sudjelovali u kreiranju politike koja je rezultirala osamostaljenjem i obranom Hrvatske". (Slobodna Dalmacija broj od 28. prosinca 1999., str. 6)

Iz Tuđmanova djela "Bespuća" očito je da mu je i poslije 1984. masonska problematika ostala nepoznanica. Tuđmana je nakon dolaska na vlast netko iz njegove neposredne blizine upozorio da je u tisku objavljen izvorni podatak (koji sam i ja iskoristio u svojoj knjizi "Masonstvo u Hrvata") da je ministar gospodarstva Nenad Porges jedan od osnivača masonstva u Hrvatskoj. Tuđman me je u vezi s tom problematikom pozvao ujesen 1997. na razgovor u Predsjedničke dvore. On se u tom nekonvencionalnom razgovoru, koji je trajao oko jedan i pol sat, pokazao kao veoma tolerantan sugovornik. Ubrzo nakon zajedničkoga kurtoaznoga prisjećanja na naše duge večernje razgovore za njegova boravka u mojoj kući u Splitu 1971., glavna tema razgovora postalo je masonstvo. Iz pričanja o toj problematici doznao sam da on ni od svojih najbližih nije informiran o tome tko su sve članovi masonskih loža u Hrvatskoj

Josip Manolić je neosporno pridonio ostvarenju hrvatske državnosti, ali je on dalju izgradnju te države zamišljao prema zapadnim standardima, a to znači da se nije slagao s bitnim Tuđmanovim političkim odredištima. Tuđman je, osjećajući u državi suprotstavljenost dviju političkih tendencija, zaključio da su "strani scenaristi… došli do zaključka", da treba ići "na raskol HDZ-a".
(Stenogram posljednjeg razgovora Tuđmana i Mesića. Nacional broj 246 od 2. kolovoza 2000., str. 5. Nacionalov komentar ovoga Stenograma zaključuje da su "Stipe Mesić i Josip Manolić pokušali izvesti puč u vladajućoj stranci, a kada u tome nisu uspjeli osnovali su opozicijsku stranku - Hrvatske nezavisne demokrate".,Ibid., str. 2.)
Franjo Tuđman i zbog okupiranosti mnogobrojnim brigama nije imao veći utjecaj na izbor mnogih kadrova vlasti pa se tako dogodilo da se (prema nekim analitičarima) u Ministarstvu vanjskih poslova, odnosno u diplomatskoj službi, zaposlilo samo oko 20 % državotvornih Hrvata. Praktični katolici nisu primani u hrvatsku diplomaciju ni kao niži službenici.
Ubrzo nakon nastanka države prepoznatljivi pojedinci (bez Tuđmanova znanja) poduprli su na inzistiranje Zapada uvoz sekti u Hrvatsku (na primjer mormona) premda su mogli biti svjesni da pretežni dio uvozne ideologije služi određenim inozemnim strukturama radi uništavanja hrvatskoga duhovnog identiteta. Istodobno su strani plaćenici, na određenim položajima u Hrvatskoj (a koji su bili i dobri poznavatelji zapadnih putova droge!) naređivali SZUP-u da uhodi pravovjerne katoličke svećenike posebno po sveučilišnim gradovima.
Nekršćanski i protukršćanski elementi, koji su od početka zavladali HDZ-om od stranačkoga vrha do temeljnih ogranaka, pripremili su i to pod kršćanskim prividom, kasniji gospodarski, a time posljedično, i politički slom Hrvatske.
Nekadašnji komunisti, posebno oni iz UDBE i KOS-a, prihvatili su kao prirodne saveznike u zauzimanju i podjeli vlasti, masone iz inozemstva i masonske kandidate iz zemlje. Infiltracija masona u novu vlast, odnosno u samu vladajuću Hrvatsku demokratsku zajednicu, bila je ozbiljna zbog toga što je masonstvo nadnacionalna i strogo hijerarhijska tajna organizacija u kojoj su i masoni u Hrvatskoj, bez obzira na svoja osobna uvjerenja, prisiljeni slijediti političke direktive inozemnih masonskih centara. Vatikanska je diplomacija raspolagala vjerodostojnim saznanjima o zakulisnoj politici masonskih čimbenika na Zapadu. Ivan Fuček (profesor moralne teologije na Papinskomu sveučilištu Gregoriani u Rimu) o tome navodi ovo:
Nešto kasnije za Vjesnik,… u proljeće 1993., msgr. Milan Simčić, podtajnik Kongregacije za kler pri Sv. Stolici, iznio je vrlo značajne informacije o zakulisnim igrama masona upravo preko socijalista. Te su igre bile poznate kako Sv. Stolici i Predsjedniku BK Europe praškom kard. Miroslavu Vlku, tako i nekim tada uvaženim političarima kao Flaminiju Piccoli itd. Stav je bio vrlo detaljno određen na famoznoj sjednici socijalista Europe u Beču (9.srpnja 1991.), taman pred agresiju protiv Hrvatske. Nekoliko dana prije (1. srpnja) talijanski ministar vanjskih poslova De Michelis imenovan je šefom ministara vanjskih poslova Europe. Poznat je neprijateljski stav tog političara prema Hrvatskoj. Bio je u službi masonerije. Naime, u ožujku iste 1991. glavni akteri europske masonerije održaše sjednicu o pitanju kakav će stav zauzeti prema zemljama koje su izašle iz socijalizma. …Raspravljalo se dugo o alternativi: da li strateški raditi preko demokršćanske internacionale ili naprotiv, strategiju usmjeriti preko socijalističke internacionale. Složili su se: ne možemo ići s demokršćanima jer je njihova vizija nespojiva s budućom Europom koju treba izraditi. Radilo se užurbano. Uslijedio je sastanak s internacionalom socijalista već u travnju 1991. Dogovorili su se o izradbi političke strategije za europske zemlje izašle iz komunizma. Tako je spomenuti sastanak paneuropskih socijalista u Beču, od 9. srpnja iste godine bio po masonima odlično spremljen. Glavni referat je držao ministar vanjskih poslova tadašnje, još nepodijeljene, Čehoslovačke. On je bio instrument. Predložio je strategiju socijalista u sljedećim načinima: 1) Socijalisti kao takvi u tim zemljama nemaju široke mase za sebe nego su još uvijek jaki komunisti, koji su trenutno u pozadini. Njih na svaki način treba reciklirati. Ta latinsko-grčka riječ znači: treba ih ponovno upotrijebiti, slično upotrebi otpadaka u proizvodnom procesu. Drugim riječima, treba ih prerušiti u socijaliste: neće im biti strano izvikivati parole kao demokracija, sloboda… 2) Na svaki način treba spriječiti rast demokršćanskih snaga, bilo kakvo osnivanje i svako daljnje afirmiranje (spominjem da se nakon toga dogodio raspad demokršćana u Italiji, dok komunisti ostaju na istim pozicijama, pod novim šiframa). 3) Pad komunizma 1989. nema se nipošto pripisati Crkvi, napose ne Ivanu Pavlu II. – Papi Poljaku, nego isključivo laičkim disidentskim krugovima. 4) Zemlje izašle iz komunizma nalaze se u golemoj ekonomskoj krizi i treba im novca. Nisu ni u kakvoj mogućnosti izvoza. A što se tiče uvoza i pomoći imaju se srediti tako da im zapadne civilizirane zemlje prebace zagađujuću industriju. 5) Što se tiče multinacionalnih država (Sovjetske Unije, Čehoslovačke, Jugoslavije), nakon žestoke debate, složili su se u načelu: tim državama ni na koji način ne smijemo dopustiti da se raspadnu. Te zemlje, po unionističkom principu, moraju ostati multinacionalne, jer da je tako lakše osvajati vlast i njima upravljati negoli ako se raspadnu. Nema sumnje, ovo je načelo najopasnije i ono je upravljalo agresijom na Hrvatsku. Tu je odgovor zašto je Hrvatska bila i jest trn u oku međunarodnih masonskih krugova, zašto se i sada sve poduzima da se Hrvatsku vrati u nekakve federacije, …"
(I. Fuček, Katolički sud o masoneriji ostaje bezuvjetno negativan, Mi, XXI/1997., 5, 6-7., broj za svibanj 1997. Usp.i: I. Mužić, Masonstvo u Hrvata. V. izdanje, Verbum, Split 1997., str. 25.-27., 37.-38. O napadu masona De Michelisa na Ivana Pavla II. zbog priznanja Hrvatske vidi: Hrvatska je žrtva masonske zavjere u knjizi Srećko Badurina, Sugovornik vremena, Šibenik, 1997., str. 65.-67.)

Nekršćanski i protukršćanski elementi, koji su od početka zavladali HDZ-om, od stranačkoga vrha do temeljnih ogranaka, pripremili su, i to pod kršćanskim prividom, kasniji gospodarski, a time posljedično i politički slom Hrvatske - Nekadašnji komunisti, posebno oni iz Udbe i KOS-a, prihvatili su kao prirodne saveznike u zauzimanju i podjeli vlasti masone iz inozemstva i masonske kandidate iz zemlje. Riječ je o ozbiljnoj infiltraciji masona u novu vlast, odnosno u sam vladajući HDZ

Stvaranje hrvatske države dočekalo je u životu nekoliko starojugoslavenskih masona. Dakako da je bilo i Hrvata (nekih intelektualaca i novinara), koji su postali članovi masonskih loža u inozemstvu. Inače više Hrvata, koji su živjeli u emigraciji (posebno poslovni ljudi, neki znanstvenici i profesori) djelovali su kao masoni.
Znakovito je da je formalna obnova masonstva u Hrvatskoj najprije započela u Beogradu i to u okviru Nenezićeve Velike lože "Jugoslavija" koja je započela sa stvarnim djelovanjem u lipnju 1990. (Zoran D. Nenezić, Masoni u Jugoslaviji 1764 -1999. Vlastito izdanje, sv. II, Beograd, 1999., str. 74, 91.)
Nenezić je u jednom intervjuu za beogradski Dnevni telegraf izjavio sljedeće: "Iz Hrvatske su naši članovi bili, primjerice, odvjetnik Silvije Degen i liječnik Asim Kurjak,…pa i hrvatski premijer Zlatko Mateša." (Taj je razgovor prenio zagrebački Imperijal, u broju od 9. svibnja 2000., str. 41.) Nenezić je također otkrio i da su šestorica masona Srba u Hrvatskoj i Sloveniji "naši članovi".
Masoni su se u Hrvatskoj, poslije raspada Jugoslavije posebno aktivirali u Austriji. Branimir Horvat (koji je trebao biti prvi Veliki majstor Velike lože Hrvatske) u razgovoru za Vjesnik, dne 13. lipnja 1992. ističe da u Zagrebu ima dvadesetak masona i da zagrebački masoni rade u ložama u Klagenfurtu, Grazu i Beču.
(Taj je razgovor prenesen na Internet u veljači 1999., /http:/www.vlh-glc. org).
Odmah nakon proglašenja države neki masoni Hrvati (posebno iz Amerike, Francuske i Švicarske) požurili su u Hrvatsku i medijski se eksponirali obrazlažući svoje masonske ideje. Ostao je neuspješan pokušaj Branka Alojzija Presičeka (od 1968. član američke lože Misson) da u Zagrebu osnuje prvu hrvatsku masonsku ložu, koja bi se zvala Libertas i da pridobije za svoje ideje prvake hrvatske oporbe. Na pitanje novinara ima li među hrvatskim političarima masona Presiček je odgovorio: "Ima, ali vam njihova imena ne bih rekao i da ih sve poznajem. Da zadovoljite znatiželju, kažimo da je jedan od brojnih kandidata za predsjednika republike na prošlim izborima u Hrvatskoj mason, ali je član jedne lože u Austriji."
(Magazin (Zagreb), broj 1., za travanj 1994., str. 20.-24. Pesičeku su za rat u bivšoj Jugoslaviji krivci bili podjednako Srbi i Hrvati. Usp.: I. Mužić, Masonstvo..., ibid., str. 48.- 49.)
Strast da postane predsjednik Hrvata na način da Tuđman da ostavku, opsjela je i jednoga američkog masona (publicista po profesiji), čiji su roditelji bili podrijetlom iz Hrvatske.
Inicijativu za formiranje masonstva u Hrvatskoj pokrenuo je 1991. austrijski mason Čedo Kirchner u ime Velike lože Austrije, a u dogovoru s nekolicinom hrvatskih i slovenskih masona. U Beču je 21. ožujka 1992. formirana Deputacijska loža Illyria, u koju je primljeno 13 masona iz Hrvatske i 5 iz Slovenije. Rješenjem Ministarstva uprave Republike Hrvatske odobren je 21. rujna 1994. upis Velike lože starih i prihvaćenih slobodnih zidara Hrvatske u Registar udruženja građana.
(Svi podaci donijeti su prema informacijama VL Hrvatske na Internetu, ibid. Očito je autor tih podataka Branko Šömen, Slovenac, rođen u Mariboru, 1936., po zanimanju književnik, publicist i filmski scenarist, koji od 1985. godine živi u Zagrebu. Zoran Nenezić odao je Šömenu ovo priznanje: "U unutarložinskim aktivnostima u Austriji u to vreme kao promoter političkih osuda za rat na prostoru tadašnje Jugoslavije, naravno na račun Srbije i Beograda (pri čemu nije zaobiđena ni uobičajena floskula o ’Velikoj Srbiji’, ali i potreba najšire autonomije Šiptara na Kosovu), najčešće se javljao zagrebački slovenac i književnik Branko Šömen, član Velike Lože Jugoslavije do aprila 1991. godine, kada je isključen iz članstva". (Nenezić, ibid., str. 102) Iz Šömenove knjige o hrvatskom masonstvu (Soba izgubljenih koraka) objavljen je u ljetu 1999. feljton u tjedniku Hrvatski obzor, u brojevima od 28. kolovoza, 4. rujna, 11. rujna i 18. rujna.
U Zapisniku "sa sjednice Osnivačke skupštine Velike lože starih i prihvaćenih slobodnih zidara Hrvatske, održane dana 14. lipnja 1995. godine u Zagrebu, u Vidoševićevoj ulici broj 9." u 19 sati navedeno je i ovo: "Na tom skupu bilo je nazočno deset utemeljitelja Velike lože starih i prihvaćenih slobodnih zidara Hrvatske. To su: Branimir Horvat (rođen 30. svibnja 1929. u Zagrebu); Zvonimir Tomić (rođen 18. svibnja 1942. u Zagrebu); Nenad Porges (rođen 22. prosinca 1946. u Zagrebu); Slobodan Kuvalja (rođen 30. rujna 1952. u Srpcu, BiH); Radovan Horvat (rođen 5. listopada 1930. u Zagrebu); Nikola Wirth (rođen 25. studenog 1945. u Zagrebu); Dragutin Dumančić (rođen 9. studenog 1945. na Kupresu, BiH); Hrvoje Raguž (rođen 25. lipnja 1958. u Dubrovniku); Zlatko Bourek (rođen 4. rujna 1929. u Požegi); Zvonimir Žepić (rođen 9. lipnja 1935. u Zagrebu)."
(D. Partl, Hrvati u vražjem trokutu. Nedjeljna Dalmacija, broj od 28. listopada 1994., str. 16.,17.)
Masoni su po svom običaju djelovali u tajnosti i na način da njihovi neistomišljenici o njima ne raspravljaju, a posebno da ne pišu. U ovom smislu nije emitiran i intervju sa mnom koji je Augustin Bašić zimi 1991. g. naručio za HTV u Zagrebu. Informiran sam iz Zagreba 27. svibnja 1993. da se u osječkome listu Magazin (Glasa Slavonije) odustalo od objavljivanja feljtona prema mojoj knjizi Masoni u Hrvatskoj. Tiskan je samo jedan veliki izvod iz knjige pod naslovom Osječki masoni u tajnim dokumentima Udbe i to s ovim uvodnim rečenicama: "U modernoj historiografiji nema ni riječi o ulogama masona u stvaranju prve i druge Jugoslavije. U pozadini hrvatsko-srpskih sukoba nedvojbeno stoji srpsko masonstvo potpomognuto od međunarodnog masonstva." Neki Frane Cetinić iz "jugoslavenske" redakcije francuskog radija u Parizu zamjerio je preko toga radija Slobodnoj Dalmaciji što je objavila izvode iz knjige Masoni u Hrvatskoj (Dokumenti iz tajnih arhiva Udbe).
U rujnu 1996. konačno je završen rad na stvaranju masonstva u Hrvatskoj.
Ujesen 1997. godine - Franjo Tuđman i Ivan Mužić u razgovoru(O tome je Globus informiran da javnost izvijesti ovako: "Prošle subote, 21. rujna, priređeno je u Zagrebu značajno slobodnozidarsko slavlje. Tada je, naime, Velika loža Hrvatske međunarodno priznata te je postala ravnopravna velikim ložama u drugim europskim zemljama. Veliki meštar Velike lože Hrvatske, kojoj je sjedište u Zagrebu, postao je Radovan Horvat brat nedavno preminuloga Branimira Horvata, dosadašnjeg meštra i jednoga od utemeljitelja lože." (Globus, broj od 27. rujna 1996., str. 4).
Velika loža Austrije "unijela je svjetlo" u Hrvatskoj u tri novoustanovljene hrvatske lože: Hrvatska vila, Grof Ivan Drašković i Tri svjetla, dne 14. rujna 1996.
(B. Šömen, Slobodno zidarstvo, Hrvatski leksikon, sv. II., Naklada Leksikon, Zagreb, 1997., str. 437.) Dana 8. studenoga 1997. na molbu spomenute tri lože u Hrvatskoj Veliki majstor VL Austrije "unosi svjetlo" u Veliku ložu Hrvatske.
(Usp. informacije na Internetu, ibid.)
U Temeljnim načelima Konstitucije Velike lože Hrvatske, u članku III., navodi se: "Slobodno zidarstvo isključuje priklanjanje Saveza bilo kojoj strani u političkim i religioznim pitanjima." Očito da ta standardna masonska stilizacija ne isključuje vjerski indiferentizam i sinkretizam. U članku IV. istih Temeljnih načela stoji i ovo: "Slobodni zidar ne smije onoga tko nije slobodni zidar upoznati (s) Ritualima, znakovima i običajima koji služe međusobnom prepoznavanju, ne smije otkriti članove ili kandidate za slobodnog zidara i uopće sve unutarnje stvari loža ili Velike lože. Povijest, temeljna načela i svrha slobodnog zidarstva nisu tajna."
(Ibid.)
Ta, također uobičajena slobodnozidarska stilizacija izaziva staro pitanje: zašto tolika tajnost masonstva, ako njegovi ciljevi nisu politički i okultni.
Branimir Horvat (umro 11. rujna 1996.) u intervjuu za Vjesnik izjavio je sljedeće: "Uzgred, od strane hrvatske države prema nama ne postoje predrasude. To nam je vrlo važno. Velik broj skeptika promijenit će stav kad uoče ovakav odnos države prema nama."
(Ibid.)
Tako se i dogodilo, pa je broj masona u Hrvatskoj u razdoblju od 1992. do 1996. dostigao njih 70, a ubrzo je prešao stotinu.
(Ibid.)
Tome su mnogo pridonijeli i neki "katolički svećenici", koji su - u posljednjem desetljeću XX. stoljeća - postali poznati ne po svetosti nego kao najveći propagatori masonskih ideja među Hrvatima.
U Hrvatskoj je u svibnju i lipnju 1997. kružio letak "Hrvatskih domoljuba", u kojemu je donesen popis "vodećih masona" u Republici Hrvatskoj.
(Neke od osoba koje su spomenute kao masoni to su u javnosti demantirale. Tako je Janko Vranyczany-Dobrinović (tada veleposlanik i šef Misije pri Europskoj zajednici) u pismu iz Bruxellesa dne 10. lipnja 1997. naveo da je kao i njegov pokojni otac "zaista daleko od bilo kakvog udjela u masonskim ložama". (Imperijal broj od 13. lipnja 1997., str. 13). Inače J. Vranyczany-Dobrinović je u jednom razgovoru s Tuđmanom (prema vlastitom navodu) izjavio da je s "vremenom... prilagođavajući se neumitnim političkim procesima, postao europejac, demokrat, zagovornik multinacionalnih i multikulturalnih društava." (Nacional broj od 15. prosinca 1999., str. 13). Zanimljivo je da se određeni pojedinci kao Hrvoje Šarinić i Mate Granić nisu u javnosti izjasnili o sadržaju toga letka. Ako su navodi u tom letku i djelomično točni, onda je među masonima u Hrvatskoj relativno mnogo nehrvata, a najmanje je osoba podrijetlom iz Hercegovine.)
U tijeku vremena su masoni i njihovi kandidati za bratstvo polagano zauzimali važne položaje u politici, gospodarstvu i kulturi. Mediji u njihovoj službi su samo njih i to štoviše i one među njima, koji su očiti mediokriteti, započeli slaviti kao "velike" političare, gospodarstvenike i znanstvenike. U tisku je već u ljeto 1996. objavljeno prvo upozorenje iz hadezeovske baze da pozicije oko predsjednika Tuđmana zauzima masonski lobi.
("Riječ je, naime, o masonskom lobbyju vrlo bliskom predsjedniku Tuđmanu i njegovim najbližim suradnicima". Nikša Sentić - tada prvak dubrovačkog HDZ-a u intervjuu za Nacional, broj od 26. srpnja 1996., str. 5).
Marko Veselica je ujesen 1999. javno iznio mišljenje da se i "u šestorki… obnavljaju jugokomunističke i masonske snage..."
(Veselica u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju, broj od 17. studenoga 1999., str. 7.)
Paralelno s osnivanjem masonskih loža utemeljivali su se u Hrvatskoj i različiti klubovi, koji su uz deklariranu filantropiju i međusobnu pomoć u karijeri postali prikladni i kao regrutni centri kandidata za masonske lože.
Sam je Tuđman ušao u politiku a da o masonskomu čimbeniku (upravo kao svojedobno i Stjepan Radić) nije imao potrebnih historiografskih saznanja. Lav Znidarčić prenio mi je 1984. Tuđmanovo mišljenje o mojoj knjizi Masonstvo u Hrvata na ovaj način: "On se ne slaže s tvojim zaključcima u pogledu odlučnih događaja iza kojih da bi stajali slob. zidari. Posebno ne 1914., 1918. i 27. III. 1941. On ne poriče i ulogu masona u tim događajima, ali smatra da su ipak glavni inicijatori bili drugi (na primjer 27. III. 41. – Englezi i Amerikanci) dok su masoni na svoj način pomogli stvari. Ne znam da li je on dobro razumio tvoje zaključke, ali su ovo njegove primjedbe."
(Citat iz pisma Lava Znidarčića koji mi je uputio iz Zagreba dne 7. ožujka 1984.)
Iz Tuđmanova djela Bespuća očito je da mu je i poslije 1984. masonska problematika ostala nepoznanica. Tuđmana je nakon dolaska na vlast netko iz njegove neposredne blizine upozorio da je u tisku objavljen izvorni podatak (koji sam i ja iskoristio u svojoj knjizi Masonstvo u Hrvata) da je ministar gospodarstva Nenad Porges jedan od osnivača masonstva u Hrvatskoj. Tuđman me je u vezi s tom problematikom pozvao ujesen 1997. na razgovor u Predsjedničke dvore. On se u tom nekonvencionalnom razgovoru, koji je trajao oko jedan i pol sat, pokazao kao veoma tolerantan sugovornik. Ubrzo nakon zajedničkoga kurtoaznoga prisjećanja na naše duge večernje razgovore za njegova boravka u mojoj kući u Splitu 1971., glavna tema razgovora postalo je masonstvo. Iz pričanja o toj problematici saznao sam da on ni od svojih najbližih nije informiran o tome tko su sve članovi masonskih loža u Hrvatskoj. Tuđman se posebno zanimao i za smisao masonstva. Naveo sam mu da sam u dobrim odnosima s nekim visokopozicioniranim inozemnim masonima i upozorio sam ga da se i među njima nađe pokoji uvjereni hrvatski nacionalist, kakav je, na primjer, industrijalac u Brazilu i hrvatski domobranski časnik u Bosni tijekom II. svjetskog rata dr. Eugen Laxa (ugledni član distrikta u Brazilu engleske Velike lože u Londonu). Istaknuo sam da je, prema mome mišljenju, temeljni motiv angažiranosti najvećeg dijela masona (uostalom kao i u pripadnika drugih struktura) karijerizam, a samo u rijetkih pojedinaca i okultizam. Zato sam mu spomenuo primjer svoga prijatelja, istaknutoga talijanskog masona 33. stupnja i sveučilišnog profesora u Rimu dr. Lea Magnina, koji se bavio i parapsihologijom. Predložio sam Tuđmanu da ga upoznam s jednim poznatim masonom najvišega stupnja (nehrvat M.B.), koji tvrdi da može po volji stvarati paranormalne fenomene. Tuđmana je posebno zanimalo stajalište Katoličke crkve prema masonskom fenomenu i u vezi s tim sam mu predao službeno tumačenje Crkve, prema kojemu je svaki katolik pristupom u ložu ekskomuniciran na način da se ne može kada umre ni sprovoditi po kršćanskom obredu. U razgovoru sam stekao dojam da je Tuđman postao zabrinut da su prozapadno nadahnuti pojedinci u HDZ-u masoni ili masonski kandidati, koji zajedno s masonima iz oporbenih stranaka, zasjedaju u istim ložama, u kojima primaju iste nadstranačke direktive.
I poslije toga našega razgovora Franjo Tuđman nije bio informiran od onih koji su po službi koju su obavljali znali tko su masoni u stranci na vlasti i u oporbi. Da je on to veoma želio doznati dokazuje i podatak da je 1998. u povodu Papina posjeta Splitu zapitao župana Branimira Lukšića je li mu poznato da li je Vlatko Pavletić mason. Tuđman je u to doba (osobito nakon povratka iz SAD) počeo, pred osobama od povjerenja, napadati posebno inozemno masonstvo kao neprijatelja hrvatske države. On je svoje negativno mišljenje o slobodnomu zidarstvu, u ljeto 1998. ovako stilizirao: "Ali za taj i takav soroševski svijet, soroševsko slobodno društvo, za jednostrana socijalistička shvaćanja, za masonska shvaćanja, mi smo zemlja, koja je loš primjer drugima,…"(F. Tuđman u razgovoru za list MI. Usp. Mi, godište XXII., broj 9., za rujan 1998. Prilog lista Mi, VIII/1978., 7, 16.)
Tuđman nije uspio prekinuti polustoljetni kontinuitet vladavine eksponenata komunističkih i masonskih struktura nad Hrvatskom. On je htio ostvariti samostalnu Hrvatsku utemeljenu na kršćanskim etičkim zasadama, kojoj će se priključiti Hrvati iz zapadne Hercegovine i dijela Bosne. Masonski graditelji "novoga svjetskoga poretka" motivirani antiteističkim svjetonazorom i stvaranjem svijeta bez granica, doživjeli su Tuđmana kao sablast prošlosti čije se obnavljanje po potrebi mora i nasiljem onemogućiti. Predstavnici tih snaga u Hrvatskoj (i to, dakako, iz oba spola) potjecali su velikim dijelom iz obitelji nehrvata, zatim od onih kojima je samo jedan roditelj bio Hrvat i naposljetku od potomaka jugounitarističkih i masonskih predaka. Oni se u svojoj subverziji služe novinama, radio i televizijskim emisijama.
(Zbog toga su oni Hrvati, koji se ne dopuštaju manipulirati, prestali pratiti određene informativne medije obrazlažući to potrebom očuvanja mentalnog zdravlja. Neuka masa vjeruje u režimska glasila, koja su zanimljiva i zato jer je iz izjava pojedinaca za medije moguće gotovo sa sigurnošću prepoznati tko je od njih član ili kandidat bratstva.)
…Najdostojnije priznanje neovisnoj osobnosti Franje Tuđmana odali su službenici masonskih državnih struktura na Zapadu kada mu, slijedeći volju svojih nadređenih, nisu došli na posljednji ispraćaj.
(Hrvatima u posttuđmanovskom razdoblju preostalo je samo da ne sudjeluju na izborima za sve one hrvatske stranke, koje u odnosu na Zapad, zastupaju u biti isti program.)
(Preneseno iz tjednika Hrvatsko slovo broj 283 od 22. rujna)

Voditelj informatike: Goran Bašić
Internet podrška:
NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2000.11.04.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)

[ idi na vrh stranice ]
[ idi na sljedecu stranicu ]