SLOBODNA DALMACIJA [naslovnica]

[ novosti ]
[ svijet ]
[ sport ]
[ kultura ]
[ kronika92 ]
[ magazin ]
[ split ]
[ zadar ]
[ dubrovnik ]
[ sibenik ]
[ herceg-bosna ]
[ dalmacija ]
[ tribina ]
[ prilozi ]
[ vodic ]
[ podlistak ]
[ kolumne ]
( osmrtnice )
[ impresum ]
   
[ kontakt ]
[ linkovi ]
[ arhiv ]
       

 

PODLISTAK

UTORAK 22. kolovoza 2000.



HRVATI U INOZEMSTVU
ŽRTVE DRŽAVNOG TERORA SFRJ
POSLIJE 1945. GODINE

8

ARKAN SE OTVORENO
HVALIO DA JE ĐUREKOVIĆU RASKOLIO GLAVU

"Nakon nekog vremena počelo se govoriti kako je ubojstvo Đurekovića izvela beogradska, Arkanova grupa. Arkan se čak time otvoreno hvalio. Otišao sam kod specijalnog savjetnika Čolaka i rekao: ’Stanko, ovo nije u redu.’ Čolak mi je odgovorio: ’Ne beri brige. Arkan je takav čovjek. To je poseban tip. To je grupa koja je završila i Šiptare’", navodi Ivan Lasić, tadašnji načelnik Druge uprave SSUP-a


U jutarnjim satima 13. siječnja 1980. na parkiralištu ispred svog stana u Frankfurtu, ubijen je hrvatski emigrant Nikola Miličević Beban, bliski suradnik Brune Bušića i jedan od osnivatelja Ujedinjenih Hrvata Njemačke. Iza sebe je ostavio udovicu i petero djece između četiri i 12 godina starosti.
Ime Nikole Miličevića nalazilo se na popisu šestorice Hrvata čije je izručenje Beograd 1978. godine tražio u zamjenu za četvero njemačkih terorista uhićenih u Zagrebu. Kad tu trgovina nije uspjela, Beograd se odlučio na likvidaciju. Njemačka policija je utvrdila da oružje iz kojeg je Miličević ubijen potječe iz iste radionice u Mađarskoj u kojoj je bilo pripravljeno oružje i za prijašnji pokušaj ubojstva Stipe Bilandžića.

Hici za Kostića

Stjepan Đureković — žrtva brutalnih Udbinih ubojicaGlavni razlog za ubojstvo Miličevića vjerojatno je bio onemogućavanje otkrivanja stvarne pozadine ubojstva jugoslavenskog konzula u Frankfurtu Edvina Zdovca. Prema nekim pokazateljima, Miličević je naišao na trag da je suradnik hrvatske Udbe pod pseudonimom "Oskar", kojeg su na vezi držali inspektori Drugog odjela SDS-a RSUP-a SRH Đuro Lukić i Josip Perković, organizirao ubojstvo Zdovca po nalogu Udbe, odnosno tadašnjeg Titova zamjenika Stane Dolanca, s kojim je Zdovac bio u osobnom sukobu.
Osim toga, kako je svojedobno pisala Nova Hrvatska, Udba je preko svojih suradnika saznala da Zdovac ima bliske kontakte s njemačkim vlastima.
Ujutro, oko sedam sati, 9. listopada 1981., član HRB-a Antun Kostić, rođen 26. rujna 1943. u Brodskom Varošu, po običaju je došao na parkiralište ispred zgrade u kojoj je stanovao da bi se automobilom odvezao na posao. Upravo kad je prilazio automobilu, pritrčao mu je nepoznati čovjek i u njega ispalio tri hica iz revolvera cal. 7,65 s prigušivačem, od čega su dva bila smrtonosna: jedan u glavu i drugi u prsni koš.
Kostić je izdahnuo na putu za bolnicu. Prema izjavama svjedoka, ubojica je bio nizak čovjek s crnim brčićima, s kariranom kapom na glavi i crnim puloverom. Antun Kostić je iza sebe ostavio ženu i dvije maloljetne djevojčice.
Prema izjavi višestrukog agenta Josipa Majerskog, koju je dao njemačkoj policiji nakon svog povratka u Jugoslaviju, Udba se posebice zanimala za Stanka Nižića i Antuna Kostića. O njima su ga više puta ispitivali inspektori Udbe Kazimir Rajković, Mate Prka i Max Manfreda. Majerski tvrdi da mu je na osnovi tih razgovora bilo jasno kako Udba planira Kostićevu likvidaciju.

Lista za odstrjel

U blizini Antuna Kostića Udba je imala nekoliko agenata; suradnika Centra SDB-a Tuzla pod pseudonimom "Kozara", kojeg je na vezi držao Mehmed Bajrić, te suradnike Udbine centrale u Zagrebu pod pseudonimom "Oskar" i "Boem", koje su na vezi držali Đuro Lukić i Josip Perković.
U noći 24. kolovoza 1981. ubijen je revolverskim hicima iz najneposrednije blizine, na svom radnom mjestu u züriškom hotelu Kindli, tridesetogodišnji hrvatski emigrant Stanko Nižić, član HRB-a.
Kao i u mnogim drugim slučajevima, glavni doušnik u blizini Stanka Nižića bio je agent splitske Udbe "Šimun". On je, preko Blagoja Zelića, Udbi dojavljivao stvarne i izmišljene namjere Stanka Nižića, među ostalim da planira ubojstvo Josipa Broza Tita i da nabavlja diverzantski materijal za izvođenje diverzantsko-terorističkih akcija u Jugoslaviji. Te prijave su Nižića dovele na vrh Udbine liste za odstrjel i na kraju ga stajale života.
Prema izjavama visokih dužnosnika SDS-a, koje se upravo provjeravaju, u likvidaciji Stanka Nižića sudjelovali su Vinko Sindičić i suradnik bosanske centrale SDB-a pod pseudonimom "Cuci 2".
Jedan od šefova protuemigrantskog odjela republičke Udbe u Zagrebu, Josip Perković, poslao je 23. studenoga 1979. šifriranu "Depešu br. 25" sljedećeg sadržaja u Beograd: "Saradnik ’Šime’ nas je obavijestio 22. 11. da ekstremni emigranti Kolić Mate, Kovačević Mirko, Dizdra Paško, Buljat Slavko i Špika Marinko organiziraju diverzantsku akciju na prostorije novog jugoslavenskog kluba za Dan Republike u Parizu u blizini centra Pompidu.
Diverzantsku napravu s kojom bi se izazvao požar izradili su Mate Kolić, Paško Dizdar i Špika Marinko, i naprava se trenutno nalazi u krojačkoj radionici kod Buljat Slavka. Saradnik je vidio ovu napravu, koja je istovjetna s napravom koju je ova grupa pripremila i prošle godine za izvođenje diverzantske akcije, također povodom Dana Republike kada smo ovu akciju spriječili preko saradnika ’Šime’ anonimnom dojavom francuskoj policiji...
Saradnik predlaže da bi i ovog puta mogli intervenirati na sličan način kao i 1978. ili pak da se preko naše Ambasade na određeni način daju neki podaci francuskoj policiji kako bi se ova akcija spriječila. Saradnik je u mogućnosti da nam osigura jednu ovakvu napravu jer ih je izrađeno više komada radi uvida i lakšeg suprotstavljanja ovoj vrsti diverzija.
U toku dana saradnik će kontaktirati Kolić Matu kada će vjerojatno raspolagati s više detalja oko priprema za ovu diverzantsku akciju o čemu ćemo vas odmah obavijestiti, Josip Perković."
Na osnovi te i sličnih depeša, u Beogradu je donesena odluka o likvidaciji Mate Kolića. U ponedjeljak 19. listopada 1981., u sedam sati i 25 minuta, Mate Kolić je sa svojom suprugom Brankom izišao iz stana u ulici Guichard Ucachan u Parizu. Nekoliko sekundi nakon što su ušli u automobil, odjeknula je snažna eksplozija. Branka Kolić je od pritiska eksplozije izbačena iz automobila i lakše ranjena. Mate Kolić je teže ranjen i nije uspio napustiti automobil. Izdahnuo je od rana i požara koji je zahvatio automobil.

"Akcija za diverzante"

Stane Dolanc: »Ubuduće moramo paziti kako to radimo«Policijska istraga je utvrdila da je bomba bila postavljena ispod lijeve, vozačeve strane automobila. Mate Kolić je iza sebe ostavio dvoje maloljetne djece.
U noći od subote na nedjelju, 26. na 27. 1983., ubijen je emigrant Đuro Zagajski, rodom iz Zagreba. Njegovo mrtvo tijelo, razmrskane lubanje, pronađeno je na otvorenom polju u münchenskom parku Vrt fazana. Zagajski je bio prijatelj i suradnik prethodno ubijenih Stanka Nižića i Antuna Kostića.
Mjesecima prije ubojstva Zagajskog, suradnik zagrebačke Udbe pod pseudonimom "Karlo" dostavljao je izvješća o aktivnostima hrvatskih emigranata u Njemačkoj i Švicarskoj. Glavna osoba u tim izvješćima bio je Đuro Zagajski. U izvješću od 29. srpnja 1982., "Karlo" je optužio Zagajskog da priprema diverzantske akcije protiv Jugoslavije.
Iza pseudonima "Karlo" krio se čovjek kojeg je Zagajski poznavao iz Zagreba i kojem je vjerovao, jer nije znao da je Udba "Karlu" oprostila jedno ubojstvo i poslala ga u inozemstvo na "specijalne zadatke". "Karla" su na vezi držali službenici Centra SDS-a Zagreb Milan Munjas i Mišo Deverić, a izvješća o suradnji s "Karlom" dostavljali su tadašnjem šefu Franji Vugrincu.
Stjepan Đureković je rođen 8. kolovoza 1926. u Bukovcu kod Petrovaradina. Zahvaljujući radu u INA-i i druženju s poznatim partijskim funkcionarima, npr. Petrom Flekovićem i njihovim sinovima, primjerice Mišom Brozom i Vanjom Špiljkom, Đureković je saznao mnoge pojedinosti o skrivenoj strani života jugokomunističke nomenklature. Zato je njegov odlazak u emigraciju 24. travnja 1982. uznemirio jugoslavenske političke i obavještajne krugove.
Udbi je trebalo nekoliko mjeseci da prikupi osnovne informacije o pozadini Đurekovićeva bijega i težini posljedica tog čina za jugoslavensku državu. Pala je odluka da se problemi nastali oko Đurekovićeva bijega riješe njegovom likvidacijom. Đurekovića su u petak 28. srpnja 1983., oko 17 sati, kad je navratio u tiskaru u Wohlfahrtshausenu kod Münchena, dočekala dvojica ubojica i ustrijelila ga s više hitaca u glavu i tijelo. Nakon toga su mu sjekirom raskolili glavu.
Ivan Lasić, tadašnji načelnik Druge uprave SSUP-a, u izjavi Vijeću tvrdi da su ubojstvo Stjepana Đurekovića organizirali djelatnici Druge uprave SSUP-a Stanko Čolak, Božo Spasić i Predrag Đorđević, a izvela ga je grupa Željka Ražnjatovića Arkana.
Ubojicama je, tvrdi Lasić, ulazak u tiskaru omogućio Josip Perković preko svog agenta "Boema", urednika emigrantskog glasila "Hrvatska država" u Münchenu, koji mu je dao duplikat ključa ulaznih vrata tiskare.

"Jedan manje"

Lasić: "U Beograd sam došao u travnju 1983. Nakon izvjesnog vremena, saznao sam za ubojstvo Stjepana Đurekovića. O tome me obavijestio moj kolega iz SIP-a, načelnik Druge uprave Sreten Aleksić, telefonom ovim riječima: ’Jutros ti je jedan manje, jedan je pronađen mrtav.’ Upitao sam ga o kome se radi, a on je samo odgovorio: ’INA direktor.’. To je bilo sasvim dovoljno da se zna da je Đureković ubijen.
Smatrao sam da o tome trebam odmah obavijestiti svog neposrednog šefa, podsekretara Srđana Andrejevića. Kad sam mu rekao o čemu se radi, otišli smo do sekretara Stane Dolanca da njega obavijestimo. Dolanc je odmah upitao: ’Je li sve u radu?’
Odgovorio sam da nemam pojma o čitavom slučaju, da samo znam da je pronađen mrtav i da se spominje da je posrijedi političko ubojstvo. Dolanc je ponovio: ’Je li sve u redu, što je s ekipom?’ Podsekretar mu je objasnio da ja ne znam ništa, da nisam u toku, a da Stanka Čolaka nema. Čolak je prije mene bio načelnik Druge uprave i nije u potpunosti predao dužnost, a već je bio imenovan za specijalnog savjetnika. Dolanc je dodao: ’Opet će biti problema i optužbi na naš račun. Ubuduće moramo paziti kako to radimo.’.
Dan-dva poslije bio sam u kancelariji kod podsekretara, kad je ušao Stanko Čolak i rekao: ’Sve je OK, ekipa je kompletna.’ Dodao je: ’Idem zvati Perkovića u Zagreb.’ Nakon nekog vremena počelo se pričati kako je to uradila beogradska, Arkanova grupa. Arkan se čak otvoreno hvalio da je u tome sudjelovao. Otišao sam kod Čolaka i rekao: ’Stanko, ovo nije u redu.’ Čolak mi je odgovorio: ’Ne beri brige. Arkan je takav čovjek. To je poseban tip. To je grupa koja je završila i Šiptare.’
Poslije tog slučaja sam boravio u Zagrebu i razgovarao s Perkovićem. Rekao sam mu da nisam bio u toku priprema, ali da iz svega ispada kako je sve prošlo maltene idealno. Perković je odgovorio: ’Boga mi, više nego idealno.’"

Đapić u lokvi krvi

Brat hrvatskog emigranta Ante Đapića, stric istoimenog aktualnog čelnika Hrvatske stranke prava, danima ništa nije čuo o bratu. To ga je uznemirilo i 29. lipnja 1989. pošao ga je potražiti u stan. Pozvonio je, ali nitko nije odgovoran. Raspitivao se kod njegovih prijatelja i poznanika, ali je od sviju dobivao odgovor da ga već danima nisu vidjeli. Nakon toga je zamolio kućepazitelja da otvori stan.
Kad su ušli u stan u ulici Mietshauses Karl-Jatho-Weg 10 u Nüernbergu, bili su zaprepašeni. Nasred stana ležao je u lokvi krvi Ante Đapić, izboden nožem i raskoljene glave. Jedna od rijetkih osoba u koju je Anto Đapić imao povjerenje i bez rezerve je primao u stan — bio je već spominjani suradnik zagrebačke Udbe pod pseudonimom "Karlo".
Iz materijala Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Hrvatskog državnog sabora

Šef informatike: Goran Bašić,
Internet podrška:
NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2000.08.21.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)

[ idi na vrh stranice ]
[ idi na sljedecu stranicu ]