PONEDJELJAK 31. srpnja 2000.

REPORTAŽA SA ZADARSKIH OTOKA
RAVA - CENTAR SVITA

Na Ravi, otoku maslina, limuna i naranči, na koju brod dolazi samo jednom dnevno i koja nema ni prodavaonice, smatraju da su centar svita. Da vas uvjere u točnost te tvrdnje, Ravljani će vas odvesti na trg uz Velu Ravu, onu staru koja s Crkvenoga vrha nije sišla na more i pokazati vam nacrtanu kružnicu s oznakom C(entar) S(vita)

Rava — otok maslina, limuna i naranči, dakako i borova, smokava, bajama, svega raslinja mediteranskog, s pitomim uvalicama i portima u kojima su se smjestila naselja Mala i Vela Rava.
Tako bi glasila turistička razglednica ovoga zadarskog otoka, smještenog između Iža i Dugog otoka na površini od 4,1 kilometra četvornog i dužini od pet kilometara. Ravska je priča, međutim, i ljepša i tužnija od razglednice, jer turista na njoj, koji taj otok, začudo, nisu masovnije otkrili, baš i nema.

Dolaze uglavnom nautičari i ne baš brojni ostali turisti kojima se Rava odavno podvukla pod kožu, a koji su ove godine zapanjeni spoznajom da na čitavom otoku nema čak niti prodavaonice!

Ravske legende

U plovidbenim redovima i novoj shemi brodskih veza taj je otok prošao najlošije — ostao je na jednome brodu dnevno, "Anamariji", kojom se stiže za dva sata, i dva "Jadrolinijina" trajekta tjedno, kojima do Rave treba 2,5 do tri sata, ovisno u dužini iskrcaja na Ižu. Veze s naseljima Iža i Dugog otoka, inače, traju stoljećima, pa odatle i jedno od tumačenja u čitavom tom okružju općeprihvaćene izreke o Ravi kao o centru svita. Da vas uvjere u točnost podataka, Ravljani će vas odvesti na trg u Veloj Ravi, onoj staroj koja s Crkvenog vrha nije sišla na more, i pokazati vam nacrtanu kružnicu s oznakom C(entar) S(vita). Nama su je pokazali kumovi Edo Mihovilović i Mirko Šatalić, jedan pomorac, drugi glumac, koji nisu štedjeli truda uvjeravajući nas u posebnost svog otoka.
A nisu ni trebali, jer Rava priča sama o sebi, pa i činjenicom da Mirko diže sidro iz Dubrovnika čim završi sezona u teatru u kojemu igra 25 godina i baca ga u centar centra svita. Njihovom smo zaslugom, pa i fizičkom pomoći, stigli izrazito strmim betonskim putem od Marnjica, glavne ravske luke, do staroga sela. Najteže je do kapelice, hrabrili su nas, a kad smo je prošli, otkrili su nam da je nešto dalje nekada bila i druga, koju su jedne noći ribari, bijesni zbog lošeg ulova, uništili ostima. Zatim je jedan umro od tri uboda na vratu, a drugome je sajla otkinula glavu, ispričali su nam. Nije to, dakako, jedina ravska legenda, ima i ona o hridi Ravica koju su Ravljani vezujući je konopcima pokušali približiti, a ima i ona o blagu zakopanom u staroj crkvi koje je malo tko pokušao naći, jer se "znalo" da će nalazača pokositi neka od teških bolesti. O tome smo doznali u prelijepom starom dvoru u Maloj Ravi, gdje nam je Josip Faričić, asistent na zadarskome Filozofskom fakultetu, prenio osnovna znanja o otoku s prvim pisanim tragom iz 13. stoljeća i prvim spomenom župe iz 1391. godine. Mali kameni reljef, ostatak crkve Blažene Djevice Marije u kojoj je prvi župnik bio Cvitko, ugrađen je u noviju crkvu Velike Gospe, oko koje je na Crkvenom vrhu i jedino ravsko groblje. Sačuvana kapelica sv. Petra i Pavla u Maloj Ravi bila je vlasništvo vlastele, spominju se plemenitaške obitelji Raua i de Dominis koje su, kao i samostan sv. Mihovila, Ravljane tretirali kolonima. Nasuprot nekim tumačenjima da je naziv otoka od obitelji Raua, Faričić je skloniji obrnutome — da je obitelj uzela ime po otoku.

Život bez trgovine

Rava je inače jedini otok uistinu brojnog zadarskog otočja građen isključivo od dolomita, doznat ćemo također od Josipa Faričića, dok ćemo uz more, u portu, od Borisa Škifića čuti kako se danas na Ravi živi bolje nego ikada, jer gotovo svi stalni stanovnici, a ukupno ih je stotinjak u omjeru 60 naprama 40 za Velu, primaju mirovinu, a većina ih još uvijek može obrađivati masline i ići na ribe. Ante Simičić Papa nije bio suglasan s takvom tvrdnjom, uz obrazloženje: "Kad ne možeš više one stvari, onda nije dobro." A još uvijek, uz pomoć sina i nevjeste, obrađuje 200 maslina i odlične 1997. godine imao je 75 kvintala ploda i 1300 litara ulja. Stari, poznati kupci iz Slovenije i Italije su se prorijedili, ulje nije lako prodati, a i da ga prodaš, od toga se ne može živjeti, kaže nam "Papa". Slično će govoriti supružnici Ljiljana i Vjeko Bobić, koji i dalje žive u starome selu Vele Rave. Vjeko je, kad smo naišli, nekadašnju mrežu poponu preuređivao u baligot u skladu s novim propisima o veličini oka, prigovarajući zakonodavcima da ne ostavljaju ljudima vremena da potroše ribarske arte koje su kupili. Ja bih, s obzirom na udaljenost od grada, Ugljancima dopustio bacanje mreža dva puta tjedno, Ižanima četiri, Ravljanima šest, a onima s Premude svaki dan i više puta. Kako im to zabraniti kad nemaju ni prodavaonica, ni mesnica ni ribarnica, baš kao i mi, a priča se da će i poštu zatvoriti, nabrojio nam je Vjeko. Od 540 maslina, koliko ih ukupno imaju, Bobići drže ili brinu o samo 140. Dobre su zapostavili, a lošije obnovili, jer do njih mogu traktorom. Takvo prijevozno sredstvo na Ravi, međutim, nije pomoglo preživljavanju ovaca. Još su, doznajemo, na otoku samo tri, društvo im prave i četiri koze, a nekada je svaka obitelj imala barem četiri do pet ovaca i pravila sir o kojemu se još priča.
Traktori, ali i po koje auto, prijeđe cestom koja je prije tri godine ugrubo probijena preko otoka i tako ostala. Valjda nema novca, komentiraju Ravljani, uz uzdah da bi svima dobro došla, pa i onima koji su zbog nje grintali.

Masline i mandarine

O kvalitetu i ukusu nadaleko cijenjenog maslinova ravskog ulja naširoko će svakome tko to želi doznati ispričati Mirko Šatalić, apostrofirajući držanje maslina do meljave u moru kao u konzervansu, a uz pomoć kuma Ede s grobova ćemo doznati i druga ravska prezimena: Mavar, Božin, Radin, Šimičić, Pavičić... Doznat ćemo da su zvona s crkve u 1. svjetskom ratu pretopljena u topove, pa su mještani podigli zaseban zvonik, a mjesta za zvona na crkvi ostavili prazna, da su Ravljani maslinari po tradiciji i vokaciji, ali da su mnoga od 25.000 stabala danas zapuštena, pa su prije 50-ak godina počeli saditi limune i naranče, kasnije i mandarine, i da nema okućnice u kojoj nema barem jednog takvog stabla, da je 1939. godine na otoku bilo 500-ak stanovnika više gladnih nego sitih, da su Talijani u Drugom svjetskom ratu redom palili, posebice po Maloj Ravi, da je dolaskom don Ante Torića 1925. za župnika osnovana škola i da stare kuće u posljednje vrijeme kupuju većinom ljudi iz Međimurja. Vidjet ćemo prekrasne Mavrove dvore ili Radin dvor, čuti da je na mjestu označenom kao centar svita nekada rastao marun, upoznati Desu Škifić koja živi u Kanadi, ali obilazi kuću građenu 1816. godine, i ravskoga pjesnika Polda Božina, koji pomalo drhtavo ispisuje posvetu u svoju knjigu, ali čvrsto drži ribu izvađenu iz vrše. I poželjeti ponovno doći u Ravu, makar je centar svita možda i negdje drugdje.

Šef informatike: Goran Bašić,
Internet podrška: NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2000.07.30.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)