PONEDJELJAK 31. srpnja 2000.

GOSTOVANJA: "SIR I CRVI" CARLA GINZBURGA
U SCENSKOJ PRIKAZBI "TEATRA STABILE" IZ TRSTA
Obredne gomile

Predstava se može doživjeti i kao nekakvo duhovno slaganje obrednih gomila u dinamičan mozaik sastavljen od samih zornih atrakcija dekoriranih mitološkim predodžbama i tzv. modernim doskočicama. Jedino se o glumi može sa sigurnošću reći da zajednički slijedi koncept obrednosti, tako da svaki sudionik svoj dio teksta izgovara kao svečani zadatak u toj masi vjernika i misionara

Piše: Anatolij KUDRJAVCEV

Ovogodišnje Splitsko ljeto doživjelo je neobično iznenađenje predstavom Sir i crvi, zapravo izvedbom dramatizacije poznatog istoimenoga romana-eseja Carla Ginzburga, dramatizacije što su je ispleli Giorgio Pressburger, Cesare Gabrioli i sam autor, a u čemu je adaptatorski sudjelovao i Giuseppe Rocca. Premda je tema činjenično smještena na kraj dalekoga 16. stoljeća, u mračno doba progona heretika, ona je posve svevremenska, zahvaljujući prodornosti svojih primisli.
Uostalom, nedavno se aktualni Sveti Otac pobožno ispričao zbog povijesnih zlodjela katoličkih ideologa, pa je djelić njegova pokajničkoga govora, snimljen na vrpci, neposredno korišten kao finale predstave o kojoj je ovdje riječ.
Ono što je u tomu zlokobnomu sustavu presudno odnosi se na fenomen relativnoga zgrješenja mišlju i riječju, dakle sredstvima koja u nekoj normalnoj stvarnosti pravih ljudi ne bi trebala imati nikakva konkretnog učinka. Ali svijet je oduvijek tako zao, tako glup i tako netolerantan da masovno i najsurovije kažnjava one koji se verbalno ne pokoravaju tiraniji neke sulude fikcije. Netolerantnost je uzročnik svjetskih katastrofa i bezbrojnih ljudskih nesreća, a nametljiva glupost misli, što se pretvara u dogmatsku shematičnost riječi, jedne uzdiže do vrha, a druge strmoglavljuje u provalije dotičnoga ideološkog, odnosno vjerskog fanatizma. Time se postižu režimske pobjede i ostvaruju apsolutističke diktature dokle god postoji nada koja je, u tom smislu, glavni, valjda i jedini uzročnik straha.
Djelo koje je poslužilo koprodukciji MittelFest i La Contrada — Teatra Stabile iz Trsta, kako da poziva na ispovijed i na pokoru, a teatar je pritom, u službi moćna odvjetnika i glasnogovornika koji se u ovakvoj prigodi duhovno ponaša poput Johana Huizinge, tj. posjeduje sposobnost životnoga projiciranja daleke prošlosti u njezinim grotesknim, stvarnim detaljima impresivne zornosti. Upravo na tomu inzistiraju redatelji Giorgio Pressburger i Marco Colli, te je njihova glavna misija vremensko putovanje konkretnosti zamišljena svijeta, a zatim polušaljiva i poludostojanstvena izložba stiliziranih detalja što otkrivaju svjetonazorne i životne sheme. Sve zajedno može se doživjeti i kao nekakvo duhovno slaganje obrednih gomila u dinamičan mozaik sastavljen od samih zornih atrakcija dekoriranih mitološkim predodžbama i tzv. modernim doskočicama. Jer ni u paklu se ne smije lagati, što bi rekao autor te čudne mreže za lov na suvremene skakavce.
U tom spektaklu neprestano odjekuje pobožna pjesma, kroče vjernici u svečanim povorkama, šuljaju se sjene stvarnih i nestvarnih bića, vode se verbalne rasprave između ludih sudaca i ludoga osuđenika, vrše se nasilja nad nemoćnicima, obavljaju se dnevni poslovi malih ljudi, zbivaju se razne životne nepravde što ih izvode naoružani moćnici bez razuma i, na kraju, glavnu se žrtvu spaljuje na lomači. Događaji su, dakle, izuzetno raznoliki i atraktivni, i s njima se nastoji osvojiti prostor Carrarine poljane koja se preočito suglasila, svojom starinom i svojim ruševinama. Javlja se tu, dakako, i mnoštvo scenskih prekršaja, posebice onih koji izazivaju zornu dekoncentriranost i slušne nesporazume. A ima i prizora kojima je oteto pravo na transcendiranje, jer su do grla uvaljeni u neposrednu konkretnost nespretna crteža. Međutim, ne može se sa sigurnošću tvrditi kako je riječ o grijesima osnovne zamisli, jer možda se ipak radi o izloženosti novim, neusuglašenim scenskim okolnostima.
Jedino se o glumi može sa sigurnošću reći da zajednički slijedi koncept obrednosti, tako da svaki sudionik svoj dio teksta izgovara kao svečani zadatak u toj masi vjernika i misionara. "Tote igra po’ Italije", rekao bi neki bivši splitski komentator, impresioniran mnoštvom u kojemu sudjeluju i dječica, ali nad svima ipak dominira vremešni glumac nestvarna habitusa u ulozi mlinara — heretika Menocchija. Scenograf Andrea Stanisci i, pogotovu, kostimograf Fabio Bergamo izveli su bezbroj malih i velikih majstorija u tom uspjelom bijegu niz vrijeme, a glazbena i koreografska suradnja očitih znalaca pokazala se čak i sudbonosnom. Jednom riječju, zbila se predstava koja je, unatoč svojim nametljivim, možda i nametnutim nedostacima, mogla potresti one rijetke gledatelje što su se uspjeli uključiti u istu ili barem sličnu valnu dužinu.

ZAVRŠNA VEČER 34. FESTIVALA DALMATINSKIH KLAPA
Svemoćna televizija

Televizija je izmaltretirala prepuno i puno razumijevanja gledalište te razbila svaku iluziju o logičnoj gradaciji same priredbe. Svaka čast voditeljskom paru, no požurivao je organizatora u prikupljanju glasova, zbrajanju onih od žirija, unijela pumutnju zbog nekih svojih programskih mušica, ne uvažavajući da je većina ipak bila tu zbog pjesme i pošteno platila ulaznice

Piše: Igor BREŠAN 

Gotovo je u Omišu, krcatom nekih novih ljudi, s nagovještajem nekih novih ideja koje s jednogodišnjom fermentacijom mogu donijeti samo boljitak festivalu koji je u svojem 34. izdanju po općem dojmu razveselio sve. No uvažena pjevačica iz riječke Luke Vesna Juretić, kojoj zbog iskustva i ozbiljnosti treba vjerovati, spočitat će potpisniku da će ipak pronaći neko "ali" i ostati u općoj euforiji ako ne samim ono barem suzdržanim. Nema što dobro se pjevalo u finalu muških klapa i tu bi reklo bi se prestaje "filozofija", ali od uljuljkivanja i nema neke vajde. Od bajanja za opće dobro, ne žive ni festival i čitaoci. Bilo bi istina suludo jadikovati za nekim odbjeglim vremenima i upozoravati "a, u naše vrijeme, da u naše vrijeme, na pristojniji način rađala su se djeca". No, prije deklaracije o onom čime se festival može podičiti, legitimirati i na što može računati poradi sigurne budućnosti, tek neke opaske za dublje promišljanje. Zbrinjava li uopće koga u općem veselju zasluženo srebro u obje kategorije "debitanata" Puntara (Golubice nemoj spati, tradicionalna u obradi E. Tudora), ili koliko pjesma jedinih istinskih zvijezda festivala Cambija još ima rezervi u odnosu na recimo Trogir iz najboljih izdanja (Bukovico, I. Brkića)? Kako to da već pet, šest godina Kamen, Sinj, Nostalgija, Adrion, Luka Ploče, Kumpanji, u vrhu ili s nagradama, ne propuštaju nekoga tko možda može više? Subrenum i Mastrinka izgorjeli su i ostarili u iščekivanju nečega što ih zapravo pripada. Zar baš nitko nije povjerovao potencijalima Fortice iz Šibenika i čestitom radu Ante Barbače? Ostavimo na stranu izbor pjesama, kao da na vlastitom bunjištu nema atraktivnih naslova (Sudamja, D. Tambača na stihove D. Ivaniševića)...
Dalo bi se još analitički po slikama s muškoga finala, no sve se lako može i mora utopiti u dobru krvnu sliku; Omiš ima vjernu publiku, mladost je uhvatila đir, atmosfera po završetku koncerata podsjeća na onu iz zlatnog doba festivala (u Kaštel Slanici, susretljivoj i punoj razumijevanja za kulturu i turizam pjevalo se do jutarnjih sati). Vodstvu festivala ostaje tek da pravom sundažom na terenu iz godine u godinu varira natjecateljske večeri, adekvatno uzorku. Ove su godine "višak" bile večer debitanata i jedna izborna za žene. Uostalom niti jedan debitant nije završio u finale, za razliku od lani kad ih je mirne duše moglo čak tri. Žene, srdite na vašega novinara ali i Duško Tambača vezano uz žene, sada razložno traže bolji tretman. Ako su već ravnopravne na festivalu to i završna večer koju direktno prenosi HTV, mora dijelom biti posvećena i njima.
No kad smo kod svemoćne televizije izmaltretirala je prepuno i i puno razumijevanja gledalište na Trgu sv. Mihovila te razbila svaku iluziju o logičnoj gradaciji same priredbe. Svaka čast voditeljskom paru; je l’ O.K. Edita (Lučić), no požurivala je organizatora u prikupljanju glasova, zbrajanju onih od žirija, unijela pumutnju zbog nekih svojih programskih mušica, "inscenacija", ne uvažavajući da je većina ipak bila tu zbog pjesme i pošteno platila ulaznicu da bi slušala nešto drugo, a ne dobacivanja i "koordinaciju" kamermana što se miješala s čakavicom ili ponavljanjima Branka Uvodića na traženja iz režije. Malo više pristojnosti i manje samoljubivosti gospodo!
Riječ dvije i o akterima finala. Solidnom Filipu Deviću kao da nisu svi povjerovali (Žuta kosa odgojena, tradicionalna u obradi D. Tambače). Mastrinka za nijansu lijena (Nemoj šiti stara majko, tradicionalna u obradi A. Barbače). Subrenum nije imao uobičajni lirski registar (Na me pogled svoj obrati, tradicionalna u obradi M. Bulića). Sinj bez moći u utihi (Dobra večer ružo moja, tradicionalna u obradi D. Fia). Luka Ploče (Jablane moj debeli lade, tradicionalna u obradi I. Kaleba) igra na snagu i to pali kod gledališta. Po istom se receptu ponašala većina, pa i bolji nego ikad ranije Adrion (Moja didovina, D. Tambača na stihove V. Škurle). Kumpanji su morali odabrati nešto atraktivnije (U našeg Marina, tradicionalna u obradi D. Fia). Kamen SSM, odličan makar ponekad robuje opetovanjima (Maistrale moj, tradicionalna u obradi D. Fia). Nostalgija doživljava drugu mladost (Ja odlazin draga, tradicionalna u obradi D. Tambače). O kultiviziranim Puntarima smo se već izjasnili, baš kao i o moćnom Cambiju. Neka tako bude i dogodine, ostavite po strani opaske dežurnog grintala!

ANSAMBL "FLORILEGIUM" I PROGRAM BACH I TELEMANN
- OTAC, SIN I KRSNI KUM
Svaka čast majstori svirači

Oduševljenost i iskrenost glazbeničke predaje osvajala je dosta brojno slušateljstvo koje je pažljivo pratilo svaku predaju i nagrađivalo pljeskom izvedbe, da bi na kraju dugotrajno iskazanom oduševljenju za tako posebnu stilsku večer pridobili umjetnike na dva blistava, vesela dodatka izravno nevezana s programom

Piše: Miljenko JELAČA

Dubrovački ljetni festival je posebno obilježio točno 250. obljetnicu smrti Johanna Sebastiana Bacha. U Atriju Kneževa dvora članovi britanskoga komornog sastava Florilegium predstavili su program Bach i Telemann - otac, sin i krsni kum.
Koncert je donio izbor glazbe Bacha oca i jednog od njegovih najuspješnijih sinova - Carla Philippa Emanuela, te očeva prijatelja, a sinovljeva krsnog kuma Georga Philippa Telemanna.
Očev opus zastupali su Trio sonata u G-duru, BMV 1038 i Sonata za violu da gamba i čembala u D-duru, BMV 1028; sinovljev - Sonata za flautu u a-molu i Trio sonata u C-duru, a kumov, od trojice najopsežniji opus - 1. suita u e-molu, 5. fantazija za violinu u A-duru te Sonata prima u A-duru.
Tu su glazbu odabrali za koncert 28. srpnja 2000. četvero članova britanskog ansambla Florilegium: Ashley Solomon, flautist i Neal Peres de Costa, čembalist, koji su sastav utemeljili prije 9 godina, te Lucy Russell, violinistica i Daniel Yeadon, koji svira violončelo i violu da gamba. Florilegium su se specijalizirali za glazbu, od baroka do rane romantike i već od prvih nastupa kritika je isticala sjajnu uigranost, jedinstven stilski osjećaj i bogatu kolorističku domišljatost ansambla koji je dosad gostovao u mnogim zemljama svijeta. Ostvaruju raznovrsne izvedbe, od intimnih komornih ugođaja, do velikih orkestralnih i vokalno-orkestralnih djela. Prema potrebama okupe i do 60 svirača, a surađuje u većim projektima i sa Zborom Westminsterske opatije i Zborom Winchesterske katedrale. U ovoj, Bachovoj godini ostvarili su izvedbe njegovih Brandenburških koncerata, orkestralnih suita, Mise u h-molu, Muke po Ivanu te izbor iz Kantata, a dubrovačkom festivalu priložili su spomenuti program intimnog komornog ugođaja.
Svirajući najčešće kao kvartet, ali i u duetu ili solistički, Ashley Solomon, Lucy Russell, Daniel Yeadon i Neal Peres da Costa iskazali su se kao izvrsni glazbenici, vrsni majstori svirači, vjerni stilisti i nadahnuti interpreti. Pažnju slušatelja plijenile su solističke izvedbe Ashleya Solomona u Sonati za flautu Bacha sina i Lucy Russell u Telemannovoj Fantaziji za violinu, a najljepši trenuci večeri bile su minute izvedbe Sonate za violu da gamba i čembalo velikog Bacha, u skladnom zajedništvu i nadahnutoj interpretaciji Daniela Yeadona i Neala Peresa da Coste. Oduševljenost i iskrenost glazbeničke predaje osvajala je dosta brojno slušateljstvo koje je pažljivo pratilo svaku predaju i nagrađivalo pljeskom izvedbe, da bi na kraju dugotrajno iskazanom oduševljenju za tako posebnu stilsku večer pridobili umjetnike na dva blistava, vesela dodatka izravno nevezana s programom otac, sin i kum obljetničkog koncerta ali su skladno zaključila još jednu od izvrsnih komorno glazbenih priredbi ovoljetnog festivalskog rasporeda.

Šef informatike: Goran Bašić,
Internet podrška: NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2000.07.30.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)