PONEDJELJAK 10. srpnja 2000.

REPORTERI U SOLANI - JEDINOME MJESTU
GDJE NE MOLE ZA KIŠU
TONE ZNOJA
ZA TONE SOLI

Na mjestima današnjih bazena ninske solane sol se proizvodila i u vrijeme Mlečana, a današnji proces odvija se na tradicionalni, prirodni način - S obzirom na rani početak i vremenske uvjete, nastavi li se ovako do kraja srpnja Ninjani će uskladištiti i do 1800 tona, što je polovica od do sada najveće proizvodnje u toj solani, od 3200 tona

Snimio: Vladimir IVANOV

Jedini koji u ovim prevrućim danima sa zadovoljstvom gledaju u nebo su proizvođači soli. Nesmiljeno sunce i što više dana bez kiše osiguravaju im dobru berbu pa, dakako, i dobro poslovanje. A da ih se pita kao ljude koji znaju što bi kiša značila za zemlju, možda bi i pregorjeli dio slanog uroda za spas onih drugih kultura koje bez vode već zastrašujućom brzinom propadaju. Kako, međutim, ne mogu utjecati na nebo, iz dana u dan pospremaju sol, to bijelo zlato bez kojega nema dobra jela, ali ni dobre proizvodnje u nekim od industrijskih djelatnosti. Berači soli u tim su danima i sami sama sol, što od soli koju kupe, što od one koju sami, u znoju proizvode. Proveli smo nepun sat s njim na bazenima Solane Nin jednog od ovih 40-stupanjskih dana i bilo nam je dosta i sunca i soli za dugo vremena.
Posao je u ninskoj, a vjerojatno i drugim solanama, takav — dok traje berba, samo su ti sunce i sol oko tebe. — Nastavi li ovakvo vrijeme, do kraja srpnja u skladištu bismo trebali imati 1500 do 1800 tona soli. Padne li kiša, neminovan je prekid rada, a 50 litara kiše, primjerice, znači stanku od najmanje osam dana — kaže tehnički direktor Solane Nin Predrag Stulić. Prošla je godina bila dobra, ali do prije tri godine nikako nismo uspijevali u kontinuitetu raditi 20 dana, što se, dakako, odrazilo na ukupnu proizvodnju. Ova bi godina, prema svim pokazateljima — nastavlja Stulić — trebala biti dobra. U zadnjih se deset godina nije krenulo ovako rano kao ove — koncem ožujka — i ne pamte se ovako dobri uvjeti.
Ninska solana, smještena na izlazu iz grada prema Vrsima, raspolaže s 21 bazenom za kristalizaciju na 42.000 metara četvornih ili na osam posto od ukupne površine koja zahvaća 550.000 metara četvornih. Na početku procesa, "isparenja" kako to ovdje nazivaju, u bazene se nalijeva more koje treba proći četiri isparenja s tim da već u prvome ispari čak 50 posto vode. Nakon sva četiri isparenja sve se prelijeva u bazene za kristalizaciju gdje će tekućina vremenom prijeći potpuno u kruto stanje ili sol koja se vadi u trenutku kad joj debljina ili visina iznosi oko dva centimetra. To znači da u jednome od bazena tada ima 40 tona. U skladištu će se sol prirodnim putem još sušiti kako bi, u skladu s hrvatskim standardima, sadržavala najviše pet posto vlage. Kad je tako osušena, prerađuje se u ninskoj solani u granulacije od nula do tri mm pa je to sol za prehranu, od tri do šest mm kakvu koriste u mesnoj i riboprerađivačkoj industriji za soljenje pršuta, ribe, kupusa primjerice i u granulacije do 15 mm, čime se posipaju ceste, a koristi se i u tekstilnoj industriji za bojenje, u kožarskoj, za silažu stočne hrane i slično. U Ninu se sol pakira po jedan, 10 i 15 kilograma i plasman na tržište nije uopće upitan. Problematična je samo, reći će Stulić, naplata isporučene soli.
Ova solana djeluje od 1954. godine, ali se na istome mjestu sol, postoje za to i materijalni i pismeni tragovi, proizvodila i u vrijeme Mlečana. I danas se proces odvija na tradicionalni način, gotovo kao prije tisuću godnia. Uz nešto modernije pumpe i vlakić koj odvozi sol do skladišta sve se ostalo praktički radi rukama. Trenutačno je na berbi angažirano 12 sezonskih radnika, a tvrtka je u cijelosti u vlasništvu malih dioničara s 22 stalno zaposlena. — Dakako da nam je u interesu da tvrtka radi što kvalitetnije. Ne treba nam velika zarada, bitno nam je da su plaće redovite i da možemo sa sigurnošću računati na mirovinu. Za sada smo zadovoljni, bilo bi bolje kad bismo uspjeli sve naplatiti, a nismo sretni zbog cijene soli koja stalno pada i sada iznosi samo 90 lipa po kilogramu, što znači da je poslovanje na pozitivnoj nuli — zaključuje tehnički direktor solane Nin Predrag Stulić.

DODATNI UDAR "JADROLINIJE" NA ŽIVOT OTOČANA
Primjena "tarife visoke sezone"

Od 7. srpnja do 27. kolovoza prijevoz putnika i vozila na otoke dodatno je poskupio, što znači samo da "Jadrolinija" dodatno ugrožava život otočanima kojima ovim cijenama smanjuje broj turista i povećava troškove života

Piše: Jasna MARCELIĆ

Prema već ustaljenoj poslovnoj politici riječkog brodara "Jadrolinije" primjena "tarife visoke sezone" na lokalnim, uzdužnim i međunarodnim linijama počela je od 7. srpnja i potrajat će do 27. kolovoza za lokalne pruge, a za ostale do 13. kolovoza. Što znači da će putničke karte za prijevoz plovilima "Jadrolinije" putnici plaćati 20 posto više u odnosu na ostali dio godine ili takozvanu "tarifu niske sezone". Na trajektnoj pruzi Preko—Zadar ovim režimom naplate putnih karata putnici će za kartu u jednom pravcu morati izdvojiti 10,30 kn, odnosno za povratnu 20,60 kn. Za vozilo cijena jedne karte sada iznosi 56,50 kn odnosno dvije 113,00 kuna. To znači da će jedna četveročlana obitelj koja automobilom dolazi na otok Ugljan samo za prijevoz morati izdvojiti čak 200,00 kuna.
Za otok Iž, primjerice, putna karta sada iznosi za putnika u jednom pravcu 12,50 kuna, dok je za vozilo putna karta čak 90,00 kuna. Recimo da će vikendaši i turisti putnu kartu do otoka Silbe plaćati 16,80 kuna, za vozilo 82,00 kune ili za četveročlanu obitelj i odlazak sa Silbe zapadat će čak 398,00 kuna. Za brzobrodske veze cijena putne karte ostaje ista i iznosi u jednom pravcu 15,00 kuna. Cijena putnih karata za otočane ostaje ista kao i u "tarifi niske sezone", jedinom ustupku "Jadrolinije" otočanima koji je i drže na životu.
Je li potrebno ovako veliko povećanje cijena putnih karata za otoke, čiji se turistički poslenici bore za svakoga gosta, koji i te kako dobro paze na svaku potrošenu kunu, pa ono što potroši na prijevoz jedna obitelj može uživati čak dva dana duže u jednom od hotela na kopnu? Nije potrebno napominjati da je ovim povećanjem cijena putnih karata roba na otoku, ionako skuplja 30 i više posto od one na kopnu, a ovim povećanjem cijena "Jadrolinija" sve dodatno poskupljuje. Zar je to ono što su otočani trebali dobiti Zakonom o otocima ili je on samo zbroj lijepih želja, kako je rekla jedna sadašnja saborska zastupnica na predizbornom skupu?

Urednik: Ivica Profaca,
Tehnički suradnik: Goran Bašić,
Internet podrška: NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2000.07.09.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)