PONEDJELJAK 10. srpnja 2000.

GORDAN KOŽULJ, EUROPSKI PRVAK
NA 200 M LEĐNO
SYDNEY JE NAJVAŽNIJI!

Za mene je svaki osobni rekord najveći uspjeh. A kad pored toga vremena "uleti" medalja, i to još zlatna, sreći nema kraja. U cijelosti sam zadovoljan - Najvažnije je da na Olimpijske igre svi dođemo zdravi, da se lijepo provedemo i oborimo osobne rekorde. A tko zna što će oni donijeti... — kaže Gordan koji razmišlja o postdiplomskom studiju u Americi. Međutim, poslije Olimpijskih igara namjerava na duže vrijeme "baciti sidro" u Savu, ostati u Zagrebu, naći se sa starom ekipom, malo se odmoriti

Piše: Ivo JURIŠIĆ

Prošle godine na Europskom plivačkom prvenstvu u Istanbulu Gordan Kožulj je osvojio srebrne medalje na 100 i 200 m leđnim stilom. Iz usta skromnoga sportaša s nadasve objektivnim procjenima svojih i suparničkih mogućnosti tiho je procurila žal za zlatnim odličjem. Kao da je htio reći da bi oba srebra dao za jedno zlato.
Godinu poslije, preciznije 8. srpnja 2000., 24-godišnji Gordan, najbolji hrvatski sportaš u 1999., zakoračio je i na plivački Mont Blanc. Uz 18-karatno odličje, što ga je prije nepunih šest mjeseci osvojio na Svjetskom prvenstvu u stazi kratkoga, 25-metarskog plivališta u Ateni, našla se i zlatna kolajna s Europskoga prvenstva u Helsinkiju. Svijet i stari kontinent ponovno nam plješću diveći se leđaškoj velesili kakva je Hrvatska dugi niz godina. Od Tomislava Karla preko Mira Žeravice do Kožulja i Marka Strahije. Opet su dvojica naših mladića na 100 i 200 m leđno plivala u finalu!

Naporna štafeta

Kožulj je neposredno pred početak Europskoga prvenstva 2000. došao iz SAD-a gdje je diplomirao političku ekonomiju na sveučilištu Berkeley i sve te godine marljivo trenirao pod nadzorom američkoga trenera Mike Bottoma. Prilagođavanje na novo vrijeme i skandinavske klimatske uvjete potrajalo je malo duže pa mu prvi nastup u finskoj vodi nije donio očekivani doseg. U kvalifikacijama je "stotku" svladao u vremenu novoga hrvatskog rekorda 55.39 i daleko odmakao suparnicima, ali se posljedica spore adaptacije i umor od plivanja u štafeti 4 x 100 m slobodno odrazila na završnu utrku. Zadovoljio se petim mjestom i stisnuo palčeve. Nije se pokolebao. Dapače, odlično vrijeme iz kvalifikacija sve je govorilo:
Ujutro sam se dobro osjećao, išao sam svom snagom samo da vidim u kakvoj sam formi, ali me nakon toga utrka u štafeti iscrpila. Ponestalo mi je svježine, a za utjehu je ostao rezultat iz kvalifikacija kao dokaz da sam se zadržao u europskom vrhu. Znao sam da mogu puno više od toga i da se do nastupa na 200 m moram odmoriti, start dočekati posve oran.
Tablete za spavanje više nije uzimao, spavao je čvrsto kao i njegov klupski kolega, mladostaš Sandro Tomas u sobi 410 helsinškoga hotela Cumulus. Raplivao se lagano, privikavao na novi kostim Speedo što podsjeća na kožu morskoga psa. Za bitku s 200 m i opasnim suparnicima bio je spreman. I onda je došla velika subota:
U kvalifikacijama i polufinalu čak sam pomišljao da malo usporim, što je značilo da sam ostavio još podosta rezervi za finiš. Kad sam sa Spahijom krenuo na večernji start odlično sam se osjećao. Gotovo sam letio i znao da ću isplivati dobar rezultat...
— Fantastičan! Treće vrijeme na svijetu — prekinusmo europskoga prvaka.

Prolazna stanica

Hvala vam, 1:58.62 zaista je dobar rezultat. Znate, za mene je svaki osobni rekord najveći uspjeh. A kad pored toga vremena "uleti" medalja, i to još zlatna, sreći nema kraja. U cijelosti sam zadovoljan. U Helsinki sam došao s punoga treninga u Arizoni, u Phoenixu, gdje sam pod Bottomovim nadzorom trenirao sa svjetskom sprinterskom ekipom. Stoga sam Europsko prvenstvo označio samo kao prolaznom stanicom za Olimpijske igre u Sydneyu. Za pravu formu potreban mi je cijeli mjesec opuštanja, a sada sam praktički u punom treningu. Ipak sam se

uspio svemu odhrvati i dodatnim naporom, željom za uspjehom i u toj prolaznoj stanici nazdravio europskome zlatu. Kako li će tek plivati u Sydneyu — prostrujalo nam je glavom. Kožulj kao da nas je čuo:
Najvažnije je da na Olimpijske igre svi dođemo zdravi, da se lijepo provedemo i oborimo osobne rekorde. A tko zna što će oni donijeti...
— Medalju! — ponovno smo ga prekinuli.
To vi kažete. Ja ću se osjećati super ukoliko uđem u olimpijsko finale.

Povratak u SAD

Kožulj se u srijedu vraća u SAD. S privatnim trenerom Bottomom u Phoenixu nastavlja priprema za Olimpijske igre. U tom će vremenu zaplivati i na jakom mitingu u Los Angelesu. Sto i 200 m leđno kao prije dvadesetak dana u Mission Vieju na Mitingu prvaka. S 2:00.60 bio je treći. Slavio je svjetski rekorder Lenny Krayzelburg.
On je još uvijek bolji od mene. Pobijedio me je, ali je razlika ovaj put bila manja nego inače. Možda u Los Angelesu nakon ovosubotnjega rezultata 1:58.62 bude još manja. Sydney je ipak najvažniji.
Gordan razmišlja o postdiplomskom studiju u Americi. Međutim, poslije Olimpijskih igara namjerava na duže vrijeme "baciti sidro" u Savu:
Ostat ću u Zagrebu, naći se sa starom ekipom, malo se odmoriti.
Zaslužit će odmor, nema što. S olimpijskom medaljom na grudima!

NAGRADA

Venus Williams: Volim osvajati Wimbledon, volim igrati tenis, volim osvajati titule. Tenis je dio moga života, presretna sam s ovom pobjedom. Ali, pobjede, porazi, novac, bogatstvo ili slava ne čine te sretnim.

LONDON: Davor BURAZIN

Za djevojku koja je sa 14 godina u Oaklandu dobila svoj prvi profesionalni meč, nakon što četiri godine uopće nije nastupala natjecateljski, protiv Shaun Stafford, tada 50. igračice svijeta, ovo je bilo samo pitanje trenutka.
Za djevojku koja je od prvog ulaska na teren u Los Angelesu ucena da vjeruje u sebe i da će jednog dana biti najbolja, ovo je bilo polaganje ispita u najtežem teniskom razredu svijeta. Što centralni teren All England Cluba uistinu jest.
U jesen 1990. godine, Rick Macci, tada trener s reputacijom čovjeka koji je u stanju izvući najbolje iz djece (jedna od njegovih "lutkica", Jennifer Capriati, u 14. je godini baš tada bila u polufinalu Roland Garrosa i najmlada tenisačica s pobjedom u Wimbledonu), primio je poziv iz Los Angelesa.
Čovjek koji ga je nazvao rekao mu je da ima dvije kćerke koje će jednog dana osvojiti Wimbledon. Bi li ih Macci volio trenirati? Macci je čuo za sestre Williams, tada su imale deset i osam godina, pristao je doći u Los Angeles. Richard Williams ga je na aerodromu pokupio u starom Volkswagenu...
Znao je da su male šanse da će biti plaćen za treniranje, ali Amerikanci koji drže teniske kampove često su spremni ući u rizik u slučaju potencijalnih zvijezda.
Poput Nicka Bollettierija koji je doveo Monicu Seles i njenu obitelj iz Jugoslavije na Floridu. Macci je odradio trening s Venus i Serenom na javnom igralištu u predgrađu Los Angelesa. Bile su dobre, ali vidio je i boljih.
Nakon treninga poslao je djevojčice da se istuširaju kako bi njihovom ocu rekao da ih, na žalost, neće uzeti. Tada se dogodila jedna posebna, izuzetna stvar. Venus je ostavila reket i otišla s terena na — rukama. Macci je shvatio da pred sobom ima super-atletu. Ostalo je, kažu, legenda.
Zašto bi igrale, ako ne vjerujemo da smo najbolje?
U ovoj rečenici stala je sva teniska filozofija obitelji Williams. Venus je bila toliko ljuta nakon poraza od Arantxe Sanchez Vicario u četvrtfinalu Roland Garrosa da je, kada se vratila kući, kupila haljinu za šampionski bal u Wimbledonu.

Nisam htjela potrošiti puno novca, bila sam razočarana rezultatom u Roland Garrosu i osjećala sam da nisam zaslužila potrošiti puno novca. Imala sam haljinu koju sam mogla obući, ali bila je lanjska, boje su se od tada promijenile. Morala sam naći novu. Dugo sam tražila tu haljinu, to mi je bio ekstra motiv, jer da nisam pobijedila, ne bih mogla obući ovu predivnu haljinu. Ne, neću vam reci koliko me koštala. Boja? Pričekajte, pa ćete vidjeti.
Venus Williams, pobjednica Wimbledona. Kako to lijepo zvuči.
Radila sam stvarno naporno cijeli moj život. Puno toga sam se odricala, imala sam puno ozljeda, puno teških poraza. Ali, nisam dopustila da me to skrši. Nastavila sam raditi i vjerovati, čak i u trenucima kada nisam imala razloga za to, jer sam igrala stvarno loše.
Prije samo tri mjeseca tata Richard je "puknuo" kako je vrlo vjerojatno da Venus potpuno ode iz tenisa, vec ove godine.
Trebalo mi je toliko puno da postanem bolja. Čudno sam se osjećala, propustila sam Australian Open i mislila da će to biti jedini turnir na kojemu neću igrati. Prije nego sam se snašla, prošla je Oklahoma, pa Scottsdale, Miami. Postalo je nevjerojatno, "dokle će ovo ići". Nisam mogla raditi ništa, jer nisam mogla koristiti ruke.
Tri mjeseca poslije zaslužila je konačnu nagradu. Zapravo, ovo je, kako je rekla Lindsay Davenport, vjerojatno samo početak.
Volim osvajati Wimbledon, volim igrati tenis, volim osvajati titule. Tenis je dio moga života, presretna sam s ovom pobjedom. Ali, pobjede, porazi, novac, bogatstvo ili slava ne čine te sretnim. Za moju tenisku karijeru ovo je sjajno. Ali, što se tiče mene kao Venus, ovo neće napraviti veliku razliku.

MARIO ANČIĆ ŽALI ZA PROPUŠTENIM TRIJUMFOM U WIMBLEDONU
I mrtav bi igra’ u Dublinu

Mario Ančić o porazu od Francuza Mahuta: Bezveze sam izgubio drugi gem u drugom setu. Bezveze, 40:15, požurio sam bez ikakvog razloga. Sve šta sam triba, bilo je držati servis i čekati priliku za pobjedu u dva seta ... Više sam ja izgubio ovaj meč, nego što ga je on dobio ... Bio sam bliži pobjedi. Uostalom, dvaput sam ga dobio prije ovoga ... Neću se cerit i skakat od sriće zato šta sam doša do finala. Život ide dalje

Najteže je ostati velik u porazu, po tome se odmah može procijeniti nečija snaga. Mentalna snaga. Mario Ančić je došao do novinara, do njihovih radnih mjesta u All England Clubu, samo pola sata nakon što je izgubio finale Wimbledona od Nicolasa Mahuta. Crvene oči govorile su više od bilo kakvih riječi. Crvene oči stvarale su novinarima neugodu, no takav je naš posao. Nekada proklet, nekada tako ugodan. Mario Ančić je "pokisao" sjeo do nas, ali nije "pobjegao" niti od jednog pitanja. Ne zaboravite, Mariu je samo 16 godina. Najveći, daleko najveći teniski talent kojega smo imali od pojave Gorana Ivaniševića. Ovo finale Wimbledona, uz ono s Australian Opena u siječnju, samo to bi bilo dovoljno za konačnu sliku o tenisaču koji dolazi. Velikim koracima. Sa 16 je napravio ono što neki čekaju do 18. godine. Poput Nicolasa Mahuta, na primjer. U subotu je izgubio, u subotu je dobio nagradu samo za drugo mjesto. Utješna nagrada, iako nikada nismo čuli da se netko s tom nagradom utješio. Nije ni Mario.
Bezveze sam izgubio drugi gem u drugom setu. Bezveze, 40:15, požurio sam bez ikakvog razloga. Sve šta sam triba, bilo je držati servis i čekati priliku za pobjedu u dva seta.
Analiza finala. Dvije, tri pogreške koje su usmjerile finale prema Francuzu.
Treći set, dvi duple. Ne zna ni on kako je dobija taj gem. Posli mi je radija dva asa po gemu, razigra se, odlično je reternira. Pogotovo one od dva na sat koje nemaš di odigrat.
Opet, uspio se vratiti, iako je izgledalo da bi Mahut mogao do jutra držati servis. Kod 5:4 u trećem, Francuz je konačno ponudio dva druga servisa, Mario je došao do breaka sa četiri poena koja su bila jedan bolji od drugoga. Ali, umjesto potpunog preokreta, ponovo je izgubio servis. Dva loša poena.

Prvi i treći poen, dva zicera koja sam mora zabit. Prvi sam moga nosom ubacit u teren, prazna strana.
Teško je opisati, ali je tako izgledalo. Nosom... Ima duha u njemu. I sličnosti s velikim prethodnikom. Koliko god nastojali izbjegavati usporedbe. To je uvijek nezahvalan posao.
Mahut je, da se razumijemo, odigrao strašno dobro. Pogotovo drugi i treći set. Bolje nego na Australian Openu i Roehamptonu, dva jedina međusobna susreta do ovoga finala.
Je, bolje je reternira, više je uvalija u teren. Dobro, teren je sporiji, lopta više odskače, ali sve skupa to nema veze. Nema veze s mojom igrom.
Na kraju analize je ponudio najrealniju sliku finala.
Više sam ja izgubio ovaj meč, nego što ga je on dobio.
Zato je i daleko teže prihvatio ovaj poraz. Teže nego u Melbourneu.
Naravno, bio sam bliži pobjedi. Uostalom, dvaput sam ga dobio prije ovoga.
Netko bi kao utjehu prihvatio ono "možeš biti zadovoljan s finalom", ali Mario je uvjeren da vrijedi više. I mi to mislimo.
Neću se cerit i skakat od sriće zato šta sam doša do finala. Život ide dalje.
U ovom slučaju ga život vodi u Irsku. U ponedjeljak putuje u Dublin, Davis Cup utakmica. Drugo kolo Euroafričke zone, skupina II. Očekuje li da će igrati uz Gorana? Nema Ivana Ljubičića.
Očekujem.
Hoće li biti u stanju? Malo nas je čudno pogledao.
I mrtav bi igra.
Do ponedjeljka će se oraspoložiti, "život ide dalje". Do petka, prvog dana obračuna s Ircima, bit će potpuno spreman. Irska bi trebala biti formalnost, još jedna stanica prema povratku u 1. skupinu, očekivanom povratku.
Nakon Irske idem na odmor, deset dana na Visu. Ne, Umag mi nikada nije bio u planu. Moram se odmoriti.
Početkom kolovoza odlazi u Australiju gdje će provesti više od dvadeset dana. Teniske i fizičke pripreme. Bob Brett putuje s njim i bratom Ivicom. Bratom koji ima veliku ulogu, Brett će svaki put kada prođe pored nas spomenuti Ivicu, "good coach".
Je, brat je puno zaslužan. Koliko god radim s Brettom, bez Ivice bi bilo puno teže. Uostalom, sve do odlaska u Roehampton, radio sam samo s njim.
U Londonu je definitivno pukla veza izmedu Bretta i Nicolasa Kiefera, razlaz koji je bio neminovan. Nema svrhe previše objašnjavati, možda će sve najbolje objasniti Brettova rečenica, dok je gledao Mariov prvi meč u Wimbledonu.
Od sada mislim uživati u tenisu.
Pogledao je prema Mariju. Sa 16 godina iza sebe ima već dva juniorska Grand Slam finala. Iako je izgubio oba, potvrdio je sve ono što smo znali o njemu. Korak ispred svoga vremena. I u ovom Wimbledonu je bio medu najmlađima, u društvu 18-godišnjaka (Nicolas Mahut je stariji dvije godine i dva mjeseca). Nakon što splasne razočaranje, shvatit će da nema pravo biti nezadovoljan. "Život ide dalje", karijera koja nema limita. Barem se nama tako čini.

Urednik: Ivica Profaca,
Tehnički suradnik: Goran Bašić,
Internet podrška: NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2000.07.09.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)