PONEDJELJAK 10. srpnja 2000.

Umjesto veličanja hajdučije

Pisac ove knjige apsolutno se zalaže za dobro upoznavanje hrvatskog hajduka, ali u prvom redu njegove tragike koja će mladima omogućiti da, napuštajući mitove, krenu prema demokratskom društvu. Pomoću hajdučkog mita koji bi i u moderno vrijeme trebao biti "pokretački mit" želi se zapravo nametnuti jedinstveni svjetonazor — hajdučki svim Hrvatima. Međutim, nastojanju da svi Hrvati budu isti (plemenski model) odupire se logika raznolikosti hrvatske kulture i uopće hrvatskog naroda

U novije vrijeme često se u hrvatskim medijima spominje hajduk Andrija Šimić (1833.—1905.) iz Gruda. Veličanjem hajdučkih vrlina želi se gledaocima i čitaocima približiti dio hrvatskog vrijednosnog sustava koji bi trebao biti nadahnuće hrvatskom duhovnom biću. Međutim, ti autori, kada pažljivo razmislimo, razotkrivaju tragiku hrvatskog duhovnog bića koje je, kako je sedamdesetih godina hrabra S. Rendić rekla, bilo kolonizirano od 1918. godine iz Beograda. To duhovno biće danas se budi na svojim vjekovnim europskim tradicijama feudalizma na sjeveru i primorske komune sa svojim statutima. Ali, ono se budi i na bogatoj tradiciji hrvatske samosvojne kulture (glagoljaška književnost, dugotrajnost pravnog sustava itd.) te svoje velike originalnosti u kršćanskom katoličkom svijetu.

Legenda kao protuteža

Hrvatsko partrijarhalno društvo u Lici, Dalmatinskoj zagori te Bosni i Hercegovini uvijek je svojom vitalnošću biološki obnavljalo hrvatsku naciju i znalo je inteligentno, ponajviše preko svećenika, primati zapadne utjecaje, ali je u svojim strahovima (opravdanim i neopravdanim) ponekad prelazilo i u nasilje.
Postavimo sada važno pitanje: "Može li suvremena hrvatska država biti utemeljena na hajdučkom svjetonazoru?" Dakako da može, ali to znači stvaranje neslobodne države dinarskog tipa i poništavanje vjekovnih težnji hrvatskih velikana od Česmičkog preko Marulića i drugih hrvatskih latinista, do Starčevića, Radića i Krleže. Sve što piše u Hrvatskoj mrzi hrvatskog boga Marsa i svjesno je njegove pogubnosti. Zanimljivo je da se u Hrvata u kriznim situacijama nastoje probuditi hajdučke legende kao protuteža srpskim hajducima, pa nam se eto sada u medijima pojavljuje hajduk Andrija Šimić. Njegove vrednote (a on je primarno pljačkaš!) treba, kako se sugerira u medijima, da preuzme moderna hrvatska vojska, a njegov lik treba da uđe u škole: u povijest i književnost. Valja napomenuti da je etnolog Dvorniković dobro razlučio srpski realizam, koji se temelji na svršenom činu, od hrvatskog formalizma (zapravo se radi o legitimizmu!) koji se temelji na zakonitosti. Jer, "s Turcima se može razgovarati samo s puškom i handžarom", a hrvatskom prastarom gradu Zakon je svetinja.

Bit hrvatstva - raznolikost

Međutim, ne može se nijekati da je upravo realizam, odnosno svršen čin dio hajdučkog mentaliteta (srpskog i hrvatskog) te se, stoga, hrvatski hajdučki realizam mora sukobiti s hrvatskim legitimizmom odnosno hrvatskim vjekovnim pravnim sustavom (Vinodolski zakon, statuti komuna, državno pravo itd.). Rješavanje ovog sukoba vrlo je važno za sudbinu Hrvatske jer se demokracija i pravna država grade na pravu, a Europi se moguće vratiti samo preko demokracije i prava. Valja istaknuti da pojedini katolički svećenici danas odlučno istupaju protiv idealiziranja hrvatskih hajduka i izokretanja sustava vrijednosti.
Pisac ove knjige apsolutno se zalaže za dobro upoznavanje hrvatskog hajduka, ali u prvom redu njegove tragike koja će mladima omogućiti da, napuštajući mitove, krenu prema demokratskom društvu. Pomoću hajdučkog mita koji bi i u moderno vrijeme trebao biti "pokretački mit" želi se zapravo nametnuti jedinstveni svjetonazor — hajdučki svim Hrvatima. Međutim, nastojanju da svi Hrvati budu isti (plemenski model) odupire se logika raznolikosti hrvatske kulture i uopće hrvatskog naroda. Uostalom, raznolikost je osnovna značajka hrvatskog duhovnog bića i tko je ne pozna, ne razumije bit hrvatstva.
Finkielkrautova "slama"
Današnja želja da se Hrvate uniformira jedinstvenom plemenskom-hajdučkom ideologijom također proizlazi iz dugotrajnog koloniziranja našeg duhovnog bića. A. Finkielkraut ističe da su kolonijalisti kultivirali kolonijalne narode "nadjenuvši plebs slamom", lišavajući ih njihovih izvornih osobina. Kada su se ti narodi oslobodili kolonijalizma, zaprijetila im je velika opasnost jer, stekavši slobodu, mogu konačno uzviknuti "mi" zatirući u isto vrijeme "ja" — dakle pojedinca. To se, na žalost, danas događa i Hrvatima pa se nastoje ujednačiti Hercegovci i Istrani, Slavonci i Dalmatinci, Ličani i Zagorci. Hrvatska se nacija tome žestoko opire jer je upravo ona sa svojom raznolikošću kulture i mentaliteta dobar primjer koji pokazuje da je "raznovrsnost kultura i etničkih identiteta prijeko potrebna ljudskoj vrsti". Održavanje raznolikosti cilj je demokratske Hrvatske. G. Devereux nas upućuje da čovjek koji se pretvara u jednodimenzionalnu ličnost (u našem slučaju plemensku) prestaje biti čovjekom.
(NASTAVLJA SE)
(Iz knjige "U potrazi za hrvatskom kolijevkom", Književni krug, Split, 2000.)

Urednik: Ivica Profaca,
Tehnički suradnik: Goran Bašić,
Internet podrška: NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2000.07.09.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)