ČISĆENJE HRVATSKOG SJEĆANJA?

Na temelju kojih se to prava naši desni i lijevi solunaši upravo tajkunski bestidno pokušavaju domoći koncesija za posao stoljeća — čišćenje hrvatskog sjećanja

Na ovome je mjestu prošli put bila riječ o priručnicima za obrazovanje u duhu ljudskih vrijednosti što ih je priredila Vesna Krmpotić. U objavljenom je tekstu omaškom izostavljen završni pasus — ključna je poruka Vesne Krmpotić: "Vale, sjeti se da si more!" A ta je poruka ispisana na hrvatskom. Jezik nade, dakle, nije esperanto. Jezik naše nade je naš jezik. Hrvatski kojim piše Vesna Krmpotić ohrabruje me da to i kažem.
Riječju, hrvatski jezik je svjetski jezik dokle god zajedno sa svim ostalim jezicima sudjeluje u stvaranju svijeta. Zajedno sa svima, to će reći: usklađen s temeljem svekolike duhovne kulture izražene najvišim ljudskim vrijednostima. Nije, dakle, okretanje tim vrijednostima sklanjanje u neki onostrani idealitet, već su te vrijednosti uvjet udomljenja u onom najvlastitijem — u svojem jeziku.
Govor o ljudskim vrijednostima, međutim, protjeran je ili u privatnost obitelji, ili u svetost hrama, ili u posebnost nekog neobvezujućeg obrazovnog predmeta. Rasprave o temeljnim ljudskim vrijednostima ne samo da u javnosti nema, već se smatra dobrim običajem kloniti se takvih tema jer su ili dosadne ili moralno upitne, a uvijek neplodne. Ali u ovoj se kolumni uvijek polazilo od uvjerenja da su i problemi svijeta i problemi Hrvatske i problemi naše publicistike takvi da ih se pukim "snalaženjem" ne može ni shvatiti, a kamoli prevladati. Poslužit ću se snagom Nietzscheova iskaza: "Poznajem samo jednu zbiljsku opreku, opreku između istinskog obrazovanja i osposobljavanja za životnu nuždu."

Lovci sa Zapada

Ovdje svakako ne može biti pružen zadovoljavajući dokaz da tema istinskog obrazovanja u duhu temeljnih ljudskih vrijednosti ima svoj javni legitimitet, i u pogledu svoje "veze sa stvarnošću", i u pogledu aktualiteta i u pogledu plodnosti, ali skicu je moguće naznačiti. Pritom, pitanje temeljnih vrijednosti prethodi temi "demokracije": kod demokracije je riječ o pravilima igre, ali ovdje je pitanje o kojoj se igri uopće radi, tko su sudionici i treba li je uopće igrati.
Po čemu će dvadeseto stoljeće biti upamćeno? Ponajprije po tome što su ljudi, u strahu od samouništenja, od Bombe, prvi put morali na sebe preuzeti odgovornost za vlastiti svijet. Zatim po tome što je u tom stoljeću prvi put proizvedeno dovoljno hrane za sve, pa ljudožderstvo više nije opravdano. Na posljetku, po tome što je zapadna kultura povezala čitav svijet, ali ga je ujedno dovela na sam rub. Jer ova naša kultura, kultura lovaca sa Zapada, koju utjelovljuje SAD, već tisuću godina harači planetom u potrazi za hranom, zlatom i znanjem. Toliko smo prigrabili sebi da bi samo Kinezima ako zažele dosegnuti američki standard, mjeren potrošnjom energije po glavi stanovnika, trebala još tri ovakva planeta. Prema tome, na ovoj prisvajalačkoj matrici došlo se do kraja. Potrebno je drukčije sagledati cjelokupan prostor ljudskog opstanka. A to čini nužnom temu o temeljnim ljudskim vrijednostima.
Nismo li mi današnji pred jednom drukčijom odgovornošću? Zvučalo je kao obećanje — onaj koji spasi jednog jedinog kao da je spasio čitavo čovječanstvo. U napokon sudbinski povezanom svijetu ista ta riječ odzvanja kao zapovijed — onaj tko zaboravi i jednog jedinog od mojih, kao da je zaboravio svih!

Državni monopol

A svaki onaj tko se usuđuje upitati "kamo" morao bi se prisjetiti primjera Ivana Pavla II.: na temelju osobnog antifašističkog i antikomunističkog iskustva, poruku budućnosti je čitav život pokušavao osloniti na temeljne kršćanske vrijednosti. Ali pritisnut papinskom odgovornošću morao se suočiti s pitanjem prošlosti, tj., vjerodostojnosti vlastite Crkve. Stoga je svojem antifašizmu i antikomunizmu morao dodati i antiklerikalnu crtu i od Crkve zatražiti "čišćenje sjećanja".
Na osnovi kakvog bi se to "čišćenja sjećanja" mogla makar samo i sagledati otvorena pitanja hrvatske prošlosti, sadašnjosti i budućnosti: antifašizma i antikomunizma, aktualne uloge desnice i ljevice, odgovornosti za osmišljavanje razvoja?
Na temelju kojih se to prava naši desni i lijevi solunaši upravo tajkunski bestidno pokušavaju domoći koncesija za posao stoljeća — čišćenje hrvatskog sjećanja?
Mediji su efikasno dokinuli državni monopol na silu; time su otvorena vrata i načelno nekontrolabilnom medijskom terorizmu. Po kojem bi to kriteriju trebalo ocjenjivati ponašanje naših medija i novinara ako ne po kriteriju imperativnog novinarskog mandata u zaštiti temeljnih ljudskih vrijednosti?
Baš u tom kriteriju sadržano je ključno pitanje odgovornosti suvremenog intelektualca koji bi sudjelovao u izradi završnog računa ovog stoljeća. Na to su nas podsjetile knjige "Vrline ljubavi" i "Vrline ispravnosti" Vesne Krmpotić i stoga je njihovo predstavljanje značilo duhovnu svečanost.

ZLO U LIJEPOM RUHU

Nemoralno je i licemjerno jedan neslobodni sustav poput titoističkog opravdavati drugim neslobodnijim, poput staljinističkog, a još je licemjernije titoizam opravdavati promašajima HDZ-ove vlasti!?

Zašto se mnogi intelektualci u Hrvatskoj toliko upinju amnestirati komunistički totalitarizam u odnosu na nacistički? Ivan Zvonimir Čičak kaže da neki liberalni intelektualci jugoslavenske orijentacije "taj problem definiraju na razini čistih ideja: raspravljaju je li fašizam kao ideja bio jednako zlo kao i komunizam. Mnogi iz tih intelektualnih grupa smatraju da je sama ideja fašizma i nacionalsocijalizma bila ideja zla, dok se ideja komunizma pojavila kao ideja pokušaja uspostave jednakosti, dakle ne može je se tretirati kao ideju zla u začetku." Čičak je precizno dijagnosticirao problem i naveo jedan od najčešćih argumenata koji lijevi radikali ističu ne bi li ideologiju komunizma i sam staljinistički sustav s njegovom titoističkom podvarijantom oslobodili povijesne odgovornosti i zločinačkog predumišljaja. Čičak kao odgovor izriče jednu jasnu istinu: ne živimo u sferi čistih ideja. "Rasprava o nacizmu i komunizmu nije filozofijska rasprava nego prije svega i iznad svega rasprava o političkoj praksi."

Intelektualna izmaglica

A ta politička praksa bila je za milijune ljudi u negdašnjem istočnome komunističkom bloku noćna mora, izgubljeno dostojanstvo, oduzeta sloboda kretanja i izražavanja, razorene obitelji, uništena intima, sustavne psihičke torture i progoni, logori i masovna smaknuća. Nije mi jasno u kakvim izmaglicama mora živjeti jedan intelektualac da bi u svemu tome tražio nešto suštinski ili motivacijski dobro!? Što za desetine milijuna žrtava komunizma znači salonsko ljevičarsko filozofiranje? Dodatni motiv za rehabilitaciju jugoslavenskog komunizma postaje sladostrasno demoniziranje deset godina Tuđmanove vladavine. U tom iracionalnom ideološkom diskursu, gotovo s nasladom, konstatira se da je tih deset godina bilo gore razdoblje nego pola stoljeća komunizma! Dolazimo do apsurdne logike: u vremenima kad je čovjek zbog vica o Titu, zbog jedne domoljubne pjesme ili montirane optužnice mogao dobiti dugogodišnju robiju, konstatira se – eto, ljudi su tada sasvim normalno i podnošljivo živjeli – a u vremenima stvaranja hrvatske države, rata i demokratizacije društva, kad nitko nije završio u zatvoru zbog verbalnog delikta ili ideoloških motiva, bilo je tako nesnosno, sramno i ponižavajuće!? Oni koji su mirne savjesti javno pisali i govorili u komunizmu, znajući za pune zatvore političkih protivnika i neistomišljenika, danas vrište i proklinju Tuđmana, kao da je za sav društveni, pravni i politički nemoral u Hrvatskoj kriv jedan čovjek!

Zaslijepljeni redukcionizam

Nemoralno je i licemjerno jedan neslobodni sustav poput titoističkog opravdavati drugim neslobodnijim, poput staljinističkog, a još je licemjernije titoizam opravdavati promašajima HDZ-ove vlasti!? Kao, Tito je dopuštao određene slobode, i sad bi mu trebali danas biti zahvalni! I onda se na temelju nekih današnjih glasova može zaključiti kako za vrijeme Tuđmana nije bilo nikakve slobode, a za vrijeme Tita je i takva ograničena sloboda ipak još nekakva sloboda!? Taj zaslijepljeni redukcionizam pomoću kojega se dolazi do tvrdnje kako je u Jugoslaviji bilo dobro (a prešućuje se činjenica da je većina živjela u pokornosti i poslušnosti režimu), potvrđuje koliko je u ljudskoj podsvijesti ukorijenjena oportuna sklonost da pojam slobode tumači posve subjektivno, ovisno o situaciji i interesu. Ti isti intelektualci koji danas stražare nad potencijalnim ograničenjima sloboda u suvremenim društvima, amnestiraju doba kad su se oduzimale putovnice, kad je milicija pratila, proganjala i zatvarala građane, kad je sloboda po njima bila sloboda u onome suženom prostoru građanske šutnje i poslušnosti.

Prezirni odmak

Zato nije čudno kad lijevi radikali danas u Hrvatskoj ne prepoznaju i ne vide lijeve radikale. To je sasvim prirodno stanje njihove svijesti, oni nisu u stanju shvatiti onoga koji je drukčiji. Takav je za njih a priori desničar ili spada u "snage mraka", jer negdje ga moraju svrstati. Ta sintagma pojavila se danas kao varijanta negdašnjih "aveti prošlosti" u komunističkoj retorici, koja je još iz Lenjinovih vremena obilovala mnoštvom pogrdnih i zlokobnih metafora za političke protivnike. Neistomišljenik nema svoju osobnost – on u optici totalitarnog uma postaje paradigma zla ili čak nekakav kukac, u svakom slučaju, neljudsko biće. Kad bi se "lijevi teroristi" pogledali u lice, onda bi vidjeli da ne trpe nikoga tko ne misli poput njih, da ne podnose svoje političke neistomišljenike, da ih tako strasno mrze da bi im i osobnost demontirali, negirali i pretvorili u paradigmu neljudskoga. Ti lijevi agresivci razlikuju se od desnih po tomu što za svoj ekstremni diskurs imaju legitimitet, otuda njihovo opravdavanje komunizma, jer na razini apstrakcije i utopije, na razini čistih ideja koriste svaku mogućnost da bi u komunizmu iznašli uporišta za vlastitu ideologiju.
Problem je i u njihovu temeljnome neshvaćanju naravi zla jer ga promatraju isključivo materijalistički, ne i metafizički. Ne shvaćaju da je zlo najopasnije kad se predstavlja u lijepom, ali lažnom, opsjenarskom ruhu, da zlo nema uvijek tako raskriveno dijabolično lice kao u nacističkome totalitarizmu, da mu se najteže suprostaviti kad se pravi da čini dobro, kad prikriva svoje prave namjere i ciljeve, i kad u ime slobode čini ljude neslobodnima, u ime čovještva čini nečovještvo, kad u ime života ubija. Takvo zlo koje nastaje kao dijabolična inverzija ne može se umanjiti i predstaviti kao manje zlo u odnosu na ono koje je neskriveno. Zato sam uvjeren da je normalno imati jednaki prezirni odmak prema nacizmu i komunizmu, jer u zajedničkoj im je osnovi negiranje i čovječjeg i Božjeg.

Stečaj za Hajduk
bio bi Brutov nož

Troškovi su veliki, kako profesionalnoga pogona tako i drugih zaposlenih. Putovanja i boravci u hotelima su skupi, specijalnih izazova je napretek. O stadionu i juniorskom pogonu ne treba govoriti, Grad je taj koji je na sebe primio te obveze. No, ulaznice su na rubu karikature. I ono malo novaca s kojim klub raspolaže, ne može sada koristiti, pa se Grgić s razlogom žali: "Ako potpišem plaće mogu se sam uputiti u zatvor"

Za predsjednika Hajduka Branka Grgića može se reći da je sposoban i nadobudan, te da njegova nazočnost u Poljudu nije tek simbolična. Otkad je izabran, ulaže sve svoje umne vrline da bi spasio Hajduk od stečaja, pa su njegovi intezivni kontakti sa HNS-om i političarima u Zagrebu slamka za koju se hvata.
S čelnicima iz Ilice posjetio je predsjednika Hrvatskog državnog sabora Zlatka Tomčića, poslije čega sad malo lakše diše. No, za svaki slučaj svima stavlja na znanje: "Ako se nadležni ipak, odluče za stečaj Hajduka, odmah ću odstupiti jer ne želim biti Hajdukov grobar".
Šef Sabora Zlatko Tomčić ima diplomatskog sluha, pa nije koristio prazne riječi. A, kad su ga upozorili da je glavni uzrok Hajdukovih i drugih nevolja društvena bolest koja traje više od deset godina, utječe na sumorna raspoloženja i socijalne frustracije. Na to je odgovorio: "U nogometu se događa isto što u prošlom razdoblju i u društvenim sverama, pa je stoga stvorena negativna klima". Realno i objektivno. Ali, nije propustio i napomenuti kako čelnicima iz Ilice tako i Hajdukovim, da moraju "najprije pomoći sami sebi". Ne bi se začudili da isti savjet prime i od predsjednika Stipe Mesića, premijera Ivice Račana, ministara Strugara i Crkvenca, s kojima će se naknadno sastati.
U čemu je zapravo problem, bar kad se radi o Hajduku. U središtu zanimanja svih prijatelja Hajduka blokiran je račun (29 milijuna kuna) pa je klub osuđen na sve moguće suspenzije. Kad su predstavnici HNS-a, s kojima je bio i Branko Grgić, kontaktirali sa savjetnikom predsjednika Mesića dr. Jelenovićem, obećao je da će ih Predsjednik primiti, pa "neka sroče osnovne teze i Predsjednik će ih pozvati već ovaj mjesec".
Za Hajduk je svaki dan bitan. Grgić ne reflektira ni na što više nego da se Hajduku otvori depozitni račun, a s tim bi svi koje zanima mogli imati uvid u buduće klupsko poslovanje. Temeljni je pak, problem svih članova Prve HN lige da im omoguće redovito financiranje, što je dosad bila tek želja.
Zna se tko je to jedini u nas mogao otpustiti sve svoje "ventile", dok drugi nisu uspijevali ni vezati kraj s krajem. Među njima je, naravno, i Hajduk, 90-godišnjak trofejnog profila, za kojega zna cijela Europa, pa djelomično i svijet. A u nas je od 1911. do danas meta-simbol.
Sve je protekle godine živio i djelovao u iznimno siromašnom ambijentu, a imao je velike obveze. Međutim, sponzora i donatora nije bilo ni za lijek, marketing je poslovao s prevrtljivom srećom. Hajduk je mogao doći do kredita nekih banaka samo uz kamatu od 69 posto, što je lihvarstvo prvoga reda.
Istina, deklarativne podrške nije manjkalo, realne niotkud. Troškovi su veliki, kako profesionalnoga pogona tako i drugih zaposlenih. Putovanja i boravci u hotelima su skupi, specijalnih izazova je napretek. O stadionu i juniorskom pogonu ne treba govoriti, Grad je taj koji je na sebe primio te obveze. No, ulaznice su na rubu karikature. I ono malo novaca s kojim klub raspolaže, ne može sada koristiti, pa se Grgić s razlogom žali: "Ako potpišem plaće mogu se sam uputiti u zatvor".
Glavno je pitanje kako začepiti procijepe u sustavu, kad pomoći nema niotkud, na svim stranama su samo ograničenja. Država je odavno ukinula dotacije profesionalnim klubovima, ako ih je uopće ikad i bilo. Fondovi ne postoje, pa je klub prisiljen živjeti od samofinanciranja na bazi tržišta, ali ne i... profita, kojega praktički nema. Pritišću porezi, doprinosi, carine itd. Prošlo je vrijeme koristi od lutrije, tombola, automata u vlasništvu kluba... tek HRT, u povodu prijenosa utakmica, daje određenu "crkavicu". Uza sve to u modi je hajka na nogomet...
Usput, splitski Hajduk je svih proteklih 90 godina posebna institucija, bitan ne samo za grad Split i čitavu Dalmaciju, nego i za Hrvatsku. A, ako mu itko nešto pomogne, to daje na kućarin. Vrijeme je, naime, takvo, lojalnost upitna, a rizik užasan. Sport je ipak, iznimnog značenja za odgoj mladih koje u što većem broju treba okrenuti pozitivnim aktivnostima. Od velikog su značaja međunarodni uspjesi prije svega reprezentacije, pa onda i klubova. Nekidan je metropolu Hrvatske grad Zagreb posjetila skupina Japanaca, kad je novinar postavio pitanje vođi puta: što vas je navelo da dođete u našu zemlju, on je odgovorio: "Za Hrvatsku smo ponajprije čuli preko vašega odličnog nogometa".
Hrvatski nogomet nam, na žalost, sve više slabi. Izostali smo s Prvenstva Europe 2000., a to je natjecanje koje je bilo u žiži čitave Europe, pa i ostatka svijeta. Klubovima predstoji Liga euro-prvaka, ali je pitanje tko će proći i pretkola. Igračima je to itekako važno, jedva čekaju transfere, jer im je najbitnije da osiguraju sebi i svojim unucima doživotnu ekonomsku bezbrižnost.
Zahvaljujući i tomu, profesionalnom nogometu ozbiljno prijeti reamaterizacija, iako vrijeme nostalgija za igrom itekako i dalje postoji. Stoga su i stvaralačke inicijative potrebne, ne samo u interesu sporta već i njegove odgojne i socijalne uloge. Stečaj za Hajduk bio bi ... Brutov nož.

MERI JERKOVIĆ VAŽNIJA
OD MIROSLAVA BLAŽEVIĆA

Zinedine Zidane je, kažu nogometni stručnjaci, najzaslužniji da je Francuska nakon osvajanja naslova svjetskoga prvaka postala i europski prvak. Vagaju se zasluge i ostalih Francuza, uz Zidanea najčešće se spominju Laurent Blanc, Fabien Barthez, Didier Deschamps i selektor Roger Lemerre... Međutim, jednu Francuzicu nitko ne spominje, zove se — Dominique Blanchet! A bez nje Francuzi sigurno ne bi bili europski prvaci.
Jesam li "propuvao", tko je ta Dominique Blanchet!? Sjećate li se TV prijenosa polufinalne utakmice Eura 2000. Francuska — Portugal 2:1... Tada je komentator HRT-a Božo Sušec kazao kako su francuski astrolozi predvidjeli da će Francuska pobijediti sa 2:1, a da će pobjedonosni zgoditak postići Sylvain Wiltord. On, istina, nije zabio "zlatni zgoditak" koji je Francusku odveo u finale, stijelac toga pogotka bio je Zinedine Zidane, ali Wiltord je u posljednjim minutama drugoga produžetka šutirao loptu koju je nes(p)retni Portugalac Abel Xsavier zahvatio rukom, pa je iz dosuđenoga jedanaesterca Zidane donio pobjedu Francuzima.
Nigdje u hrvatskim novinama nisam mogao pročitati priču o francuskim astrolozima koji su pogodili rezultat utakmice Francuska — Portugal, ali srećom postoji — Internet! Uoči velikoga finala Francuska — Italija francuska astrologinja, ne znam je li madame ili mademoiselle, Dominique Blanchet je prognozirala pobjedu Francuza od 2:1 (opet!), dodajući kako će na dan finala broj 13 biti sretan za Francuze, a nesretan za Italiju. Uz to, ona je savjetovala selektora Rogera Lemerrea da bude miran, jer "zvijezde su na strani Francuza". Naime, madame ili mademoiselle Dominique obradila je sve relevantne podatke svih igrača francuske i talijanske reprezentacije, rezultati su joj pokazali ono što je najavila dan uoči velikoga finala. I što se dogodilo u finalu? Italija je vodila sve do 98. minute utakmice (4 minute sudačke nadoknade u prvome i 4 minute u drugome poluvremenu) sa 1:0, a onda je Sylvain Wiltord izjednačio u posljednjim sekundama utakmice, da bi u produžetku zlatnim zgoditkom David Trezeguet priredio sunarodnjacima veliko slavlje, a Talijane bacio u očaj. I što je to Dominique Blancet pogodila? Ne samo da će Francuska pobijediti sa 2:1, nego i to da će broj 13 biti sretan za "trikolore", a fatalan za "azzurre". Naime, izjednačujući zgoditak zabio je Sylvain Wiltord koji je imao dres s brojem 13, lopta je prošla kroz noge igrača Italije koji se zove Alessandro Nesta, a nosio je dres s brojem 13, a sve se to dogodilo — 13 sekunda prije kraja utakmice!? I što ćemo sad...
Mnogi će reći kako je sve to slučajnost, velika slučajnost. I ono na utakmici Francuska — Portugal i ono u finalu Francuska — Italija. Ali, sve ono što su astrolozi najavili se i dogodilo. Nisu se oni pravili pametni nakon utakmica, kazali kako su znali da će se zbiti ono što se zbilo, nego su se usudili uoči utakmica kazati što bi se trebalo dogoditi i — sve se to dogodilo! Možda je zato monsieur Roger Lemerre bio onako opušten, stajao je francuski selektor naslonjen na klupu cijelu utakmicu, vidjelo se da je bio miran "ka’ bubica". Čak i u onoj 98. minuti kad su Talijani već slavili naslov europskoga prvaka. Znao je on da samo mora ubaciti u igru igrača s brojem 13, to je i učinio, na terenu je bio i igrač talijanske reprezentacije s brojem 13, a sve ostalo predvidjela je madame ili mademoiselle Dominique Blanchet. Roger Lemerre nije ni trepnuo kad su istjecale posljednje sekunde utakmice, bio je čovjek siguran da se do posljednjega sudačkoga zvižduka nešto mora dogoditi u korist Francuza. I dogodilo se. Jer, ne možeš izgubiti, ako su ti zvijezde predskazale pobjedu!
Znate li tko mi je sad pao na pamet? Poznata splitska astrologinja Meri Jerković. Pouzdano znam da Meri voli sport, eto šanse da Hrvatska opet bude u vrhu europskoga i svjetskoga nogometa. Kako? Neka je uoči svake utakmice angažira hrvatski selektor Miroslav Ćiro Blažević, neka joj da sve podatke o našim i protivničkim igračima. Meri će to "prokuhati", kazati Ćiri komu će toga dana zvijezde biti naklonjene, Ćiro će je poslušati čak i ako mu kaže da mora igrati Robert Prosinečki i eto "vatrenih" na Svjetskome prvenstvu 2002. godine u Japanu i Koreji. A onda na Dalekome istoku opet ispočetka, Ćiro će slušati što kaže Meri i eto nam velike nogometne sreće. S tim da mi je teško prognozirati što će biti ako dođe do utakmice Hrvatska — Francuska. Mi bismo imali Meri Jerković, a Francuzi Dominique Blanchet. Možda bi ta utakmica završila bez pobjednika, što bi svakako bio dobar rezultat za Hrvatsku.
Dakle, Meri Jerković može produžiti selektorski život Ćiri Blaževiću. Odmah nakon ispadanja u polufinalu Eura 2000. ostavke su dali selektori poraženih reprezentracija, Portugalac Humberto Coelho i Nizozemac Frank Rijkaard. A nakon poraza u finalu ostavku je dao i selektor Italije Dino Zoff. Ćiro Blažević nije dao ostavku. Ima pravo! On nije izgubio ni u polufinalu ni u finalu Europskoga prvenstva. A sad, kad čuje ovo o ulozi astrologa u suvremenome nogometu, nema šanse da se makne iz selektorske fotelje sve dok to bude željela — Meri Jerković!
Zdravi i veseli bili!