PONEDJELJAK 10. srpnja 2000.

"BIKERSKI" HAPPENING U KAMPU "SOLITUDO"
PIVO, BENZIN
I ATOMSKI ROCK

Pravi moto party daleko je više od među običnim smrtnicima raširenog mišljenja kako je to tek puko isparavanje alkoholnih i benzinskih para. Na "bikerskim" okupljanjima sve ima svoja pravila. Biti "biker" nije samo voziti motor, to je stil života. Na tri dana Dubrovnik je bio hrvatska Daytona

Pišu: Davor MLADOŠIĆ i Pasko FILIČIĆ
Snimio: Milo KOVAČ

Piva i benzina, glavnije moto svih "bikerskih" okupljanja, ali pravi moto party daleko je više od među običnin smrtnicima raširenog mišljenja kako je to tek puko isparavanje alkoholnih i benzinskih para.
Jedan pravii "bikerski happening" dostigao je svoj vrhunac u noći sa subote na nedjelju i u dubrovačkom kampu "Solitudo". Već u petak rijeka jahača limenih konja slila se u Grad. Nepregledna kolona "bikera" zaorala je dubrovačkim ulicama koje su nalikovale američkoj daytoni koju svake godine preplavi tisuće "ridersa", mitskom mjestu za sve motoriste, gradu iz kojeg je svijetom krenula ideja o ovakvim okupljanjima.
Biti "bikerom" nije samo voziti motor, postaoje to stil života, stil oblačenja, ponašanja po nepisanim pravilima na partijima kakav je u "Solitudu" organizirao "Moto club Libertas riders". Od moto folklora nije ništa izostalo, od marke motora također pa su se tako u "Solitudu" jedni uz drugog mogli vidjeti poredani i "Harley Davidsoni" i prdavci poput "APN-a", uostalom nije toliko ni bitno s kojim motorom je tko došao, bitno je da si tu, da si "in".
U koćnjaku na plus 40, za "bikere" normalna je to stvar pa se stoga na party-u ipak mogla vidjeti razlika između "ridersa" i onih koji su u "Solitudo" navrnuli bilo radi dobre zabave ili čiste znatiželje obučeni na antibikerski način.
— Ma nama nisu toliko ni bitni ljudi okolo, oni koji su tu u stvari u posjeti. Drago nam je da svi dođu, ali najvažnije je od svega da se "bikeri" međusobno druže, zabavljaju, razmjenjuju iskustva — vele u "Moto clubu Libertas riders" napominjući kako ne bi htjeli da spominjemo njihova imena, jer:
— Pusti, ima svakakvih, kivnih ljudi. Bitno je da smo mi tu, imena nisu važna.
U ovom dubrovačkom moto klubu uistinu su se potrudili da sve bude na vrhunskom nivou tako da su pred ovaj susret s kolegama iz Hrvatske i gotovo svih okolnih zemalja krenuli u sređivanje kampa.
— Ovo je trebao biti jedan mali party, lokalni, a vidite u što je preraslo i drago nam je zbog toga, nadam se da će ovakva okupljanja u Dubrovniku postati tradicionalna — zadovoljni su "Libertas ridersi". Motore nismo izbrojali, to je nemoguće, ali bilo ih je sigurno nekoliko stotina.
Ono što smo sa strane čuli plus je više za organizatore. Naime, najveći moto party kod nas održava se u Istri, ali "bikeri" su izgleda Dubrovnikom zadovoljniji, kažu Istra im je postala nekako

komercijalna zasitili su se nje, okupljanje u "Solitudu" ipak je bilo spontanije. Kakvi su to ljudi, ti "bikeri"? Anđeli pakla, drumski razbojnici, ili je pak to sve samo šminka, dupli život? Većina bikera, opet suprotno raširenom mišljenju kako se radi o neobrazovanoj hordi čudaka obučenih od pete do glave u kožu, oboružane lancima, je uglavnom dio visokoobrazovane populacije, manje ili više bogate. Uostalom misliti kako, uvjetno rečeno, svaki klošar može jahati dobar motor, skup motor, normalno da je zabluda. Na "bikerske" partije iz svojih ordinacija dođu doktori, iz ureda odvjetnici, direktori... Nađe se i pokoji sin bogatog mame i tate mada naravno ima među tim zaljubljenicima u motocikle onih koji zaovakve stvari i putovanja jedva skrpe kraj s krajem.
Ono što je važno za "bikerska" okupljanja je činjenica da se incidenti rijetko, odnosno gotovo nikad ne događaju. Sve ima svoja pravila pa je tako jedan od najvećih grijeha pokušati "uvaljivati" se djevojci koja je već u nečijem društvu. Inače je to i stvar opće pristojnosti, ali kad si s "bikerima" takvu djevojku možeš samo eventualno pitati vatre iako bi se i to moglo dvosmisleno shvatiti. No, da problema ne bude brinu se "bikerski" klubovi čiji član ne može postati svatko samo zato što ima motor. Valja jahati po skupovima i putovanjima od kojimja većina "bikera" pređe preko 500 kilometara najmanje dvije godine kako bi se postalo punopravnim članom nekog kluba.
Ono pravilo s djevojkama posebno je interesantno jer ako gdje ima toliko atraktivnih žena to su svakako skupovi motorista. Među njima mnoge su i samostalne "bikerice", općenito žestoke frajerice.
Sastavni dio svakog party-a su moto igre, guranje bačava s motorima, prelazak ispod konpa preko kojeg treba prebaciti balon pun vode i uhvatiti ga (bila je to u "Solitudu" i dobra prilika za osvježenje jer nisu svi bili spretni), zatim potezanje konopa, naravno ne s motorima, a najveći rivali u potezanju kako na svakom okupljanju pa tako i na ovom u Dubrovniku bili su Imoćani i Sinjani.
I opet se vraćamo na djevojke, kakav bi to "bikerski" party bio bez erotskog showa, striptiza je bilo u petak, u subotu su se djevojke negdje izgubili tako da je mnogima bilo zaludu čekati na njih.
Rock and roll je "prašio" sva tri dana, kad nikoga ne bi bilo na bini s CD-a je lupao neizbježni Deep purple i pravi "bikerski" songovi poput Speed king. Famozna je bila i dubrovačka grupa Da Riva.
Da kraljevi brzina, to su "bikeri", kraljevi ceste i dobre zabave. Dubrovnik je zahvaljujući "Moto clubu Libertas riders" postao dijelom "bikerskog" svijeta, vikendima toliko neobičnog, radnim danima sasvim neprimjetljivog, po ordinacijama, uredima...

Urednik: Ivica Profaca,
Tehnički suradnik: Goran Bašić,
Internet podrška: NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2000.07.09.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)