Prije dvije godine
mještani Škulića zatražili su od Općine Ražanac pomoć u ishodovanju dokumenata za
izgradnju lokalne vodovodne mreže koju bi sami platili — Ponovili su zahtjev i lani tražeći
izgradnju lokalne mreže paralelno s izgradnjom centralnog cjevovoda — Od obećanja do
danas ništa, a vodosprema u središtu naselja stoji pod ključem
| Piše: Božana SVILIČIĆ |
Snimio: Branislav GRGUROVIĆ |
Za mještane Škulića, naselja nedaleko od Ražanca bi se moglo
kazati da su polurobinzoni, iako su od mora prilično daleko. Struju, novine i telefon
imaju, a vodu iz cisterni nose na leđima ili magarcima, dok im "garancija" za
ukidanje prisilnog robinzonstva leži doslovce pod nosom. Naime, u samom naselju koje
broji dvadeset domaćinstava nalazi se dovršena vodosprema, koja je, zbog mještanima
nepoznatih razloga "pod ključem", kao i, kako tvrde, alternativne mogućnosti
izgradnje lokalne vodovodne mreže.
Mještani su, pričaju, prije dvije godine zatražili od Općine Ražanac da im kao
"pravna osoba" pomogne u ishodovanju projektne i ostale dokumentacije za
izgradnju lokalne vodovodne mreže koju bi sami financirali. Nisu, kažu, naišli na
razumijevanje, što im se iznova dogodilo i u prosincu prošle godine.
— Na tadašnjem sastanku Općine Ražanac pod predsjedanjem načelnika Dragana Miočića
zatražili smo izgradnju lokalne mreže paralelno s izgradnjom centralnog cjevovoda. Načelnik
je obećao ishodovanje potrebne dokumentacije, te smo u tu svrhu i platili po 400 kuna.
Sve bi platili vlastitim sredstvima, no cjevovod je prošao kroz mjesto, vodosprema zaključana,
a mi i dalje plaćamo 400 kuna. Ne međutim za realizaciju problema već i dalje za jednu
cisternu vode, priča mještanka Kata Bomoštar.
— Od sastanka smo milijun puta zvali načelnika,
ali njegov je odgovor uvijek "bit će...". U međuvremenu smo zatražili da nam
se voda bar privremeno osigura iz vodospreme koja je najviše dvjestotinjak metara
udaljena od kuće, na način da se postavi "špina" i vodomjer tako da sve možemo
i uredno platiti. Obratili smo se i županu Prtenjači i Hrvatskim vodama, te zadarskom
"Vodovodu", no nitko ne daje precizan odgovor, a u međuvremenu se naš novac
odlijeva na krivu stranu kao i voda. Ljudi se muče s "gusternama", te posebno s
nošenjem vode, jer ovdje smo vam svi stari, s prosjekom od 65 godina - kaže Kata Bomoštar
iza čije kuće "puca pogled" na modernu novoizgrađenu vodospremu. Malo dalje
od vodospreme ispod natpisa "cjevovoda", baba Šika Tabar odmara uz magarca
imenom Frajter.
— Nemam ni gusterne ni ničega. Stari mi ima osamdeset i osam godina, E, da nam bar
sinjko postave špinu. Svaki dan je to gore — jedva na noge. Vodu nosim na Frajteru, a
kad ga ne bude, što ću, ondek ću ja biti magarica — kaže nam baba Šika.
NAPORUK
Z ŠKOLJA
Okrugli oli kvadrati timbar
Bože i Perina.
Dvi starosti. Dvi suside, dvi dobrote, dvi zloće...
In šoma: sve zavisi na ku nogu su se z postilje dvigle.
Sidu spod boloture, lipo, u hladu, po voj pasjoj vrućini. Misto krunice ćikare od kafe,
galetine, rožolj...
— Unda Perina, kako si mi učera škumincala, da će ti unuk Goran pojti u skule za inžinjera.
Študent, gori u Zagrebu, u zavisti govori Roža.
— Eee! Lipo si čula moja Roža. Očevin stopami. Neka. Dobro uči, sve petice, miran,
pristavan, poslušan...
— Nego, draga ti, moja Perina, kako san imila čuti tvoj sin inžinjer malo, malo pa u
štrajk. Da ni plaće i po dva, tri miseca, da in ti šalješ i kumpiri, zelje, ulje,
ribe, sočivo... Da in plaćaš i letrku, stanarinu, vodu i sve te lipe stvari?
— Gospe moja, al ga guštaš Roža na tuje muke. A di će tvoj unuk Leonardo?
— Po, noga ’Susa Nazaranina — ćaćinin stazama. "U životu se vavik triba držati
okruglog timbra. Države! Joh ti ga je kvadrati timbar", vavik govori ćaća
Leonardu. I ča mu fali? Malo kolo Općine, malo oko Županije, neke udruge, stranke, in
šoma — plaća kuri, i to kripna.
Moj Leonardo ti je već u veloj stranki. Da je niki prešident mladeži, a bi je niki
rizničar, unda glasnogovornik, glavni za tisak i nike informacije. Sve mu gre u krmu. Zna
posa, moja Perina. ’Benti pamet brez sriće.
Merika ti je moja Perina ćepati se Sabora, državnog, ki nefaljiva. Zastupnik?! Daa
skule, fakulteti?!
Misečne plaće i do 15 miljari kuna. Ko ti opali srića u nikin odboru, imaš stan u
Zagrebu, sekretaricu. A spiza u državnin reštorantu za po šolda, voziš se na državne
špale di oćeš i kad oćeš, i čin oćeš.
Dojdeš doma, na školj, po ulje, ribe, na plandovanje s kumpanjijun — kuru ti dnevnice.
1700 kuna misečno za žurnale, laura, neleura.
Daaa raj?! Al-troke sira i kruha. Dvajest godišć radnog staža i u mirovinu, oli 50 godišć
starosti, oli tri puti u jenoj turi zastupnik.
Oni prvi zastupnici ča su ušli u mirovinu, da su ćepali i po 25.000... Guštaju
Hrvatsku, leva, leva...
— Aaa, ki to plaća, an Roža? Di će in duša?
— Vi ste Perina svi od vašega roda — buzdi. I buzdi i pišakantuni.
— Ma nan je obraz vavik čist.
— Oli je naš, Perina, posrani? Kad je bi ki naš u pržunu, aa? A vaši pod svaku
bandiru u bužu.
— Imaš za pravicu Roža. Furbasti ne gredu u pržun, ni premazani, ni floćuni...
Kvadrati timbar — god mu njegov.
Slavko GOVORČIN |
|