EUROMONDIAL

UEFA dovoljno zgrće para da joj ujedinjavanje svake četiri godine s Japanima, Jamajkama, Afrikancima itd. dođe tek kao nužno zlo. Ajde, de, zbog Brazila i Argentine bude zanimljivo publici, a što se tiče financijskog probitka ista je stvar, moglo bi i bez "karioka" i "gaučosa"

Tri tjedna vrhunskog nogometa su za nama, pa premda ima vremena da se svi dojmovi slegnu i natalože, može se još ovako, "na vruće" kazati da smo gledali izvrstan balun, da je Euro 2000. čak nadmašio očekivanja, da je nogometna igra u ekspanziji, sačuvana od grubijanstva i potkradanja. Mnogo čiste igre i nadigravanje, tek tu i tamo poneka diskutabilna procjena sudaca.
UEFA je konačno došla do prave formule svoga "malog svjetskog prvenstva", ne znamo točno kani li ga u budućnosti dalje modificirati, no čini se da su tri tjedna (od subote 10. lipnja, do nedjelje 2. srpnja) optimalno vrijeme u kojem natjecanje pravodobno seže do vlastitog klimaksa, a nogomet ne dolazi u opasnost da postane — dosadan, "preslan".
FIFA svoje svjetske kupove (koje mi zovemo prvenstvima) razvlači sve više i duže, vodni ih do bevande, pa se mondiali otgenu kao gladna godina na gotovo pet tjedana. UEFA je tražila načina kako da parira u biti konkurentskoj kući FIFA i ovo je idealna formula. Šesnaest reprezentacija, četiri skupine, svatko sa svakim, pa na ispadanje, te što je još važno — bez utakmice za treće mjesto koja je u biti nepotrebna (premda je u svjetskim razmjerima baš takvo malo finale donijelo veliku radost i pompu našem balunu prije dvije godine, kad smo svladali razočaranu Nizozemsku i prigrlili broncu). Ovdje su već Portugalci otišli kući još u četvrtak ujutro, a Nizozemcima bi samo falilo, nakon nove tragedije s bijele točke baš kao protiv Brazila prije dva ljeta, da igraju s Portugalom za broncu i treće mjesto...

Tvornica novca

UEFA zna svoj posao, ta nedodirljiva organizacija stvorila je od nogometa tvornicu para. Najprije projektom klupske Champions League, pa organiziranjem Eura svake četiri godine postala je apsolutno nezavisna od FIFA. Naravno, njihov odnos bit će prožet lijepim riječima i diplomatskim ponašanjem, no u suštini to su već posve dvije različite "kuće nogometa". UEFA dovoljno zgrće para da joj ujedinjavanje svake četiri godine s Japanima, Jamajkama, Afrikancima itd. dođe tek kao nužno zlo. Ajde, de, zbog Brazila i Argentine bude zanimljivo publici, a što se tiče financijskog probitka ista je stvar, moglo bi i bez "karioka" i "gaučosa".

Sve izmislili Gali

Nekadašnji Kup nacija doživio je s vremenom golemu transformaciju. Smišljen gotovo nevino i naivno od Francuza, da se skrati čekanje na mondiale svake četiri godine, osmislio je potrebu da se nogometne reprezentacije u međuvremenu ne sastaju samo u ispraznim prijateljskim dvobojima.
Trofej je nazvan — Henry Delaunay, po visokom francuskom nogometnom funkcioneru koji je oživotvorio ideju da se Europa sastaje i natječe međusobno. Da podsjetimo, Francuzi su oduvijek bili prevažan nogometni faktor. I sportski čak. Pierre de Coubertin je sportskom svijetu podario geslo olimpizma ("važno je sudjelovati", rekao je i to ćemo sad opet slušati u Sydneyu najesen, makar je na to netko reko — "malo morgen"). A što se tiče nogometa, Svjetska prvenstva najprije su nosila naziv Kup Julesa Rimeta, rečeni Rimet bio predsjednik FIFA koji je stvorio prvo SP 1930. godine.
Trideset godina kasnije taj treći Francuz, Henry Delaunay je stvorio EP. Uz napomenu da je pariški sportski list L'Equipe u svome stožeru osmislio 1956. godine prvo natjecanje Kupa europskih prvaka, ovo isto od čega je UEFA stvorila zlatnu koku Champions League.
Natjecanje Kupa nacija bilo je dugo u povojima, temeljilo se na mnoštvu međusobnih sudara dvaju reprezentacija kod kuće i u gostima, da bi se svake četiri godine po četiri najbolje našle na blic-turniru kod jednog domaćina...
Prvi je domaćin bila — Francuska i — nije uspjela, u polufinalu je poražena od tadašnje Jugoslavije čak sa 5:4 na Parku prinčeva pri čemu su blistali hrvatski nogometaši, Dražan Jerković i Ante Žanetić. U finalu je SSSR tek u produžecima svladao Hrvate i Srbe u dresu "sa šest buktinja".
Dva iduća pokušaja uspjela su domaćinima turnira, Španjolcima 1964., te Talijanima 1968., kada je branio Dino Zoff i kada nije bilo jedanaesteraca. Naime, nakon polufinala sa Sovjetima bacao se novčić, kako bi to bilo da je sudac na centru pred Napolitancima objavio da je novčić pao na stranu Rusa, pardon Sovjeta?!
Talijani su potom dvaput morali igrati s Jugoslavijom u finalu (među "plavima" bio je zapažen i hajdukovac Dragan Holcer), nakon 1:1 iz prvih 120 minuta, druga utakmica odigrala se — prekosutra, Talijani su promijenili, osvježili momčad i slavili sa 2:0.
Zadnji turnir četvorice igrao se u Zagrebu i Beogradu, tadašnja SFRJ nije uspjela, bila je to reprezentacija uglavnom Hrvata, Biće Mladinić je vodio zlatnu generaciju Hajduka, pojačanu Katalinskim, Popivodom, Džajićem, oslabljenu pak Aćimovićem. Izgubilo se od Zapadne Njemačke, od 2:0 do 2:4, a u finalu su tada prvi put pucani jedanaesterci — Čeh Panenka ušao je u legendu šutem a la danas Totti, nadmudrio Maiera, razvlastio Beckenbauera.
Tek od 1980. UEFA smišlja kako da stvori pandan Mondialu, sa osam sudionika završnice, dvije skupine po četiri, a u Engleskoj 1996. nastupa prvi put čak 16 momčadi na završnom turniru, to je pravi Mondial i to ne mali, Hrvatska nastupa samostalna prvi put, briljira protiv Danske, muči Njemačku i gubi u četvrt-finalu tijesno sa 1:2.
Stvoreno je, dakle, Europsko svjetsko prvenstvo koje svoj pečat udara ovih dana po Belgiji i Nizozemskoj...

Huligane "počistilo"

Strah od huliganizma obilježio je minula tri tjedna gotovo jednako kao i nogomet, belgijska policija intervenirala je nemilosrdno i na najmanje provokacije, strijepilo se od subote 17. lipnja kad su se u gradiću Charleroi sastajali Englezi i Nijemci... Strahovanja nisu bila bez osnova, no policija je sve "počistila" tako da konačna bilanca osim rusvaja po gradu nije bila tragična. UEFA je upozorila kako neće dozvoliti rabijatnima da im uništava zlatnu koku, zaprijetili su Englezima izgonom i ponavljanjem oštrih sankcija kao prije 15 godina. Da se sve smiri pobrinuli su se — Rumunji, eliminirali su Engleze u jednoj od najboljih partija Eura, 3:2...
Otad, neopterećen huliganizmom procvao je i balun. Bez Nijemaca i Engleza, sa nekim novim snagama doživio je i krah domaćina Nizozemske koja je tako zdušno čekala ne samo finale, nego i penjanje na tron prvaka...
Vatromet u Rotterdamu, narodna fešta (a la splitske lude noći) uz operne arije Andree Boccelija i nastup roterdamske filharmonije samo su nam pokazale kakav je nogomet međunarodni pokret, koliko obrne para, kakva je pošast potrošačkog društva, koliko se troši i zarađuje...
Komično nam je tek bilo vidjeti u izlozima narančaste panoe i doslovce postere s natpisima "Oranje kampioen 2000".
Nikad ništa ne valja unaprijed pripremati. Pitajte Riječane, oni su lani štampali majice s natpisom Rijeka prvak, pa nisu ni Osijek mogli svladati na Kantridi.
I to je nogomet. Lijep i zbog toga što je nepredvidiv. Nikad ne reci nikad. Ili bolje, ne ljuti se ako izgubiš, to je samo sport, potreba da se putuje, druži, uživa i veseli.
Pa kako doista reče jedan važan Francuz, de Coubertin, važno je sudjelovati.
Još ako Francuzi pobijede ...