JURDANA
S DVA LICA

Je li pravi Srećko Jurdana "nacional-fetišist" iz 1993. godine koji je vodio sveti rat protiv masona i "Osmanlija" ili je pravi Jurdana "pseudoliberal" iz 2000. godine, antirasist, legalist, zagovornik "demokratske" represije protiv svih koji su pisali poput njega u vrijeme muslimansko-hrvatskog rata?

Jezik analitike u hrvatskom je novinarstvu odavno prestao biti jezik razuma i argumenata. Zamijenilo ga je neartikulirano vrištanje, a onda i jezik psovke, kletve, da bi na kraju postao jezik stereotipa i etiketa ili sofisticirani jezik za medijski specijalni rat, kojim solidno vladaju školovani medijski propagandisti. Mjesecima novinski analitičari i pseudoanalitičari produciraju psihotično političko ozračje u kojemu stvarnost svode na dvije dimenzije: revolucionarnu i reakcionarnu.
Maoizam u Hrvatskoj, u svom agresivnome medijskom i političkom pohodu čišćenja terena dobiva svoje demokratske maske, pod kojima demonstrira svoju represivnost u ime revolucionarnih načela od 3. siječnja. Na čelu tog pokreta nalazi se Ivica Račan kao ortodoksno nerevolucionaran tip, zato maoistima treba netko siroviji i eksplicitniji. Račan je dobar za formalno čuvanje demokratskog legitimiteta, ali za političko-medijske odstrjele i za nove valove kulturne revolucije potrebni su medijski egzekutori koji će određivati bitak i nebitak političkih stvari u Hrvatskoj, koji će razvrstavati i kategorizirati svoje neistomišljenike kroz metodološki razrađen sustav etiketiranja stilski prepun epiteta o sugeriranom karakteru ciljane osobe koju treba prikazati plošno i podrugljivo u kontekstu zadane političke teze i inverzirane stvarnosti.

Virtualna stvarnost

Srećko Jurdana jedan je od analitičara koji vrlo spretno vlada psihomedijskom metodologijom, on je zapravo jedan od korifeja inverzirane medijske stvarnosti u Hrvata, čovjek koji pokazuje svu moć medija u produkciji virtualne stvarnosti. U Jurdaninu medijskom svijetu stvari dobivaju novi oblik i značenje, savršeno u skladu sa zadanim političkim stereotipima i psihogramima koje sam kreira kao u nekom političkom trileru. On fabulira zbivanja i obrađuje negativce, koji za razliku od filmskih kod njega ne smiju izazivati simpatije nego potpunu odbojnost. Kakvi su oni u stvarnosti, to je posve nebitno, jer u Jurdaninu svijetu funkcioniraju kao likovi koji su zadobili život u novoj paralelnoj stvarnosti. Bitno je da se predodžba o njima uklopi u vladajuće stereotipe i podjele i da njihove uloge, lica i karakteri potvrđuju Jurdanine političke teze. Na žalost, takav je analitički diskurs u većini hrvatskih medija.
U Jurdaninu svijetu "politička rubrika Slobodne Dalmacije zamišljena je kao raskošan prostor Budišine reklame, u kojemu fanatični hadezeovac Zoran Vukman piše o Budiši panegirike, potvrđujući idejnu bliskost nacional-fetišista i pseudoliberala".
Etiketa o fanatičnom hadezeovcu toliko je besmislena i bez ikakvog uporišta u realnosti (upućena čovjeku koji nije ni član HDZ-a niti je imao veze s bilo kakvim stranačkim djelovanjem) da bi bilo još besmislenije tako nešto dokazivati, a o panegiricima Budiši da i ne govorim. Međutim, ono što je posebno zanimljivo je kategorija "nacional-fetišista", što je samo nešto blaži izraz za staru etiketu pod kojom se ljude likvidiralo — klerofašist.

Zaboravljeni opus

Da se ne bismo gubili u nebitnome, posebno kad je riječ o Jurdaninoj optužbi da smo Budišin medijski servis preko kojeg lider HSLS-a "manipulira stvarnošću" (što je još jedan od Jurdaninih medijskih psiho-propagandnih trikova), dovoljno je samo podsjetiti na jedan dio opusa Nacionalova analitičara u kojemu je on svojedobno nastupao s pozicija koje danas apsolutno sotonizira i prezire kao radikalno desne.
Jurdana se 24. lipnja 1993. godine u "Slobodnoj Dalmaciji", u tekstu "Pobjeći iz ralja zavjere zapada" predstavio kao zagovornik teze da je Hrvatska žrtva urote i to je dokazivao kroz eksplikaciju Vance-Owenova plana za BiH kao namještaljke, kao anglo-francuskog scenarija za ekspanziju bosanskog rata. Ciljevi namještaljke, po Jurdani, bili su: otvoriti opći muslimansko-hrvatski sukob u Bosni, relativizirati srpsku krivnju za rat u BiH, spriječiti vojnu intervenciju protiv bosanskih Srba, ishoditi podjelu Bosne i nakon nje podjelu Hrvatske, a kao krajnju konzekvenciju, Jurdana navodi uspostavu labave yu-konfederacije i povratak Markovića kojeg naziva "jugoslavenskim vampirom". Jurdana tada izričito tvrdi da su Vanceov plan za Hrvatsku i Vance-Owenov plan za Bosnu "proizvod urote protiv srednjoeuropske, kršćanske, konzervativne, tradicionalne i samodostatne nacionalne države Hrvatske..." Jurdana bosanske Muslimane naziva "Osmanlijama", predlaže da im se u Hrvatskoj uskrati pribježište, da se hrvatski civili i HVO masovno izvuku iz srednje Bosne i presele u Istru i tadašnja UNPA područja!

Gonič masona

U tekstu "Spašavanje Srba" od 12. svibnja 1993. godine doslovce tvrdi da se Hrvatska pokazala nekompetentnom da unatoč međunarodnoj masonskoj uroti parira procesu razvoja muslimansko-hrvatskog pokolja, koji je "proizvod prvoklasne obavještajne operacije". Vancea i Owena naziva masonskim eksponentima koji neutraliziraju SAD da ne provedu nijednu akciju bez odobrenja masonskih loža u trokutu Pariz—Rim—London.
"Britanska cheshirska regimenta krstari srednjom Bosnom u potrazi za Hrvatima s nacističkim oznakama, odnosno za žrtvama hrvatskoga genocida, kako bi na temelju krivotvoreno-tendencioznih izvješća svjetskim agencijama stvorila ravnotežu u krivnji između Srbije i Hrvatske i na taj način zamutila cilj intervencije", pisao je Jurdana prije sedam godina.
Ovi navodi su vrlo ilustrativni kao primjer manipulacije stvarnošću — jer koji je pravi Jurdana? Onaj koji Muslimane zove Osmanlijama, koji je teoretičar masonske urote protiv Hrvatske, ili ovaj Jurdana danas, koji bi toga negdašnjeg Jurdanu smatrao ultradesnim bolesnikom?
Ili, da preformuliram pitanje — koja je prava Jurdanina stvarnost? Tadašnja izolacionistička retorika o "samodostatnoj Hrvatskoj" ili ova danas njegova globalistička nadahnutost? Je li pravi Jurdana "nacional-fetišist" iz 1993. godine koji je vodio sveti rat protiv masona i "Osmanlija" ili je pravi Jurdana "pseudoliberal" iz 2000. godine, antirasist, legalist, zagovornik "demokratske" represije i pedagoških mjera protiv svih onih koji su pisali poput njega u vrijeme muslimansko-hrvatskog rata? U tom susretu dviju oprečnih stvarnosti, današnji Jurdana rigidni globalist poslao bi u Haag negdašnjeg Jurdanu, rigidnog nacionalista.

JEDINSTVO POSEBNOSTI

Jednog će dana svi ljudi naučiti da one koji se od njih razlikuju ne samo toleriraju nego da im se raduju, da pripadnika druge religije ne samo poštuju nego mu se dive. Svatko na svojem putu, sretat će se sa svima ostalima na njihovim putovima kao kad se na različitim jezicima zajedno pjeva

Prošlog je petka Mani Gotovac otvorila teatarski foyer za duhovnu svečanost predstavljanja novih knjiga Vesne Krmpotić, namijenjenih obrazovanju u duhu osnovnih ljudskih vrijednosti — ljubavi, mira, istine, ispravnog djelovanja i nenasilja.
Ovaj je tematski horizont s jedne strane omeđen masivnim otporom obvezi da djelujemo uvijek i jedino u skladu s temeljnim vrijednostima: toj se obvezi, kao što nam je dobro poznato, svakodnevno opiremo i mišlju, i riječju, i djelom, i propustom. Ali na sasvim drugoj strani taj je horizont oivičen svjetlinom onih postupaka pojedinaca, naroda i civilizacija koji su, svim nesklonim okolnostima usprkos, bili usklađeni s temeljnim ljudskim vrijednostima. Nema ni jedne egzistencije koja bi bila tako mizerna da baš nikad nije iskusila to blaženstvo.
Odakle zapravo ona planina otpora? Naravno, nastala je taloženjem straha od posljedica. Što bi se dogodilo da na nedostatak ljubavi ne uzvratimo mržnjom, na ugrožavanje mira napadom, na iluziju vječnih istina korisnom laži, na nepravdu sebičnošću, na nasilje uništenjem? Nitko ne zna što bi se dogodilo. Je li, dakle, strah od posljedica opravdan? Apsolutno. Jer svako djelo — beziznimno! — donosi i dobre i loše posljedice. A posljedice naših djela ne samo da ne možemo spriječiti, mi ih ne možemo ni sagledati. I ne samo da ih ne može sagledati većina nas nedovoljno mudrih, ne može ih sagledati nitko: čovjeku kao čovjeku nije dana mogućnost da shvati čemu će njegovo djelovanje odvesti. U Bhagavad Giti — prepričano — stoji ovo: onaj tko bi želio biti slobodan morao bi se odreći svakog djelovanja..., ali utjelovljeno biće ni jednog trenutka ne može ne — djelovati... smatrat će se da se djelovanja odrekao onaj koji se odrekao rezultata svoga djelovanja.

Svetinja vlasništva

Ne pripadamo li mi civilizaciji koja je čitava sagrađena na prisvajanju "rezultata rada"? Ni projekt koji je poveo "odlučni i posljednji boj" nije tu civilizaciju osporio u tom njezinu prisvajalačkom temelju. Naravno, htio je ukinuti privatno vlasništvo, ali tako da je najviša ideja zajednice postala simbolom pljačke i neslobode, pa je privatnom vlasništvu vraćena aureola svetosti. Ali možemo mi blagoslivljati vlasništvo koliko god hoćemo, na zapadnoj matrici "prisvajanja" već ni za djecu naše djece neće više biti mjesta, pa makar se nijedan Srbin ne vratio u Hrvatsku! A ipak, što bi bilo logičnije nego Bogu, višoj svetosti, sudbini ili kako se to već hoće imenovati, predati u ruke rezultate svoga djelovanja, rezultate koje ionako i ne razumijemo i ne kontroliramo?
Dopustite priču nalik dosjetki: tetura pijan čovjek ulicom i padne tako na onaj okrugli stup na koji se lijepe plakati, pa onako obnevidio i nesiguran na nogama stade pipati po stupu rukama, ukrug; pipajući obiđe čitav stup, pipa i dalje i kad je još jedan krug oko stupa bio skoro dovršen, užasnut zavapi: "Zazidan sam!"
I zaista, pijani i od sreće i od nesreće, nesigurni i od prijatelja i neprijatelja, oslanjamo se na što bilo, da bismo s užasom "shvatili" kako smo zazidani! Obrazovanje bi nam moralo biti ohrabrenje: obrazovanje u duhu temeljnih ljudskih vrijednosti neće s putova naše djece probleme ukloniti, ali će im otvoriti oči u pogledu prave prirode "problema": shvatit će da su oni dijelom iluzija, dijelom ispit, dijelom putokaz.
Ove temeljne vrijednosti od kojih se Satya Sai program odgoja jedino i sastoji, osovina su, ističe Vesna Krmpotić, svih religija, duhovnih stremljenja i pravaca, ukratko osnovica svekolike duhovne kulture, pa svaka sredina treba ugraditi u ovakav program vlastite etničke, vjerske, jezične i kulturne posebnosti.

Duhovnost bez egzotike

Da nam takav program posreduje baš Vesna Krmpotić i logično je i poticajno. I svojim životnim iskustvom što ga je stjecala u Indiji — "Bharati" zemlji koja čezne za Bogom — potom u afričkoj kolijevci čovječanstva, Egiptu i Gani, te u SAD-u, retorti suvremenosti; i duhovnim opredjeljenjem da čitavim svojim djelom otvoreno posvjedoči svoju čežnju za povratkom kući — Bogu. I onim najvažnijim, svojim opusom: djelom tako reći glomaznim do nezaobilaznosti, a po vokaciji pjesničkim; duhovnošću koja neće zadovoljiti kolekcionare znanja i lovce na duhovnu egzotiku, ali će nas podsjetiti baš na ono što smo mi sami željeli reći, a nismo znali kako.
Ali okončat ću ovaj tekst ocjenom za koju i sebe trebam smatrati kompetentnim: jednog će dana svi ljudi naučiti da one koji se od njih razlikuju, ne samo toleriraju nego da im se raduju, da pripadnika druge religije ne samo poštuju nego mu se dive. Svatko na svojem putu, sretat će se sa svima ostalima na njihovim putovima kao kad se na različitim jezicima zajedno pjeva.

S protekcijom - zlo,
bez nje ... još gore

Nizozemci su, tražeći krivca za neuspjeh, stavili na stup srama svoga šefa parade Franka Rijkaarda. S tim su uglavnom bili suglasni svi domaći navijači, koji su gledali tu polufinalnu utakmicu EP-a, ali i TV-gledatelji. Svi, valjda, osim Miroslava Ćire Blaževića za kojega je, izgleda, život... gluma, pa kaže: "Rijkaard? Ne, sine, ja sam griješio što nas nisam odveo na to prvenstvo. Jer, tamo bismo bili prvaci!"

Izbornik azzurra Dino Zoff popratio je generalskim smijehom pobjedu nad Nizozemskom (3:1), a Nizozemci su, tražeći krivca za neuspjeh, stavili na stup srama svoga šefa parade Franka Rijkaarda. S tim su uglavnom bili suglasni svi domaći navijači, koji su gledali tu polufinalnu utakmicu EP-a, ali i TV-gledatelji. Svi, valjda, osim Miroslava Ćire Blaževića za kojega je, izgleda, život... gluma, pa kaže: "Rijkaard? Ne, sine, ja sam griješio što nas nisam odveo na to prvenstvo. Jer, tamo bismo bili prvaci!".
Ali, kao što svi znamo, nogomet je vražja igra. Nema momčadi na svijetu koja funkcionira na turbo-pogon, niti uvijek uspijeva svaka majstorska strategija. Primjerice, "vatreni" su u kvalifikacijama za EP na maksimirskom stadionu protiv YU-momčadi bili premoćniji i bolji, ispalili su čak nekoliko opasnih "torpeda", ali su ipak bili eliminirani. Ista ta pobjednička formacija sada je na EP-u "popila" čak šest pogodaka od Nizozemaca. Svi su se kladili na njih protiv Italije, a favoriti su ipak potonuli, iako su u njihovu korist dosuđena, u tijeku regularne utakmice, dva jedanaesterca, a azzurri su, iako su 87 minuta igrali bez isključenog Zambrotte, ipak pobijedili. Nizozemci su promašili mnoštvo šansi, na kraju ukupno čak i pet jedanaesteraca i ostali bez finala. S Rijkaardom na čelu plovili su kao brod bez kormilara, a Ćiro ipak izjavljuje da Rijkaard nije pogriješio iako mu je sam predbacio: "Iskusan trener nikada ne bi dopustio da Franc de Boer izvodi jedanaesterac i u ispucavanju, nakon što je već promašio elfer u tijeku igre".
Ovako ili onako, izgubili su. Možda ih je bio uhvatio podsvjesni strah, možda je psihološka prednost bila na strani talijanskog vratara Francesca Tolda, nije isključeno i da je svoju ulogu odigrala i sreća. No, nogometni je rulet odlučio kako je odlučio, a Talijani su se, držeći se junački, plasirali u finale. A Rijkaard i njegovi igrači očito nisu imali osjećaj ni za vrijeme ni za prostor. A budući da su nogometaši "nedodirljivi" njihov je izbornik morao otići, pa naslov prvaka nije bio šlag na torti nizozemskih uspjeha.
I portugalski izbornik Humbert Coelho prošao je kao Rijkaard. Smatrali su ga lucidnim trenerom koji je svoje igrače naučio akrobatskim vještinama. Doduše, i neke druge momčadi posjedovale su iznimne vrednote, ali se nezaboravni Pele opredijelio baš za Portugalce o kojima je posvjedočio: "Igraju moj nogomet. Od SP-a 1966. nisam ih vidio prikazati tako divan i tehnički dotjeran, a i učinkovit nogomet".
Međutim, naletjeli su na aktualne svjetske prvake, Francuze. Nisu ih nadigrali, niti su na terenu pokazali ni mrvicu nadahnuća više od njih. No, spasio ih je "zlatni gol" Zidanea iz jedanaesterca, nakon kojega se digla golema vatra. Za neke je kazneni udarac, što ga je skrivio Abel Xavier, bio "čist kao suza", za druge "čista obmana" pomoćnog suca Slovaka Sramke i glavnog suca Austrijanca Benköa. To je kod Portugalaca izazvalo neugodnu traumu, pa je i izbornik Coelho izjavio: "Za nas je Prvenstvo završilo i ja odlazim", iako nije bio kriv ni koliko je crno pod noktom. Ali, nitko nije mogao spriječiti Coelhovu abdikaciju, pogotovo ne nakon prokleto opasnih prosvjeda njegovih igrača.
Netko, naime, mora odgovarati. Ne radi toga što su, možda, izgubili prvu nagradu od 14,4 milijuna švicarskih franaka, nego radi sportskog prestiža. Dali su sve od sebe, a pokopao ih je, s jedne strane, njihov igrač Abel Xavier, a s druge, sjajni Francuz Zidane. Poraz su previše primili srcu, jer nisu mogli podnijeti (ne)pravdu. Suci će dugo biti opsesija Portugalaca.
Najbolji je njihov igrač Luis Figo bio direktan: "Sramota, ovo je prvenstvo dirigirano za finale Nizozemska — Francuska". I doista, činilo se da teče u tom pravcu. Međutim, Talijani su pobrkali račune ne samo njima, nego i onima koji su (ako su) upravljali s tim "gurmanskim utakmicama" na EP-u. Da je tako, bila bi to najveća svinjarija. Naime, teško je vjerovati da je bilo tko "podmazao vezu". Stoga na tapet neće doći ni Benkö, ni Sramka, a niti Nijemac Markus Merk, onaj arbitar koji je za utakmice Nizozemska — Italija u 34. minuti isključio Zabrottu, a uz to i za regularnog vremena dosudio i dva jedanaesterca protiv azzurra. Srećom za njih, domaći Nizozemci nisu iskoristili ni to, nego su promašili još tri elfera u produžetku, pa su potpuno zasluženo kažnjeni.
Pojedinci tvrde da i na takvim predstavama veća riba jede manju ribu!? Kad bi bilo tako i Europsko prvenstvo bi se zaplelo u klupko suprotnih interesa, a organizatori bi morali priznati žrtve. Ali, to nikomu ne pada na pamet, pa stoga zakinute momčadi neće tako lako "zakopati svoje sjekire", a kamo li njihovi navijači. Svi oni vjeruju u kavanske i kuloarske priče.
No, bile predstave nategnute ili ne, podsjećaju nas na onaj aforizam: "imaš li protekcije — zlo, nemaš li je... još gore".

MATEO, LJUBIM TE
U OKO SOKOLOVO!

Oliver Dragojević odavno je zapjevao: "Ne razumin ništa više..." Evo, ni ja ne razumijem one koji uporno tvrde kako je nepošteno da će u finalu Eura 2000. igrati Francuska i Italija. Jer, po njima moralni pobjednici polufinala su Nizozemci i Portugalci. Zašto? Nizozemci su tragičari prvenstva jer su, zamislite, promašili — pet jedanaesteraca! Dva u devedeset minuta igre i tri kad se "igralo na penale". Uz to, imali su i igrača više, puno šansi, a Talijani su se samo branili... A Portugal? Primili su prvi gol iz ofsajda, a u samome finišu drugoga produžetka protiv njih je dosuđen sumnjiv jedanaesterac iz kojega je Zinedine Zidane zabio zlatni zgoditak.
Mislim da su "trikolori" i "azzurri" zasluženo u finalu, da im nitko ništa nije dao, pomogao, ne vidim zašto su Nizozemci i Portugalci moralni pobjednici polufinala. Točno je da su "tulipani" promašili čak pet jedanaesteraca (puno, zaista puno!), da su 88 minuta imali igrača više, da su stvarali šanse, pogađali stative... Točno je i to da su se Talijani uglavnom branili. E, pa što je tu nesportski!? Zar i obrana nije sastavni dio nogometne igre... Ja ću malo "okrenuti priču" i kazati: Talijani, svaka vam čast! Igrali ste protiv Nizozemaca u Nizozemskoj, pred gostujućim navijačima, igrali ste 88 minuta s igračem manje, protiv vas su dosuđena dva jedanaesterca... I sve ste to izdržali i na kraju pobijedili na jedanaesterce. Bravo za dva talijanska vratara. Jedan je Francesco Toldo, sanjat će ga Nizozemci još dugo, dugo... A drugi je stari mačak, selektor Dino Zoff. Ovo pišem prije finalne utakmice, ali talijanski "Dino nazionale" već je dokazao kako su glupe one priče o tome da su "vratari glupi jer se cijelu karijeru bacaju glavom u protivničke kopačke" i da "vratari ne mogu biti uspješni treneri"... Uostalom, i Hrvatska sada ima niz odličnih trenera koji su nekada bili vratari: Ivan Katalinić, Marijan Vlak, Milo Nižetić, Vjeran Simunić, Ivan Pudar...
A sad o utakmici Francuska — Portugal... Najprije, ofsajda kod izjednačujućega pogotka Francuza nije bilo. Veliki meštri Talijani zaustavili su snimku kad je lopta upućena prema Anelki, jedan Portugalac bio je točno 64 centimetra bliže golu svojega vratara. A onaj jedanaesterac? Maltretirajući daljinski upravljač stigao sam do TV stanice na kojoj je brkati Portugalac komentirao sporni detalj s te utakmice koja je cijeli Portugal dovela do očaja. Onda sam doznao da je taj proćelavi brkajlija bivši sudac sa znakom FIFA. I čovjek je kazao kako je jedanaesterac ispravno dosuđen. Zaustavila se snimka u trenutku kad je došlo do kontakta lopte i ruke onoga nes(p)retnoga Portugalca koji je kosu, brkove i bradu opiturao u žuto. Odmah je ucrtana putanja lopte, vidjelo se da bi ona ušla u gol na udaljenosti od 4 centimetra od bliže stative, a vidjelo se i to da je nes(p)retni Abel Xsavier pomaknuo ruku — 16 centimetara prema vani. Portugalskoga brkajliju boljela je duša priznati da je jedanaesterac ispravno dosuđen, ali — priznao je!
Znate li tko mi je odmah pao na pamet? Moj stari sportski prijatelj, veliki gospar Mateo Beusan. Hrvatsko nogometno—televizijsko oko sokolovo. Želio sam ga čuti, pitati ga što misli o tome jedanaestercu, je li ono bio prirodan ili neprirodan položaj ruke, kakav je naputak o tome dala FIFA ili UEFA... E, ali Matea nije bilo u Dubrovniku. A sutradan mi rekoše da ga je pronašao novinar HRT-a Bruno Kovačević. Gospar Mateo je, kakve li slučajnosti, bio u — Portugalu! I "iz prve" je kazao kako je jedanaesterac ispravno dosuđen, kako je sve bilo "po propisima" i da onaj pomoćni sudac Igor Sramka iz Slovačke, koji je i bez svirka u ustima dosudio jedanaesterac za Francuze — mora napredovati! Ma, bravo Mateo, prijatelju stari! Ljubim te u oko sokolovo! I puno mi je drago da si sve dobro vidio...
Međutim, odmah sam se sjetio kako je Beusan uporno pokušao dokazati da onda Goran Jurić nije skrivio jedanaesterac na utakmici Hajduk — Croatia u Splitu. Iako je cijela nogometna Hrvatska vidjela da je to bilo za jedanaesterac. Pa je onda uslijedilo ono o prirodnome i neprirodnome pložaju ruke... To je Beusan ponavljao u nekoliko emisija, dizao se sa stolice, mahao rukama, koji put bi se u tome pojašnjavanju malko "zagropao"... Jasno je da je gospar Mateo i onda znao da je to bilo za jedanaesterac, ali to su bila vremena kad nije bilo pametno suditi i komentirati nešto što nije bilo u interesu Croatije. Ne, ne pada mi na pamet kazati da je Mateo Beusan bio u službi Croatije, ali to se ne može reći za većinu ljudi iz hrvatske nogometne kuće, uključujući i neke suce. Nisu svi suci dobijali direktivu da moraju suditi u korist Croatije, neki su to činili "na svoju ruku" da bi se dodovorili. Komu? Ma — zna se! A Croatia je tih godina bila najbolja momčad. Zato je još apsurdnije da je neke trofeje osvojila zahvaljujući sucima.
Obećavam, neću više o Croatiji, nje više nema, s tim imenom valjda su otišle i sve one nečasne radnje u hrvatskome nogometu, zbog kojih su najviše ispaštali Hajduk i Rijeka, Torcida i Armada. Bez obzira što su neki čelni ljudi HNS-a, koji su Croatiji omogućavali velike privilegije i danas u vrhu hrvatske nogometne kuće.
Zdravi i veseli bili!