SLOBODNA DALMACIJA [naslovnica]

[ novosti ]
[ svijet ]
[ kultura ]
[ kronika92 ]
[ magazin ]
[ split ]
[ zadar ]
[ dubrovnik ]
[ sibenik ]
[ rijeka ]
[ zagreb ]
[ herceg-bosna ]
[ dalmacija ]
[ prilog sport ]
[ vodic ]
[ kolumne ]
( osmrtnice )
[ impresum ]
   
[ kontakt ]
[ linkovi ]
[ arhiv ]
       

PRILOG SPORT

PONEDJELJAK 19. lipnja 2000.



SERGIJE KREŠIĆ,
NOGOMETNI TRENER KOJEGA ŠPANJOLCI SLAVE

JUNAK
POD PALMAMA
LAS PALMASA

Dugo sam u ovom poslu da bih razmišljao površno, vjerovao u improvizaciju, sreću, suce... Moj je glavni postulat što veći obujam rada na terenu, moja se momčad mora boriti 90 minuta, trčati maksimalno, mora postići automatizam da iz utakmice u utakmicu igra sve bolje. I što je najvažnije: igračima do detalja treba biti objašnjeno što se od njih traži. Mi treneri u stožeru mislimo isto, tako moraju i igrači, a osobito pažnju treba posvetiti navijačima. I oni su sastavni dio uspjeha. I oni moraju znati što želimo na terenu

Piše: Edo PEZZI


U ovim toplim danima kada se o Hajduku piše u crnim kronikama, kada Poljud i dalje podrhtava u borbama za prevlast, jedan Splićanin na drugom kraju svijeta postiže ono o čemu mnogi sanjaju. Bivši igrač i trener Hajduka Sergije Krešić junak je Gran Canarie, tog prelijepog otoka jer je najvećoj ljubavi oko 900.000 stanovnika vratio dugo očekivanu radost, vratio je Las Palmas u prvu Španjolsku nogometnu ligu. Već četiri tjedna slavlje ne prestaje. Iako su već 14 dana igrači na odmoru nitko ne odlazi iz Otoka, slavi se na svakom koraku. A sve je potencirano 12-godišnjim čekanjem na povratak u španjolsku nogometnu elitu.

Obitelj i nogomet

Samozatajni nogometni intelektualac Sergije Krešić nije od onih koji posebno brinu o svom trenerskom marketingu. Za njega postoje samo dvije stvari u životu — obitelj i nogomet. Oni stariji sjetit će ga se kao igrača Hajduka, zatim brojnih klubova iz bivše države, a igrao je u Americi, Belgiji i Španjolskoj. Od Hajduka se oprostio kao prvi trener u sezoni 1986./87. Vjerujući u sebe spakirao je kufere, krenuo prema Burgosu u kojem je nekoliko godina igrao (od 1975./78.), a bio je i kapetan. I od tada do danas uspješno radi u mnogim klubovima Španjolske stekavši poseban ugled kao "trener-majstor" za uvođenje klubova u viši rang natjecanja. Na žalost, naši mediji, a što je i gore dužnosnici našeg Nogometnog saveza, ne mare baš za ovako uspješne ljude, za trenere koji su se dokazali u oštroj međunarodnoj konkurenciji, koji bi itekako koristili hrvaskom nogometu. Sergije Krešić je priznat i cijenjen u državi u kojoj tri tisuće trenera čeka na posao. A to svakako nije slučajno. Posljedica je studioznog pristupa trenerskom pozivu, izrazitom talentu za ovaj posao. Volji i radu. Krešić je danas zaista junak pod palmama Las Palmasa. Ostaje živjeti i dalje u gradu s najboljom klimom na svijetu iako je poslije ulaska Las Palmasa u prvu ligu ponuda za rad na "poluotoku" bilo kao nikada...

Nogometni intelektualac - Sergije Krešić

Ostajem ovdje iako mnogi smatraju da je u ovakvim situacijama, kada postignete uspjeh, najbolje otići — kaže Krešić. — Las Palmas mi je prije godinu dana širom otvorio vrata, odlično sam surađivao s "huntom direktivom" (o.p. upravom), a boraveći ovdje nekoliko dana, upoznat ćeš ljude, običaje, temperament i — hranu. I kad sve zbrojiš i oduzmeš shvatit ćeš da sam zapravo došao živjeti i voditi u nekom drugom Splitu i da tu vrijedi ostati.

Blistavi trenutak karijere

Tako je zapravo započeo moj "mini godišnji" odmor s čovjekom kojega treba upoznati da bi ga se zavoljelo. A s Krešom, kako ga mi prijatelji od milja zovemo, i njegovom obitelji, vezan sam zapravo od njegovih prvih igračkih dana. Bio je nekako drukčiji, ozbiljniji. Nogometu i životu uvijek je prilazio s dužnim poštovanjem, a osobito je imponirao u onih desetak godina svog rada u Hajduku, od 1977. do 1987. kada je kao trener prošao sve od najmlađih do najstarijih, izgradivši zajedno s Nadovezom, Kovačićem i Sliškovićem, seriju klasnih nogometaša. Uostalom, Jarni je njegovo djelo, Štimac i mnogi drugi. Često me pozivao u Španjolsku, ali priroda mog posla onemogućavala je odlazak. Srećom, eto, dogodio se u najblistavijem trenutku Krešićeve trenerske karijere. Tih tjedan dana Las Palmasa trebalo je doživjeti, tu posebnu feštu. A sve je počelo kada je kod kuće Las Palmas pobijedio Elche 4:1 i kada je i praktički momčad ušla u Prvu ligu...
Vidjet ćeš sve na kazeti — nastavlja Sergije. — To je bila ludnica poput one 1971. u Splitu kada je Hajduk osvojio prvenstvo. Gledatelji su došli odjeveni svi u žuto, a kad je odsviran kraj kao da je cijeli grad uletio u teren. Od tog trenutka, iako je bilo još utakmica s kojima smo uz ulazak u ligu željeli osvojiti i prvo mjesto, samo se slavilo i slavilo. Ovim je ljudima toliko veselja priredio plasman kluba-miljenika u Prvu ligu da se sada u klub žele uključiti svi oni koji moju pridonijeti da Las Palmas u prvoj ligi nastavi s pobjedama.

Split na Kanarima

— U čemu je tajna tvog uspjeha?
Tajna je, ako se uopće o tajni radi, u pristupu, u načinu kako uspjeti u Drugoj ligi u kojoj, moraš to znati, dvije trećine momčadi su bivši prvoligaši. Svi željni povratka. I svi s jakim budžetima, s jakim igračima, logistikom... Las Palmas sam pratio godinama radeći u drugim klubovima i primijetio da su uvijek trošili velike novce za nekoliko zvijezda. I nisu uspijevali. Kad sam došao, lani u ovo vrijeme na prvi razgovor s predsjednikom kluba, rekao sam što želim, kakav profil igrača i obvezno angažiranje svojih stalnih suradnika. To su moj prvi pomoćnik Diego Quintero s kojim sam 10 godina i prof. Zosim San Roman zadužen za tjelesnu pripremu, s njim radim sedam godina. Djelujemo timski, poznajemo se u dušu i zato je, gdje god krenem, prvi uvjet i njihovo angažiranje. A moj sin 25. godišnji Ivica zadužen je za snimanje protivnika. On to radi besprijekorno.
— Dobro, ali momčad je morala prihvatiti tvoj način rada?
Dugo sam u ovom poslu da bih razmišljao površno, vjerovao u improvizaciju, sreću, suce... Moj je glavni postulat što veći obujam rada na terenu, a da sam u pravu pokazuje činjenica jer su sve moje momčadi najbolje igrale u posljednjoj trećini prvenstva. Sada smo primjerice u paklenoj konkurenciji, jer je desetak klubova kandidiralo za ulazak u viši rang, od 11 zadnjih utakmica devet dobili, jednu izgubili i jednu remizirali. Moja se momčad mora boriti 90 minuta, trčati maksimalno, mora postići automatizam da iz utakmice u utakmicu igra sve bolje. I što je najvažnije: igračima do detalja treba biti objašnjeno što se od njih traži i — zašto. Mi treneri u stožeru mislimo isto, tako moraju i igrači, a osobito pažnju treba posvetiti navijačima. I oni su sastavni dio uspjeha. I oni moraju znati što želimo na terenu. Moraju nam pomagati. I ovi ljudi ovdje toliko vole Las Palmas da ih je trebalo nagraditi. Kažem ti ovo ti je Split na Kanarima...

Novinari, novinari...

— Telefonom si mi tijekom godine govorio o problemima s novinarima!?
Da, upoznat češ i sam neke od njih. Većina je shvaćala naš posao, podržavala nas, bodrila. Ali, nekima iz sasvim određenih razloga nije bilo u interesu da uđemo u Prvu ligu pa su se služili svakojakim sredstvima da nas zaustave. S jednim takvim novinarom vlasnikom, sada već bivšim, jedne privatne radio postaje Sequndom Almeidom sam i na Sudu. On se tijekom prvenstva usudio kazati da igrači ne žele ući u ligu. Sazvao sam presicu, stao u obranu igrača, preuzeo svu odgovornost i rekao novinarima da ih čekam 4. lipnja poslije zadnje utakmice na zajedničkom — fotografiranju.
—— Sada su vidim, novine pune tog, nazovimo ga, incidenta. Čak o tome pišu AS I MARCA...
Jasno, to je sada tiražna tema. Ja sam objavio da ću zbog uvreda koje mi je taj gospodin nanio, a čak je rekao da dolazim iz "genocidne zemlje", sve što sud odredi kao kaznu dati u dobrotvorne svrhe.
— Nigdje izgleda nije lako s novinarima...
Pa ti sam najbolje znaš da je lako s onima koji poznaju nogomet i pozitivno misle. Ali, uvijek se nađu pojedinci koji žele samo afere. Nećeš vjerovati, naše utakmice i na gostovanjima prati i po tridesetak novinara iz Las Palmasa. Na našem otoku koji je četiri puta veći od Brača postoji 14 radio stanica, šest televizijskih, a svakog dana izlaze četiri novine od kojih je jedna sportska. Upoznat ćeš na primjer kolegu Patrizia Vinaya, čovjeka koji zna posao i s kojim od početka odlično surađujem.

Kupovina igrača nije posao trenera

— Kako ti pada selenje. Taman upoznaš sredinu, treba otići. U Marbelli te neposredno pred ulazak u ligu smijenio glavom gradonačelnik, inače vlasnik Atletica iz Madrida, kontroverzni Jesus Gil?
Pa kad se baviš ovim poslom moraš računati na sve. Meridu sam odmah uveo u Prvu ligu. U sljedećoj sezoni ispali smo na gol razliku. U trećoj smo cijelo prvenstvo bili vodeći, a smijenjen sam pred kraj kada sam predsjedniku rekao: ja ili tri igrača — aut! Nije mogao otpustiti igrača i ja sam otišao. S Betisom sam također bio u vodstvu, prva liga je bila na pragu. Nisam je dočekao. A te smo godine u kupu kao drugoligaši eliminirali Barcelonu. Dobar posao načinio sam u Valadolidu, a svojim najvećim uspjehom držim rad u Marbelli. Preuzeo sam klub u III. B ligi i došli do II. A i kad je trebalo ući u prvu Gill me otpustio. U tom sam se gradu srodio sa sredinom. Utakmice je kad sam ja došao gledalo 500 ljudi, a kad sam odlazio sedam tisuća. Doslovce iz ničega napravili smo pravu momčad.
Naš suradnik Edo Pezzi sa Sergijom Krešićem u Las Palmasu— Stalno mi se mota po glavi ta nužost privikavanja na novu sredinu. Tebi to nekako lako ide?
Možda sam izgradio svoj sustav djelovanja. Uvijek se pripremim za novu sredinu, zatim zatražim dvadesetak dana snimanja situacije, a onda gradim strategiju...
— Kao sada s Las Palmasom za Prvu ligu?!
Da, primjećuješ da me ovih dana stalno zovu razni menadžeri. Nude igrače sa svih strana, a ja ih naravno uljudno odbijam. Evo zašto: ja točno znam što mi treba. Direktoru kluba dao sam spisak igrača iz Španjolske, za svako mjesto po dva tri imena i na njemu je, jasno uz slaganje uprave, da dovede neke od tih igrača. Posredovati u kupoprodaji niti želim, niti je to moj posao. On je na terenu.
— Vidim da si odahnuo kad je Jarni produžio ugovor?
Kako ne! Robi nam je strašno pomogao u ulasku u ligu. Nije imao obeštećenje, meni je najvažnije da je on želio ostati u Las Palmasu. S njim sam definitivno pokrio lijevu stranu!
— A desnu, spominješ sve češće Finidija...
Ideja je prava, ali i Finidi koji je s Betisom ispao iz lige, skup. No, moja će uprava sjesti, vidjeti može li ući u taj aranžman koji bi nam strahovito ojačao sredinu terena i desnu stranu. Vidjet ćemo.

U šoku zbog Hajduka

— Kod nas u Hrvatskoj sve se više govori o privatizaciji nogometa. Kako to funkcionira ovdje, u Las Palmasu, u Španjolskoj?
Upravu kluba, jasno, sačinjavaju ljudi koji imaju novaca i žele iz raznih razloga investirati baš u nogomet. Trenutačno je zanimljivija od svih funkcija na otoku ona predsjednika Las Palmasa. Ali, ona i košta! Koliko, to sam Bog zna. No, mnogi žele biti blizu kluba, okvirno uložit će se oko 35 milijuna maraka za obnovu momčadi, neophodna pojačanja za prvu ligu. U klubu se točno sračunalo koliko će novaca donijeti ulazak u Prvu ligu. Ali, ne samo u klubu. Stručnjaci grada sračunali su, onako na brzinu da će od spominjanja Las Palmasa zbog nogometa u medijima ovaj otok uprihoditi 180 milijuna maraka. O zadovoljstvu građana, veselju što će ovdje opet gostovati Real, Barcelona i drugi da i ne govorim.
Tjedan dana pod palmama Las Palmasa teško ću zaboraviti. Trebalo je i kondicije za izdržati sve "napore" jer bio sam na mnogim slavljima, sudjelovao u dvosatnoj TV emisiji u kojoj je glavni gost bio hrvatski trener, bili smo na jugu otoka gdje osiguravajući zavodi gostima garantiraju uvijek — sunce!? Jelo se, pilo, slavilo da mi je sada dijeta više nego potrebna. A i Sergije je nekako "išao naprijed". Cijeloga sma ga života gledao s coca colom u ruci, ili mlijekom dok je igrao. Sada popije i neku čašicu odličnog "vina tinta". A u intermezzima nije se mogao mimoići Split, Hajduk, hrvatski nogomet...
Znam što me želiš pitati. O hapšenjima u Splitu saznao sam u ovdašnjem tisku. Vijest se brzo proširila. Znaš i sam da sam daleko od svih zbivanja u Hrvatskoj, ali sve što se događa u Hajduku za mene je pravi šok. Jednostavno u sve što čujem ne želim vjerovati. Nadam se da će se Hajduk iz svega ovoga izvući sa što manje ogrebotina. Jer, svi smo mi u prolazu, a Hajduk ostaje!
— A da te pozovu za izbornika reprezentacije bi li prihvatio?
Nisam dovoljno zreo za taj posao!?
Tako, eto, priča danas trener koji je u fokusu zanimanja španjolskog nogometa. Jedan od onih koji bi kao sunce ozeblom trebao Hajduku. Na žalost, niti u Hajduku ima vizija o stručnom radu jer ne odgajaju se samo igrači, nego i treneri, a niti Hajduk više ima novaca da plati Krešića. Iako, tko zna? Kad je ljubav u pitanju štošta se pregori. Pa i novac. Nas kao malu zemlju svakako mora radovati ovakav uspjeh jednog našeg trenera. Ostalo ih je u svijetu ozbiljnog nogometa tek nekoliko. A Kreši i njegovoj životnoj logistici "izvan terena", bivšoj pravnici Jadrantekstila, supruzi Iskri zaista hvala na predivnih sedam dana pod palmama. Odlazeći shvatio sam grešku: kad sam doputovao odmah su mi kazali: "Ostani 15 dana"! Rastali smo se uz dogovor za sljedeći susret u prvi danima srpnja, ovoga puta u Splitu!

 

NEKADA I SADA: BRANKO SKROČE, BIVŠI KOŠGETER ZADRA I DRŽAVNI REPREZENTATIVAC
LJEVICA IZ JAZINA

Volio sam košarku koja mi je bila najvažnija stvar u životu. Biti sa Zadrom državni prvak, dva puta za redom u sezoni 73./74. i 74./75. za mene je značilo mnogo. Igrati u momčadi u kojoj su glavni igrači i glavne zvijezde bili Krešimir Ćosić i Giuseppe Giergia, nije mala stvar. U Europi nismo napravili mnogo zato što je tada u Europi bila puno veća razlika između bogatih i siromašnih. Imali ste dva kluba Real i Varese, s kojima se nitko nije mogao ravnopravno nositi

Piše: Dražen Žura


Zadar je iznjedrio velik broj vrhunskih košarkaša, jedan od njih ostao je svima u sjećanju zbog svoje precizne ljevice. Vjerojatno ste iz prve pogodili - to je nenadmašni košgeter Branko Skroče.

Brajkovićev poziv

Njegov prvi susret s košarkom vezan je uz život na otoku, u Velom Ižu, gdje je zajedno s ostalim dječacima igrao "basket". Njegovu darovitost prvi je uočio Goran Brajković, u to vrijeme standardni prvotimac Zadra, koji ga je po dolasku u srednju školu, pozvao u Jazine.
Poziv me iznenadio, obzirom da sam bio mršav, ne osobito visok, uz to u prvoj godini srednje škole zbog bolesti nisam mogao trenirati. Zapravo moj prvi ozbiljniji susret s košarkom uslijedio je 1971. u drugom razredu, kad sam kao 16-godišnjak upao u juniorsku momčad koju je trenirao Ivo Učo Pulanić - sjeća se prvih košarkaških početaka Branko Skroče.
— Vaš košarkaški razvoj čini nam se tekao je vrlo brzo, tako da ste se rano priključili prvoj momčadi. Sjećate li se tih dana?
Drugih se stvari ne sjećam baš previše, ali sezonu 1972./73. dobro pamtim jer mi je tadašnji trener Trpimir Lokin u posljednjih nekoliko kola dao pravu šansu. A takvu prilku dobilo je još nekoliko mladih košarkaša Zadra. Moj debi bio je u Čačku, protiv Borca, sjećam se postigao sam 12 koševa.
— Nije teško pretpostaviti da ste se zbog toga bili sretni...
Bilo je lipo biti sportaš u to vrijeme, danas vjerojatno još lipše! Volio sam košarku koja mi je bila najvažnija stvar u životu. Biti sa Zadrom državni prvak, dva puta za redom u sezoni 73./74. i 74./75. za mene je značilo mnogo. Igrati u momčadi u kojoj su glavni igrači i glavne zvijezde bili Krešimir Ćosić i Giuseppe Giergia, nije mala stvar. Problemi su nastali kad je Ćosić otišao u Olimpiju, Mišo Ostarčević u Ameriku, a Pino prestao igrati. Praktički smo ostali sami ja i Čedomir Perinčić.

Svjetsko i olimpijsko zlato

— Iako je Zadar imao Krešu i Pina, na europskoj sceni, odnosno ondašnjem Kupu prvaka, niste napravili značajniji rezultat. Kako to objašanjavate?
Nismo napravili mnogo zato što je tada u Europi bila puno veća razlika između bogatih i siromašnih. Imali ste dva kluba Real i Varese, s kojima se nitko nije mogao ravnopravno nositi. Konkretno Real je imao trojicu Amerikanaca Brabendera, Sczerbiaka i Luyka, i velik broj reprezentativaca Španjolske. Talijani su opet imali Meneghina, Morsea i Elvertona, tako da stvarno nismo imali nikakve šanse. Pokojni Krešo se nadao kako imamo nekakve izglede, čak je za nas jednu sezonu igrao Doug Richards, ali to su samo bile iluzije. Pojeli su nas.
— Vrhunac vaše karijere bili su uspjesi reprezentacije bivše Jugoslavije. Prvo pa muško, osvojili ste zlatno odličje na Svjetskome prvenstvu u Manili, 1978. godine?
Vidite kako je to u životu, najprije sam izbjegavao reprezentativne obveze, često puta, i otkazivao, jer sam se preko ljeta volio kupati, da bi na koncu završilo na najbolji mogući način, odličjima. Imao sam čast biti u postavi koja je praktički bila kaznena ekspedicija, za ostale reprezentacije, jednostavno nam nitko nije mogao ništa. Mi mlađi smo igrali one lakše utakmice, a one tvrđe protiv Rusa, zna se odrađivali su igrači koji su već bili renomirani u Europi Ćosić i Jerkov, kao dva velika igrača, Knego, Nakić, Krstulović, Jelovac, dva tri Bosanca i naša bivša braća. Olimpijsko zlato iz Moskve 1980. nije izgubilo sjaj zbog toga što na igrama zbog političkog bojkota nisu sudjelovali Amerikanci.

Obostrano zasićenje

— Tko je u to vrijeme bio tvrđi suparnik Rusi ili Amerikanci?
Dobro je poznato da Amerikanci do Olimpijade u Barceloni 1992. nisu slali profesionalce, već neke sveučilištarce. To je bila naša sreća, jer inače nikad ne bismo osvojili zlato. Tako da su naši najveći suparnici bili Rusija, Italija, Španjolska i Brazil.
— Reprezentativne nastupe, zaključili ste srebrom, s Europskog prvenstva u Pragu 1981. godine. Poslije vas nije bilo među izabranima. Zašto?
Još jednom mi se nije išlo na priprema, pa sam otkazao selektoru, zatim je uslijedilo godinu dana neigranja zbog odsluženja vojnog roka, potom sam otišao u Belgiju.

U Gierginoj nemilosti

— S obzirom da ste nekoliko sezona bili najbolji strijelac lige, pomalo čudi kako niste dospjeli u neki jači europski klub, nego što je to bio belgijski Standard. Što je razlog takvom odabiru?
Uzeo sam ono što sam u tom trenutku imao, jer se Zadar pomalo zasitio mene, ja njih, kao da su jedva čekali da negdje odem. Javio se Standard, nisam htio puno licitirati, bilo mi je važno da su prihvatili uvjete koji su meni odgovarali. Istina, stigle su ponude iz Italije, te Antibesa iz Francuske, ali sam Belgijancima već obećao i nisam ih želio prevariti. Nije mi žao zbog toga, bilo mi je dobro.
— Nakon Belgije vratili ste se ponovno u Jazine...
Na poziv iz kluba, vratio sam se doma, i to mi je bila jedina greška u sportskoj karijeri. Pričali su tada u Zadru da sam u Belgiji zaboravio igrati košarku. Morate znati da smo te godine u kojoj je Zadar postao prvak, a Đurovića na klupu zamijenio Lucijan Valčić, otišli na turnir u Španjolsku i Italiju. Što mislite kako je bilo? Na dva turnira sam bio najbolji igrač, na druga dva Ante Matulović. Vratili smo se u Zadar, a Valčić se zahvalio na trenerskom poslu, i zamijenio ga je Giuseppe Giergia, čime je počela moja kalvarija.
— Niste bili u Pinovoj milosti...

Branko Skroče iz dana kad je bio najbolji strijelac Prve jugoslavenske lige

Zašto je otišao Mirko Novosel!?

Naša najveća košarkaška tragedija je u tome što je iz nje jednostavno nestao Mirko Novosel. Otkad je otišao Novosel, a prije će biti da su ga potjerali, naša košarka je malo-pomalo tonila, da bi danas potpuno potonula. To je moje mišljenje, jer Novosel jednostavno mora imati bitnu ulogu u našoj košarci. On ima ogromno iskustvo, velike organizacijske sposobnosti. Njemu se ne bi dogodilo da mu Šibenik bude ovakav kakav jest. Jasno, on bi volio da njegova Cibona uvijek bude prva, ali bi isto tako volio doći u Šibenik odigrati utakmicu pred tri tisuće ljudi. Znači nastojao bi da jedan Šibenik bude jak, a ne kao danas da imamo dva kluba, dva tri klubića i nakon toga ništa. Neki klubovi su danas u Prvoj ligi, a sutra se - rasformiraju!

   

Krešo, Duje
i crno vino

Znalo je biti šaljivih situacija na svim tim našim putovanjima, klupskim i reprezentativnim. Najviše se sjećam Poreča, kad je "vicasti" Duje Krstulović, znajući da Krešo zbog svojih vjerskih uvjerenja i principa ne pije alkohol, napravio malu "zezanciju". Dok Kreše nije bilo za stolom, u njegovu čašu umjesto soka od borovnice ulio je crno vino. Kad se Krešo vratio, nagnuo je čašu, ispio polovicu sadržaja, i odmah zavikao "Duje, Duje"..., Jer, samo je Duje mogao to učiniti...

   

Najbolji strijelac lige

Nas ljevake su zvali naopaki i nepredvidivi ljudi, ali mi je to dosta pomoglo, zato što obrana nije očekivala napad s te strane. Iako su znali o čemu je riječ, uvijek su mislili da će to biti desna, a u stvari bila je lijeva ruka. Najteže je bilo protiv Mihovila Nakića, onako "krakatog" koji je odlično igrao obranu, nezgodan je bio Ivica Dukan, više zbog svoje snage, ali ga se zato dalo "isfintirati". Tri puta sam bio najbolji strijelac lige, u konkurenciji Kićanovića i Dalipagića, koji su bili "monstrumi". Jednom mi je prosjek bio 35,5 po utakmici. Nakon mene pojavio se Dražen Petrović koji je "trpao" nemilice. Dva puta proglašavan sam najbolje ocijenjenim igračem, od strane sportskih novinara i četiri puta dobitnik "Trofeja Žutko", kojeg je dodjeljivala Slobodna Dalmacija.

Njemu je trebao alibi za loše rezultate, pa ih je našao u meni, Obadu, i Sunari, jer mi smo tad praktički igrali najmanje. On je rekao konkretno za mene da više ne mogu, motao je ovo ono, ali tu u pitanju nije bila igra, već, ponavljam alibi. Plakao je za igračima koje te sezone nije imao, za Popovićem i Petranovićem, dobio ih je godinu dana kasnije, pa je bio čini mi se peti ili šesti i onda je završio svoju trenersku karijeru.
— Jeste li zbog toga zahladili odnose s Pinom?
Branko Skroče danas je daleko od Jazina...  Snimio: Branislav GRGUROVIĆOd tada više ne komuniciramo, jer ako on misli da je meni napravio nešto dobro, onda sam ja njemu napravio puno više dobroga za vrijeme dok me je trenirao. Praktički on i Lokin, bili su u deset godina jedini moji treneri. To sad više nije ni važno, mi ionako više nikad nećemo komunicirati. Mogu kazati da njemu i tadašnjem tajniku Boži Miličeviću nije odgovaralo da budem u klubu. Otišao sam i prestao igrati košarku, iako je bilo nekih ponuda, ali više nije imalo smisla, zbog obitelji koja je velika, a imao sam tada 33 godine.
— Dugo vas nije bilo u Jazinama, gdje se pojavili po okončanju kriznog razdoblja, u koje je Zadar upao u sezoni 1993./94...
Mene je nova uprava koja je klub izvukla iz krize, dakle, gradonačelnik, župan i cijela ta garnitura, zajedno s Đurom Stipčevićem imenovala predstavnicima bivših igrača. Bio sam na nekoliko sastanaka i vrlo brzo shvatio da bi tu trebao biti samo broj, a broj nisam želio biti i — otišao sam!

Nije sve u snazi...

— Je li vam možda žao što se niste okušali kao košarkaški trener s obzirom na igračko iskustvo koje imate?
Pa, jest! Posebno danas kad imamo očitu krizu stručnog kadra, i velik broj trenera, koji se nikad u životu nisu bavili košarkom. Recite mi što oni mogu pokazati igraču!? Ne slažem se s teorijom dobar igrač loš trener. Najbolje je rekao Nikola Plećaš, da je tragedija da nam je predsjednica Stručne komisije u ženskoj košarci nikad nije igrala košarku. Imamo takvih primjera i u muškoj košarci. Premalo je bivših igrača u klupskim strukturama, za razliku od europskih klubova gdje to nije slučaj. Kod nas je Aco Petrović najiskusniji trener, a samo pogledajte gdje je trenirao i što je napravio. Spahija je napravio veliku stvar za Cibonu, a sve do tada bio je pomoćni trener. Tako ne ide i tako se ne educiraju novi treneri.
— Kad biste napravili usporedbu između košarke u vaše vrijeme i danas, kakva je razlika?
Stekao sam dojam, da su se današnji igrači previše ugledali na američku profesionalnu košarku, previše vode računa o fizikalijama, premalo o tehnici i taktici. Ti vidiš momka jakog, fantastičnog građenog, ali kad ima loptu u rukama onda je to problem. Iako, ima par talenata.

Giriček i Sesar

— Koga biste izdvojili?
Giriček i Sesar, ipak su daleko dva najjača igrača, dok je u posljednju godinu dana puno napredovao Prkačin. Sad opet imate jednog Giričeka koji se disciplinirao, a Sesar ne znam kad će, taj može ubiti suparničku, ali i svoju momčad. U svakom slučaju imaju potencijal da postanu veliki igrači, posebice Giriček, koji za svoju visinu ima fantastičnu brzinu.
— Kakva je po vama situacija u Zadru?
Za mene veliko je razočarenje mali Tomislav Ružić, jer sam očekivao da će se uz sav potencijal koji ima, igrajući uz Rađu razviti u pravog centra. Naprotiv, on se svo vrijeme zadovoljavao sporednim ulogama. Čujem da će mladi Popović biti dobar, pa mi nije jasno tko je angažirao onog Amerikanca, što je žalosno. Redovito je dobijao minutažu čime je bio zakinut upravo Popović. Jurica Ružić stagnira i nema mu sreće dok ne popravi igru jedan na jedan...
— Kako to da su vaši sinovi, Tonči i Jure, umjesto na parketu završili u nogometu?
To je bio njihov odabir, nisam imao niti sam želio imati utjecaja na njih. Sad mi je najveća briga kamo ih smjestiti, jer su obojica vrlo dobri igrači. Mlađi Tonči izvrsno igra u veznom redu, dok je Jure vratar. Potreban im je dobar klub.
— Čime se danas bavi Branko Skroče?
Pokušavam se boriti s problemima koje ima cijela država, i preživjeti, što i nije baš lako. Imamo ja i supruga neku radionicu, butik, ali sve je to slabo. Na svu sreću, imamo puno dice, uzdamo se u njih. Starija kći Jasna je odličan student u Veneciji, gdje studira industrijski dizajn, Jure i Tonći kako rekoh igraju nogomet, a mala Kristina, inače "ratno dite", nam je - najdraža igračka! Bitno je da mene i suprugu Blanku to čini sretnima.

 

SPORTSKI VREMEPLOV ZADAR - NAJKOŠARKAŠKIJI
HRVATSKI GRAD (2)

BOLJI OD EUROPSKOGA
PRVAKA CIBONE

Nakon 11 godina "posta" Zadar je 1986. godine ponovno postao prvak Jugoslavije, savladavši u povijesnoj trećoj utakmici doigravanja europskoga prvaka Cibonu u njezinoj dvorani sa 111:110 (96:96, 85:85, 37:42). Junak podviga bio je Petar Popović koji je ubacio 35 koševa pri čemu tri odlučujuće posljednje "trice". A za Cibonu su igrali Dražen Petrović, Nakić, Cvjetičanin, Čutura, Arapović, Ušić... Junaci velike pobjede Zadra bili su: Darko Pahlić, Petar Popović, Milan Mlađan, Ante Matulović, Zdenko Babić, Dražen Blažević, Stojko Vranković, Veljko Petranović, Ivica Obad, Boris Hrabrov, Drago Čiklić i Arijan Komazec. Trener je bio Vlado Đurović...

Piše: DRAGO MARIĆ


Za zadarsku košarku 1971. godina ima izuzetan značaj. Te je godine pri klubu krenula kasnije čuvena Škola košarke koju je vodio dr. Božo Zdrilić, a iste godine košarkašice Zadra s trenerom Željkom Ortikom ušle su u Prvu ligu. No, novo zlatno razdoblje zadarske košarke nastaje povratkom iz Amerike Krešimira Ćosića. Nakon četiri godine vratio se svibnja 1973. Bio je to jedan sasvim novi Ćosić, potpuno preobražen kao čovjek i košarkaš. Vratio se kao "BIG KRESS", najbolji igrač Cougarsa svih vremena, te mu je 1972. dodijeljena američka nacionalna nagrada, a 1973. čuveni Los Angeles Lakersi ponudili su mu za potpis milijun dolara. Bilo je to 15 godina prije nego je sljedeći Europljanin pokušao u NBA ligi. S takvim Ćosićem i dalje sjajnim Pinom Giergiom, te novim kvalitetnim igračima Brankom Skročom, Zdravkom Jerakom, Nedjeljkom Ostarčevićem, Čedomirom-Ćirom Perinčićem i ostalima Zadar je opet bio nadmoćan ostalim klubovima bivše države. Četvrti naslov prvaka stigao je u Jazine 1974., a te godine košarkašima godine proglašeni su - Giergia i Ćosić! Četvrti put Sjećanje na 1986: Zadar je u Zagrebu svladao veliku Cibonu i postao prvak Jugoslavije!najbolji u Jugoslaviji bili su: Branko Bakija, Jure Fabijanić, Bruno Marcelić, Čedomir Perinčić, Branko Skroče, Pino Giergia, Krešimir Ćosić, Zdravko Jerak i Tomislav Matulović, s mladim trenerom prof. Lucijanom Valčićem. Za novi nastup u Kupu europskih prvaka Krešo Ćosić je iz Prova doveo braniča Douglasa Richardsa i bio je to prvi stranac u Jazinama. Zadar je opet igrao sjajno, došao do poluzavršnice u kojoj se opet namjerio na madridski Real preko kojega nije mogao. Sczerbiak, Brabender, Luyk i ostali Madrižani bili su bolji. Zadar je utjehu našao u novom naslovu prvaka već slijedeće 1975. godine. Peto prvenstvo osvojio je s rekordnim ishodom — 25 pobjeda i poraz u Splitu od Jugoplastike. Taj podvig ostvarili su: Čedomir Perinčić, Jure Fabijanić, Boris Babić, Branko Bakija, Bruno Marcelić, Branko Šuljak, Pino Giergia, Krešimir Ćosić, Zdravko Jerak, Darko Fabulić, Nedjeljko Ostarčević, Tomislav Matulović, Branko Skroče, Josip-Pino Grdović, Bruno Petani i Žarko Bjedov pod trenerskim vodstvom prof. Lucijana Valčića, Trpimira Lokina i prof. Leonarda Bajla. Bio je to posljednji naslov "zlatne generacije" kojoj je na čelu bio izuzetno poduzetni i zaslužni predsjednik kluba Branko Periša.

Oprostio se Pino Giergia

Završetkom sezone 1975/76. došao je konačni oproštaj najvećeg košarkaša u povijesti zadarske košarke. Možda je Krešo Ćosić bio veći igrač, ali nitko zadarskoj košarci nije dao toliko koliko Giuseppe-Pino Giergia. Odigrao je u majici Zadra rekordnih 26 sezona. Veličanstveni oproštaj bio je 21. travnja 1976. na utakmici s reprezentacijom Jugoslavije. Sedam sekundi prije kraja Pino je dobio loptu, ubacio svoj posljednji simbolični deseti koš (majicu s brojem 10 nosio je cijelu karijeru) i otišao u legendu. Krešo Ćosić postao je direktor ljubljanskog Bresta (današnje Olimpije), Zadar je igrao slabo i prijetilo mu je ispadanje iz lige. Na nagovor Giergie, koji je bio trener, Krešo je zaigrao za Zadar i klub je ostao u ligi. Posljednju utakmicu za Zadar Ćosić je odigrao u tom prvenstvu protiv Igmana, no službeno se od svoga kluba nikada nije oprostio, igrač koji je uz Pina Giergiu zadarsku košarku najviše proslavio i zadužio.

Svjetski rekord Babića

S potpuno novim sastavom, kojeg je predvodio odlični Branko Skroče, Zadar je 1979. godine uspio uvrstiti se u drugo prestižno europsko natjecanje — Kup kupova, no u završnicu se nije probio. Bolji su bili talijanski Emerson i Barcelona. Godine 1982. u prvome sastavu Zadra prvi put je zaigrao Stojko Vranković, kasnije najbolji obrambeni centar Europe i uz Skroču, Ivana Sunaru, Veljka Petranovića i Petra Popovića stožerni igrač Zadra. U sezoni 1985/86. Zadar je za trenera doveo Vladimira Đurovića iz titogradske Budućnosti. On je dobro posložio momčad i nametnuo je u borbu za prvaka. Te godine u utakmici Kupa Koraća u Jazinama sa ciparskim Apollom kod rezultata 192:116 Zdenko Babić ubacio je 144 koša i postavio svjetski rekord u službenim utakmicama FIBA-e koji do danas nije srušen. Te godine u Jazinama se "rodio" još jedan izvanserijski igrač — Arijan Komazec. Sa 16 godina nastupio je za prvu momčad Zadra protiv Šibenke.
Te 1986. godine nakon 11 godina "posta" Zadar je ponovno postao prvak Jugoslavije, savladavši u povijesnoj trećoj utakmici doigravanja europskoga prvaka Cibonu u njezinoj dvorani sa 111:110 (96:96, 85:85, 37:42). Junak podviga bio je Petar Popović koji je ubacio 35 koševa pri čemu tri odlučujuće posljednje "trice". A za Cibonu su igrali Dražen Petrović, Mihovil Nakić, Cvjetičanin, Čutura, Arapović, Ušić... Junaci velike pobjede Zadra bili su: Darko Pahlić (6), Petar Popović (35), Milan Mlađan, Ante Matulović (14), Zdenko Babić, Dražen Blažević (8), Stojko Vranković (19), Veljko Petranović (26), Ivica Obad (3), Boris Hrabrov, Drago Čiklić i Arijan Komazec. Veljko Petranović i Petar Popović otišli su odslužiti vojnu obvezu pa se Vlado Đurović nije usudio voditi momčad u Kupu europskih prvaka.

Stojko - prvi Zadranin u NBA!

Mjesto trenera preuzeo je Pino Giergia i postigao sjajan, najveći uspjeh. Zadar je i pored ozljeda Ivana Sunare, Ante Matulovića i Pahlića s novim mladim asom Stipom Šarlijom zauzeo četvrto mjesto. Nakon toga uslijedili su odlasci. Najprije se oprostio izvrsni Branko Skroče, pa legendarni predsjednik Branko Periša, zatim Veljko Petranović i 1989. Stojko Vranković, koji je kao prvi zadarski košarkaš zaigrao u NBA ligi u sastavu Boston Celticsa. Zadar je ipak krenuo s velikim planovima objedinivši u struci trojicu košarkaških velikana — Pina Giergiu, Krešimira Ćosića i dr. Slavka Trninića. No došlo je do trvljenja u klubu, a uskoro je i izvedena agresija na tek utemeljenu državu Hrvatsku, te od tih planova nije bilo ništa.
Time bi ovaj kratki presjek 60 godina povijesti zadarske košarke bio okončan. Razdoblje posljednjih 10 godina, u samostalnoj Hrvatskoj, predmet je posebne obrade.
   KRAJ

Enzo SovittiENZO SOVITTI ZASLUŽIO JE MJESTO
MEĐU VELIKANIMA HRVATSKE KOŠARKE
Utemeljitelj moćne
zadarske košarke

Zadarska košarka, izvorište hrvatske košarke, sazdana je od legendi i upravo one joj daju onu posebnu patinu koja ovu sportsku djelatnost u Donatovu gradu svrstava među spomenike nultoga razreda, usporedno s najistaknutijim povijesnim i sakralnim monumentima. Mit o zadarskoj košarci, svojevrsnom fenomenu koji traje, stvaran je upravo preko njezinih legendi. Jedan od takvih Enzo Sovitti, možda i najveći među onima koji više nažalost nisu među nama. Enzo je rođen u Zadru 1926. godine u miješanome talijansko-hrvatskome braku. Otac Renato podrijetlom s juga Italije, poznati zadarski mesar, majka Zorka Doljanac iz Biograda, oboje ljudi vesele prirode i vedra duha, dali su Enzu u nasljeđe široku dalmatinsku dušu punu vica i gega pa je njegova trgovačka butiga bila svakodnevna tribina duhovitih dosjetki, pošalica, berekinstva, dakako i rasprava o košarci.

Zadarska ratna košarka

Enzo se s košarkom susreo kao dječak u talijanskoj školi, da bi temelje današnjega košarkaškog kluba Zadar počeo zidati još u doba rata. Skupa s Tulliom Rochlitzerom i Gojkom Mirkovićem, Enzo je još 1944. u dvorištu obitelji Relja napravio prvu drvenu košarkašku ploču i koš, da bi godinu dana kasnije (26. travnja 1945.) sudjelovao u utemeljenju FD Zadar i s Bertom Nadovezom i Tulliom Rochlitzerom osnovao košarkaški odjel unutar toga društva, koji će se 9. veljače 1951. godine izdvojiti u samostalni klub s Enzom Sovittijem kao prvim predsjednikom. U prvoj postavi Zadra igrao je od 1945. do 1953. godine u sastavu kojega je uglavnom vodio drugi legendarni velikan zadarske košarke Đuro Vujanić. Igrao je i prvu službenu utakmicu FD Zadra, u Zagrebu 17. kolovoza 1945., na prvom neslužbenom prvenstvu Hrvatske i u pobjedi nad Sušakom od 25:16 sudjelovao s dva koša. Ante Zeraušek ubacio je deset koševa, Berto Nadoveza šest, Ermano Vazzoler tri, te po dva koša još Enzo Sovitti, Tulio Rochlitzer i Gojko Mirković. Još su igrali Teo Bernadri, Gianni Lazzari i Norino Scirocchini. Osvojili su drugo mjesto. Enzo je bio i u sastavu koji je u Zadru na prvom službenom prvenstvu Hrvatske (od 16. do 18. kolovoza 1946. godine) osvojio prvo mjesto. Igrao je zajedno s Augustom Zanneom, Tullio Rochlitzerom, Antom Zeraušekom, Ermanom Vazzolerom, Gvidom Pittonijem, Nadom Dominijem, Izidorom-Ižijem Maršanom i Ratkom Alunnijem. Sudjelovao je i pri osvajanju drugoga mjesta na prvome prvenstvu Jugoslavije u Beogradu od 3. do 8. rujna 1946. godine.

Stvaranje šampionskoga Zadra

Ujesen 1948. godine Enzo Sovitti je zajedno s Izidorom Maršanom stvorio novi pomlađeni Zadar i uz igranje počeo i s trenerskim radom. Godine 1955. nastupio je u novoj generaciji u kojoj su se pojavili Giuseppe Giergia, Željko Troskot, Vele Čubrić, Franko-Zuba Jurišić, i tako počeo stvarati budući šampionski sastav. Godine 1957. Zadar se pod Enzovim vodstvom vratio u Prvu ligu iz koje je ispao 1953. godine, iz Prve lige više nikada nije ispao, da bi stasavanjem mladih igrača 1965. godine osvojio prvi naslov prvaka Jugoslavije. Nešto prije toga Enzo Sovitti je otkrio mršavoga 14-godišnjega dječaka koji je poslije postao legenda hrvatske, europske i svjetske košarke. To je bio Krešimir Ćosić! Na kraju sezone 1965/66. Enzo Sovitti je zbog nesuglasica s upravom Zadra napustio klub i 1967. godine zajedno s Brankom Radovićem vodio splitsku Jugoplastiku. Split ga je objeručke prihvatio, upravo onako kako je veliki Enzo to i zaslužio. U Jugoplastici je radio dvije sezone i znatno doprinio udaranju temelja budućega prvaka Jugoslavije i viceprvaka Evrope.

Smrt trenera na trenerskoj klupi

Enzo Sovitti je bio čovjek košarke. Igra između dva obruča bila je njegov cijeli život. I umro je doslovce na košarkaškoj utakmici. Tvorac zlatne generacije zadarske košarke, koja je čitavo jedno desetljeće vladala prostorima ondašnje Jugoslavije, bio je krajnje površan i neodgovoran prema sebi. Zapustio je zdravlje do te mjere da mu je 9. veljače 1969. godine pozlilo na trenerskoj klupi za vrijeme utakmice Jugoplastika — Olimpija, pa je nakon nekoliko sati umro.
Enzo Sovitti, igrač i trener, dao je nemjerljiv doprinos razvoju zadarske i hrvatske košarke, te mu je stalno mjesto među najvećim imenima u hrvatskoj košarci.

Urednik: Ivica Profaca,
Tehnički suradnik:
Goran Bašić,
Internet podrška:
NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2000.06.19.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)

[ idi na vrh stranice ]
[ idi na sljedecu stranicu ]