29. i 30. svibnja 2000.

NEKADA I SAD: NIKOLA PLEĆAŠ,
VELIKO IME ZAGREBAČKE I HRVATSKE KOŠARKE
"SVETI NIKOLA"

Mi nikada nismo bili u teretani, na treninzima smo radili isključivo s loptom i uokolo trčkarali. Ja se smrznem kada vidim da igrač u situaciji brojčane prednosti stane i odigrava dugi napad, napadi traju više od 20 sekunda, a u moje vrijeme su trajali između 7 i 11 sekunda. I onda, kada utakmica završi na 55 koševa, govori se o - dobrim obranama!?

Piše: Goran ČOP

Tih i samozatajan, ali vispren i britak kad je izazvan. Nikola Plećaš danas, poput nekadašnjeg košarkaškoga "svetoga Nikole", kako su mu godinama skandirali navijači. Legenda zagrebačke i hrvatske košarke je na razgovor stigao ležerno odjeven u traper kombinaciju, iz povijesnih brkova i frizure izbija tek pokoja sijeda vlas premda je Plećaš u 52. godini.
— Kako je krenuo vaš košarkaški put, da li ste imali uzora čiji ste trag poželjeli slijediti?
Imao sam društvo, klapu u školi koja se počela baviti košarkom, prvo smo bili kao grupa u Mladosti. Što se tiče uzora u ono vrijeme je bilo o tome teško govoriti jer nije bilo TV-prijenosa da bih mogao reći kako želim igrati kao Michael Jordan, kao što to govore klinci danas. Kada sam ušao u košarku upoznao sam velike igrače, želio sam dostići kvalitetu Ive Daneua koji je u to vrijeme bio najbliže tehničkom savršenstvu, htio sam dostići kvalitetu fantastičnog igrača Miodraga Nikolića, zatim fenomenalnu želju i volju za pobjedom velikoga košarkaša Pina Giergie. To su bili pojedinci sa silnim vrlinama i kada bi netko mogao napraviti igrača sa svim tim karakteristikama to bi bio pravi superstar. U današnje vrijeme, s današnjom tehnologijom, trebao bi se klonirati takav košarkaš. Šalim se...

Petorka iz Ljubljane

— Igrali ste u društvu velikih igrača, osvajali trofeje i slušali fanfare. Koja je najbolja petorka čiji ste bili član?
Najbolja je petorka ona koja je započinjala utakmice u Ljubljani 1970. na Svjetskom prvenstvu: Krešo Ćosić, Pero Skansi, Damir Šolman, Rato Tvrdić i ja. Trener je bio Ranko Žeravica, a asistenti su mu bili Skopljanac Lečić i Banjolučanin Tošić. Svi ti igrači su bili jake osobnosti, ali uvijek podređeni uspjehu reprezentacije i nije bilo nikakvog problema. Svako pojedinačno ime i prezime je bilo dio pobjedničkog sastava i na pripreme uoči velikih natjecanja smo dolazili s namjerom pripremati se i za konačno pobjedničko slavlje. Kod Žeravice je ta disciplina bila na vrhuncu, ali kasnije se kod Mirka Novosela takva stega raspustila.
— Među brojnim velikim predstavama sigurno postoji utakmica koju izdvajate kao najljepšu....
Ja sam u reprezentaciji igrao rolu dodavača ili asistenta, a u klubu Lokomotivi sam bio realizator, šuter. Teško je uspoređivati te dvije moje igračke zadaće. Po današnjim statističkim pokazateljima možda i nisam bio uvjerljiv u nekim utakmicama, ali sam pridonosio uspjehu momčadi. Tu je bilo puno trofeja, puno velikih utakmica, pogotovo protiv SAD i Sovjetskog Saveza i eventualno protiv Italije. To su bili jaki sastavi, barem pola američke selekcije uvijek je poslije velikog natjecanja draftirano u NBA, a poznata je i ona sovjetska generacija sa Sergejom i Aleksandrom Bjelovom, Paulauskasom, nešto kasnije centrima Tkačenkom, Belostenijem...

Biti bolji od SSSR-a

— Igrati protiv Sovjetskog Saveza uvijek je u to vrijeme imalo i političkih primjesa, da li je ideologija imala mjesto u svlačionici prije sudara sa Sovjetskim Savezom?
Znate što, stalno smo skloni davanju ideoloških primjesa u sportu. Ta sklonost ideologiji je dovela do nereda u hrvatskom sportu, što je nedopustivo. Kada je riječ o sportu motiv uvijek treba biti da budeš bolji od protivnika, pa makar ti je i brat s druge strane. Čemu ideologija protiv Sovjetskog Saveza, mi smo bili socijalistička zemlja i oni također, i obje su zemlje tražile svoje mjesto u Europi. Jedini motiv koji smo imali protiv njih je da konačno okrenemo pravilo po kojemu oni pobjeđuju u odlučujućim značajnim susretima.
— Iz klupske karijere najčešće se izdvaja vaša utakmica protiv Beograda 1972. u finalu Kupa Radivoja Koraća. Cijelo drugo poluvrijeme odigrali ste sa četiri osobne pogreške i pritom uvalili Beograđanima 40 koševa. Prisjetite se te utakmice.
Radivoje Korać je igrao u Beogradu pa je taj klub želio silno osvojiti taj trofej. Kako sam i ja igrao sa "Žućkom" u reprezentaciji cijenio sam ga kao velikog košarkaša i velikog čovjeka i želio sam osvojiti taj trofej istodobno strepeći da mi se takva prigoda neće ponovno brzo ukazati. Igrali smo u Kutiji šibica, u dvorani koju je Ivan Arapović podigao bez građevinske dozvole i za to dobio godinu dana uvjetnog zatvora. Dakle, igrali smo u ilegalnoj dvorani....

Sjećanje na Tuškanac

— Kraj šesdesetih obilježen je velikim košarkaškim danima na otvorenom betonskom igralištu na Tuškancu.
To je bilo krasno doba kada bi se na tribinama Tuškanca natiskalo i do 3000 ljudi. Ne razumijem kako se dopustilo da propadne takva sportska blagodat. Košarkaški savez Jugoslavije je 1968. odlučio da se sve utakmice moraju igrati u zatvorenim prostorima pa smo preselili u Vatrogasni dom na Mihaljevcu na betonsku podlogu.
— Poznati ste kao veliki oponent Mirka Novosela. Otkad datira "ljubav"?
Mirko Novosel je čovjek koji je izbacio ljude s jakim osobnostima, sve je podredio sebi i svi su morali njemu ići uz dlaku i slušati ga do beskraja. Kada je kulminirao moj sukob s njim, 1976. sam otišao u Kvarner nakon što su mi u klubu rekli da sam slobodan igrač, da bih kasnije saznao kako su na meni uzeli odštetu. U to je vrijeme Novosel bio u dobrim odnosima sa Slavkom Šajberom, utjecajnim čovjekom iz komunističkih struktura, a zamjeram i Šajberu što me nije barem pozvao, pa da u razgovoru riješimo eventualne nesporazume.
— Koliko je i vaš beskompromisni karakter sudjelovao u kreaciji takvog stanja poprilične netrpeljivosti?
Nikada u karijeri nisam dozvolio neistinu, tome sam se uvijek suprotstavljao. U sportu postoje krivci podjele odgovornosti između igrača i trenera, jer igrač može odigrati lošu utakmicu, ali je za konačan rezultat uvijek odgovoran trener. Mirko Novosel nije imao naviku preuzimanja odgovornosti — kad bismo pobijedili to je bila njegova velika zasluga, a kad bismo izgubili krivci su bili isključivo igrači. Ne interesira me niti želim s njim razgovarati, a uostalom zašto na njega trošiti vrijeme.

Umaranje svađama

— Podalje ste od epicentra nacionalne košarkaške stvarnosti, u debeloj sjeni u ženskome košarkaškome klubu Medveščak. Ipak, što mislite o današnjemu košarkaškome trenutku?
Mi naše igrače moramo svemu učiti. Od hodanja na terenu, vođenja lopte, šutiranja i ponašanja na terenu, moramo mladog sportaša kompletirati kao igrača i kao osobu. Bio sam nazočan na dva okrugla stola koja je organizirao današnji predsjednik HKS-a Damir Skansi s kojih smo trebali dobiti zapisnike i zaključke, ali to nismo dobili. Da li vi znate tko je Ružica Marušić? To je žena koja nikada nije igrala košarku, a danas je predsjednica Stručnog savjeta HKS-a za žensku košarku. Ona je mene proglasila negativistom i nihilistom jer sam se usudio prigovoriti nekim pogreškama u stručnom radu i selekcijama. U Đurđevcu na kadetskom prvenstvu Hrvatske dodijeljen je tek jedan pehar vrijednosti 175 kuna, drugoplasirana i trećeplasirana ekipa te najbolji igrač i strijelac ostali su bez svojih trofeja. Apsurdnost ide čak do ove razine.
— Kako vam izgleda današnja reprezentacija, odnosno gdje se griješilo u posljednjih 10-ak godina?
Reprezentacija će se kvalificirati na Europsko prvenstvo, ali mislim opet u pogrešnim okolnostima jer se zavaravamo srećom koju smo imali u nekim utakmicama. Trebamo razviti sustav, trebamo razviti hijerarhijsku piramidu na čijem će vrhu biti seniorska selekcija. Na pripremama uoči natjecanja moramo imati izbor kvalitetnih igrača koji će se u tom razdoblju usavršavati u

tehničko-taktičkim znanjima i donositi reprezentaciji rezultate. Prije desetak ili nešto manje godina trebalo je znati zadržati cjelinu i znati ukomponirati velike igrače u taj projekt. Mi smo se međusobno umarali svađama oko izbornika pa istodobno gubili autoritet među igračima. Teško je izmisliti čovjeka koji radi za svoju plaću bez jače podrške struke i HKS-a, a on treba biti autoritet igračima teškima desecima milijuna USD. Nema sustava, sjećam se da smo mi sedamdesetih godina neke nesposobne ljude prebacili na funkcije u forumima kako nam ne bi smetali u osnovnim sportskim stvarima. Raspala se prethodna država, a ti ljudi su zadržali pozicije i vukli krive poteze.

Nedostatak znanja

— Krenimo na malo vedrije teme, uvijek je stvar sportskih razmišljanja sudar generacija — kako bi prošao Goran Ivanišević protiv Franje Punčeca, a kako bi prošao Nikola Plećaš protiv, recimo, Gordana Giričeka?
To bi bilo interesantno vidjeti. Nekada se to radilo na tehniku i taktiku, a danas se to više-manje svodi na silu iako i danas ima vrlo talentiranih mladića. Mi nikada nismo bili u teretani, na treninzima smo radili isključivo s loptom i uokolo trčkarali. Ja se smrznem kada vidim da igrač u situaciji brojčane prednosti stane i odigrava dugi napad, napadi traju preko 20 sekundi, a u moje vrijeme su trajali između 7 i 11 sekundi. I onda, kada utakmica završi na 55 koševa, onda se govori o - dobrim obranama!? A napadi završavaju nakon 25. sekunde... U moje vrijeme se nisu radile ove brojne tehničke nepravilnosti, samo čekam trenutak kada će se Sesaru početi svirati nošena lopta. Stvar je u trenerima koji su hendikepirani nedostatkom znanja, u HKS-u samo Pino Giergia ima diplomu košarkaškog trenera. Nema je niti izbornik Petrović.
Nikola Plećaš je zahvalan sugovornik, sposoban pričati o svim temama na dugo i na široko. Spominjao je i predsjednika HOO-a Antuna Vrdoljaka i njegovu "nekompetentnost", spominjao je pad ugleda košarkaškog sporta, pričao je o nezadovoljstvu koje ga obuzima kada vidi nerede u sportskim arenama...

SPORTSKI VREMEPLOV: SPORT U SPLITU OD 1941. DO 1945. 9
SPORTSKI SPLIT
— "TRN U OKU"!

Zagovornici iz najužeg splitskog političkog rukovodstva da se slijepo ne posluša direktiva o reorganizaciji splitskoga sporta nikako se nisu mogli pomiriti s time da su "izgubili bitku" u borbi za identitet splitskih sportskih organizacija. Vodeći čovjek za sačuvanje postojećeg stanja bio je predratni junior Hajduka Ivo Senjanović, istinski sportaš, koji je pred rat kao skojevac bio čak i isključen iz Hajduka

Piše: Toni PETRIĆ

Kada u svojim sredinama nisu mogli primijeniti splitski model organiziranja sportskih organizacija, Split je zaista "stršio" i bio "trn u oku". I pomalo počinju indirektni zahtjevi za reorganizaciju splitskog sporta po jedinstvenom jugoslavenskom modelu. Međutim, u Splitu su na to ostali "gluhi", a nije postojalo ni nikakve zakonske regulative. I omladinsko rukovodstvo Jugoslavije (SKOJ i USAOJ) dosjetilo se kako riješiti taj problem. Početkom svibnja u Beogradu su osnovali Privremeni fiskulturni odbor Jugoslavije. Na osnivačkom sastanku tog privremenog rukovodstva prisustvovala je i četveročlana delegacija Hrvatske u sastavu koje je bio i Miro Mihovilović, vodeća stručna osoba u zdravstvenom odjelu ZAVNOH-a, koji je tada djelovao u Šibeniku. Po uzoru na centralno fiskulturno rukovodstvo u Beogradu i u Šibeniku je pri zdravstvenom odjelu ZAVNOH-a formiran Zemaljski fizkulturni odbor Hrvatske (ZAFIOH).

Zastrašivanje Splićana

Radi splitske specifične sportske situacije u Splitu je u prisutnosti najodgovornijih političkih faktora Vice Buljana, predsjednika Oblasnog NOO i pročelnika zdravstvenog odjela Oblasnog NOO dr. Viskovića 30. svibnja održana Oblasna konferencija sportskih radnika i funkcionara Dalmacije. Konferenciju je otvorio osobno Vice Buljan, a glavni referat, tj. izvještaj zaključaka o zasjedanjima FOJ-a u Beogradu i ZAFIOH-a u Šibeniku, o potrebi reorganizacije fiskulture u Dalmaciji podnio je Miro Mihovilović, ranije inicijator modela obnove splitskoga sporta. Sada je upravo on trebao "sahraniti" i objasniti neodrživost postojećeg oblika funkcioniranja splitskog sporta. Osim njega, na toj konferenciji referate su održali Ivo Senjanović, dr. Petar Gjurković i dr. Petar Mrklić. S te Oblasne konferencije sportskih radnika i funkcionara Dalmacije opširno je izvještavala Slobodna Dalmacija od 3. lipnja. Među ostalim, doslovno je napisano i ovo: "... Na konferenciji u Beogradu i Šibeniku zaključeno je da će biti raspušteni svi klubovi osnovani na političkoj bazi..." Naravno da je ovakva ocjena za splitske sportske klubove bila poražavajuća i zastrašujuća. U nekoliko kasnijih brojeva Slobodna Dalmacija je opširno obrazlagala nekoliko referata održanih na tom sastanku, te zastrašujući članak Vaice Popovića upućenom dubrovačkom plivačkom sportu pod nazivom "Kojom linijom ide dubrovački Jug" (Slobodna Dalmacija od 13. lipnja 1945.), a onako usput Slobodna Dalmacija od 4. srpnja prenosi članak Rate Dugonjića objavljen u Borbi pod nazivom "Problemi naše fiskulture i zadaci USAOJ-a". Sve to je bilo tempirano za zastrašivanje splitskog sportskog i političkog rukovodstva. Ali, uza sve to do promjena ne dolazi, jer i samo političko rukovodstvo u gradu nije bilo jedinstveno u provedbi te direktive.

"Progutati" samostalne klubove

Kad ti indirektni pritisci nisu urodili plodom, Slobodna Dalmacija od 29. lipnja izvještava da je u kinu Central održan informativni sastanak o organizaciji fiskulture u Dalmaciji. Miro Mihovilović je na tom sastanku u ime ZAFIOH-a, tada već lociranog u Zagrebu, obavijestio je da će se u Splitu osnovati dva društva: Omladinsko srednjoškolsko fiskulturno društvo i Fiskulturno društvo na sindikalnoj bazi. Zapravo, izmišljena je "formula", kako će sekcije ovih dvaju novoformiranih društava "progutati" sve ranije osnovane splitske samostalne klubove i tako riješiti taj najveći politički problem tadašnjega jugoslavenskoga sporta.
I zaista počelo je s tom reorganizacijom. Slobodna Dalmacija od 11. srpnja izvještava da je u reorganizaciji fiskulture u Dalmaciji izabran Akcioni odbor novog omladinskog fiskulturnog društva u Splitu. Na prijedlog člana Mjesnog USAOH-a Rajka Paškova jednoglasno je prihvaćen Akcioni odbor u sastavu: prof. Ivo Bakotić, ravnatelj Prve gimnazije, za predsjednika, ing. Drago Mijić, ravnatelj Srednje tehničke škole, za prvog podpredsjednika, dr. Petar Gjurković za drugog podpredsjednika i Perica Kovačević za trećeg podpredsjednika. Za glavnog tajnika imenovan je Boško Kragić, Mirna Mužić postala je druga tajnica, a Meri Šegvić blagajnica. Za članove Kulturnog odbora birani su: Marijan Guvo, Sveto Beara i Milivoj Šolić. Za pojedine grane sporta određeni su sljedeći referenti: Davor Jelaska za veslanje, Miljenko Dvornik za laku atletiku, Tonko Mitrović za jedrenje, Ivo Petković za plivanje, Niko Perić za boks, Bosa Čolak za sportske igre, Litka Jüngbauer za gimnastiku, i Tonka Abrus za planinarstvo.

Akcioni fiskulturni odbor

Nekoliko dana iza toga Slobodna Dalmacija od 15. srpnja izvještava da je izabran Akcioni fiskulturni odbor jedinstvenih sindikata radnika i namještenika Splita. Tu konferenciju otvorio je Kajo Jelaska, tajnik Kulturno-prosvjetnog odbora JSRN Splita i pročitao imena članova Akcionog odbora. Taj akcioni odbor je bio malo čudno sastavljen, jer je za svaku dužnost imenovano po nekoliko osoba. Vjerojatno su razmišljali o osnivanju dvaju ili više sindikalnih fiskulturnih društava koji su trebali "izrasti" iz ovog akcionog odbora. Ovako je u novinama izviješteno: predsjednici — Elko Mrduljaš, Bartul Alujević, Mile Ivančić, Jure Buzolić i Zvonko Barišić; tajnici — Kajo Jelaska, Ivo Tomić, Rajko Paškov i Slavko Alujević; blagajnici — Dragica Dumanić i Vojka Ružić. U Kontrolni odbor izabrani su: Ivo Vanjaka, Ivo Jurjević, Drago Perica i Ante Coce. Za referente sekcija izabrani su: Viktor Marasović za šah, Angjelko Marušić i Marija Kezić za nogomet, Petar Dragičević i Stipe Vrdoljak za planinarenje, Luka Marasović za veslanje, Niko Doležal za boks, Bruno Bean za kuglanje, Ante Buzolić za jedrenje, Pino Prkušić i Ante Ercegović za laku atletiku, Ludvig Kolšek za tjelovježbu i Slavko Ivanišević za tenis.
U istom broju Slobodne Dalmacije objavljen je poziv za sastanak 16. srpnja u 8 sati na večer u dvorani Omladinskog doma radi izmjene mišljenja o što uspješnijem radu novih društava. Zajedničkom sastanku se pozivaju svi članovi Akcionog odbora Omladinskog fiskulturnog društva i Akcionog odbora društva JSRN Splita, te po dva člana rukovodstva Hajduka JA, Gusara, Mosora, Centralnog kuglačkog odbora, Jadrana, Splitskog teniskog kluba, Labuda, Atletičara, kao i po dva delegata iz Pomorske obale komande, Narodne obrane, Komande grada i Komande Vojne oblasti. Međutim, do ovog sastanka nikad nije došlo niti je ostvarena zacrtana reorganizacija splitskog sporta u omladinsko školsko i sindikalno društvo.
Zagovornici iz najužeg splitskog političkog rukovodstva da se slijepo ne posluša direktiva o reorganizaciji splitskoga sporta nikako se nisu mogli pomiriti s time da su "izgubili bitku" u borbi za identitet splitskih sportskih organizacija. Vodeći čovjek za sačuvanje postojećeg stanja bio je predratni junior Hajduka Ivo Senjanović, istinski sportaš, koji je pred rat kao skojevac bio čak i isključen iz Hajduka. I kada je Drago Gizdić, tajnik Oblasnog NOO, koji je pred godinu dana bio veza između pokretača obnove Hajduka Duška Brkića, Hebrangova zamjenika i neposrednog organizatora ratnog Hajduka dr. Šime Poduje, po drugom poslu otišao na konzultaciju kod dr. Vladimira Bakarića u Zagreb, Senjanović ga je u ime istomišljenika iz splitskog gradskog političkog vodstva zamolio da objasni Bakariću cijelu situaciju kako bi provedba direktive o reorganizaciji splitskoga sporta imala vrlo negativne političke poene za tadašnju narodnu vlast.
Kad je Bakarić saslušao Gizdića o toj problematici, već tada, prije 55 godina, bila je aktualna hrvatska politička deviza — "Ne talasaj!". Pažljivo saslušavši Gizdića rekao mu je otprilike ovo: "Ne pravite političke probleme, jer se radi o priznanju Jugoslavije u svijetu kao federacije u koju se odlukama AVNOJ-a udružuju samostalne federalne jedinice. Baš bi nam sad to trebalo. Pustite neke stvari da normalno teku preko ljeta kao što je to bilo i do sada, pa na jesen elegantno i bez buke pretvorite te sportske organizacije u fiskulturna društva s više sekcija.". Tako je sva ova buka i halabuka tiho eskivirana i na jesen se, po naputku dr. Vladimira Bakarića, prešlo tihoj reorganizaciji.
Kako smo naveli, svi splitski klubovi su održali izvanredne skupštine: tenisači 8. rujna, jedriličari 13. rujna, atletičari 14. rujna, plivači i vaterpolisti Jadrana 19. rujna, a HVK Gusara 28. rujna. Izvanredna skupština Hajduka JA održana je kao posljednja tek 23. listopada.
(Nastavlja se)

Urednik: Ivica Profaca,
Tehnički suradnik: Goran Bašić,
Internet podrška: NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2000.05.28.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)