29. i 30. svibnja 2000.

UZ OBNOVU CRKVICE sv. NIKOLE NA BIOKOVU — "KRŠTENICE BRELA"
Crkvica na zemlji i u zraku

Planinska crkvica sv. Nikole kod Brela bila je desetljećima nedostupna jer se nalazila u zabranjenoj zoni bivše JNA, na domak zloglasnih tunela i bunkera prokopanih u Biokovu. Nekoliko kilometara udaljena crkvica u vojničkoj je dokolici temeljito uništena. Sada je uz crkvicu obnovljeno i to za makarski kraj karakteristično groblje sa srednjovjekovnim nadgrobnim pločama u koje su urezani simboli polumjeseca i štita. Nakon dvogodišnjeg rada uz obilatu pomoć helikoptera crkva sv. Nikole sada je posvećena

Piše: Gordana BENIĆ

U Britaniji, Francuskoj ili Njemačkoj arheologija iz zraka osobito je popularna, ali u slučaju crkvice sv. Nikole u Gornjim Brelima priča na relaciji zemlja zrak ponešto je drugačija - bez pomoći helikopterske jedinica Hrvatske vojske iz Divulja crkvica u vrletima Biokova, koja je krštenica Brela, teško da bi bila obnovljena. Doduše crkvici se može prići i pješačkom stazom kroz planinu, ali niti marljivost Breljana koji su tijekom protekle dvije godine od ruševnog i sasvim devastiranog zdanja i okliša crkvice "učinili čudo", vjerojatno ne bi nadjačala prepreke višesatnog hoda, zmijskih legla, olujnih naleta ili golemih sparina.
Planinska crkvica sv. Nikole bila je desetljećima nedostupna jer se nalazila u zabranjenoj zoni bivše JNA, na domak zloglasnih tunela i bunkera prokopanih u Biokovu. Nekoliko kilometara udaljena crkvica u vojničkoj je dokolici temeljito uništena, dok je višestoljetno grobište Breljana raskopano i devastirano. Sada je uz crkvicu obnovljeno i to za Makarski kraj karakteristično groblje sa srednjovjekovnim nadgrobnim pločama u koje su urezani simboli polumjeseca i štita. Nakon dvogodišnjeg rada crkva sv. Nikole posvećena je na dan 26. svibnja jer je prema pisanim izvorima tog datuma još nepoznate godine crkva prvi put posvećena. Taj spomen urezan je u generacijske predaje i tada je - kao i ove godine - do nje vrletnom stazom dohodila tradicionalna procesija.

Trudom domaćih

Crkvica je obnovljena zahvaljujući zalagnju i trudu mještana Brela, a takav primjer kako navodi Zoraida Demori-Staničić iz Konzervatorskog odjela u Splitu, pokazuje se kao jedini uspješan model obnove crkvica koje u množini konzervatorskog posla teško da bi došle na red. Ni ova nije bila u planovima Ministarstva kulture niti Županije, a poticaj konzervatorima stigao je od mještana Gornjih Brela i od društvu za očuvanje i prezentaciju kulturne baštine Brolaneses. Oni su još l992. napravili plan obnove, a građevinske radove obavljali su mještani u protekle dvije godine iako je tijek radova bio ponekad i vrlo rizičan. Posao je ipak zgotovljen zdušnim radom breljanske ekipe koja je na planinskim vrhuncima često i noćila, izložena pogibeljima udara groma, studeni, olujnih vjetrova, zmijskih ugriza i bezvodnih dana. Breljani su u planinu odlazili svakodnevno, osobito voditelj građevinskih radova Ivo Sokol, koji je umalo i stradao u biokovskim vrletima, i nakon dvije godine uz višestruke uštede posao je i okončani. Za uspješnost breljanskih "planinskih poslova" osobito su zaslužni mjesni zubar, doktor Darko Šošić i župnik iz Zadvarja don Ivan Lendić koji su sakupili znatne donacije. Cijeli projekt obnove crkvice bio bi ipak neizvediv da nije pomagala helikopterska jedinica HV-a iz Divulja. Vojnici su dovozili građevinski materijal i s nekoliko kilometara udaljenog izvora Bukovca proveli su do crkvice i vodu.

Treća po visini

Konzervatori su na gotovo šest stotina metara visokoj biokovskoj litici ovu kasnogotičku crkvicu iz 14. ili 15. stoljeća zatekli bez inventara, urušenu i devastiranu. Iako o njoj ne postoje osobiti povijesni podaci, crkva sv. Nikole zanimljiva je kao dio gusto prepletene mreže biokovskih crkava koje su bile razasute po liticama, kosinama i vrhuncima planine. Ova crkva treća je biokovska po visini - na najvećoj nadmorksoj visini od 1800 metara bila je ona na vrhu Sv. Jure, a druga je na planinskom vrhu Sv. Ilija sačuvana samo u temeljima te postoje planovi da se i ova ruševina obnovi. Svako selo imalo je i po nekoliko planinskih crkvica, nastajale su na prapovijesnim gomilama, na južnim kosinama prema moru i na sjevernim planinskim obroncima prema Imotskom. Do tih malih zavjetnih središta prepletali su se putovi kojima mještani i danas hodočaste iz Primorja i iz Zagore. Na osobit način ove crkvice komuniciraju i u pejzažu, jednostavne su i funkcionalne, oslobođene stilskih zadatosti, a ipak karaketristične po načinu gradnje. Ubave kamene građevine bez osobitog su crkvenog inventara, pokrivene najčešće pločama od biokovskog kamena i završavaju ščemerene jednostavnim šiljastim svodovima i apsidom.
I do crkvice sv. Nikole od davnina se iz Donjih Brela dolazilo pješice, prapovijesnim putem preko Biokova. Na ovim vrletima pisana povijest hrvatskih Brela počinje 950. godine, a zatim se Breljani tek spominju u Klisu u povelji koju je 30. svibnja 1315. pisao hrvatski velikaš Juraj od roda Šubića. Staro selo Berulia na južnim padinama ispod crkve sv. Nikole najstariji je dio Brela, spominje ga još Konstantin Porfirogenet, ali poznato je da su na području starih Brela i prije tri tisuće godina živjeli Iliri, o čemu svjedoče prapovijesne gomile, a u 2. stoljeću poslije Krista tu su bili Rimljani o čemu pak govore imena na nadgrobnim spomenicima iz Solina.

Na udaru Turaka

Sudbinu crkvica iz Makarskog primorja, pa i ove sv. Nokole, odlučujuće je skrojilo dogotrajno razdoblje turske vladavine, od kraja 15. pa sve do konca l7. stoljeća. Većinu crkvica Turci su porušili, a kroz ta stoljeća nije ih se smjelo niti obnavljati niti graditi nove pa je tek nakon odlaska Turaka u 18. stoljeću nastao preporod u obnovi crkava. Tada je vjerojatno i Sv. Nikola, ta najstarija crkvica iz Gornjih Brela, poletno obnavljana pa se baroknom dobu pripisuju i pronađeni ostaci zidnih slikarija posvetnih križeva koji su nastali prigodom obnove ranije srednjovjekovne crkve. U tursko doba bile su česte migracije izneđu Gornjih Brela i Brača, osobito Selaca i Sumartina gdje je također starohrvatska crkva sv. Nikole. Prema predaji brački Breljani su se i u kasnijim stoljećima pokapali u starom zavičaju. Za Makarsko primorje karakteristično je međutim i to da se u proteklim desetljećima crkve nisu održavale, dapače mnoge su i porušene nakon potresa iz šezdesetih. Drastični primjeri su crkva sv. Petra u Makarskoj i crkva i sv. Tekle u Podogori, koje su na preostalim ruševinama tek nedavno obnovljene.
Tridesetih godina crkvu sv. Niokole popravio je Breljanin župnik Ante Soljanić tako da je prekrivena teškim betonskim krovom koji je urušio zidove, ali je i spasio crkvu od potpune propasti. Zidovi su bili natopljeni vlagom kao spužve te se crkvica trebala prije sanacije dugo isušivati, skinut je potom debeli betonski krov, u Hrvatskom restauratorskom zavodu restaurirani su posvetni križevi koje su konzervatori u tragovima slikarija zatekli na čelnom i bočnim zidovima crkve. Zatim su postavljene, kako je to običaj u takvim biokovskim crkvicama kamene ploče na krov, nova vrata i prozori te slike Josipa Botterija Dinija i brončano raspelo Joze Vrdoljaka. Crkva sv. Nikole u planini po predaji je krštenica Brela i posvetnim hodočašćem crkvici na Biokovu ona je ponovno postala kultno mjesto Breljana.

IZLOŽBE: VANJA PAGAR, DALMACIJA U MOM OKU, SALON GALIĆ, SPLIT
Skriveno je bolje

Promašen postav nepotrebno snižava Pagarov rejting. Kad dođete iz likovne kakofonije prvog dijela izložbe na koju se ne isplati trošiti puno riječi u drugi komorni dio, jednostavno niste uštimani za feeling koji nudi bolji dio izložbe

Piše: Sandi VIDULIĆ

Izložba Vanje Pagara Dalmacija u mom oku nije ono što biste isprve pomislili. Unatoč lakoglazbenom naslovu, ne radi se o još jednom štanceru brodica, maslina, crkvica i sličnih blagodati ovog podneblja. Naziv izložbe, dapače, ne upućuje na kičaste stereotipe, već na subjektivno autorsko viđenje Dalmacije. Međutim, naziv je promašen jer se dobar dio izložaka uopće ne odnosi na Dalmaciju, a onaj dio slika na izložbi koje su inspirirane morem i nebom Visa prošle godine su predstavljene u Podrumima pod primjerenijim nazivom Odnosi.
Odnosi su ujedno uvjerljivo najbolji dio izloženog u Galiću. Riječ je o ciklusu manjih formata koji čine su-odnosi dvaju minimalistički pročišćenih horizontalno postavljenih polja. Radovi su, kako rekosmo, nastali inspirirani odnosima boja morske pučine i neba koji se mijenjaju ovisno o količini dnevnog svjetla. Ideja da se uzme motiv koji ima geometrijski apstraktnu formu (komad neba i mora) te da ga se dodatno apstrahira djeluje intrigantno. Naime, veza s motivom u ovom slučaju, koliko je god uprostili, ne može biti ukinuta zato što je motiv morske pučine i neba sam po sebi pomalo apstraktan i nedostupan.
Pagarovi Odnosi su meditativne kontemplacije očišćene od individualnog pristupa do te mjere da likovni dio posla nalikuje više na soboslikarsku djelatnost. Naime, plohe su potpuno ravnomjerno zasićene koloritom, bez traga poteza, a time i subjektivnosti. No, ako je subjektivnost izbrisana iz poteza, nije iz boje. Odnosi, poput narančastog "neba" i crnog "mora", ukazuju na oslobađanje od vjernosti motivu prema sferama spiritualnih, ali i subjektivnih asocijacija. Sve u svemu zanimljivo, i kamo sreće da se na tome ostalo!
Međutim, Pagar je izgleda imao razloga da proširi svoju likovnu ponudu. Budući da su Odnosi već predstavljeni u Podrumima, očito nije želio duplirati izložbu te je dodao slika koje sežu od 1992. do 2000. Katkad se stječe dojam da neki umjetnici razvodne izložbe stavljajući manje uspjela djela kao da im je tko zaprijetio nekom gadnom kaznom ako ne popune cijeli prostor Galića!
Idejom da izloži ostala djela Pagar je pogriješio onoliko koliko je mogao pogriješiti. Dakle, prilično. Slike bitno slabijeg ugođaja koje vuku svaka na svoju stilsko-poetičku stranu zauzimaju prvi dio prostora koji bi trebao privući posjetitelje s Marmontove. No, istureniji dio Galića djeluje kao izložba studentskih radova koji svjedoče da je njihov autor išao mnogim stazama, ali da se nije isprofilirao kako valja ni u jednoj. Promašen postav nepotrebno snižava Pagarov rejting. Kad dođete iz likovne kakofonije prvog dijela izložbe na koju se ne isplati trošiti puno riječi u drugi komorni dio, jednostavno niste uštimani za feeling koji nudi bolji dio izložbe. U ovako neskladnom postavu, Odnosi djeluju manje uvjerljivo negoli u Podrumima. Šteta, izgleda da je riječ o autoru koji nije bez talenta i inteligencije. Na žalost, pri osmišljavanju ove izložbe očito se nije dovoljno oslonio na njih.

Urednik: Ivica Profaca,
Tehnički suradnik: Goran Bašić,
Internet podrška: NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2000.05.28.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)