SLOBODNA DALMACIJA [naslovnica]

[ novosti ]
[ svijet ]
[ sport ]
[ kultura ]
[ kronika92 ]
[ magazin ]
[ split ]
[ zadar ]
[ dubrovnik ]
[ sibenik ]
[ rijeka ]
[ zagreb ]
[ herceg-bosna ]
[ dalmacija ]
[ prilozi ]
[ vodic ]
[ podlistak ]
[ kolumne ]
( osmrtnice )
[ impresum ]
   
[ kontakt ]
[ linkovi ]
[ arhiv ]
       

 

PODLISTAK

PETAK 26. svibnja 2000.



ZLOČINI ARMIJE BiH NAD HRVATIMA

19

Politika
etničkog čišćenja

U sukobu Armije BiH i HVO-a dominantna politika je bila osvojiti hrvatska područja na prostoru Federacije BiH. Zato su etnički čišćena hrvatska sela i dijelovi gradova nastanjeni Hrvatima, koji su potpali pod nadzor Armije BiHP


Piše:
Ivica MLIVONČIĆ

Izložena faktografija žrtava genocida i žrtava ratnog zločina nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima HVO-a za ratnog sukoba Armije BiH i HVO-a 1992.-1994. godine možemo sažeti u opće podatke. Ukupan broj žrtava Hrvata bio je 1606, a od toga 968 odraslih civila, 120 djece i 518 ubijenih zarobljenih hrvatskih vojnika.

Sudbine djece

Moje istraživanje donosi podatak o 1606 žrtava, ali to je samo minimum. Novim istraživanjima i osobito ekshumacijama masovnih grobnica zacijelo će izaći na vidjelo i nove žrtve. Dodajmo k tome da do 1997. godine nije bilo moguće doći na neka hrvatska stratišta. Tako je teško staviti točku na broj hrvatskih žrtava u općinama Kakanj ili Travnik. Budući da je Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu donio presudu u slučaju Ante Furundžije po kojemu je i seksualno nasilje ratni zločin, to će se broj hrvatskih žrtava povećati za najmanje 15 posto. U svojoj knjizi ja sam navodio primjere silovanja Hrvatica, ali to nije ušlo u ukupan broj ratnih žrtava.
Svojim istraživanjem ustanovio sam da je 120 hrvatske djece bilo među ratnim žrtvama. Jednom je zgodom dr. Tihomir Perić, kirurg i ravnatelj Franjevačke bolnice dr. fra Mato Mikić u Novoj Biloj izjavio da je samo u paklu Lašvanske doline stradalo 126 djece, a više od 60 posto je ubijeno muslimansko-bošnjačkim snajperima. Težina tragedije hrvatskoga naroda u tome sukobu može se najbolje, najbolnije i najuvjerljivije oslikati sudbinom djece. Nevina djeca su bila žrtve na raznovrsne načine. Brojne obitelji su razbijene, djeca su ostala bez roditelja i hranitelja, bez nogu i ruku, doživljavala su patnje logora i izbjeglištva.
Muslimansko-bošnjački snajperisti ubijali su djecu majkama u naručju kao u Novom Travniku. Djeci su čak odrezivane glave. U Novom Travniku 7. listopada 1993. ubijena je mala Nataša pogođena metkom ravno u srce. U Kozarcima, Zenica, neki Hodža ne sluša molbu majke i ubija malu Magdalenu od 4 godine. U Zenici zbog nečovječnog postupka liječnika umrlo je novorođenče. U Vitezu je 10. lipnja 1993. granatom ubijeno u igri 8, a ranjeno 6 djece. Istoga dana u tom gradu je ranjeno još 14 djece. U Bakovićima kod Fojnice 7. srpnja 1993. umrlo je 3 djece zaostale u razvoju jer su im muslimansko-bošnjačke snage uskratile liječničku njegu i hranu.
U sukobu Armije BiH i HVO-a dominantna politika je bila osvojiti hrvatska područja na prostoru Federacije BiH. Zato su etnički čišćena hrvatska sela i dijelovi gradova nastanjeni Hrvatima, koji su potpali pod nadzor Armije BiH. Tu tvrdnju potkrepljuju globalni podaci o broju izbjeglih i prognanih Hrvata i Muslimana-Bošnjaka iz Federacije BiH za sukoba između Armije BiH i HVO-a. U tom periodu iz Federacije BiH prognano je ili izbjeglo oko 140.000 Hrvata i oko 50.000 Muslimana-Bošnjaka. Ako se taj podatak izrazi u postocima prema ukupnom broju Hrvata i ukupnom broju Muslimana-Bošnjaka u BiH na popisu stanovništva 1991. godine, onda je u tome sukobu izbjeglo ili prognano 19,85 posto Hrvata i tek 2,6 posto Muslimana-Bošnjaka. Ako se uzmu u obzir ti podaci, onda je nepobitno da su u tom ratnom sukobu više stradali Hrvati.

Težak povratak

Za moga svjedočenja u procesu obrane generala Teofila Blaškića, tužitelj Marc Harmon pitao me nisu li moji podaci o izbjeglim i prognanim Hrvatima u biti podaci o humanom preseljenju, a pod utjecajem hrvatske politike iz Zagreba? Odgovorio sam kako se može govoriti o humanom preseljenju ako u toku jednog dana iz Bugojna bježi 13.000, iz Kaknja 15.000, iz Vareša 8500 Hrvata!? Oni su bježali u strahu od smrti.
Dr. Ejup Ganić se posebno zalagao u politici povratka prognanika i izbjeglica za načelo reciprociteta. Neka se u Stolac vrati 100 muslimansko-bošnjačkih izbjeglih obitelji, a u Bugojno isto toliko hrvatskih. Na kraju toga procesa 100.000 Hrvata nikada se ne bi više vratilo u svoje domove. Zato je Ganićeva politika bila protivna interesima hrvatskoga naroda, a pogodovala je politici etničkog čišćenja hrvatskih prostora u Federaciji BiH.
Muslimansko-bošnjačka strana je stalno i odlučno tražila od Međunarodne zajednice da se Muslimani-Bošnjaci vrate u Stolac. Ostaje pak nerasvijetljeno zašto muslimansko-bošnjačka strana s toliko žara i upornosti nastoji da se 8400 Muslimana-Bošnjaka, bilo ih je toliko prema popisu stanovništva iz 1991. godine, vrati u stolačku općinu, a ni s približno toliko žestine i s tolikom međunarodnom povikom ne zahtijeva povratak oko 450.000 Muslimana-Bošnjaka u istočnu Bosnu.
Bilo bi veoma zanimljivo raščlaniti koja politika stoji iza tog nesklada i nerazmjera u zahtjevima u istoj stvari i je li Stolac važniji od istočne Bosne za muslimansko-bošnjačku stranu?
   (nastavlja se)

Urednik: Ivica Profaca,
Tehnički suradnik:
Goran Bašić,
Internet podrška:
NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2000.05.25.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)

[ idi na vrh stranice ]
[ idi na sljedecu stranicu ]