SLOBODNA DALMACIJA [naslovnica]

[ novosti ]
[ svijet ]
[ kultura ]
[ kronika92 ]
[ magazin ]
[ split ]
[ zadar ]
[ dubrovnik ]
[ sibenik ]
[ zagreb ]
[ dalmacija ]
[ prilog sport ]
[ vodic ]
[ podlistak ]
[ kolumne ]
( osmrtnice )
[ impresum ]
   
[ kontakt ]
[ linkovi ]
[ arhiv ]
       

PRILOG SPORT

PONEDJELJAK 15. svibnja 2000.



JEDAN NA JEDAN

PERO NADOVEZA,
TRENER NOGOMETAŠA HAJDUKA

BUDEMO LI PAMETNI U MAKSIMIRU ĆEMO POBIJEDITI!

Prije ovako presudnih utakmica daju se razne izjave, služe uglavnom za stvaranje željene atmosfere, motivaciju... Bilo bi glupo sada ustvrditi — potpisujem da se ponovi 3:1, zato jer bi to značilo našu konačnu pobjedu. Ja ću reći ovako: budemo li pametni, mi nećemo samo sačuvati "plus 2", nego tu razliku možemo i — povećati!

Piše: Danijel Trumbić

Snimio: Jadran Babić


Je li Petar Nadoveza specijalist za — osvajanje Kupova? Navijačima Hajduka imaju poprilične razloge za strahovanje uoči sutrašnjeg uzvrata finala kod Dinama, poslije ligaških 1:3 niti ovo bogatstvo, ova dota 2:0 više ne izgleda baš — obećavajućom. Baš zato za mrvu ohrabrenja svima sklonima "bijelima" može poslužiti jednog poglavlje amarcorda. Točnije, 1984. godina, "Pere" na klupi Splićana, finale sa C.zvezdom. Poljud je tada uz standing ovation pozdravio zgoditak Blaža Sliškovića izravno iz kornera Tomislavu Ivkoviću, završilo je 2:1, a onda na Marakani pred 60 tisuća zantiželjnika, iščupano je zlatnih 0:0. Taj pokal Maršala Tita ostat će upamćen ponajprije zbog toga jer je — jedini kojeg je osvoila nesuđena "zlatna generacija" braće Vujovića, "Bake", Gudelja... iako je najavljivana kao "prirodni nasljednik" Ivićevih tića iz 70-ih...
Onda je ipak bilo — teže. Morao si se pomučiti za plasman do finala, proći puno prepreka, pa tek u krešendu čekala Zvezda u Beogradu. Sjećam se, naravno, taj mi je trofej ostao i danas u memoriji, možda i kao jedan od najljepših doživljaja, ne samo trenerske, karijere. Sad je put do završnice svakako jednostavniji, zašto bih to uopće krio. Dobro, bili smo u Kranjevićevoj na izlaznim vratima, gubili 0:2, ali kad se sve zbroji daleko kompliciranije i teže bilo je uzeti Jugokup nego sada Hrvatski kup.
— I još jedna paralela, usporedba rivalstva, nekada sa Beograđanima, danas Zagrepčanima...
E, tu je slika drugačija, čini mi se, barem tako osjećam, da je više naboja, više tenzije "u zraku" radi ovog antagonizma sa Dinamom, više je žestine nego li onda sa Zvezdom. To je i logično, jer smo mi i "dečki" najpoznatiji, najjači klubovi Hrvatske, čast svima ostalima, ali priča o domaćem nogometu danas uvijek se svodi na ova dva kluba...

Vratiti Poljudu radost

— Koji bi vam trofej bio draži? Onaj iz ’84 ili ovaj koji biste sutra navečer mogli prigrliti u Zagrebu?
Najdraži je — svaki sljedeći. Ovaj bi mi značio nešto posebno, naročito zbog situacije u kojoj se Hajduk nalazi. U kojoj nema Uprave, u kojoj vlada Krizni štab, što je meni naprosto nezamislivo. Hajduk je prolazio kroz bolja ili lošija razdoblja, ali ovakav slučaj je presedan, upravo radi toga bi nam Kup došao "kao naručen", da nam digne moral, raspoloženje, da se u ovo ozračje uštrca optimizam, radost koji tako nedostaju... Ovaj klub je osvajao trofeje u prošlosti, osvajat će ih i ubuduće, može se i dogoditi post, no uvijek bi morao držati svoj image, svoj ugled koji je dugo građen. Da se razumijemo, čak i ako uzmemo Kup, to neće imati preveliki utjecaj na stanje u klubu, koje se mora rješavati na drugim mjestima, a ne na travnjaku. Jer, neredi su se događali i kod — pozitivnog rezultata, zar ne? A Kup može pomoći utoliko da svima da energiju kako bi krenuli dalje...
— Kad smo već kod te delikatne teme, što mislite o situaciji u klubu, koja je obojena svim kolorima, osim — ružičastih?
Nisam ja zadužen za vađenje i pranje prljavog rublja! To neka rade oni kojima je to posao, dužnost. Moje obveze i zaduženja uokvireni su crtama terena, izvan njih neću ulaziti.

Zadatak obavljen

— Ipak, znajući da vas ne čekaju ruže, nego "krv, znoj i suze", pristali ste uskočiti na mjesto upražnjeno smjenom Ivice Matkovića?
Da, ali ne pod bilo kakvim uvjetima! Pitao sam što traže od mene, da su rekli — titulu prvaka, odmah bih odbio uopće i razmisliti o angažmanu. Ne, zaista se ne bih uhvatio "ćorava posla", nisam tip čovjeka koji će lagati ni sebi ni drugima, koji će zbog slave ili časti folirati, kazati "da, možemo biti šampioni", ako u to istinski ne vjerujem. Cilj je bio — i ostao — jasan, plasman u Europu i finale Kupa.
— Vi ste to, dakle, već ostvarili, misija je je obavljena i prije ovog uzvrata? Hajduk je u kvalifikacijama za Ligu prvaka, finale je također postalo realnost, a možda tu ne bude kraj, možda — prebacite normu?
Hoće li se sutra u Maksimiru klupa Hajduka radovati osvajanju Kupa?Uspjeli smo, mogu reći da sam obavio zadatak. Ali, kad god napraviš ono što je postavljeno, ostaje želja koja tinja, koja te vuče naprijed. Ma, naravno da bih bio najsretniji čovjek ako sutra navečer donesemo trofej ovdje u Poljud, da priuštimo zadovoljstvo našoj armiji navijača koja čeka na slavlje već pet godina. Ne treba onda ni dodavati "začin", ionako svi znamo koliko bi bilo slatko odnijeti ga Dinamu u Maksimiru. Ali, da se vratim na pitanje spomenutih ciljeva, kako smo ih napravili, ja ću otići iz Hajduka čista obraza, svoj sam posao obavio pošteno, nitko mi neće smjeti kazati ni riječ neovisno o ishodu preostalih 90 minuta sezone.

Pero Nadoveza: »Golgeter se rađa, on se ne može stvoriti«!

Idol:
Frane Matošić!

Frane Matošić je bio moj dječaki uzor, zapravo, on je obilježio epohu Hajduka u vrijeme kad sam odrastao i zavolio balun. "Šjor Frančesko" je bio velikan, da igra u ovom vremenu bio poznat u čitavom svijetu.

   

Bravo Slovenci

Slovence znam dobro, radio sam "gore" i oni bi stvarno mogli biti ugodno iznenađenje prvenstva Europe. Napravili su velike korake naprijed, nemaju talenata kao mi, ali zato im se isplatila ozbiljnost i strategija razvoja nogometa.

   

Nogomet
je biznis

Sve je postalo čisti biznis, od toga koji ćeš dres nositi i koje vitamine piti, pa od usavršavanja taktičkih detalja. Ima to dobrih i loših strana. Možda je danas nogomet stvarno "rob televizije", pogotovo u bogatim zemljama gdje se igraju najbolje lige... Nogometna romantika pripada prošlosti, što će ti romantika ako ti ta TV ne plati prodaju prava prijenosa a s tom lovom moraš dat plaću igračima...

— Nadoveza, barem smo takav dojma stekli (možda se i varamo) nije tip koji će za svaki promašaj tražiti alibi ili ga unaprijed smišljati. Svjedoči o tome i odgovor na upit — je li u subotu "sakrivao adute" znajući da je naredni obračun nemjerljivo važniji?
Nisam ništa sakrivao, to bi bilo glupo govoriti. Dinamo i mi se toliko dobro poznajemo da bi tu praktično nemoguće bilo izmisliti "toplu vodu" ili neku taktičku revoluciju. Ishod je jednostavno — slika realnosti, mi smo bili hendikpeirani neigranjem Slavena Bilića, koji nam znači sigurnost obrane, pa Jurice Vučka jer još nije potpuno zaliječen. Mogao sam ga i "gurnuti u vatru", ali bi to značilo ogroman rizik, jer samo 3 dana između dviju utakmica ostavljaju minimum vremena za rekuperavanje, ostali bi mali izgledi da uzvrat dočeka spreman. Zato je i dobra vijest što smo u ovom derbiju ostali "čitavi", nije bilo novih ozljeda, možemo se lakše pripremati za novi ispit.

Biščanova poruka

— Neredi sa Poljuda mogli bi imati nove — posljedice (ne daj Bože), pogotovo ako BBB ozbiljno shvate jednu dramatično opasnu, zločestu poruku Igora Biščana o "igri na nož na terenu i tribinama". Nota bene, taj stav jest izrečen u afektu poslije prekida u Splitu, ali, barem tako su prenijeli zagrebački dnevnici, ponovljena je, potvrđena i dan kasnije. Dakle, mislio je — ozbiljno.
Ne znam što je taj dečko zaista kazao, pa ne bih ni komentirao. Vjerujem da ima dovoljno razumnih ljudi, da će prevladati sportski, natjecateljski aspekt, bilo bi grijeh pokvariti nogometnu feštu. A valjda će se poduzeti i sve mjere sigurnosti kako bi izbjegli incidente. To je moja žarka želja, nije fraza kad kažem "nek pobijedi bolji", a sve protekne u najboljem redu, tučnjave neće nikome donijeti koristi.
— Opet, ne možemo pobjeći od analize uzroka "poljudske drame" otprije dva tjedna, koja je vjerovatno primjerenija sociolozima i onim objašnjenjima o "razlozima koji nemaju veze sa sportom" pa se spominje duhovna pustoš, nezaposlenost, očaj zbog nemoći, droga itd itd...
Sve to zajedno jest — tuga i jad. Slažem se sa procjenama da taj problem mora rješavati "šira društvena zajednica", a klubovi tu ne mogu uraditi puno. Iskreno ću reći, stvari su ružne, muka je to za gledati, ali sve je — uvjetno rečeno — dobro dok — netko ne pogine! Opasnost je već narasla do kritičnih razmjera, pod hitno se treba nešto poduzeti, najgore će biti kad bi se dogodio smrtni slulčaj pa onda svi počnu liti "krokodilske suze". Mora se djelovati preventinvno, odmah sad, dok još nije kasno.

Izbjeći greške u obrani

— Dovoljno o "popratnim okolnostima", vratimo se balunu. Ovih 2:0 su definitivno veliki kapital, samo nam nemojte reći onu otrcanu "igrat ćemo kao da je 0:0".
Prije ovako presudnih utakmica daju se razne izjave, služe uglavnom za stvaranje željene atmosfere, motivaciju... Bilo bi glupo sada ustvrditi — potpisujem da se ponovi 3:1, zato jer bi to značilo našu konačnu pobjedu. Ja ću reći ovako: budemo li pametni, mi nećemo samo sačuvati "plus 2", nego tu razliku možemo i — povećati!
Uspješno obavljen posao - Pero Nadoveza— Znači, Nadoveza vjeruje u pobjedu. To bi zbilja bio "šlag".
E, ali za taj rasplet nužno je ispuniti bitne uvjete. Prije svih, izbjeći da nam se ponavljaju kardinalne greške u obrani, kako nam se događalo u subotu, ali i puno puta ranije... Tu nije problem u nogama, nego — glavi, nije riječ ni o mentalnoj spremi, nego jednostavno nužnosti da igrači budu koncentrirani na svoje zadaće.
— Vi znate puno bolje od nas, u sportu (i ne samo sportu) postoji tanka linija koja dijeli pobjednike od gubitnika. Na kojoj su strani vaši učenici?
To možete i sami zaključiti po dosadašnjim partijama Hajduka.
— Shvatili smo. Dakle, onda je nužna — promjena karaktera i to čitave momčadi kao cjeline. Iako se to ne može dogoditi "preko noći", moguće je, recimo, da bi trijumf u Kupu mogao utjecati izuzetno pozitivno...
Slažem se. Pobjednici se stvaraju — pobjedama, na porazu se malo toga može naučiti.

Golgeter se rađa

— A da Hajduk osvoji Kup, sasvim je realno da - zabije jedan zgoditak? I to je, rekli bismo, problem Splićana, ne od jučer. Konkretnije, manjak rasnog golgetera. Nekoć je to bio baš — "Pere, splitski Pele", a poslije njega samo dvojica, Slaviša Žungul i Zlatko Vujović... Možda je kasnije samo Tomislav Erceg bio na njihovom tragu...
U svim sportovima je nužan — talent. U košarci recimo, ne možeš "prozivesti" playmakera, ili u ragbiju onoga odostraga koji napucava "jaje". Tako je i u nogometu, hoću kazati, za strijelca se moraš roditi, taj njuh, osjećaj mora ti dati majka priroda, nema te omladinske škole koja će te naučiti kako se daje gol. Ili imaš, ili nemaš, sve ostalo su nijanse. Golgeteri se rađaju, golgeter se ne postaje.
— Kako god završilo, "život ide dalje". Što će Nadoveza raditi od — srijede pa dalje... Iako ima dovoljno godina, izazova — nikada dosta. Kako je ono rekao slavni mu kolega Giovanni Trapattoni, "nogomet je kao lijepa žena, koliko god toga prošao, zavodnički fluid je uvijek isti".
Tko ne voli ovaj posao, taj ga i ne može raditi, jest, slično važi i za vas novinare. Izazov postoji, svi onda misle na titule i gušte, ali zaboravljaju se porazi ili kad vas "pometu"... Ne znam što će biti dalje, meni je jedan kufer uvijek spakiran, i još sa naftalinom unutra da ne bi "gagrice izile robu". Danas ovdje, sutra — tko zna, di te život odvede...
I to je bilo sve u kancelariji direktora Fiorentinija, na izlasku je još dometnuo:
Fredi, popodne je trening, pa večera, spavanje na stadionu.
Karantena, jer Dinamo nikada ne spava.

 

NEKADA I SADA DRAGUTIN ŠURBEK, VELIKAN STOLNOGA TENISA

VELEMAJSTOR ŠURBA

Dragutin Šurbek iz dana kad je bio u svjetskome vrhuBio sam pozvan 1969. u Japan i u svakom kutu dvorane postojala je kamera koja je trebala otkriti moju stolnotenisku vještinu. Japan je tada bio vrlo jak, a Kinezi su bili u fazi kulturne revolucije, pa se stolnoteniska kvaliteta zagubila. U tadašnjim okvirima, smatrali su me velikim atletom, sportskim virtuozom, iz čijih metoda treninga i načina igre treba učiti

Piše: Goran ČOP


Tipična slika jednog sportskog asa. Premda u 55. godini, Dragutin Šurbek još uvijek je dio stolnoteniske priče, ovih dana je predsjednik Organizacijskog odbora 47. otvorenog međunarodnog prvenstva Zagreba u stolnom tenisu za kadete i kadetkinje. Među 750 malih stolnotenisača, Šurba se sasvim zgodno snalazi, sa pulenima njegova kluba proživljava žestoko svaki poen.

Aluminijski pehar

— Na istom tom natjecanju prije 40 godina igrao je i tada mladi Šurbek.
Na pionirskom prvenstvu Zagreba 1960. osvojio sam prvo mjesto, odnio doma aluminijski pehar i bio ponosan kao da sam upravo postao olimpijski pobjednik. Maltretirao sam ljude po tramvaju, pokazivao im pehar i pravio se jako važan. Nakon tog uspjeha sam se u Društvu Naša djeca Marko Orešković na Ribnjaku, gdje su kasnije svirali Crveni koralji, počeo organiziranje baviti pingaćem. Postao sam član kluba Poštar, zatim Grafičar (kasnije Vjesnik i u današnje vrijeme Večernji list), da bi u 31. godini otišao u Njemačku gdje sam igrao za više klubova. U toj poznoj sportskoj dobi sam otišao izvan granica jer je postojalo pravilo da reprezentativac prije 30. godine starosti ne može u pečalbu. Po osamostaljenju naše države vratio sam se i zaigrao u osječkom Vodovodu, Industrogradnji, Signotehni, Mašinocommerceu i ponovno u Njemačkoj za Glünde.
— U Zagrebu se uvijek pružala široka lepeza mogućnosti u izboru sporta. Čime vas je osvojila celuloidna loptica?
Bio sam svestran sportaš, rođen u radničkoj četvrti u zagrebačkom Trnju. Ta činjenica je i obilježila moj sportski i životni put po onoj staroj "kroz trnje do zvijezda". Bio sam solidan tenisač, nogometaš, gimnastičar, ali sam se odlučio za stolni tenis.

Sjećanje na Lyon

— Kada je, definitivno, sazrela odluka da stolni tenis postane životni poziv?
Otišao sam u vojvođansku Sentu 1961., to je bio nekakav oblik jugoslavenske eksperimentalne škole za vrijeme ferija. Prošao sam školu kod Vilima Harangoza i kod još nekih stolnoteniskih stručnjaka. Dvije godine kasnije sam se sreo u Londonu s tada slavnim Mađarom Viktorom Burnom i tada su već počeli pravi sportski rezultati, pa vremena za promjenu, a niti motiva i volje nije više bilo. Postao sam prvak Balkana 1964., godinu kasnije sam u Sisku bio prvak Jugoslavije i tako je to krenulo.
— Kada biste izabirali iz albuma uspomena najdraže detalje, za koje biste se mečeve odlučili?
Svakako mi je vrlo drag onaj uspjeh na pionirskom prvenstvu 1960. kada sam ponio onaj već spomenuti aluminijski pehar prepun loptica. Drag mi je uspjeh na Prvenstvu Europe u Lyonu 1968. kada sam seriju dobrih igara tijekom turnira okrunio pobjedom protiv Mađara Bergea. Vrlo mi je drag i put do osvajanja Svjetskog prvenstva u paru s Antunom Stipančićem — 1971. smo u Nagoy bili treći, 1975. u Calcutti drugi, 1977. u Birminghamu treći, da bi 1979. u Pjongjangu konačno postali prvaci.

Romantični pingić

— U usporedbi s tim vremenom stolni tenis je poput mnogih drugih sportskih disciplina doživio evoluciju. Poeni su puno kraći, posvećuje se pažnja servisu, tehničkim karakteristikama opreme i reketa.
Točno, danas se izgubio onaj romantični pingić kojeg smo mi nekada igrali. To je bilo nešto sporije ali svakako ljepše, mi smo vraćali lopticu s desetak metara udaljenosti od stola i takav način igre je znao puniti arene u s deset tisuća ljudi. Danas se inzistira na skrivenim servisima, loptica se skriva iza leđa, igrači na raspolaganju imaju sto vrsti guma. Srećom, u Svjetskoj stolnoteniskoj federaciji su odlučili to mijenjati, pa uvode lopticu promjera 20 mm, a vjerojatno će se ubrzo povisiti i mrežica.
— Poznato je da ste bili objekt istraživanja kosookih stolnoteniskih nacija. Kako je to izgledalo?
Bio sam pozvan 1969. u Japan i u svakom kutu dvorane postojala je kamera koja je trebala otkriti moju stolnotenisku vještinu. Japan je tada bio vrlo jak, a Kinezi su bili u fazi kulturne revolucije, pa se stolnoteniska kvaliteta zagubila. U tadašnjim okvirima, smatrali su me velikim atletom, sportskim virtuozom, iz čijih metoda treninga i načina igre treba učiti. To je odličan način usvajanja sportskog znanja i privržen sam ideji da i naši mladi stolnotenisači odu na neko vrijeme na Daleki istok kako bi trenirali s kosookim stolnotenisačima.

Susreti s Titom

— Obzirom na nekoliko kilograma plemenitih kovina s kojima se stolnoteniska reprezentacija vraćala s međunarodnih natjecanja, vjerojatno vam je i ondašnji režim bio privržen.
Istina, nismo imali nikakvih problema. Bili smo uspješni pa smo na neki način na afirmativan način promovirali državu. Na nekim susretima kod predsjednika Josipa Broza Tita razgovarali smo o

OSVOJENIH
37 MEDALJA

Gotovo cijelu sobu Dragutin Šurbek mora osigurati za svoj mali pravi sportski muzej. Tu su kolajne s 91 međunarodnog prvenstva, među kojima sam Šurba najradije izdvaja otvorena prvenstva Skandinavije, Jugoslavije, Engleske i Češke. To su bili turniri snage poput teniskog Wimbledona. Na svjetskim i europskim prvenstvima osvojio sam, što u paru, što u miksu, što ekipno i što pojedinačno 37 medalja, tridesetak puta bio jugoslavenski i balkanski prvak. Posebno su mi drage dvije titule prvaka svijeta u paru — ’79. sa Antonom Stipančićem i ’83. u Tokiju sa Zoranom Kalinićem. Ta dva moja double-partnera su obojica bili ljevoruki igrači, strahoviti talenti iako ih je dijelila jedna rijetkost — Kalinić je bio čak 20 centimetara viši od Stipančića.

   

U DOBRE S KALINIĆEM

U sportskoj karijeri koja je potrajala gotovo 40 godina bilo je i neugodnih prizora. Uoči 1990. i demokratskih promjena, igrao sam na jednom turniru u moravskoj Ostravi. Doživio sam jednu verbalnu provokaciju s tribina iz jugoslavenskog tabora, što je kasnije eskaliralo i do fizičkog obračuna. To su bili zlonamjerni individualci, a ja i dandanas imam dobre odnose s nekim ljudima iz Jugoslavije, kao recimo sa Zoranom Kalinićem. Taj događaj najradije brišem iz memorije.

Do danas ostao vjeran stolnome tenisu - Dragutin Šurbek Snimio: Denis CERIĆ

REKET OD ŠPERPLOČE

Igrač lavljeg kova rođen je u znaku lava 8. kolovoza 1946. godine. S početničkim stolnoteniskim elelemntima upoznao ga je u trnjanskoj osnovnoj školi Božidar Rosfaher.
Zahvaljujući svom učitelju, profesoru, entuzijastu i fanatiku. Reket sam napravio sam od šperploče na tehničkom odgoju, stolove smo improvizirali od nekakvih dasaka koje smo našli na tavanu, a mrežice su nam bile geometrijska ravnala. U toj dobi sam bio nevjerojatno sretan kad bih pobijedio, a kad bih izgubio otišao bih u WC — plakati!

sportu i mogu reći da je bio vrlo upoznat s našim rezultatima i karijerama. Bili smo pravi sportski ambasadori i to je nosilo i novca i popularnosti. Financijski smo dobro kotirali, uživali stipendije i hranarine koje su bile dvostruko veće od prosječnih plaća u državi.
— Kako vam izgleda organizacija sporta u proteklih desetak godina. Očito ne štima puno stvari...
Prethodna vlast je zanemarila potrebu da bude više igrališta, a manje gradilišta. Ekipni sportovi su bili favorizirani i debelo financijski pokrivani i to nije išlo. Bivša vlast nije imala razumijevanja za male sportove i taj se segment sportske obitelji gotovo izgubio. Evo nedavno, na Europskom prvenstvu u Bremenu, sam održao promociju Zagreba kao organizatora Europskog prvenstva za dvije godine, tamo se sprotske veličine cijene i poštuju. Predstavljen sam publici uz ovacije, dijelio medalje i, sve u svemu, ne zaboravljaju se igrači koji su obilježili povijest ovog sporta. Međutim, nadam se da će i kod nas doći bolje vrijeme, da će društvo gospodarski ojačati i da će svi sportovi dobiti pravu šansu. U Zagrebu se dosta dobro radi već danas i moglo bi biti blje.
— Priča se kako niste naročito privrženi današnjem vrhu Hrvatskog stolnoteniskog saveza. O čemu se radi?
Svojedobno sam kandidirao za izbornika u Savezu, ali su mi ponudili mizernu plaću. Na iznos od 600 DEM nisam mogao pristati zbog mojih vrhunskih rezultata i sportskog iskustva. To sam doživio kao potcjenjivanje i nisam se htio u to upustiti. Ipak, kotiram kao čovjek od rada i stručnosti. Tu su bile, čini mi se, i neke montirane stvari, ne znam, možda su predsjedniku HOO-a Antunu Vrdoljaku otišli s pričom da ja ne želim voditi reprezentaciju... Međutim, činjenica je da se u Savezu događaju pogreške, recimo financirao se taj Ivanek tri-četiri godine da bi danas taj dečko igrao za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Najtalentiraniji mladi igrači poput Roka Tošića i mog sina Dade Šurbeka odlaze u inozemstvo. Savez bi trebao na neki način reagirati i možda je rješenje u organizaciji hrvatsko-slovenske lige. Znam da ove moje riječi neće naići na dobar odjek u Savezu i da će uzvratiti kako me upravo posljednje Europsko prvenstvo demantira. Doista u Bremenu su postignuti izvrsni rezultati, ali moramo gledati i razmišljati o budućnosti.

 

SPORTSKI VREMEPLOV SPORT U SPLITU OD 1941. DO 1945. (7)

DUPINI MARŠALA TITA

Velika senzacija bio je nastup vaterpolske reprezentacije NOVJ na natjecanju u Rimu na kojemu su osvojili izvanredno drugo mjesto. O tom velikom uspjehu u više navrata pisala su specijalna izdanja novina za englesku vojsku Union Jack i američku vojsku The Stars and Stripes Mediterranean. Upravo izvjestitelji tih novina nadjenuli su reprezentaciji NOVJ-a ime — "Dupini maršala Tita"!

Piše: Toni PETRIĆ


U toku 1944. godine zbog vrlo teških ratnih uvjeta života u Splitu nije bilo nikakvih sportskih aktivnosti, ali ipak ne možemo mimoići dvije sportske organizacije u kojima su splitski sportaši i funkcionari odigrali značajnu ulogu. Radi se o nastupu reprezentacije NOVJ na natjecanju reprezentacija savezničkih armija u plivanju i vaterpolu održanom u Rimu od 18. do 21. kolovoza 1944. godine i o vrlo razvijenim i razgranatim sportskim aktivnostima u zbjegu u pustinji u El Shattu, na Sinajskome poluotoku 1944. i 1945. godine, gdje su posebno aktivni bili splitski sportski radnici.
Kako smo već spomenuli, borci NOVJ u slobodnom vremenu rado su se bavili sportskim aktivnostima. Tako je na otoku Visu osim nogometa i atletike bilo značajno zastupljeno plivanje i vaterpolo. U toku ljeta 1944. godine pod vodstvom Đure Bjedova, oca kasnije proslavljene olimpijke i osvajačice zlatne i srebrne medalje na Olimpijadi u Meksiku 1968. godine Đurđice Bjedov, borci su se rekreirali, trenirali i nastupali u plivanju i vaterpolu. Ta grupa mornara djelovala je u okviru vojne jedinice Četvrtog pomorskog sektora. Jednom prilikom su pobijedili momčad mornara savezničkih brodova stacioniranih u Komiži i Visu rezultatom 10:0. Upravo ta grupa IV. pomorskog sektora bila je prethodnica kasnije formirane plivačke i vaterpolske reprezentacije NOVJ. Naime, Misija NOVJ u Rimu obavijestila je Vrhovni štab NOVJ o namjeri saveznika da organiziraju natjecanja u plivanju i vaterpolu u Rimu krajem kolovoza, a ranije su takva natjecanja bila priređena u boksu u Alžiru, košarci u Oranu i atletici u Rimu. Respektirajući pozitivna iskustva afirmacije NOVJ preko nogometaša Hajduka i pobjeda na prigodnim natjecanjima naših boraca u atletici, plivanju i vaterpolu, političke vlasti odmah su reagirale.

Vaterpolisti u Rimu

Kao što je, radi formiranja nogometne momčadi NOVJ, poslan poziv Hajdukovim igračima i funkcionarima da dođu na oslobođeni teritorij, sada, radi formiranja vaterpolske reprezentacije NOVJ, pozivi su poslani u grad vaterpolskog sporta — Dubrovnik. Odaziv Dubrovčana bio je vrlo dobar, te je uz vaterpoliste, borce 26. dalmatinske divizije i 4. pomorskog sektora ratne mornarice, na brzinu formirana respektabilna plivačka i vaterpolska reprezentacija NOVJ. Svojevrsno izlučno natjecanje održano je 14. kolovoza s početkom u 11 sati u viškoj luci na improviziranom plivalištu propisanih 50-metarskih dimenzija, omeđenom s pet desantnih maona. Natjecanje se održalo u šest disciplina, a rezultate je objavio šapirografirani bilten "Otoci u borbi" od 21. kolovoza 1944. I tako je na brzinu skrpana reprezentacija NOVJ krenula u Rim, gdje su natjecanja počela već 18. kolovoza. Pod vodstvom majora Oskara Danona, kasnije istaknutog dirigenta i stručnoga rukovodioca Slavka Miće Blažine, 15-članu reprezentaciju sačinjavali su Splićani: Nenad Vukašin, Martin Gabričević, Vojko Pavičić, Dane Matošić, Gojko Marović i Rudi Gleicher; Dubrovčani: Mato Dinković, Augustin Nontagne, Darko Grabušić, te izvrsni golman Vojislav Ucović. U Rimu su im se pridružili odlični plivač i rekorder Branko Žižek, te Korčulanin Dinko Rizzi, te Šibenčanin Vjekoslav Despot, Slovak Petar Korepš i svestrani Zagrepčanin Franta Dvoržak.

Sportski znalac Zvone Barišić

Budući da su već bila završena plivačka natjecanja, naši su otplivali samo tri ogledne discipline protiv pobjednika. Međutim, vaterpolisti su bili veliko otkriće. Na žalost, u prvoj utakmici naišli su na najbolju reprezentaciju Francuske i izgubili sa 7:5, dok su u druge dvije utakmice pobijedili. Britansko-francuska kombinirana momčad svladana je s 3:2, a reprezentacija Velike Britanije sa 6:2, te je tako osvojeno drugo mjesto iza Francuza. Bila je to velika senzacija o kojoj su u više navrata pisala specijalna izdanja novina za englesku vojku Union Jack i američku vojsku The Stars and Stripes Meterranean. Upravo izvjestitelji tih novina nadjenuli su reprezentaciji NOVJ-a ime — "Dupini maršala Tita"! U naslovu Union Jacka od 21. kolovoza reporter Peter Wilson pod naslovom MARSHAL TITO’S "DOLPHINS" DO BETTER THAN AVERAGE (Dupini maršala Tita bolji od očekivanog) ispalio je prave salve pohvala, a to isto je 26. kolovoza učinio i Jimmy Barcher u američkom The Stars and Stripes Mediterranean. U vaterpolskim utakmicama istakli su se vratar Ucović, te napadači Pavičić i Marović.
Veliki splitski sportski znalac i zanesenjak Zvone BarišićPred najezdom njemačkih trupa na Jadransku obalu, nakon kapitulacije Italije, iz Dalmacije se preko Visa u Italiju prebacilo ukupno 33.973 izbjeglica, od kojih je njih 27.000 proslijedilo u Egipat, u sinajsku pustinju u El Shatt. Oni su od početka siječnja 1944. do 20. veljače 1946. živjeli u šest većih logora i jednom manjem logoru uz Crveno more, gdje je bilo samo 300 rekonvalescenata. U zbjegu El Shatta Centralni odbor zbjega djelovao je u funkciji narodne vlasti. Pod njegovim nadzorom odvijale su se sve društvene aktivnosti, pa je tako djelovala i sportska sekcija. Narodna vlast je bila organizirana i u svim logorima u jednakom organizacijskom obliku, tako da je svaki logor imao svoje sportsko rukovodstvo. Ovom prilikom želimo istaknuti da su se i u teškim uvjetima života s nesnosnim dnevnim vrućinama, prohladnim večerima i počesto velikim olujnim vjetrovima, u El Shattu odvijale sportske aktivnosti. Od brojnih marljivih sportskih zanesenjaka, tako zapaženoj sportskoj aktivnosti treba zahvaliti u prvom redu možda u povijesti splitskog sporta njegovome najznačajnijemu promotoru, a po povratku u Split i najzaslužnijem za postignute rezultate splitskog sporta, predratnom sokolašu, svestranom sportskom radniku Zvonimiru Barišiću — popularnom šjor Zvoni, koji je u dalekoj Africi bio stožerni sportski stručnjak.

Sastanak u Domu Hajduka

Početkom jeseni 1944. tada dobro naoružane i uglavnom na Visu dobro uvježbane jedinice 8. korpusa NOVJ u sastavu kojega su bile četiri divizije pod komandom Hrvata, Dalmatinaca — Opuzenca Stanka Parmaća, Korčulanina Bogdana Pecotića i Zlarinjanina Ljube Trute, počelo je tjeranje njemačkih okupacijskih jedinica s oslobođenog teritorija Dalmacije sve do Trsta. Tako su kišno jutro 26. listopada 1944. trupe NOVJ preko Solinske ceste i Tartagline ulice ušle u Split i oslobodile ga od okupatora po drugi put. Tog jutra prije ulaska NOVJ u Split u Domaldovoj ulici pred buffetom u kojim prostorijama je sada veliki brijačko-frizerski salon, splitski skojevci atentatom su ustreljili prvu ustašku ličnost u Splitu majora Bednjanca. Međutim, neposredno po oslobođenju prvih nekoliko mjeseci, osnovna preokupacija Splićana je bila putem udarničkih radova u organizaciji JNOF-a (Jedinstvene narodno-oslobodilačke fronte) čišćenje grada od mnogih srušenih zgrada i zatrpanih ulica. Ali, odmah je profunkcionirala narodna vlast, tj. NOO Splita, a u Splitu je bio lociran i Oblasni NOO.
Odmah po oslobođenju u Oblasnome odboru USAOH-a za Dalmaciju zaduženi za fiskulturu bili su Žarko Vrcan i nedovoljno oporavljeni borac Veljko Rožić. U Gradskom odboru USAOH-a za sport je bio zadužen Ivo Tomić, koji je i angažirao Tonku Abrus, Litku Jungbauer i Marka Letu. Oba tijela počela su brzom obnovom splitskoga i dalmatinskoga sporta.
Već početkom siječnja 1945. u Hajdukovu domu održan je sastanak sportskih radnika i delegata svih predratnih sportskih klubova. Sastanku su prisustvovali u ime Oblasnog NOO-a Hugo Gazin, Ivo Senjanović, Fabjan Radmilović, te predstavnici USAOH-a Tonka Abrus i Ivo Tomić. Sastanak je otvorio i održao uvodno izlaganje Miro Mihovilović. Nakon brojnih diskutanata doneseni su zaključci i formiran je Inicijativni odbor za obnovu splitskoga sporta u sastavu: Miro Mihovilović, voditelj, te članovi: dr. Petar Vitezica, dr. Šime Poduje, Elko Mrduljaš, Ante Senjanović, major "Inđo" Marković, dr. Petar Gjurković, Đuro Omčikus, Berislav Petrović i Ivo Tomić. Na Inicijativnom odboru je zaključeno da se po uzoru na obnovu HŠK Hajduk na Visu, budući da se u Drugom svjetskom ratu splitske sportske organizacije nisu "šporkale", nego su iz protesta prestale s radom, splitske sportske organizacije obnove s punim predratnim nazivima.

Obnova splitskih klubova

I odmah je počela obnova rada splitskih sportskih organizacija. Skupštine su održane ovim redoslijedom: HPK Jadran obnovljen je 12. siječnja 1945., od Gusara i HVK 21. siječnja je formiran HVK Gusar, HPD Mosor je obnovljen na Skupštini 9. veljače, a YC Labud 30. siječnja. SK Atletičar osnovan je 23. veljače, a početkom ožujka od predratna tri teniska kluba osnovan je STK (Splitski teniski klub), dok je Cenetralni kuglački odbor, u okviru kojeg je djelovalo 15 kuglačkih organizacija formiran 24. ožujka. Odmah potom počinju se organizirati sportska natjecanja i susreti.
Prethodnica »Titovih dupina« u Visu 1944. godine. Među njima su Vojko Pavičić, Gojko Marović, Rudi Gleicher, Darko Grabušić, te trener Đuro BjedovDa se bolje sagleda angažiranje velikog broja sportskih radnika nabrojit ćemo sastave klupskih uprava. U Upravu HPK Jadran, prema Omladinskom borcu, listu USAOH-a od 12. siječnja 1945., izabrani su: kao predsjednik dr. Ante Gabrić, te članovi: Ante Senjanović, Ivo Bakotić, te aktivni plivači i igrači Tonko Radica, Ivo Giovanelli i Veljko Kuzmanić. U Upravu HVK Gusar, na Skupštini 21. siječnja izabrano je rukovodstvo: Elko Mrduljaš (vjerojatno predsjednik), dr. Kruno Kambj, dr. Dalibor Parać, Bruno Marasović, Željko Dobrić, Jakov Gatin, Marko Čolak, Josip Mrklić i jedan delegat USAOH. U veslačko vodstvo određeni su: Slavko Alujević, Luka Marasović i Davor Jelaska, a u Nadzorni odbor ušli su: ing. Fabjan Kaliterna, Ivica Jordan-Kukoč i prof. Miro Mihovilović, prema izvještaju Slobodne Dalmacije od 23. siječnja 1945. Kako javlja Slobodna Dalmacija br. 144 od 4. veljače 1945., YC Labud je održao skupštinu 30. siječnja u prostorijama HŠK Hajduk. Konferenciju je vodio Đuro Omčikus, a predstavnica vlasti bila je Davorka Piplović. Predloženu listu od deset članova Uprave proširio je inž. Marasović, pa je za predsjednika izabran major NOVJ, inače predratni jedriličar Labuda, sudac Vojnog suda Zvonko Oštrić i članovi Ranko Ferić, Milo Grisogono, Mirko Antunović, Drago Mijić, Milorad Družeić, Andro Perišić, Jakov Kirchmayer, Miro Marasović, Vinko Reić, Josip Galešić, Neven Šegvić, Ante Rosić, Marin Bulić, Otmar Karlovac, Dalibor Ljubić i predstavnik USAOH-a Marko Lete.
Na Skupštini 9. veljače u Upravu HPD Mosor izabran je za predsjednika Ante Margetić, a za potpredsjednika Stipe Vrdoljak. Albert Seitz bio je prvi tajnik, a Marijan Petrošić drugi tajnik, Dalibor Čorak je postao blagajnik, a Živko Gatin ekonom, dok su odbornici postali Ivo Kukoč, Marin Trumbić, Ivo Draščić, Eugen Bračić, Petar Gjurković, Danica Rosić, a jedno mjesto je bilo rezervirano za predstavnika USAOH-a. Nadzorni odbor sačinjavali su dr. Mihovil Abramović, Špiro Sinovčić i inž. Ivan Jurčević.

Je li tenis gospodski sport?

Budući da je neposredno pred Drugi svjetski rat u Splitu djelovalo nekoliko atletskih sekcija pri splitskim klubovima, sada po oslobođenju je osnovan samostalni sportski klub Atletičar u drugoj polovici veljače. U Upravu su bili izabrani, kao predsjednik dr. Petar Gjurković, Mile Tudor, kao potpredsjednik, Berislav Petrović, kao prvi tajnik, Živko Petrović, kao drugi tajnik i Miro Zlodre kao blagajnik. Odbornici su bili Jordan Treursić, Božidar Kragić, Ivo Petković i Stjepan Darlić. U Tehnički odbor bili su izabrani Pino Prkušić, Miljenko Dvornik i Milan Zglav-Bako, a u Nadzorni odbor mr. ph. Hrvoje Tartaglia, Marin Matošić i Marković čije ime nije navedeno.
Tenis je bio "gospodski sport" i na njega se gledalo pomalo čudno, kao ne baš podobnu organizaciju. Stoga Slobodna Dalmacija od 8. ožujka 1945. posvećuje mnogo veću pažnju tenisu, nego drugim sporovima. Članak počima kako je Inicijativni odbor za obnovu tenisa u Splitu donio odluku da se obnovi samo jedan klub — Splitski teniski klub (STK). U njegovu upravu su izabrani Ljubo Katalinić (vjerojatno predsjednik), Slavko Ivanišević (vjerojatno tajnik), te članovi Tomislav Kovačić, Danica Grisogono, Darinka Karaman, Riki Čičin-Šain, Elvira Bonefačić, Dora Donatti, Seka Parić, Meyra Petković i Alva Kovačić. U Nazdorni odbor su izabrani dr. Miloš Žanko, dr. Petar Gjurković i Niko Bonačić. Iza objave uprave slijedi komentar u kojem se, među ostalim, navodi da se ova odluka prijatelja tenisa treba najsrdačnije pozdraviti. Naročito treba istaknuti odluku da će tenis ubuduće biti usklađen s ostalim granama sporta da bi se obavila i podigla kvaliteta ne samo tenisa, nego i kvaliteta sporta uopće. U Splitu nema sportske grane u kojoj bi se toliko osjetila potreba reorganizacije kao u tenisu. Zna se da tenis ne može služiti i biti pristupačan najširim slojevima, kao što je to slučaj veslanja, nogometa, plivanja, vaterpola, ali isto tako znamo da tenis ne može služiti isključivo jednoj grupi ljudi, kao što je to bilo prije. Vjeruje se da će ubuduće novi STK, u suradnji s našim sportskim ustanovama, otvoriti igralište većem dijelu naše omladine — završava ovaj zaista neobičan komentar. Odmah se počelo s popravkom terena u kojoj u udarničkom radu sudjeluju omladinci, čak i zatvorenici, među kojima je možda bilo i zarobljenika stacioniranih u baraci kod samoga igrališta.
Od 15 prijeratnih splitskih kuglačkih klubova u Domu Hajduka, u nedjelju 24. ožujka, osnovan je kao posljednja sportska organizacija, Centralni kuglački odbor sa zadatkom obnove kuglačkoga sporta u Splitu. U sastav tog Odbora su ušli: Petar Dvornik, Jere Krstulović, Šime Grčić, Uroš Cipci, nogometaš Jozo Matošić, Marko Bakotić, Čedo Mihovilović, Ivo Tudor, Bogumil Roje, Filip Miše, Jerko Koceić, Jozo Lozić, Ante Jelavić, Srećko Artić, Jakov Vujević, Blaž Duplančić, Ivo Ljubić, Marinko Brajević, Petar Vukorepa, Ivan Peršić, Vlade Kaliterna, Andrija Ferić, Josip Koršek, Ljubo Bašić, Ksaver Balenović i Ante Katavić.

Veliki politički pritisci

U međuvremenu dok su se obnavljale i organizirale sportske organizacije narodna vlast je odlučila pokloniti najveću pažnju fiskulturi kao sredstvu za zdrav napredak i 13. veljače se pri gradskom NOO formirao fiskulturni odbor na čelu kojeg je postavljen bivši plivač Jadrana, višestruki državni prvak i rekorder, a potom i trener Ante Senjanović.
I upravo kad se krajem zime i početkom proljeća počela odvijati sportska aktivnost u školama i sportskim organizacijama, počinju veliki politički pritisci na Split i sportske organizacije, jer se nisu obnovile i organizirale po modelu sporta iz Sovjetskog Saveza kao fiskulturna društva s više sekcija. Ali, o tome u idućem nastavku.
  (Nastavlja se)

Urednik: Ivica Profaca,
Tehnički suradnik:
Goran Bašić,
Internet podrška:
NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2000.05.14.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)

[ idi na vrh stranice ]
[ idi na sljedecu stranicu ]