SLOBODNA DALMACIJA [naslovnica]

[ novosti ]
[ svijet ]
[ sport ]
[ kultura ]
[ kronika92 ]
[ magazin ]
[ split ]
[ zadar ]
[ dubrovnik ]
[ sibenik ]
[ zagreb ]
[ herceg-bosna ]
[ dalmacija ]
[ tribina ]
[ prilozi ]
[ vodic ]
[ podlistak ]
[ kolumne ]
( osmrtnice )
[ impresum ]
   
[ kontakt ]
[ linkovi ]
[ arhiv ]
       

 

KULTURA

SUBOTA 13. svibnja 2000.



UZ IZLOŽBU VIKTORA POPOVIĆA U SPLITSKOJ GALERIJI UMJETNINA
Kritički uz neo-geo poetiku

Kod Popovića nema serijalnosti ili upotrebe paterna, nema simulacionizma ni intelektualizma. Ovo nije meta-dijalog s principima modernističke tautologije u kojem bi se ironično propitivao današnji status takvih poetika u doba masmedijske travestije. Popović je konkretniji i doslovniji, ne teži multipliciranju značenja, u tom smislu je bliži kniferovskom postminimalizmu

Piše: Sandi VIDULIĆ


Viktor Popović uz svoje izloške       Snimio: Nikola VILIĆNova splitska izložba Viktora Popovića, postavljena u novootvorenom izložbenom prostru Galerije umjetnina u sklopu Stare bolnice, predstavlja ovoga mladog splitskog slikara u nešto drukčijem svjetlu od dosadašnje dvije samostalne izložbe u Galiću. Posebice se vidi da je velik put u kratkom vremenu prijeđen od skupne izložbe u Staroj bolnici, kad se pred nekoliko godina predstavio s desetak mladih splitskih umjetnika, tadašnjih studenata zagrebačke ALU. Crvena nit svih izložbi je težnja pročišćavanju i redukciji, koncentracija na isključivo slikarski "jezik", što je, logično, praćeno sve većim isključivanjem izvanlikovnih elemenata, odnosno "priče" iz njegovih djela. Djela na ovoj izložbi isključuju sve ikoničko, predstavljačko i asocijativno. Nazivi slika samim time postaju besmisleni, pa sve slike imaju naziv — Bez naziva.
Izložbe u Galiću odavale su počast neoekspresionizmu, prva je čak bila usporediva s ekspresionizmom Clifforda Stilla, dok je druga monokromijom naviještala asketsko pročišćavanje. Ovdje je gesta utišana, premda je prisutna u gustom pletu grafizama, gdje svaki potez poništava prethodni. Ali potezi se i međusobno nadograđuju u visoko zasićene strukture koje kroz autonomno likovni jezik nalaze metafizičku supstanciju na rubu ništavila.
Međutim, nije to nekakvo unaprijed zadano disciplinirano traganje za metafizičnošću, ona se ukazuje tek kao produkt, gotovo slučajan, pomnog i predanog rješavanja poglavito likovne problematike. Tek ako je rad u likovnom kontekstu uspio, možda i tračak nekih drugih sfera bude prepoznat ili naslućen u samim djelima.
Autorov postupak bio bi donekle usporediv s klasičnim asketskim minimalizmom Reinhardta i s Rothkovom metafizikom slikarstva bojenog polja. Doduše, za razliku od Rothka, Popovićevi rubovi su geometrijski "čisti", između ploha nema dodira, međufaza i prijelaza. Od Reinhardta ili Newmana ga razlikuje činjenica da njegov pristup nije čisto slikarski, već kombinira i grafičke elemente u kojima je vidljiv trag ruke, a time i "rukopis" koliko god ga autor želio minimalizirati.
Doza estetičnosti koja proizlazi iz pregledno i sigurno izbalansiranog odnosa površina, te efektna kombinatorika srebra i olova s grafitom koja ovim radovima daje dozu dekorativnosti, približava autora daleko više neo-geo poetikama. One su obnavljale leksik geometrijske apstrakcije i minimalizma s povijesnom sviješću o prethodnicima i s manjom dozom herojske samouvjerenosti.
No, kod Popovića nema serijalnosti ili upotrebe paterna, nema simulacionizma ni intelektualizma. Ovo nije meta-dijalog s principima modernističke tautologije u kojem bi se ironično propitivao današnji status takvih poetika u doba masmedijske travestije. Popović je konkretniji i doslovniji, ne teži multipliciranju značenja, u tom smislu je bliži kniferovskom postminimalizmu, no nema ikoničku os poput Kniferovog Meandra.
Zapravo, ima ovdje i malo tople vode, mora se priznati. Možete reći da su devedesete generalno topla voda, ali su na neki način i poigravanje toplom vodom. Popovićevo slikarstvo nije ironična parafraza ni duhovito žongliranje smislom i besmislom; ovo slikarstvo nije ni uzbudljivo u smislu ikonoklastičke drskosti. Ono je gotovo klasičarski lijepo. Autor jednostavno ima smisao za ljepotu koji konkretizira s visokom dozom ukusa i likovnog poštenja, ma kako to patetično zvučalo. Nema tu ataka na vaša čula, intelektualne provokativnosti ili elokventne iskričavosti. Popović odaje štovanje starim meštrima i nastoji obrađivati svoj komad vrta najbolje što zna. A to je vrtlarstvo koje nudi ukusne plodove.


VINKO VUKOVIĆ S 53. FILMSKOG FESTIVALA U CANNESU
Inzistiranje na duhovitosti

U konkurenciji smo vidjeli dva naslova, pri čemu nam se više svidio onaj koji smo vam i najavili kao dostojan pozornosti - "Sestra Betty" Neila LaButea. Drugi film iz konkurencije gotovo je jednako podijelio kritiku, jednima je intrigantan i poučan, a drugima dosadan i sasvim nepotreban. Iranskoj redateljici Samiri Makhmalbaf je samo 20 godina, a "Crna ploča" joj je već drugi cjelovečernji uradak


O objektivu Sergi Lopez, Sophie Guilleman, Dominik Moll, Sophie Guillemin i Laurent LucasNebo nad Cannesom još je uvijek sivo, kiša se poigrava hordama pobjesnjelih turista, a mi i dalje gledamo dobre filmove. Za sada nam se, istina, još uvijek nije ukazao onaj pravi, koji obara s nogu, ali i ovakva ponuda je sasvim zadovoljavajuća.
U konkurenciji smo vidjeli dva naslova, pri čemu nam se više svidio onaj koji smo vam i najavili kao dostojan pozornosti — Nurse Betty Neila LaButea. Istina, stari LaButeovi znanci su ostali malo razočarani njegovim srednjostrujaškim iskorakom, no nama se čini da problem (ako ga uopće ima) nije u tome, nego u njegovoj neutaživoj želji za zabavljanjem gledatelja. U svakom kadru LaBute, tako, napadno inzistira na duhovitosti, a to, bez obzira na to je li riječ o dovitljivim redateljskim rješenjima ili lupeški sročenim dijalozima, nakon nekog vremena ipak ode u bezobraznu krajnost.
Ako vam se priča učini poznata, u pravu ste jer Sestra Betty je u svojem osnovnom zapletu kopija naše Štefice Cvek ili Melite Žganjer. Renee Zellweger, naime, tumači nesretnu Betty koja se zaljubljuje u glavnog junaka omiljene joj sapunice te ga, nakon što spletom bizarnih okolnosti skupi hrabrost, odlučuje i upoznati. I tu svaka sličnost s našim damama prestaje jer Betty, istina, susreće svojeg ljubimca (štoviše, poprilično se zbliže), ali za vratom su joj i dvojica opasnih tipova (Morgan Freeman i Chris Rock!) koji na samom početku njezina supruga ubiju na tako svirep način da bi im valjda i sam Tarantino od srca zapljeskao. E, sad, koju ocjenu dati ovom miksu Paklenog šunda i U raljama života? Bojim se da vaš reporter na to pitanje nema valjana odgovora (neka mu se to odbije od plaće) jer Nurse Betty je čudan svat, istodobno dobar i zabavan, a tako predvidiv i zamoran.
Drugi film iz konkurencije gotovo je jednako podijelio kritiku, jednima je intrigantan i poučan, a drugima dosadan i sasvim nepotreban. A istina je, kao i uvijek, negdje u sredini. Iranskoj redateljici Samiri Makhmalbaf je samo 20 godina, a Takhte siah (Crna ploča) joj je već drugi cjelovečernji uradak. I ne samo to, ovo joj je i drugo pojavljivanje u Cannesu. Zagriženijim filmofilima će njezino prezime možda biti poznato jer joj je otac slavni iranski redatelj Mohsen Makhmalbaf, a sudeći prema raspoloženju i afinitetima čelnih ljudi Cannesa, i nju ne bi smjela zaobići slična sudbina. A možda čak i veća jer Samira je ne samo mlado nego i neobično lijepo te, uvjerili smo se na press konferenciji, iznimno šarmantno stvorenje. Medjutim, u svemu tome ima i jedno (veliko) ali. Ako se, naime, složimo da se filmovi snimaju (ili bi barem tako trebalo biti) radi publike, onda se sasvim opravdano nameće sljedeće pitanje: Tko će to gledati? I to zbog sasvim prozaičnog razloga jer, s jedne strane, Takhte siah se bavi iranskim Kurdima, a to, kao što znamo, u redateljičinoj domovini i nije baš dobrodošla tema (talijanski producent Marco Muller doslovno je prošvercao film u Cannes), dok je, s druge strane, mala vjerojatnost da ga netko otkupi za kinodistribuciju. Dakle, Kurdi ga neće vidjeti jer nemaju gdje, Iranci jer im to nije dopušteno, a svijet jer to nikoga ne zanima (osim, kako je primijetio kolega iz Novoga lista, dobre duše iz UNICEF-a). Film je to, medjutim, koji nikako nije zaslužio crnu sudbinu. Dapače. Priča o kurdistanskim učiteljima putnicima što na svojim ledjima tegle goleme školske ploče (!) humorm je protkano potresno svjedočanstvo o sudbini jednog prokletog naroda koji domovine nema, niti mu je itko želi dati. A to što je sve skupa ipak moglo biti malo konkretnije pripisat ćemo Samirinim godinama.
Program Izvjestan pogled nam je donio tri, takodjer neujednačena ostvarenja, a medju njima i najiščekivaniji film dana — The King is Alive, najnoviji proizvod danske Dogme 95 koji je snimio jedan od pokretača tog kontroverznog manifesta čistoće, Kristian Levring. Snimio, i bogme, tako se barem nama čini, iznevjerio svoje drugove (Larsa von Triera, Thomasa Vinterberga i Sorena Kragha Jacobsena) jer je, uz to što je film nakrcao poznatim imenima i našminkanim zvijezdama (Jenifer Jason Leigh, David Bradley, Bruce Davison...), sebi dopustio luksuz ispuštanja kamere iz ruke (zapovijed broj tri), u nekoliko je navrata pokrenuvši uz pomoć krana ili već nekakvog drugog tehničkog pomagala. Samom filmu, međutim, to nit’ je odmoglo, nit’ pomoglo. Gledljiva je to, vizualno impresivna (!?) pustolovna drama o skupini turista koji zaglave u afričkoj pustinji te u očaju moral održavaju izvodjenjem Shakespeareova Kralja Leara. A u Shakespeareu i jest kvaka jer zbog njega se Levring i prihvatio kamere, ali je zbog njega sve i upropastio. Kralj je živ, naime, sjajan je u prvih pola sata, dok putnici autobusom jure kroz pustinju i dok se upoznajemo s njihovim karakterima, još uvijek je dobar i kad ekipa shvati da su zalutali, ostali bez goriva i da ih samo čudo može spasiti, ali kad se dosjete Kralja Leara te kad se počnu ponašati poput bardovih likova, onda sve ode k vragu. Tamo gdje predstava počinje, film završava.
Budući da smo predvidjeni prostor već potrošili, ostaje nam još samo spomenuti dopadljivu japansku psihološku dramu Nedjeljni san kojom nas je mladi redatelj Yoichiro Takahashi uvukao u emocionalni vrtlog dječaka rastavljenih roditelja, te Jacky, gotovo istovjetni, ali mnogo lošiji debitantski rad nizozemskih državljana Fow Pyng Hua i Brata Ljatifija kojemu je otac, tako barem piše u press materijalima, u zemlju tulipana stigao iz Jugoslavije.
Bio je to, dakle, dan treći, a četvrtom se posebno veselimo jer nam, s kišom ili bez nje, donosi nove filmove Briana de Palme i braće Coen.

Urednik: Ivica Profaca,
Tehnički suradnik:
Goran Bašić,
Internet podrška:
NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2000.05.12.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)

[ idi na vrh stranice ]
[ idi na sljedecu stranicu ]