SLOBODNA DALMACIJA [naslovnica]

[ novosti ]
[ svijet ]
[ sport ]
[ kultura ]
[ kronika92 ]
[ magazin ]
[ split ]
[ zadar ]
[ dubrovnik ]
[ sibenik ]
[ zagreb ]
[ herceg-bosna ]
[ dalmacija ]
[ tribina ]
[ prilozi ]
[ vodic ]
[ podlistak ]
[ kolumne ]
( osmrtnice )
[ impresum ]
   
[ kontakt ]
[ linkovi ]
[ arhiv ]
       

 

SUBOTA 13. svibnja 2000.



POMACI PREMA PARTIZANŠTINI

Krajnja desnica ideološki je i politički rubna pojava, dok je ekstremna ljevica sve više "u modi". Čak je i predsjednik države Mesić oslovljava komunističkim pozdravom "drugovi i drugarice", što bi bio skandal da se dogodilo u nekoj zapadnoj zemlji, jer šef države stoji iznad stranaka


Državni udar — pisalo je golemim slovima na naslovnici Globusa koji nakon odlaska Mirka Galića ponovno tone u žutilu. Riječ je o prijetnji jedne od nekoliko veteranskih udruga kojom zapovijeda Marinko Liović. Stvarno je Liović zaprijetio nasilničkim djelima koja ne spadaju u klasični coup d’etat nego u demonstracije kakve priređuju sindikati i neke strukovne udruge i u zapadnim zemljama. Na Zapadu je legitimno blokiranje cesta, zaustavljanje željezničkog i zrakoplovnog prometa i mnogo toga više, ali bogata društva to mogu manje-više lako "preboljeti". Takvi prosvjedi su uglavnom privilegij radničkog staleža, a ne korisnika državnog proračuna na kojemu "sjedi" i Liovićevo udruženje.

Vlast i veterani

Hrvatska, na žalost, ne može sebi priuštiti "luksuz nasilnih mjera" u svojem sadašnjem gospodarskom i političkom stanju bez obzira na to tko se u njoj nalazio na vlasti. Simpatizirao netko sadašnju šesteročlanu koaliciju ili ne, jedno je sigurno: prijetnje u stilu gospodina Liovića, bez obzira na to koliko on bio u pravu, ne ruše samo vlast nego potkopavaju i gospodarske temelje same države, pogotovo ako je riječ o narušavanju starta mnogoobećavajuće turističke sezone. A to se najmanje očekuje od onih koji su žrtvovali svoje zdravlje za ovu državu. O mrtvima ne smiju ni oni govoriti, jer njih se ne može pitati, a niti se oni mogu suglasiti s pitanjima koja državi postavlja Liović i družina.
Unatoč tomu, ovdje se nameću neke načelne dileme. Ima li ova vlast dovoljno senzibiliteta za veterane? Jesu li oni zaista dobro posavjetovani kad se miješaju u dnevnu politiku? Smiju li oni tražiti od države više nego što im ona može dati u svojem sadašnjem bijednom stanju? Zašto nova vlast dopušta da strani čimbenici (Haaški sud) i njihove domaće filijale (primjerice HHO) tako bezobrazno oskrvnjuju neke svetinje Domovinskog rata, jer ako su glavni generali toga rata osumnjičeni za ratne zločine, tko će moći skinuti mrlje s cijelog Domovinskog rata kao, kako neki podmeću, uzročnike tih prijestupa?
Na ova pitanja svatko će dati svoje odgovore već prema političkom stajalištu na kojemu se nalazi. Očito će u tim odgovorima biti nemalo kakofonije. U Hrvatskoj vlada jedna opća razročnost što se tiče ne samo odgovara na probleme iz svakidašnje politike nego i na neka načelna pitanja.
Narod je izabrao bivšu oporbu golemom većinom i to valja respektirati. No, očito je i to da se nova vlast gubi u sporednim potezima dok još nije ni startala s nekim osnovnim koracima koje je obećala u predizbornoj kampanji. Bivši čelnik HNS-a Stipe Mesić izabran je za šefa države, a njegova stranka doživjela je veliki uspjeh na zagrebačkim izborima, ali zašto se ne pita što ona namjerava učiniti u izvršavanju svojeg obećanja o 200.000 novih radnih mjesta? U međuvremenu Hrvatska je u ovih sto dana nove vlasti poslala na burzu rada 50.000 zaposlenika.
Drukčije se i nije moglo očekivati. Priča o 200.000 novih radnih mjesta je velika demagogija. Takvo obećanje ne bi mogla ostvariti ni bogata Njemačka. Birači će još imati prilike svojim glasovima kazniti one koji obećavaju brda i doline, a iza toga ne stoji ništa. Namjesto toga po svemu izgleda da vlast odvraća pozornost javnosti od svojih bivših obećanja i sadašnjih neuspjeha golemom "dimnom zavjesom" u obliku otkrića kriminala i prijestupa hadezeovske vladavine. Pri tome zaboravlja da se publiku može samo neko vrijeme zabavljati priredbama pod naslovom panem et circenses — kruha i igara — pogotovo ako će kruha biti sve manje, a igre postajati sve dosadnije.
Inozemstvo će zasigurno biti mnogo dulje zadovoljno političkim prilikama u Hrvatskoj jednostavno zato što ne živi na "našoj adresi", ali i zato što je to isto inozemstvo desetljećima tetošilo i komunističku Jugoslaviju premda je znalo da je ona kršila sva demokratska pravila ponašanja. Dolazit će valjda i neki krediti, Hrvatska će biti primljena u udruge u kojima se već nalaze, recimo, Rusija i Albanija. No, nitko iz vanjskog svijeta neće rješavati njezine najvažnije probleme kao što su povećanje proizvodnje, privatiziranje javnih poduzeća, stvaranje neovisnog sudstva, depolitiziranje vojske i policije, osiguravanje slobode medija itd.

Crveni karton

Zabrinjavaju i neki čudni pomaci prema partizanštini za koju se mislilo da je završila u ropotarnici povijesti. Antifašizam je jedan od temelja suvremene europske civilizacije, ali onaj demokratski, a ne boljševički kakav je bio u Jugoslaviji gotovo sve do 1990. Hrvatsku valja političkim sredstvima deustašizirati, ali i deboljševizirati. Jedno bez drugoga produbilo bi ionako velike antagonizme u hrvatskom društvu. Uostalom, krajnja desnica ideološki je i politički rubna pojava, dok je ekstremna ljevica sve više "u modi". Čak je i predsjednik države Mesić oslovljava komunističkim pozdravom "drugovi i drugarice", što bi bio skandal da se dogodilo u nekoj zapadnoj zemlji, jer šef države stoji iznad stranaka.
Sva ova natezanja između nasljednika partizana i ustaša odvode politička gibanja u slijepu ulicu neplodnih rasprava o prošlosti. Obični se ljudi pitaju: hoće li se od otkrića Tuđmanovih razgovora nešto odraziti i u našim platnim vrećicama? Očito neće ni za lipu. Riječju, u Hrvatskoj se ponovno vode odavno izgubljene bitke na sporednim bojišnicama samo zato da vladajući mogu naći ispriku za neispunjavanje svojih predizbornih obećanja, a u tu klopku upadaju i grupice kao što su Liovićevi veterani, pa se tako "žuti tisak" može iživljavati u najavama "državnog udara" koji u Hrvatskoj nije moguć jer i vojska stoji pod pritiskom Haaga. Hrvatski bi građani trebali samo jedno zapamtiti: bit će još izbora na kojima mogu dati "crveni karton" onima koji nisu ispunili svoje obveze, ali i onima koji ugrožavaju njihovu sigurnost i moguće blagostanje. Namjesto nasilnih mjera dovoljno je zaokružiti druge kandidate na glasačkim listićima.

   

Radić je morao otići

Tomislav Radić je morao otići s mjesta urednika Dramskog programa. Morao je jer je funkcionirao kao zaslijepljeni sluga politike i operativni proizvođač najjezivijega nacionalnog kiča. Iz petnih žila se trudio iz televizijskog igranog programa izagnati stvarnost potpisujući sramotne megaprojekte koje dobro znamo — Dramski program možda je i najvažniji i najkompleksniji segment čitave HTV i zato nije u redu što se našao sasvim na repu promjena, zanemaren i u kutu


Posljednjih su se mjeseci hrvatski mediji gotovo svakodnevno bavili kadrovima na HTV-u. Pratili smo trakavicu oko (ne)pristanka Mirka Galića na funkciju i oko smjenjivanja Obrada Kosovca. Tisak je objavljivao čitave duplerice s novim kadrovskim križaljkama.
U debeloj sjeni, daleko od grotla svih tih promjena, postojala je redakcija koju se sve to vrijeme nije ni spominjalo i u kojoj nije bilo naznaka da se išta promijenilo. To je bio Dramski program.
Podsjetimo se: iza skromnog naziva Dramski program stoji redakcija od jedva četiri-pet ljudi koja bi trebala obavljati najkompleksniji i kulturno najvažniji posao koji uopće HTV radi: selekciju, pripremu i produkciju najskupljeg TV programa, igrane proizvodnje. Dakle — svih kratkih i dugih igranih filmova i TV serija.
Urednik te redakcije od polovice je devedesetih bio Tomislav Radić. I dok su ostavke i mandati Kosovca, Manjkasa ili Rore punili novinske stupce, a o tome je svatko imao mišljenje, urednik Dramskog programa živio je i dalje intaktno zaboravljen od povijesti na čelu svoje malobrojne dramaturške čete. Sve do prošle srijede, kad je vodstvo HTV-a objavilo novu uređivačku ekipu. U njoj više nema Radića, a na njegovo je mjesto zasjeo prozaik, dramatičar i bivši pomoćnik ministra kulture Dubravko Jelačić Bužimski.
Tomislav Radić bi se nakon smjenjivanja mogao buniti i braniti kao i Kosovac. Tvrditi da je "profesionalac". Buniti se da ga se smjenjuje politički motivirano, jer mu je supruga Maja Freundlich postala sad već i potpredsjednik HDZ-a. Za razliku od Kosovčeve, Radićeva "profesionalnost" zaista nije sporna. On ima minuli rad. Redatelj je barem dviju dugovječnih i kultnih kazališnih predstava (Stilskih vježbi s Perom Kvrgićem i dubrovačke Kafeterije s Izetom Hajdarhodžićem). Hrvatskom je filmu pridonio s dva povijesno važna novovalovska filma iz šezdesetih: Živom istinom i Timonom.
Ali takva ga biografija samo još gore utužuje. Jer Radić je i nju priložio kao taoca politike time što je u drugoj polovici devedesetih funkcionirao kao cenzor, zaslijepljeni sluga politike i operativni proizvođač najjezivijega tuđmanovskog nacionalnog kiča. Iz petnih žila se trudio iz televizijskog igranog programa izagnati stvarnost: socijalu, tajkune, PTS, Haag, političku prljavštinu, pa čak i rat. Bdio je nad svakom psovkom i jointom u scenarijima. Čitavu je generaciju mladih redatelja zadužio time što im je dao priliku da rade, ali i uškopio time što ih je otjerao u rezervat ni po čemu provokativnih, socijalno eskapističkih i benignih tema. Gledali smo tako hrpe kao jaje jajetu sličnih intimističkih melodrama, jer je to bio način da mladi redatelj snimi film, a izbjegne ideološku kolaboraciju tipa Četverored ili Bogorodica.
Istodobno, Radićeva je redakcija servisirala i potpisivala sramotne mega-projekte koji su joj dolazili "odozgo". Suvišno ih je nabrajati, dobro ih znamo: sulude i megalomanske Olujne tišine, nadrealno nekompetentnu Našu kućicu, našu slobodicu, buket rasističkih klišea Kanjon opasnih igara, groteskni i diletantski Četverored. Svoj je cinizam Tomislav Radić na tim serijama razvio do virtuoznosti: kao uljuđen čovjek on je znao kakvo smeće proizvodi, ali je bio spreman sve učiniti za ljubav ideologije.
I zato je morao otići. Morao je otići iz profesionalnih razloga (jer je profesiju i njezine zanatske standarde prodao ideologiji). Ali i iz — zašto se toga bojati — političkih, jer je svojim programom širio mržnju, nacionalne i regionalne predrasude, a zatirao svaki pokušaj da se filmski-fikcionalno progovori o nepoželjnim naličjima zbilje.
O tome kakav će urednik biti Dubravko Jelačić Bužimski, postoje različita mišljenja. Ima ih koji prigovaraju da novi urednik nije istinski čovjek filma (nego teatra) i da je odviše dio "stare ekipe". Novog urednika treba pustiti da radi. No, u svakom slučaju nije u redu što se Dramski program našao sasvim na repu promjena, zanemaren i u kutu. Jer riječ je dugoročno o možda najvažnijem segmentu nacionalne televizije. O tome kako će Bužimski raditi svoj posao, ovisi ne samo HTV, nego i cijeli hrvatski film. Dnevnike ili kvizove vremena Nede Ritz jednom će se zaboraviti, a bude li današnja ekipa s Prisavlja u stanju proizvesti nove Gruntovčane, Mala mista ili Ritam zločina, imat će što pokazati iza sebe.

   

KOKICE U MRAKU

Videotekama je posve svejedno, one nemaju svoju publiku, naslovi stoje na odjelima kao u robnoj kući. U kinima srećete ljude koji dijele vaš filmski ukus, u videotekama one s kojima dijelite tek ulaz u neboderu. I zato je kino nekako ljepše i plemenitije. No, ajde ti to objasni narodu. Neki od njih zadnji su put u kinu bili valjda kada su sa školom gledali "Bitku na Neretvi"


Sjeo si u vlažnome mraku... jer mrak je u našim kinematografima uvijek pomalo vlažan, osvrneš li se prije gašenja svjetala, mjestimice ćeš uočiti plijesan i gnjile cijevi u zidu, koje izdaje nabrekla žbuka što se prhko rascvjetava i truni po podu... Sjeo si, dakle u vlažnome mraku, "Hvala što ne pušite!", debeljko pokraj tebe već se zasipa kokicama, savjetovao bih mu da drugi put dođe s ralicom za snijeg, a mularija negdje otraga raskalašno ciči. Iznad tvoje glave tada sune — tristo tisuća metara u sekundi, to valjda znaš još iz osnovne škole — srebrna zraka stvarajući blistavi most između projekcijske sobe na jednome i filmskog platna na drugome kraju dvorane. Pogledaš li da sva čarolija filma stoji tu gore pod stropom, u toj gredi svjetla u kojoj igraju čestice prašine, shvatiš kako je evolucija bila velikodušna prema čovjeku i podarila mu mnoga znanja koja je uskratila njegovu pretku majmunu. Onda se, dakako, neki mudrijaš od čistog veselja stane nadvirivati nad prozor projekcijske sobe, na platnu se ukaže silueta njegove cijenjene ćiverice, a ti pomisliš kako evolucija možda i nije bila baš tako velikodušna.
Odlazak u kino nekada je bio gotovo ritualiziran, određena društva odlazila su tamo samo određenim danom i gotovo uvijek u istu dvoranu. Već prema afinitetima, birali ste svoju destinaciju: velika i udobna kina u središtu bila su za blockbustere, manja, nešto sporednija, prikazivala su jeftinije, manje ambiciozne naslove, a uvijek je tu, dakako, bilo i nekakvo sasvim malo kino za pretencioznije filmove ili one iz europskih kinematografija, gdje su dolazili tipovi s bradicama i njihove eterične cure u indijskim sarijima. Kako biste išli prema periferiji, kina su bila sve zapuštenija i neudobnija, s repertoarom gdje su na matinejama neizbježno bili karate i kung fu filmovi što su ih dolazila gledati školska djeca i slastičarski pomoćnici albanske nacionalnosti, sa skorenim tijestom od krafni na rukama. Mali slastičari obično nisu bili puno stariji od školaraca koji su tu pobjegli s nastave. Navečer se tu, dakako, za vojsku, šljakere i manijake u kišnim ogrtačima, davao meki pornić. Neko venerično oboljenje, čini mi se, mogli ste fasovati samo od sjedenja na tim projekcijama. U pomoru kinematografa ove su periferijske rupe prve stradale, a da nitko nije stigao snimiti film koji bi žanrovski objedinio perjanice njihova repertoara: kung fu i porno. Zamislite film u kojem biste imali i jedno i drugo: žestoku koreografiranu šoru i mahnitu koreografiranu ševu. Ako nekome padne na pamet snimiti takvo što, moj prijatelj Ivica već ima spreman naslov: Šest Šveđanki u hramu Šaolina.
Ali, drek, da to netko i snimi, film posve izvjesno ne bi ni igrao u kinima, nego bi ga direktno zveknuli na kasete i distribuirali po videotekama, pa tko voli. Videotekama je posve svejedno, one nemaju svoju publiku, naslovi stoje na odjelima kao u robnoj kući. U kinima srećete ljude koji dijele vaš filmski ukus, u videotekama one s kojima dijelite tek ulaz u neboderu. I zato je kino nekako ljepše i plemenitije. No, ajde ti to objasni narodu. Neki od njih zadnji su put u kinu bili valjda kada su sa školom gledali Bitku na Neretvi. Kina stoje napuštena, makar tko kupi kokice, dobiva i besplatan sok. Jednom sam se umalo ulovio na ovaj propagandni trik i vidio da za jedan obični dvojni ce sa slamčicom treba kupiti pune naćve kokica. Ušao sam bez kokica i sjeo u polupraznu dvoranu. Nekolicina je sjedila otraga, ispred mene nije bilo nikoga. Osjetio sam se na časak kao drug Tito, kojemu su nekada ovako, samo za njegov gušt, puštali filmove. Stari je, kažu, osobito volio kaubojske s Johnom Wayneom. Kažite o njemu što hoćete, ali imao je dobar filmski ukus.
Vrlo skoro, čini se, sasvim će odumrijeti zajedničko iskustvo gledanja filmova. Ili će makar, baš kao i teatar, kino postati povlastica velikih urbanih središta. Provincijske škole na ekskurziji vodit će djecu u kina kao u muzeje. Već sada, uostalom, u njihovim rodnim gradovima kinodvorane se koriste još samo za godišnje skupštine sindikata i svečane akademije kulturno-umjetničkih društava, a u razbijenim plakatnim ormarićima se još nađe samo pokoja osmrtnica ili oglas škole plesa. Zatekao sam se tako jednom na jednom našem otoku, obavio ono zbog čega sam došao, pa besposleno lutao, nakon što sam proveo po četiri sata u svakome od tri tamošnja kafića, a nije mi se vraćalo u pustu hotelsku sobu s novinama raskupusanim na podu, kad me je iza jednoga ugla bubnuo natpis kinematografa. Od bezvoljne gospođe kupio sam kartu, četiri starija mještana sjedila su na drvenoj klupi u predvorju gdje su zidovi negdje do visine prsa bili obojeni masnom svijetloplavom bojom, ja sam bio peti, za projekciju nam je nedostajao šesti. Bez šestog nema filma. Čekao se stanoviti Špiro. Špiro je reka doć. — Je li reka? — Je, ja san ga danas vidija, reka mi je da će sto posto doć, znaš i sam kako on voli ić u kino. Međutim, već je pet minuta do početka projekcije, a ni š od Špira, već smo svi malo zabrinuti. Psuje se Špiro izdajica. Na posljetku ja kupujem još jednu ulaznicu: Boduli se, kako su široke ruke, sami nikada ne bi sjetili tako ingenioznog čina. Gledali smo, sjećam se, Klub sretnih žena. Sutradan na trajektu, stojeći za šankom, čuo sam da dvojica pričaju kako je neki Špiro iznenada umro prskajući čokote modrom galicom. Kina, trebam li vam to reći, na otoku više nema.

Urednik: Ivica Profaca,
Tehnički suradnik:
Goran Bašić,
Internet podrška:
NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2000.05.12.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)

[ idi na vrh stranice ]
[ idi na sljedecu stranicu ]