SLOBODNA DALMACIJA [naslovnica]

[ novosti ]
[ svijet ]
[ sport ]
[ kultura ]
[ kronika92 ]
[ magazin ]
[ split ]
[ zadar ]
[ dubrovnik ]
[ sibenik ]
[ zagreb ]
[ herceg-bosna ]
[ dalmacija ]
[ tribina ]
[ prilozi ]
[ vodic ]
[ podlistak ]
[ kolumne ]
( osmrtnice )
[ impresum ]
   
[ kontakt ]
[ linkovi ]
[ arhiv ]
       

 

PODLISTAK

ČETVRTAK 11. svibnja 2000.



ZLOČINI ARMIJE BiH NAD HRVATIMA

4

Krvava bitka
za Bugojno

Rat za Bugojno između HVO-a i Armije BiH počeo je 18. srpnja 1993. godine. U teškim borbama postrojbe Armije BiH zauzimale su dio po dio grada i pred njihovim terorom došlo je do egzodusa 13 tisuća bugojanskih Hrvata. U ratnom sukobu stradalo je 119 Hrvata ratnih žrtava, od toga je bilo 5-ero djece, 74 odrasla civila i 40 zarobljenih i ubijenih vojnika HVO-a

Piše: Ivica MLIVONČIĆ


Muslimansko-bošnjačko nasilje nad bugojanskim Hrvatima i danas traje. Dok se vodio obrambeni rat protiv srpske agresije bugojanski Hrvati i Muslimani-Bošnjaci zajedno su se branili. Već u proljeće 1993. godine rastu napetosti između Armije BiH i HVO-a. Muslimani-Bošnjaci postavljaju kontrolne punktove, kao u Veseloj, prolaznicima oduzimaju novac, razne predmete, pa i same automobile. Oni preuzimaju vlast u svim institucijama vlasti, Hrvati dobivaju otkaze, ali HVO još djeluje.

Kobni srpanj

Srpanj 1993. godine bio je koban i tragičan za bugojanske Hrvate. Rat za Bugojno između HVO-a i Armije BiH trajao je kratko, a počeo je 18. srpnja 1993. godine. U teškim borbama postrojbe Armije BiH zauzimale su dio po dio grada i pred njihovim terorom došlo je do egzodusa 13 tisuća bugojanskih Hrvata. U ratnom sukobu stradalo je 119 Hrvata ratnih žrtava, od toga je bilo 5-ero djece, 74 odrasla civila i 40 zarobljenih i ubijenih vojnika HVO-a.
Na popisu stanovništva 1991. godine općina Bugojno je brojila 46.889 stanovnika, a od toga je bilo 42 posto Muslimana-Bošnjaka, 34,18 posto Hrvata i 18,49 Srba. Hrvati u bugojanskoj općini posjeduju 65 posto uglavnom najkvalitetnijeg zemljišta. Za ratnog sukoba demografska struktura bugojanske općine potpuno je promijenjena jer su izbjegli Srbi i Hrvati, a u njihove domove naselili su se mnogobrojni muslimansko-bošnjački izbjeglice i prognanici s područja današnje Republike Srpske.
Preostali Hrvati utočište su potražili u župnoj crkvi sv. Ante, u Župnom uredu i u nekim selima. U gradu je u prvi mah ostalo 3500 Hrvata, ali se ubrzo taj broj smanjuje. Preko 350 ih je zatočeno u zatvore i logore u Kulturno-sportskom centru, zgradi Gimnazije, OŠ "Vojin Paleskić", centralnom zatvoru na stadionu Iskra, Banci BiH, Ljubljanskoj banci i OŠ Stipe Đereka. Oni su tu izvrgnuti maltretiranju, raznim načinima mučenja i ponižavanja, gladovanju i prljavštini.

Kolci zabijeni u prsa i oči

Stradanja bugojanskih Hrvata su bila velika: ubijani su, žene su silovane, pojedinci i skupine su masakrirani, ubijeni danima nisu pokapani. Morbidno se postupalo s Ilijom Mostarcem. Njegov leš je pronađen s kolcima zabijenim u prsa, vrat i lijevo oko. Hrvatska stratišta u bugojanskoj općini su mnogobrojna, navodimo lokacije s dvije i više žrtava: Vrbanja 3, Jablanje 5, Glavice 4, Odžak 7, Zlavast 2, Kula 3, Goruša 4, Vučipolje 5, Gračanica 17, Kula 3 i grad Bugojno 19. Još ni danas se ne zna za sudbinu 21 uglednog bugojanskog Hrvata, koji su odvedeni iz logora, a razložno se drži da su svi pobijeni.

Svetogrđe nad crkvama

Kako se je postupalo s Hrvatima u bugojanskim logorima? Vojnici Armije BiH su Vlatka Kapetanovića izveli iz logora, ubacili ga u prtljažnik automobila i odvezli u nepoznatom pravcu. Njegovo mrtvo tijelo pronađeno je u grmlju u selu Garački Podovi. Hrvatskih civila i zarobljenih vojnika HVO-a bilo je u bugojanskim logorima oko 600 jedno vrijeme. Najteži uvjeti su bili u logoru na stadionu Iskra. U logoru je bilo jako zagušljivo, nije bilo dopušteno odlijepiti najlon s otvora da bi se zrak pročistio, smrad je dolazio iz hodnika u kojemu je za sve bio samo jedan zahod bez vode, noću su se fekalije izlijevale po ljudima, pa su mnogi obolijevali. Predstavnici Međunarodnoga crvenog križa posjetili su logor krajem rujna 1993. godine i izjavili da je to najgori logor koji su vidjeli u BiH. U logoru u podrumu Gimnazije umrlo je nekoliko zatočenika. Zatočenicima je u logorima nasilno vađena krv za potrebe ratne bolnice u Bugojnu, a neki su poslije toga umrli jer je previše krvi uzeto. Neki su zatočenici umrli od batinanja.
Franjo Žulj je ubijen i izboden nožem na svojoj njivi. Niko Grabovac je izveden iz logora zgrade Koprivnica i ubijen u parku ispred BH banke. Josipa Visković je imala 17 godina, vođena je od jedne do druge muslimanske kuće i u jednom momentu ubijena iz snajpera. Starac Ivo Visković (1906.) izgorio je u svojoj zapaljenoj kući. Vojnici Armije BiH su na bugojanskom području silovali više žena. Mara Lučić (1939.) silovana je i potom usmrćena.
U bugojanskoj općini je minirano i zapaljeno 2550 hrvatskih objekata. Počinjeno je svetogrđe nad katoličkim crkvama i grobovima. U Drvetinama je zapaljena crkva, ostali su samo goli zidovi, a spaljen je i župni stan i u njemu 8 tisuća knjiga hrvatske i svjetske literature. U Kandiji je na crkvi napisano "ovo će biti džamija, Zecovi, Armija BiH. Bosanac sam delija." Velika crkva sv. Ante Padovanskoga u gradu je nekoliko puta oštećena i minirana.
Za zločine u bugojanskoj općini kod vojnih i civilnih vlasti HZ Herceg-Bosne podnesene su krivične prijave u studenome 1994. godine za počinjene ratne zločine. Osumnjičeni su Dževad Mlaćo, kojega bugojanski Hrvati i danas smatraju ratnim zločincem, a nedavno ga je suspendirao Carlos Westendorp. Zatim su osumnjičeni Zeir Mlivo, Abdulah Jeleč, Senad Dautović, Enes Handžić, Selmo Cikatić i drugi. Neki od njih danas zauzimaju visoka mjesta u Armiji BiH, SAD-u, institucijama vlasti na razini općine, županije i Federacije BiH.
(Nastavlja se)

Urednik: Ivica Profaca,
Tehnički suradnik:
Goran Bašić,
Internet podrška:
NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2000.05.10.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)

[ idi na vrh stranice ]
[ idi na sljedecu stranicu ]