SLOBODNA DALMACIJA [naslovnica]

[ novosti ]
[ svijet ]
[ kultura ]
[ kronika92 ]
[ magazin ]
[ split ]
[ zadar ]
[ dubrovnik ]
[ sibenik ]
[ rijeka ]
[ zagreb ]
( herceg-bosna )
[ dalmacija ]
[ prilozi ]
[ vodic ]
[ podlistak ]
[ kolumne ]
( osmrtnice )
[ impresum ]
   
[ kontakt ]
[ linkovi ]
[ arhiva ]
       

 

PODLISTAK

PONEDJELJAK 8. svibnja 2000.

ZLOČINI ARMIJE BiH NAD HRVATIMA

1

Napade je naredio
Ejup Ganić

Na mjestima zločina zločinci su ostavljali svoje pisane tragove, koji su stvarni pečati njihovih zlodjela. Tako se na opljačkanim i spaljenim kućama, crkvama i župnim uredima nalazi najčešće natpis "ABH", što je skraćenica za Armiju BiH


Piše:
Ivica MLIVONČIĆ

U ratnom sukobu Armije BiH i HVO-a 1992. do 1994. godine muslimanske Oružane snage počinile su zločine genocida i ratne zločine nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima HVO-a. Ti zločini su najvećim dijelom nepoznati, njihove počinitelje ne goni Haaški tribunal, o njima se malo piše. Od 1994. godine istraživao sam te zločine i svoje rezultate sam objavio u svojoj knjizi "Zločin s pečatom", izdanje Mostar, Split, Zagreb, 1998. godine.
Kroz moje ruke prošlo je oko 10 tisuća raznih dokumenata i fotografija iz različitih izvora - Komisije za utvrđivanje ratnih zločina HZ-a Herceg-Bosne, crkvenih arhiva, vlastite zbirke dokumenata, izvještaji i reportaže iz novina i slično. Rezultate svojih istraživanja objavljene u knjizi "Zločin s pečatom" izlagao sam na ICTY-ju - Međunarodnom sudu za ratne zločine na području bivše Jugoslavije u Den Haagu, a u procesu obrane generala Tihomira Blaškića. Moja knjiga je na zahtjev tužitelja Haaškog tribunala ušla u službene spise ICTY-ja i prevodi se na francuski i engleski, službene jezike suda.

Zločini s pečatom

Zašto sam dao knjizi naslov "Zločin s pečatom"? Na mjestima zločina zločinci su ostavljali svoje pisane tragove, koji su stvarni pečati njihovih zlodjela. Tako se na opljačkanim i spaljenim kućama, crkvama i župnim uredima nalazi najčešće natpis "ABH", što je skraćenica za Armiju BiH. Na ruševnom zidu jedne kuće u Borovici (Vareš) napisano je "Džihad". U Gučoj Gori u crkvi franjevačkog samostana ostao je pečat o počiniteljima zlodjela na arapskom jeziku. U crkvi u Docu (Travnik) na oltaru se potpisao neki "Ermin". Na crkvi u Bistrici (Uskoplje) bilo je više natpisa. Na pročelju piše "Slavna 317. brigada G. V. Bistrica boj. Armija BiH", a naslikan je grb brigade. U Glavicama potpisali su se neki "Senad, Asim iz Viteza" na zidu porušene i oskvrnute crkve. Na ambonu je naslikan znak njihove političke stranke SDA. Najbezočniji pečat zločinci su utisnuli na oltaru crkve sv. Leopolda Mandića u Čelebićima kod Konjica. Na velikoj oltarnoj slici, koja predstavlja uskrsnuloga Krista, besramno je nadocrtan Isusu penis s natpisom na njemu "Isus za SDA", a u gornjem lijevom kutu slike prilijepljena je predizborna naljepnica s tekstom "SDA za cjelovitu BiH".

Početak sukoba

HVO i Armija BiH su se zajednički borili protiv srpskog agresora 1992. do srpnja 1993. godine. Nakoliko dana prije sukoba između te dvije vojske u UNPROFOR-ovu transporteru u Maglaj je došao dr. Ejup Ganić i dao nalog političkim i vojnim vođama muslimansko-bošnjačkog naroda da Armija BiH napadne HVO i hrvatsko pučanstvo. Sukob je počeo prvih dana srpnja 1993. godine i u prvom naletu sravnjeno je 35 hrvatskih kuća u selu Liješnica.
Zgarište u Dusini kod ZeniceU ratnom sukobu između Armije BiH i HVO-a Hrvati su imali 24 ratne žrtve, do toga je bilo osam zarobljenih i ubijenih vojnika HVO-a, jedno dijete i 15 odraslih civila, a protjerano je 4200 ljudi. U rujnu 1993. i u siječnju 1994. u selu Novakovići je ubijeno 17 Hrvata. Među tim žrtvama bio je i Franjo (Ivića) Banović (1951.), otac troje djece, kojega je identificirao njegov sin Marijan. Franjino tijelo je ekshumirano 18. ožujka 1993. godine, a na mrtvom tijelu bili su vidljivi tragovi mučenja i masakriranja. Ruke su mu bile vezane, skinuta je s njega odjeća, leš je bez potiljka, nema očiju u dupljama i nema rana od vatrenog oružja.
Tijelo Ilije (Ilijin) Babića (1961.), oženjenog i oca troje djece, ekshumirano je također 18. ožujka 1994. godine. Tijelo je bilo bez odjeće, s njegova vrata otkinut je lančić, imao je oveću ranu iznad desnog oka i rez na desnoj strani vrata, dužine 3-35 cm pa se zaključuje da je mučen i priklan. Ubijen je i zarobljeni vojnik HVO-a Ilija (Andrije) Slišković (1964.), otac dvoje djece. Njegova glava je tek podsjećala na ljudsku glavu, jer je bila smrskana tupim predmetom, a po tijelu nije imao rana od vatrenog oružja.
U Maglaju je svetište sv. Leopolda Mandića, crkva je podignuta 1978. godine, a muslimansko-bošnjačko stanovništvo se nasilno uselilo u župni ruševni ured. Muslimansko-bošnjačke vlasti dugo vremena nisu dopuštale župniku don Ivi Ikiću služenje svete mise u oštećenoj crkvi.
Sukob između HVO-a i Armije BiH na zavidovačkom području počinje kasnije. Prvi otvoreni sukob dogodio se 25. lipnja 1993. godine kada je Armija BiH minobacačkom vatrom gađala selo Lovnica. Mete granatiranja su bile katolička crkva, katoličko groblje, prodavaonica živežnih namirnica i skupine hrvatskih kuća. U sukobu Armije BiH i HVO-a Hrvati su imali 13 žrtava, od toga je bio jedan zarobljeni i ubijeni vojnik HVO-a i 12 odraslih civila, a protjerano je i izbjeglo 4000 ljudi.
U Gornjoj Lovnici 26. lipnja 1993. godine geleri granata Armije BiH ranili su četiri hrvatska civila, a među njima je bila i Ivka Martić, koja je bila trudna. Od tih gelera pao je mrtav Ivica Vidović (1964.), a teško je ranjen Franjo Lupić, otac četvero djece, i od teških rana preminuo je u bolnici u Zagrebu. Hrvatski civili neprestano su strepili od granata i snajperista Armije BiH dok su tražili vodu ili hranu, pohodili najbliže, pomagali bolesne i starce, prenosili ranjenike.

Ubojstvo u bolnici

Snažni topnički napad na selo Vrbicu izvele su postrojbe Armije BiH oko 10. rujna 1993. godine, a od topničkih granata poginulo je šest, a ranjeno 14 hrvatskih mještana. U selo Vinište 4. studenoga 1993. godine rano ujutro upala je skupina muslimansko-bošnjačkih diverzanata i plaćenika iz arapskih zemalja i na brutalan način ubila je dvojicu hrvatskih civila. Mato Knezović, teški invalid, zaklan je u postelji, a Momčilo Lučić je izmasakriran na očigled supruge i djece.
Vojnici HVO-a su 23. siječnja 1994. godine vojnom akcijom povratili predjel "Berići" u selu Lovnica i tom prilikom naišli na masakrirano tijelo Ive (Nikolina) Juranovića, dozapovjednika HVO-a, rođenog 1958. godine, oženjenog i oca jednog djeteta. On je zarobljen i uhićen. Na mjestu zarobljavanja pronađena je njegova kapa i veći pramen kose, što upućuje na zaključak da se otimao dok su ga tukli i mučili. Oko 50 m od toga mjesta ležalo je njegovo tijelo, usta su mu bila rasječena s obje strane, od kuta usnica sve do ušiju. Iz prsta njegovih ruku isčupani su nokti, a nožem su mu probijeni zglobovi na prstima ruku. Njegov spolni organ je bio odsječen.
Tragična je bila sudbina Stipe Banovića iz Travnika, koji je u borbama kod sela Lovnice 23. siječnja 1994. godine ranjen i zarobljen. On je prebačen u privremenu bolnicu Armije BiH, smještenoj u zavidovičkom poduzeću "Kristal". Tu je liječen sve dok jednog dana u veljači 1994. godine u bolnicu nije došao Sead Smajlović, Musliman-Bošnjak iz Zavidovića i na bolničkom krevetu iz pištolja ubio vojnika HVO-a Stipu Banovića.
   (Nastavlja se)

Urednik: Ivica Profaca,
Tehnički suradnik:
Goran Bašić,
Internet podrška:
NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2000.05.07.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)

[ idi na vrh stranice ]
[ idi na sljedecu stranicu ]