PONEDJELJAK 8. svibnja 2000.

RAZGOVOR: TIHOMIR OREŠKOVIĆ, JEDAN
OD NAJČEŠĆE SPOMINJANIH AKTERA AFERE
O NAVODNIM RATNIM ZLOČINIMA U LICI (2)
ŽAO MI JE ŠTO
U GROBNICI
U OBRADOVIĆ VAROŠI NIJE PRONAĐENO VIŠE
"BELIH ORLOVA"

Deseci tisuća granata su iz Obradović Varoši ispaljeni na Gospić. Pročitao sam da su haaški istražitelji tamo pronašli četiri ili pet leševa. Žao mi je što ih nisu našli više, jer su to leševi pripadnika Belih orlova, Srpske garde i lokalnih četnika koji su danima sijali smrt po Gospiću i okolnim ličkim selima

Piše: Marko MARKOVIĆ

Nastavljamo razgovor s Tihomirom Oreškovićem, jednim od najprozivanijih u "gospićkoj aferi" navodnih ratnih zločina.
— Nakon Karićeva razgovora s Manolićem, u Gospić dolaze predsjednik Tuđman i ministar Šušak?
To je bio značajan događaj za Gospić. Predsjednik Tuđman je Gospić posjetio 17. studenoga 1991. i na sastanku sa svim zapovjednicima kazao: "Kariću, dosta!". Doslovce tako. Nakon toga ustrojava se civilna i vojna vlast, formiraju se hrvatske brigade. Međutim, umjesto da se situacija smiri, Karić i Manolić su krenuli u medijsku kampanju protiv nas.
— U Karićevim kasnijim izjavama navedeno je da Vi niste bili prisutni na tom sastanku, a izrečena je i sumnja u pripremu atentata na predsjednika Tuđmana?
To su besmislice. Osim predsjednika Tuđmana i ministra Šuška, na sastanku su bili general Petar Stipetić, Josip Perković, Slavko Degoricija, general Mate Laušić i Ante Karić, koji su činili delegaciju iz Zagreba. Zapovjednik Operativne grupe Lika Pero Ćavar je kao domaćin izložio vojnu situaciju na području Like i upoznao predsjednika sa situacijom na terenu. Uz Ćavara je bio Mirko Norac, koji je ustrojavao 118. brigadu, dr. Dražen Jurković, povjerenik za Gospić, Ivica Marković, upravitelj Okružnog zatvora u Gospiću, Ivica Dasović, načelnik policije, Miro Petry, predsjednik HDZ-a, i drugi. Svi mi bili smo iznenađeni predsjednikovim dolaskom jer smo bili zabrinuti za njegovu sigurnost. Dan prije žestoko smo se tukli sa Srbima.

Crni i crveni

— Što je dogovoreno na tom razgovoru?
Moram objasniti atmosferu u kojoj je razgovor vođen. Manolić i Karić su predsjednika izvijestili o tome da se u Gospiću nose crne uniforme, da su zapovjedništvo vojske i policije preuzeli ustaše i ekstremisti. Predsjednik je k nama došao s tim uvjerenjem i stoga je od svakog sugovornika tražio da mu se predstavi i kaže svoju prošlost. Prvi mu se predstavio Pero Ćavar, pukovnik JNA, posljednji komandant garnizona u Gospiću. Drugi je bio dr. Dražen Jurković, liječnik, član Saveza komunista. Treći je bio Mirko Norac, mladić od 23 godine, specijalac iz Lučkog. Četvrti je bio Davor Škara, specijalac iz Lučkog koji je predsjednika čuvao godinu dana. Peti je bio Ivica Dasović, načelnik policije u Gospiću. Nakon što se predstavio, Tuđman ga je pitao što mu je general Dasović. Odgovorio je predsjedniku da mu je to stric, kazavši da je prije Domovinskog rata 25 godina bio obični policajac u Gospiću. Nakon svega kazanog vidjela se nagla promjena raspoloženja predsjednika Tuđmana i ostalih gostiju iz Zagreba. Nakon što je razgovor završen, Tuđman je posjetio vojarnu, obišao ranjenike u bolnici te posjetio obližnje selo Klanac, gdje je s vojnicima pojeo grah.
— Što je s pričama o pripremi atentata na dr. Tuđmana?
Kazao sam vam da je to zlonamjerna izmišljotina koja nema nikakve realne osnove. Poznavajući temperament predsjednika Tuđmana, zar mislite da u proteklih osam ili devet godina to nikada ne bi spomenuo i da ne bi pokrenuo istragu o potencijalnim atentatorima? Predsjednik je na temelju onoga što je ranije čuo o Gospiću došao ljut, a iz Gospića otišao vrlo zadovoljan onim što je vidio.
— Što se događalo nakon predsjednikova odlaska iz Gospića?
Dr. Tuđman je zapovjedio da se odvoje vojna i civilna vlast. Kad smo se rastajali, sjećam se da mi je rekao: "Oreškoviću, izaberi hoćeš li u civilnu ili vojnu vlast." Od toga dana ja sam postao vojnik. Zapovjedništvo Operativne grupe Lika preseljeno je u Otočac, a poslije u Krasno. Poznata 118. brigada još se ustrojavala, a Mirko Norac je, premda za to nije dobio postavljenje, brigadom zapovijedao od 17. studenoga 1991.
— Josip Manolić kaže da Norac nikad nije imenovan zapovjednikom 118. brigade?
Postoje dokumenti koji pokazuju da Manolić nije u pravu. Kad se bude pisala povijest obrane Gospića ili Like, trebalo bi objaviti dokumente od rujna 1991. do veljače 1992. da se vidi što je tko radio i koje je dužnosti obnašao. To bi bio najbolji način da se demantiraju i Manolić i svi oni koji iznose slične neistine.

Dokumenti sve govore

— Početkom prosinca bili ste uhićeni? Što se dogodilo?
Nazvali su iz kabineta ministra Šuška da u Zagreb dovedemo dvojicu oficira JNA koji su kao zarobljenici bili pod istragom zbog sumnji da su počinili ratni zločin na području Gospića. Kazano mi je da ih Zagreb treba zbog razmjene za zarobljene u Vukovaru. Doveli smo dvojicu zarobljenika, potpukovnika Grujića, koji je danas u Banjoj Luci, i kapetana Mikulića, nećaka pokojnog Branka Mikulića, bivšeg predsjednika SIV-a. Dva dana poslije Zagreb je tražio da dovedemo i kapetana Marcela Duspera, šefa KOS-a u garnizonu JNA u Gospiću, koji je također bio pod istragom zbog ratnih zločina, ali koji nam je i u obavještajno sigurnosnom smislu bio vrlo zanimljiv. Smatrali smo da ga treba zadržati i zbog mnoštva informacija koje je posjedovao o KOS-ovoj mreži na našem području. Tada sam prvi put razgovarao s ministrom Šuškom i sjećam se da mi je rekao da je u Vukovaru zarobljen veliki broj Hrvata — liječnika, civila, svećenika, časnih sestara i da smo mi u Gospiću jedini koji imamo što ponuditi za razmjenu. Naveo je da je važnije izvući zarobljene Hrvate iz Vukovara nego držati jednog kapetana KOS-a.
Kapetan Marcel Dusper je razmijenjen za Hrvate zarobljene u Vukovaru, a kasnije ga je Županijski sud u Gospiću osudio na 20 godina zatvora zbog ratnih zločina koje je počinio. Tijekom boravka u Zagrebu bio sam priveden na informativni razgovor, pa ne stoje priče kako sam uhićen u Gospiću i pod jakom pratnjom doveden u Zagreb.

Prazni grad

— Iako se herojski branio, o Gospiću se danas govori uglavnom kroz prizmu zločina. U svim razgovorima o toj temi Vi i Mirko Norac ste prvi na listi osumnjičenih?
Kad sam ja došao u Gospić, grad je bio praktički prazan. Bili su to dani anarhije, bezvlašća, krađa, a moguće i ubojstava. Međutim, ne može se govoriti o organiziranom kriminalu ili zločinima koji su bili planirani ili pak zapovijeđeni. Za mene su navodili da sam silovao, ubijao, pljačkao, dovodio nevine maloljetnice, pa čak jednom zgodom maloljetnicom "počastio" jednog ministra.
Iako njegovo ime nije navedeno, iz konteksta je jasno da je riječ o pokojnom ministru Gojku Šušku. To su vulgarne izmišljotine i besmislice.

— Danas se u Hrvatskoj, primjerice, napada ondašnji premijer dr. Franjo Gregurić, a i drugi ministri koji su znali za navodne zločine u Gospiću, a nisu intervenirali i spriječili zločine. Izvršenje zločina postalo je neupitno?
Kategorički tvrdim da su to gluposti. Oni su mogli znati da se u Gospiću gine svakodnevno. Srbi su rušili naše kuće, ubijali našu djecu, ubijali naše starce, napadali sa svih strana. Zagreb nije mogao znati ništa više nego što smo znali mi u Gospiću. Ja, kao tajnik Ante Karića, kategorički tvrdim da u Gospiću nije izvršen niti jedan masovni, organizirani zločin s hrvatske strane. Nije učinjeno ništa što bi se moglo kategorizirati kao ratni zločin. Mogu pretpostaviti da je bilo nekontroliranih ubojstava, da je bilo pljačke, pa i osvetničkih akcija, ali sve ovo što se po medijima povlači je nečiji nesuvisli scenarij u službi političkog obračuna. Osobno bih volio da dođe do bilo kakvog suđenja pa da se ti svjedoci, Bando, Levar, Ropac ili Rikard Pavelić, pojave pred sudom. U njihovim iskazima, osim mog imena i prezimena, ništa nije točno.

"Branili smo se"

— Istražitelji Haaškog suda izvijestili su javnost da su otkrili nekoliko leševa na području Obradović Varoši. Koliko Vi znate o tome?
Činjenica je da su Srbi započeli ovaj rat, da su izveli agresiju, da su u Lovincu zaklali pet civila na početku rata, da su napali Hrvatsku, da su napali Gospić i druge gradove. Činjenica je da smo se mi branili, i to žestoko branili, i pri tome bili prisiljeni ubijati. Gospić je trpio velike napade upravo iz Obradović Varoši. Deseci tisuća granata su iz tog sela ispaljeni na Gospić, a u ofenzivi hrvatskih snaga upravo se na tom području vodila žestoka borba. Pročitao sam da su haaški istražitelji u Obradović Varoši pronašli četiri ili pet leševa. Izjavljujem da mi je žao što ih nisu našli više jer su to leševi pripadnika Belih orlova, Srpske garde i lokalnih četnika koji su danima sijali smrt po Gospiću i okolnim ličkim selima. U njihovim dokumentima smo otkrili da su iz Pirota, Beograda, Leskovca, ali i nekih mjesta u Hrvatskoj — Knina, Benkovca, Lapca i drugih. Ti ljudi su poginuli u žestokom obračunu i ako se radi o tim ljudima, ne bi mi bilo nimalo žao da takvih kostura ima više.
— Je li netko iz hrvatskog pravosuđa, ili možda od haaških istražitelja, tražio od Vas iskaz o slučaju Gospić?
Ne.
— Iako se doimate vrlo mirnim i sigurnim u ono što govorite, u javnosti je stvoren dojam da je pitanje dana kad će Haag zatražiti Vaše izručenje? Bojite li se Haaga?
Ne, jer nisam učinio ništa što bi se moglo kriminalizirati. Moji najbolji branitelji bi pred bilo kojim sudom bili Srbi iz Gospića kojima sam pomogao u teškim danima rata. Pomogao sam im kao ljudima, a ne kao Srbima, kao što bih pomogao svakom čovjeku u nevolji. Ponosan sam na svoju ulogu u Domovinskom ratu i sretan sam što je stvorena Hrvatska i što sam ja sudjelovao u njezinoj obrani i oslobađanju

Urednik: Ivica Profaca,
Tehnički suradnik: Goran Bašić,
Internet podrška: NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2000.05.07.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)