NEDJELJA 7. svibnja 2000.

RAZGOVOR:   TIHOMIR OREŠKOVIĆ,
JEDAN OD NAJČEŠĆE SPOMINJANIH AKTERA AFERE S NAVODNIM RATNIM ZLOČINIMA U LICI (1)
U GOSPIĆU NIJE
NI BILO SRBA KOLIKO MI UBOJSTAVA PRIPISUJU

- Gospić bi doživio sudbinu Petrinje, Slunja, Drniša... da se obrana prepustila ondašnjim strukturama - Na Sve svete 1991. na grad je palo 3500 granata, a Srbi su grad napustili uoči napada, ostalo ih je manje nego što mi pripisuju ubojstava - Mirko Norac nije želio pristati na samoubilačke akcije koje je tražio Ante Karić

Piše: Marko MARKOVIĆ

Na početku se o meni pisalo kao o "organizatoru obrane Gospića", zatim "ratnom zapovjedniku Gospića", da bi to vremenom generiralo u naslove o silovanjima, pljački, razbojstvima i drugim zločinima. Zavisi tko piše i gdje piše, kaže nam na početku razgovora Tihomir Orešković.
Ime Tihomira Oreškovića najčešće se povezuje sa "slučajem Gospić" i optužuje ga se da je s generalom Mirkom Norcem bio inicijator i organizator navodnih ratnih zločina u Gospiću. U višesatnom razgovoru Orešković nam je govorio o atmosferi u Gospiću, obrani grada, protjerivanju četnika, pričama o navodnom atentatu na pokojnoga hrvatskog predsjednika, i pokušao locirati odakle dolaze optužbe na njegov račun, i tko su ljudi koji ga optužuju.
Gospić je jedini hrvatski grad u kojem su Srbi po popisu iz 1991. činili gotovo polovicu stanovništva, a koji se obranio u Domovinskom ratu. I prije sam tvrdio, a i sad kategorično tvrdim, da bi Gospić doživio sudbinu Petrinje, Slunja, Drniša i drugih gradova na graničnom području s nekadašnjom Krajinom, a da ne govorim o sudbini Belog Manastira ili Vukovara, da se obrana Gospića prepustila ondašnjim strukturama u gradu.
— Iako se danas više govori o zločinima, a manje o herojstvu branitelja Gospića, tko su ljudi koji su obranili grad?
Ante Karić je u to doba bio povjerenik Vlade za Liku i nedvojbeno je vrlo zaslužan. O Karićevim sposobnostima se može raspravljati, ali je on čovjek koji je imao dobru volju organizirati obranu koja, gotovo bi se reklo, nije postojala. Postojala su dva ili tri samoorganizirana voda i nešto pričuvne policije. Drugo, bila je tu jedna skupina merčepovaca koje je na samom početku rata u Gospić poslao Tomislav Merčep. Sam Merčep nije bio s njima. U Gospić je došao Mirko Norac s desetak specijalaca MUP-a iz Lučkog koji su u Gospiću bili u najtežem razdoblju. Četvrto, MUP je upućivao poziv građanima Zagreba podrijetlom iz Like koje je naoružao i uputio u Gospić, radilo se o 120 ljudi. Peto, jedan vod iz Specijalne postrojbe Ministarstva obrane pod zapovjedništvom današnjih generala Miljenka Filipovića i Željka Glasnovića i, na kraju, jedna policijska postrojba iz Rijeke pod zapovjedništvom pokojnog Marina Jakominića.

Deset veličanstvenih

Sve te postrojbe postupno su dolazile u grad. Međutim, u najtežim trenucima, kad je Gospiću prijetio pad u srpske ruke, u prvim danima rujna 1991. grad je obranilo desetak ljudi. U bici na Alarevom brdu, koje graniči s danas često spominjanom Obradović Varoši, na prvoj crti ostalo je manje od dvadeset ljudi, a napadali su nas Beli orlovi, Srpska garda na čelu s Giškom Božovićem, koji je ondje i poginuo, i domaći četnici koji su se tad zvali TO SAO Krajine.
Kad sam govorio o ljudima zaslužnim za obranu Gospića, treba spomenuti pukovnika JNA Peru Ćavara, čovjeka koji je pasivnim djelovanjem umnogome pridonio da četnici u samom početku nisu ušli u Gospić, spojili se s vojarnama i ovladali gradom. Ćavar kao zapovjednik divizije nije dopustio da se oružje oduzeto od hrvatske Teritorijalne obrane podijeli četnicima. Tijekom jednog razgovora dao nam je do znanja da bi želio prijeći na našu stranu, ali smo procijenili da je bolje da ostane u JNA koliko mogne izdržati. Dan nakon oslobađanja zapovjedništva garnizona u Gospiću pukovnik Pero Ćavar je obukao hrvatsku odoru. Danas je hrvatski general u mirovini. Mi Ličani danas vjerujemo da je Gospić Vukovar koji nije pao, Vukovar koji je pobijedio.
— Sredinom rujna u Gospiću je zarobljen general JNA Krstevski, a osvojene su i prve vojarne?
Zarobljavanje generala Krstevskog s pet oklopnih transportera i 36 vojnika s kompletnim naoružanjem bio je značajan moment u obrani Gospića. Vojnike smo odmah pustili, a oficire i generala zadržali. Čim je Zagreb saznao za to, od Josipa Manolića smo dobili zapovijed da ih pustimo i vratimo im oružje i trasnportere. Oficire i generala smo pustili, a oružje nismo vratili. U razgovorima s europskim promatračima tražili smo da JNA nama vrati oružje hrvatske Teritorijalne obrane, a mi ćemo njima vratiti njihovo. Tu smo naišli na razumijevanje gospode iz Europske unije i mogu reći da smo tu izveli vrlo mudar taktički potez. Naime, trebalo je saznati je li oružje TO još uvijek u skladištu JNA u Gospiću ili su ga razdijelili četnicima.

Predaja vojarni

Kad smo od promatrača saznali da je oružje u Gospiću, shvatili smo da se isplati napasti vojarne i doći do oružja. U subotu 14. rujna zauzeli smo prvu kasarnu JNA u Perušiću, istu večer osvojili kasarnu "Kaniža" u Gospiću s nekoliko tisuća različitih cijevi. Četiri dana kasnije, 18. rujna, predaje nam se komanda garnizona u Gospiću. Tu akciju praktički smo izveli preko telefona. Nakon toga probili smo srpsku obranu u Obradović Varoši, osvojili kasarnu "Jasikovac", gdje je bilo jedno od većih skladišta oružja JNA u Hrvatskoj. Istodobno smo deblokirali dva hrvatska sela, Ribnik i Bilaj, koja su gotovo mjesec dana bila u potpunom okruženju, a branilo ih je 30-ak ljudi. U selu Bilaju je u odnosu na broj stanovnika poginulo najviše djece u Hrvatskoj. Pogibali su uglavnom u topničkim i minobacačkim napadima, a o njima danas nitko ne govori.
— Nakon obrane i oslobađanja grada 20. rujna 1991. godine nije bilo značajnijeg pomicanja bojišnice. U tom razdoblju, kako danas navode neki svjedoci, dogodilo se mnoštvo zločina koje ste Vi navodno inicirali i organizirali?
Nije bilo značajnijeg pomicanja fronte, ali ratna djelovanja nisu prestala. Na Gospić je u prosjeku dnevno padalo oko 1100 granata. Značajnija bitka odigrala se 16. studenoga 1991. Naime, dobili smo informaciju iz Beograda da je na naš teren upućena veća grupa niških specijalaca s ciljem da presiječe cestu Karlobag — Gospić što bi praktički značilo odsijecanje Gospića od Hrvatske i spajanje riječkoga korpusa JNA s karlovačkim, kninskim i bihaćkim korpusom. Kad smo dobili potvrdu iz Zagreba o dolasku te specijalne jedinice, 16. studenoga napali smo ih i potpuno razbili u Divoselu.
— Vratimo se na rujan 1991. Rikard Pavelić navodi da ste u to doba Vi organizirali ubojstvo 160 Srba?
Nakon oslobađanja grada, ratna djelovanja na području Gospića, Bilaja, Perušića, Starog Ličkog Osika su se višestruko intenzivirala. Srbi su napadali svaki dan. Sve crkve na tom području su srušene, u Bilaju nema niti jedne kuće koja nije višestruko pogođena. Zabilježen je podatak da je na Sve svete na Gospić palo 3500 granata različita kalibra. U to doba grad je bio prazan. Civili su napustili grad, a Srbi su grad napustili uoči napada. Toliko Srba, koliko on navodi da je pobijeno, u Gospiću uopće nije bilo.

Nemogući uvjeti

— Kako je izgledala zapovjedna stuktura u to doba u Gospiću?
Svu vlast — političku, civilnu, policijsku i vojnu - obnašao je povjerenik za Liku, odnosno predsjednik Kriznog štaba Ante Karić. U skladu s mogućnostima i sposobnostima, Karić je radio koliko je mogao. Sve je, u gotovo nemogućim uvjetima, bilo solidno organizirano. U to vrijeme primali smo veliku pomoć od hratskih iseljenika podrijetlom iz Like i nekih humanitarnih udruga. U situaciji svakodnevnih napada, svakodnevnih smrti, grad se uspješno branio.

Takva organizacija obrane i zapovjedna struktura funkcionirala je sve do dolaska predsjednika Tuđmana i ministra Šuška u Gospić. Njihov posjet Gospiću kasnije je medijski bio posve netočno interpretiran. Naime, predsjednik Tuđman bio je obaviješten da Srbi namjeravaju jakim snagama napasti grad i pokušati ga osvojiti. Došao je vidjeti koliko smo spremni te da nam svojim dolaskom da poticaja, ali isto tako da provede korekcije u ustroju obrane. Naime, bio je obaviješten da su zapovjedništvo grada preuzeli ustaše i ekstremni elementi.
— U to vrijeme već se dogodio "nesporazum" između Norca i Karića?
Ante Karić je, nakon jednog telefonskog razgovora s Josipom Manolićem, tražio da mu pozovem sve ključne ljude obrane Gospića i Like. Na sastanku je rekao da ima zapovijed iz Zagreba da zauzmemo strateški vrlo važno mjesto Ljubovo. Kazao je da je on, kao partizan, ratovao na Ljubovu i da je s Ljubova mogao kontrolirati cijelu Liku. Tražio je da se čak po cijenu pogibije sto ljudi Ljubovo mora zauzeti. Toj akciji suprotstavio se Mirko Norac kazavši da oni neće raditi ništa za što nisu sigurni da će uspjeti, naglasivši da neće dopustiti da nepotrebno pogine ma i jedan hrvatski ratnik.

Norčev otpor

— Na kojoj dužnosti je tad bio Mirko Norac?
Norac je tad bio instruktor u organizaciji obrane Gospića. Tada se Norac, koji formalno nije imao zapovjednu dužnost, prvi put suprotstavio Kariću što je kasnije generiralo dublje nesporazume pa i sukobe. Većina ostalih zapovjednika stala je na stranu Mirka Norca.
— Praktično, to znači odbijanje poslušnosti?
Neki će to tako nazvati, ali većina ratnih zapovjednika se priklonila Norčevu razmišljanju. Ja sam ih, na Karićevo inzistiranje, trebao uvjeriti da se akcija mora izvesti jer je to zapovijed iz Zagreba.
— Je li akcija izvedena?
Akcija je pripremljena, ali u takvom odnosu snaga i organizaciji kojom smo tad raspolagali, nije bilo šanse na uspjeh. Taj sukob Karića i Norca, te ostalih zapovjednika s druge strane, postao je katalizator kasnijih nesporazuma, bio je, na lokalnoj razini, prototip sukoba Šuška i Manolića na državnom vrhu.
   (Nastavak u sutrašnjem broju)

Urednik: Ivica Profaca,
Tehnički suradnik: Goran Bašić,
Internet podrška: NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2000.05.06.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)