PONEDJELJAK 17. travnja 2000.

BORO JOVANOVIĆ, VELIKAN HRVATSKOGA TENISA
ZAGREBAČKI GOSPODIN

Svako vrijeme nosi svoja pravila i zakone i čini mi se da su naši odnosi bili puno bolji, ljubazniji i prijateljskiji. Bez obzira na ishod meča izlazili smo na večere i partyje, prijateljevali bez obzira na vrijeme i mjesto. Danas, u modernom tenisu, rijetko netko s nekim priča, iza ugla čeka klinac koji vreba svoje mjesto na listi. Mi smo uživali u puno ljepšim vremenima i danas kada se srećemo na velikim turnirima imamo o čemu popričati

Piše: Goran ČOP

Cijela priča oko hrvatskog tenisa i njegova ozbiljnijeg uključivanja u svjetsku maticu, počinje još tamo od predratnih vremena Franje Punčeca, Josipa Palade, Franje Kukuljevića i Dragutina Mitića. Nekako se stabilizirala pravilnost pojavljivanja velikih imena jer je hrvatska sportska enciklopedija za dvadeset godina obogaćena velikom generacijom, da bi se sve nastavilo do 90-ih kada je Goran Ivanišević bio među najboljim igračima svijeta.
U "srednjoj generaciji" onoj iz 60-ih i 70-ih, iz Elvisova vremena i nešto kasnije, uvijek će se pamtiti Nikola Pilić i Željko Franulović, a zavidno mjesto zauzeo je i veliki teniski gentleman Boro Jovanović.

Šesti na svijetu

Danas 61-godišnji Jovanović, pravi zagrebački gospodin, dane krati u svojemu kafiću Matchball premda je i nadalje član Upravnog odbora Hrvatskog teniskog saveza. Predstavnik je naše teniske organizacije u Europskoj i Svjetskoj federaciji, u komisiji je za muški tenis Svjetske federacije i u komisiji Europske zone Davis Cupa.
Kandidirao sam se i za Izvršni odbor Europske federacije, ali nekim čudom prijavnica s mojim imenom je ostala u Gundulićevom 10. Slutim da je ta mala sabotaža učinjena namjerno jer nekom nije odgovaralo da dođem u tako visoko tijelo ITF-a — započeo je Boro Jovanović.
S dosta ogorčenja na licu, s očitom melankolijom u pogledu, veliki teniski mušketir započeo je svoju priču. Ipak, krenuli smo od dana kada je odlučio da je tenis njegova životna priča.
Kada sam 1954. osvojio juniorsko prvenstvo Jugoslavije protiv Novosađanina Miletića, otišao sam kao prvak u Roland Garros. Tada sam, prvi put uživo, gledao velike igrače, bio sam na licu mjesta bez trenera pa sam učio sam, usvajao iz prve ruke. Tada je Otvoreno prvenstvo Francuske osvojio Lew Hoad, vidio sam njegov čuveni top spin. Dorađivao sam svoj backhand u tom smjeru i kasnije ga razvio u svoje glavno oružje. Dvije godine potom osvojio sam seniorsko prvenstvo Jugoslavije i uputio se u velike teniske arene.
— Kada je došao prvi veliki trofej?
U Kairu 1960. kada sam u finalu svladao Pietrangelija, nešto kasnije sam svladao wimbledonskog pobjednika Fraziera u Aleksandriji, sve u svemu 1961. i 1962. sam bio među najboljima na svjetskoj listi. Pamtit ću osvojeno međunarodno prvenstvo Italije u Rimu, a sasvim sigurno i finale Otvorenog prvenstva Njemačke. Društvo koje je bilo na tim turnirima je bilo iznimne sportske vrijednosti — tu su bili Emerson, Laver, Newcombe, Roche, Santana. Početkom 60-ih sam bio šesti na svijetu.

Teniski show-business

Život bijelog sporta se dramatično promijenio 1967. kada je bio dozvoljen zajednički nastup na turnirima amaterima i profesionalcima. ITF i ATP Tour su potpisali kompromis iako na licima nije bilo puno zadovoljstva.
Prva trupa profesionalnog tenisa osnovana je 1967., profesionalci dotad nisu mogli igrati s amaterima jer je to bilo doba punog engleskog konzervatizma. Sve je, međutim, puklo, nije sve išlo glatko, pa je čak i Nikoli Piliću zabranjen nastup na jednom turniru. Vremenom se ATP razvijao i zabranio nacionalnim savezima da kontroliraju tenisače. Ja sam već zagazio u tridesetu kada sam počeo igrati u profesionalnom režimu i tu sam bio između 15. i 20. mjesta na svjetskoj listi. Igrao sam do 1974. kada sam prekinuo nakon jednih od brojnih konflikta s Teniskim savezom Jugoslavije i vodećim čovjekom tadašnjeg Saveza generalom Duškom Koraćem. Dobio sam šest mjeseci zabrane igranja zbog problema oko susreta Davis Cupa s Rusima u Moskvi. To je bilo takvo vrijeme jer su generali redovito bili predsjednici Saveza. Igrali smo za ništa, a obećavali su nam svašta. Bili smo prisiljeni igrati bez naknada, uvijek pod onim frazama — "za grb, za zemlju, za ponos, za ovo ili ono".
— Kakav je bio status tenisa prije tridesetak godina?
Tada je to bio, apsolutno, privilegiran sport, vrlo restriktivan i selektivan jer je bilo skupo obilaziti na turnire. Nije bilo niti trenera niti fizioterapeuta, savjetnika ili menadžera. Ja sam s 21 godinom bio u svjetskoj eliti i mi smo, a tu mislim na Lavera, Emersona, Santanu, nekolicinu igrača i mene, zarađivali kad smo došli na turnir do 600 dolara. To je bila za ono vrijeme solidna svota, ali apsolutna smijurija prema ovome danas. S vremenom je tenis evoluirao prema show-businessu, svoju su prigodu prepoznali TV i sponzori i moja je generacija imala pionirsku ulogu u razvoju tenisa iz amaterskog u potpuno profesionalizirani sport. Naše zarade su bile na puno nižoj razini nego što su bile kasnije, to se produžilo i na eru Björna Borga koji bi, da je igrao onako dobro pet godina kasnije, bio višestruko bogatiji.

Pobjede protiv Emersona

— Pamtite li posebno neki meč, neku stranicu sportske biografije koja je iznad ostalih?
Na Otvorenom prvenstvu Njemačke 1962. pobijedio sam Roya Emersona, čovjeka koji ima najviše osvojenih Grand Slam turnira u povijesti — 12. Tada je u Njemačkoj bilo 6:3, 6:0, 6:3 za mene, velikom rivalu sam prepustio svega šest gemova i to je bio najbolji meč koji sam ikad odigrao. Bila je velika stvar dobiti tada Emersona na svakoj podlozi, a meni je to pošlo za rukom čak šest puta. Pamtit ću i Casablancu kada sam u pet setova dobio Santanu, bilo je pravih mečeva.
— Kakav ste mehanizam sportske samokontrole imali u uvjetima potpuno individualiziranog nastupanja?
Bilo je teško jer se radilo sve samostalno, bez tima ljudi koji brinu o tebi. To je bio pravi "surviving" sistem i morao si svakodnevno davati sve od sebe i potvrđivati se. Današnjim igračima je puno lakše jer već kad imaju 13-14 godina pred nosom im je pravi ugovor kojim im je osigurana egzistencija. Štabovi oko tih mladih igrača su postali prava industrija i puno im je lakše nego nama. Ipak, činjenica je da svako vrijeme nosi svoja pravila i zakone i čini mi se da su naši odnosi bili puno bolji, ljubazniji i prijateljskiji. Bez obzira na ishod meča izlazili smo na večere i partyje, prijateljevali bez obzira na vrijeme i mjesto. Danas, u modernom tenisu, rijetko netko s nekim priča, iza ugla čeka klinac koji vreba svoje mjesto na listi. Mi smo uživali u puno ljepšim vremenima i danas kada se srećemo na velikim turnirima imamo o čemu popričati.

Snobovski sport

— Uz tenis su se redovito vezale pikantne priče, o porocima i ljubavnicama. Tračerski listovi uvijek su zahvalnu materiju imali u teniskim arenama ...
Bilo je to drugačije vrijeme kada nije bilo toliko poroka, a dopinga uopće. Mislim da bi se danas u tenisu svašta pronašlo kada bi se pooštrila doping kontrola. Što se tiče statusnih stvari, tenis je bio snobovski sport oko kojeg su se uvijek vrtjeli poznati ljudi i oni kojima se takvim doživljavaju. Pamtit ću susret s engleskom kraljicom u Wimbledonu 1962., kada smo primili trofej za osvojeno drugo mjesto u paru Nikola Pilić i ja, iste godine u Monte Carlu sam bio pozvan na jedan prijem kod Grace Kelly.
— O čemu ste pričali, filmu ili tenisu ili o nečem trećem?
Nju tenis nije previše zanimao.
— Vratimo se u današnje vrijeme, nikada se niste bavili trenerskim poslom, a preduvjete ste, zacijelo, imali?
Nisam imao previše ambicija za bavljenje tim poslom iako priznajem da sam poželio biti izbornik Davis Cup reprezentacije. Pojavljivao sam se i kao kandidat u više situacija, ali uvijek je bio netko bliže "oltaru" pa sam ja ispadao iz utrke. Nisam prilagodljiv tip, možda sam i kompliciran, ali nikada nisam pripadao klanovima i oslanjao se na veze. Žao mi je da se nisam oprobao u izborničkoj fotelji. Možda će stvari u Savezu krenuti nabolje dolaskom Slavena Letice, ali najbitnije da se pronađe novac za financiranje naših nadarenih juniorskih selekcija. Ako krene dobro s povratnikom u reprezentaciju Goranom Ivaniševićem, možemo natrag u svjetsku skupinu, a tu je i Niki Pilić, pa su zaokruženi svi izgledi da bude bolje.

NDH ŽELJELA
OBNOVITI HAJDUKA

Velika želja i opsesija vodstva NDH bila je obnova Hajduka. Ujesen 1944. poduzima se u Zagrebu više akcija radi prikupljanja "financijske i materijalne pomoći Hajduku". U to su vrijeme u Zagrebu održana dva turnira od kojih je sav prihod bio namijenjen obnovi Hajduka. Novo doba pismom iz Zagreba izvještava da je "u Zagrebu održan sastanak sportskih radnika i dijela igrača, radi dogovora o pomoći u obnovi rada Hajduka". Ali, od svega toga Splićani nisu vidjeli ništa...

Piše: Toni PETRIĆ

Kapitulacijom Italije 8. rujna 1943. godine razoružan je talijanski garnizon, narod je ispraznio sva skladišta hrane u gradu, a komunističko vodstvo sve vojarne gdje se čuvalo oružje. Od 8. do 26. rujna 1943. u Splitu je bila partizanska vlast. U klišku tvrđavu zabarikadirala se manja jedinica njemačke vojske, koju su prehrambenim artiklima, vodom, oružjem i municijom opskrbljivali njemački laki lovci, takozvane "štuke". Osobina ovih aviona bila je da se naglo strmoglavljuju na cilj, uz vrlo bučno, zastrašujuće zavijanje. Tih dana bila je odsječena veza Splita sa Sinjom, a iz pravca Trogira domobranske i ustaške jedinice sve više su stezale obruč oko Splita.

"Štuke" i "Rode"

Nakon pada Italije većina vojnosposobnih Splićana priključuje se partizanima čime se u Dalmacije znatno povećao vojni potencijal NOB—a. Nažalost, i ovaj put, kao i u slučaju Prvoga splitskoga partizanskoga odreda u kolovozu 1941. godine, dosta neiskusne splitske mladosti je poginulo podno Kliške tvrđave. Dobro naoružani Nijemci su iz tvrđave imali "situaciju na dlanu", mladi Splićani tu su izgubili život. Split su tih dana nadlijetali "sporovozni avioni", takozvane "rode", poneki put brze i opasne "štuke" bacajući letke u kojima su pozivali talijansku vojsku na lojalnost i predaju Nijemcima, uz poziv da im se priključe "u borbi protiv partizanske bande", a narod Splita su obavještavali o "brzom oslobađanju od partizanske bande".
Dana 19. rujna 1943. godine, točno u 11.50 sati, počeo je "pakao" u Splitu. Toga dana u više navrata "štuke" su nad Splitom istresale mnoštvo bombi. Glavni cilj napada bile su drvene barake talijanske vojske na Poljudu i u Spinutu gdje se sada nalazi gradski stadion. Drugi objekt napada bio je kvart u blizini zgrade današnje Splitsko-Dalmatinske županije gdje je bilo locirano skladiše građevinskoga materijala trgovačke firme braće Bonačić. Ispod nadstrešnica bile su složene salonitske cijevi koje su Nijemci "identificirali" kao topovske cijevi, pa su to zacrtali kao cilj bombardiranja. Poginulo je i ranjeno mnogo talijanskih vojnika, ali i Splićana.

Žuto za žuto!

U takvom okruženju živilo se u stresu i strahu, malo komu je na pameti bilo bavljenje sportom. Tih dana je zabilježeno da je prvi povlačenju iz Splita 26. rujna poginuo nogometaš Vuka i majstora s mora Ante Bagat, ostavivši za sobom suprugu i troje nejake djece. Poginuo je u blizini očevoga vinograda i voćnjaka na Žnjanu. Markantnome Splićaninu uspravnoga hoda Stipi Bagatu, iz Petrića ulice iz Lučca, već je 1942. godine u šibenskome zatvoru preminuo najmlađi sin Miljenko, a u noći između 31. svibnja i 1. lipnja herojskom smrću i treći sin Vlade Bagat ostavivši za sobom suprugu i sina jedinca.
Točno 13 mjeseci, od 26. rujna 1943. do 26. listopada 1944. u Splitu je vladala civilna vlast NDH, a vojna vlast bila je apsolutno u njemačkim rukama, uz mali garnizon domobrana i vrlo malo ustaša. Cijelo to razdoblje svi putevi prema Splitu bili su zatvoreni, hrane niotkud. Sve je bilo usmjereno na osnovno egzistencijalno pitanje — kako se prehraniti? Obiteljske zlatnine su se davale za hranu, pa otud izreka - "žuto za žuto"! Zlato za puru! Osim problema prehrane, u Splićane se uvukao strah jer su svakoga dana nad Splitom kružili "velika jata" četveromotornih bombardera uz pratnju lakih lovačkih aviona. Svakodnevno su na snazi bile uzbune, mnogi Splićani živjeli su na Marjanu u pustinjačkim kućicama u blizini crkve Svetoga Jere.

Kobni 3. lipnja 1944.

Pravu kataklizmu doživjeli su Kaštel Sućurac 6. prosinca 1943. i Split u noći između 5. i 6. prosinca 1943. i 3. lipnja 1944. godine. U Kaštel Sućurcu je pred popodnevno Bogoslužje na Svetoga Nikolu više bomba pogodilo crkvu, poginulo je stotinjak Sućurana. Noć ranije bombardiran je Split, naročito Pazar i Zvonimirova ulica, bilanca — 58 mrtvih! Pola godine poslije, 3. lipnja 1944., Split je gađan 4 puta — dvaput ujutro, dvaput popodne! Ujutro, kad je splitski pazar bio krcat ljudi, "tapet bombi" zahvatio je upravo taj dio Splita, naročito Hrvojevu ulicu, a nakon toga stradali su Gripe i Varoš. Idućega dana u splitskome dnevniku Novo doba objavljeno je da su poginule 222 osobe, a teško ranjeno njih 155, no kasnije je utvrđeno da je bilo još više žrtava.
Sasvim je razumljivo da je sva sportska aktivnost gotovo zamrla. Za tih 13 mjeseci u Splitu su održane samo 4 sportske priredbe — tri nogometne i jedna vaterpolska utakmica. U prvoj nogometnoj utakmici 14. svibnja 1944. momčad Splitske narodne zaštite je s 2:1 svladala Sedmu njemačku SS satniju. Pred oko 1500 gledatelja 22. svibnja je odigrana druga utakmica između Hrvatske mornarice i momčadi Njemačke vojske pojačane s nekoliko odličnih nogometaša, inače talijanskih zarobljenika. Hrvatska mornarica izgubila je susret rezultatom 3:2. Pod naslovom "Liepa vojnička utakmica" Novo doba od 24. srpnja 1944. javlja kako je "u nedjelju u Splitu Sinjsko podhvatno zapovjedničtvo pobiedilo našu mornaričku posadu rezultaom 2:0, golovima domobrana Vučkovića i Masnića". Sudio je satnik Bakotić.

Zaobiđena direktiva

Četvrta sportska priredba bila je vaterpolska utakmica između Hrvatske mornarice i Njemačke obalne bitnice koja je završila rezultauom 8:0. Utakmica je odigrana 15. kolovoza na plivalištu Jadrana, bilo je dosta gledatelja. Ovako visoka pobjeda ostvarena je zahvaljujući mornaričkim časnicima, uglavnom Dubrovčanima. Izvjestitelj s ove utakmice u Novom dobu od 18. kolovoza 1944. napiosao je: "Istakli su se Stijepo Duvnjak, Falkoni, Kastelani i Bonačić, koji su i ovog puta kao i ranije (vjerojatno na međusobnim trening otakmicama, op. T.P) dokazali da su vrsni majstori ove grane sporta".
Bilo je mnogo događaja vezanih za sport, ali izvan sportskih terena. I to u području sportske politike i nastupa Splićana u partizanskim jedinicama. Svakako, najveći sportski događaj u 1944. godini bio je obnova splitskoga H.Š.K. Hajduka na Visu, koji je time ostavio dalekosežne pozitivne poslijedice za splitski sport. Naime, splitske sportske organizacije obnovile su svoje aktivnosti početkom 1945. godine, po uzoru na Hajduka. I to kao samostalne sportske organizacije sa svojim predratnim imenima i atribucijama za razliku obnove svih drugih sportskih organizacija u tadašnjoj Jugoslaviji koje su se organizirale po sovjetskome modelu Fizkulturnih društava s više sekcija. Zbog toga je sredinom 1945. godine na splitski sport izvršen veliki politički pritisak, čak je donesena odluka na najvišem sportskom forumu Jugoslavije — FOJ-u (Fizkuturni odbor Jugoslavije), sredinom svibnja — da se moraju raspustiti sve osnovane organizacije "koje su osnovane na političkoj bazi". Tu odluku je usvojio ZAFIOH (Zemaljski fizkulturni odbor Hrvatske) u Šibeniku, ali je mudrom odlukom splitskoga političkoga vodstva zaobiđena provedba te direktive o čemu, kao i o obnovi Hajduka, više u idućem nastavku ovoga Sportskoga vremeplova.
Vratimo se opet ratnome Splitu. Postojala je velika želja da se obnove splitske sportske organizacije i da odmah počnu s okupljanjem omladine. Čim se kontituirala civilna vlast NDH u Splitu, Splićanin dr. Edo Bulat, ministar za oslobođene krajeve, već 8. listopada imenovao je povjerenike za obnovu rada Gusara i Jadrana, dr. Ivu Stalija i dr. Josipa Čulića, a nekoliko dana kasnije i povjerenike za obnovu Hajduka ing. Fabjana Kaliternu, za HVK ing. Jerka Ferića i ing. Žarka Deškovića iz Labuda. Radi popularizacije sporta i poticaja na aktivnost svi su oni u Novome dobu dali intervjue i kratke osvrte na vrlo teške uvjete obnove.

"Pomoć" Hajduku

Međutim, velika želja i opsesija vodstva NDH bila je obnova Hajduka. Ujesen 1944. poduzima se u Zagrebu više akcija radi prikupljanja "financijske i materijalne pomoći Hajduku". U to su vrijeme u Zagrebu održana dva turnira od kojih je sav prihod bio namijenjen obnovi Hajduka. Na prvome turniru, po sistemu svatko sa svakim, igrali su Građanski, Concordia, HAŠK i Ličani, a na drugome turniru Željezničar, Zagorac, Ferraria i Victoria. Novo doba pismom iz Zagreba izvještava da je "u Zagrebu održan sastanak sportskih radnika i dijela igrača, radi dogovora o pomoći u obnovi rada Hajduka". Na tome sastanku predsjednik Građanskog Prebender poklanja komplet dresova, a predsjednik Hrvatskog nogmetnog saveza Petetk inicijalnih 20.000 kuna. Predstavnici ostalih klubova obećali su pomoć u rekvizitima i novcu. Ali, od svega toga Splićani nisu vidjeli ništa...
Da bi se dala injekcija obnovi splitskih klubova, 19. svibnja Glavarstvo građanske uprave za Dalmaciju NDH u Splitu, u vezi predstavke Gusara od 6. svibnja, donosi naredbu potpisanu od glavara građanske uprave vizeta dr. Bruna Nardellija, oca kasnijega poznatoga reprezentativca u plivanju i vaterpolu Tonija Nardellija. Naredbom se propisuje da se imovina Gusara zaplijenjena za vrijeme Italije odlukom bivšega prefekta Splitske pokrajine od 8. studenoga 1941. pod brojem 1844 vraća u stanje koje je postojalo prije te odluke. Nadalje se navodi da će Kotarski sud u Splitu provesti upis u zemljišne knjige s ureda i upisati sadašnji naziv društva.

Susreti sa saveznicima

Poznato je da su već ujesen 1943. savezničke trupe došle pomoći NOVJ u borbi protiv okupatora. Stacionirali su se na otoku Visu gdje su danonoćno stizali konvoji s hranom i oružjem. Budući da su naši ljudi uvijek bili zainteresirani za sport, u jedinicama su se održavali treninzi i natjecanja u atletici (trčanje na kratke staze, skokovi udalj s mjesta i iz zaleta, bacanje kugle i bacanje bombe), plivanju, vaterpolu i nogometu. U početku su ih saveznički vojnici gledali i čudili se kako naši "imaju mota" za te sportske aktivnosti. Kasnije su izražavali želju da se počnu natjecati s našim vojnicima, smatrajući kako će ih lako "slistiti". Ali, kad su se počeli natjecati vidjeli su da je "vrag odnio šalu" i uglavnom su redovito gubili. I upravo su ti sportski susreti pridonijeli da su kasnije potpuno promijenili odnos prema nama u pozitivnome smislu. Vidjevši pozitivan pomak u odnosima, naše političko i vojno rukovodstvo "inšpiritalo" se i zagrijalo za što organiziraniji nastup naših sportaša, pa je to pridonijelo obnovi Hajduka na oslobođenome teritoriju, o čemu ćemo, kao što smo kazali, u idućemu nastavku.

  (Nastavlja se)

Urednik: Ivica Profaca,
Tehnički suradnik: Goran Bašić,
Internet podrška: NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2000.04.16.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)