PETAK 21. siječnja 2000.

Razgovor s Nives Ivanković,
glumicom Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu
Sarajevo, ljubavi moja!

Splitske predstave gostuju na najeminentnijim festivalima europske kazališne scene, a kod nas gostuju najpoznatija redateljska imena, kao što su Francois Pesenti, Magelli, Miler... - Mislim da u ovoj zemlji postoje mladi i talentirani ljudi koji će se izboriti za svoje mjesto pod suncem. Jedan od svijetlih primjera je i mladi redatelj Vinko Brešan

— Oli je to ona mala Miki iz kafića Uzdravlje? — pita je moj djed kad je nedugo na TV ekranu vidija partizanku Bosiljku kako "dresira" četverored. — Ma nije iz kafića Uzdravlje nego iz one emisije Je’l me netko tražio — sve si pobrka, odgovorila sam, a potom se dalje nastavila uživljavat u, kako znalci kažu, "neuspjelu ekranizaciju" naše epopeje.
I dok su se svi glumci na filmu držali ili ukočeno ili su previše paradno deklamirali, a pred sam kraj je sve počelo nalikovat, a bože mi prosti, nekom ka božićnom igrokazu u provinciji, lik partizanke Bosiljke nikako mi nije davao mira. Nit pet nit šest, stala sam i ja paralelno vrtiti svoj film, pa sam se sjetila da sam dramsku umjetnicu Nives Ivanković vidjela u HRT-ovoj Skrivenoj kameri, pa da se Nives u međuvremenu okušala u liku služavke Marije iz Shakespeareove drame "Na tri kralja", da je bila i "opaljena šinjorina" u Buzdi, a i da je, kako su kazali oni koji su je vidjeli na premijeri "Četveroreda" u Zagrebu, svojom glamuroznom pojavom ustalasala učmalost koja se uspjela uvući i u glumačke redove.
Meditirajući zabrinuto nad sudbinom žene na ovim našim nesretnim prostorima, okrenula sam telefonski broj popularne kćeri još popularnijeg oca (novinara Ante Ivankovića) — koju nije potrebno Splitu posebno predstavljati — i s Nives zapodjenula ćakulu koja je krenula ovim redom.

Partizanska bolest

Uloga partizanke Bosiljke u filmu Jakova Sedlara "Četverored" Vaše je najnovije glumačko ostvarenje na televizijskom ekranu. Kako su tekle pripreme za tu ulogu i kako ste Vi osobno doživjeli lik bombašice Bosiljke? Je li doista postojala partizanska bolest kako se to gledatelju kroz film sugeriralo?
— Kada sam dobila scenarij na čitanje, shvatila sam da je preda mnom vrlo težak i kompleksan lik, pogotovu što nisam imala nikakve informacije što je to partizanska bolest koja uveliko određuje karakter toga lika. Razgovarala sam sa sudionicima i pripadnicima NOB-a koji su potvrdili postojanje takvih stanja kod boraca, a sama manifestacija te bolesti bila mi je približena razgovorom s uglednim splitskim psihijatrom koji mi je potvrdio da su takvi slučajevi viđani i u njihovoj praksi. U to vrijeme, međutim, o tome je bilo zabranjeno govoriti. Na samom snimanju bilo je naporno, ali za mene osobno to je bio velik izazov. Također, moja je velika bojazan bila da ne prijeđem "granicu", što sam izgleda i uspjela, sudeći po reakcijama publike.
Osvrnimo se na naše ženske uloge na filmu i na daskama koje život znače. Od 1945. godine do ranih 90-ih filmskim su platnima dominirale uloge u kojima su žene ili srčane i jedre ili su kao stidne divice žrtve mentaliteta s "kamenjara". Unatrag deset godina ženski se likovi kreću između askeze i strpljivih majki. Dogodi se, doduše, da se sve to malo začini i ulogama lakih žena. Gdje između tako oštro suprotstavljenih uloga Vi vidite sebe?
— Neki kontinuitet u mom radu već postoji. Kroz različite kazališne, filmske i televizijske uloge čini mi se da me ne mogu "trpati" u jedan fah. Šira publika, već naviknuta na moje uloge izrazito komičnog karaktera, gdje sam najčešće igrala simpatične i drage likove, šokirala se mojim novim izdanjem u "Četveroredu" gdje sam igrala negativku. U kazalištu je ta raznolikost još izraženija i intrigantnija. Od uloge Reagan u "Kralju Learu", zločeste služavke Marije u Shakespeareovu "Na tri kralja", božice Atene u Ajantu, nesretne Koke u Šoljanovoj "Tarampesti i Mototoru"... Mogu samo poželjeti što raskošniju i raznolikiju lepezu likova u svom daljnjem radu.

Talentima dati priliku

Lepeza uloga, kako ste kazali, raznolika je i bogata. Ali stječe se dojam da domaćem filmu, pa i kazalištu, nedostaje dobre životne priče. Dinamičnosti radnje, humora koji, naravno, neće biti nakalemljen — općenito svega onoga što se naziva životnim začinom!?
— Moram priznati da na TV i filmu svega toga nedostaje. Ali ne i na kazališnim daskama, pogotovo što se tiče splitskog HNK! Dođete li pogledati Magellijeva "Buzdu", Milerova "Na tri kralja", zatim "Ciglu", Leminu predstavu "Bijelo", shvatit ćete da vaša konstatacija nije točna. Međutim, situacija je danas takva da mnogi ljudi koji imaju mogućnosti da nešto realiziraju, da zapravo ne razumiju TV ili filmsku abecedu. A takvi najčešće kod nas imaju prilike. Važno je da je sve korektno, a sve što je progresivno - to treba uništiti! Jer, pobogu, mi se ne smijemo smijati sami sebi. Ne smijemo se nikome zamjeriti.
Ima li takva situacija kakve veze s nezavidnim materijalnim položajem u kojemu je većina naših glumaca. Koliko je, naime, kvaliteta uvjetovana kruhoborstvom?
— Ja to mjerim neznanjem ljudi koji sjede na mjestima za koja nisu stručni. Sposobni su samo za očuvanje svoje fotelje koju grčevito čuvaju! A kad nešto znaš - bolje je da si nezamijećen, jer ćeš tako duže ostati i opstati! Mislim da u ovoj zemlji postoje mladi i talentirani ljudi koji će se izboriti za svoje mjesto pod suncem. Jedan od svijetlih primjera je i mladi redatelj Vinko Brešan.

Europa stigla u Split

Koji dolazi ipak iz jedne sredine (mislim na Dalmaciju) tradicionalno sklone humoru, političkoj satiri i recimo to tako - umjetničkoj formi. Ima li, dakle, u takvom ozračju i Vaša matična kuća - splitski HNK - veće izglede ne samo da preživi, već i da ponudi bolji repertoar nego što su to u stanju ostale hrvatske kazališne kuće?
- HNK Split jedino je kazalište iz Hrvatske koje je ušlo u europsku kazališnu konkurenciju... Naše predstave gostuju na najeminentnijim festivalima europske kazališne scene, istovremeno kod nas gostuju najpoznatija redateljska imena kao što su Francois Pesenti, Magelli, Miler... što Vam dovoljno govori da je splitski teatar ušao u Europu, ali i Europa je prepoznala i došla u Split.
Koliko je, unatoč tome, jak zov nekih Vama minulih vremena? Mislim na Vaše sarajevsko razdoblje i na mogućnosti da zaigrate na sarajevskim pozornicama!?
- Bilo bi mi drago i velika čast kad bi me pozvali u neki projekt. U Sarajevu sam proživjela vrlo lijepe studentske dane, stvorila prekrasna prijateljstva i jedna od mojih životnih želja je da opet radim sa svojim kolegama. Jer, to ipak moram reći i naglas: "Sarajevo, ljubavi moja!"

PREMA IZBORU LINIJE
One su obilježile
20. stoljeće (2)

Piše: Gordana IGREC 

Dora PEJAČEVIĆ

— Od Našica preko Zagreba do Dresdena i Münchena gdje ju je 1923. zatekla smrt. Ova suptilna figura glazbenoga svijeta, koja je čitala Kraussa i Nietzschea, skladala fantazije za klavir u narodu kod kojeg je velik broj ljudi znao samo za tamburicu, uz to — kontroverzna ljubavna života, u povijesti glazbe ostat će zabilježena ne samo kao prva žena u Hrvatskoj kojoj su partiture pribavile slavu u Europi, nego kao jedna od rijetkih žena pijanistica koje su skladale tzv. ozbiljnu glazbu i uspjele očarati ljubitelje "finoga zvuka" diljem svijeta. A i danas očarava!

Slava RAŠKAJ

— Kao da je unaprijed bila predodređena za tragičan završetak. Ali i za izniman slikarski dar. Rođena u Ozlju krajem 19. stoljeća, gluhonijema od rođenja, Slava Raškaj je "svojim osjećajem za fini, suptilni kolorit" ušla u red prvih akvarelistica u Hrvatskoj. Učenica i miljenica slavnoga slikara — učitelja Bele Čikoša Sesije — umrla je u 29. godini, u duševnoj bolnici u Stenjevcu (Zagreb) u koju je dospjela u svojoj 25. godini života zbog čestih nastupa melankolične depresije.

Nada KLAIĆ

— Ulaskom ove znanstvenice u hrvatsku historiografiju — sve se okrenulo "tumbe". Za sveučilišnu profesoricu na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu ni kralj Tomislav to nije mogao biti to što je bez (povijesnih) dokaza. Maksimom "natrag k izvorima" Nada Klaić usudila se dirnuti u mitove naroda koji je (još uvijek) rado miješao povijesne fakte s narodnom predajom. Umrla je u najboljim godinama za jednu znanstvenicu, prije 12 godina od karcinoma, ostavivši za sobom kvalitetan i respektabilan povijesni opus, ali i sada već "legendarnu" izjavu izrečenu na jednom od predavanja da je za "izučavanje povijesti potrebno imati muda".

Jelena KRMPOTIĆ

— Redovita profesorica na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, članica Akademije znanosti i prva žena anatomičar u Hrvata.

Savka DAPČEVIĆ-KUČAR

— Bez sumnje, najomiljenija političarka u hrvatskom narodu. Kad se 1971. godine skandiralo Savki i Tripalu — odobravao se Savkin naputak za uspješno funkcioniranje bratstva i jedinstva jednostavno sročen u narodnoj poslovici: "Ako smo i braća, kese nam nisu sestre." Gotovo tri desetljeća kasnije, analitičari "hrvatskog proljeća" drže da je kraj 90-ih mogao biti manje zloslutno intoniran da je Savkin recept naišao na razumijevanje. A ona? Dala je svoj obol demokratskim promjenama i dostojanstveno se povukla iz politike, ostajući zapamćena kao prva ruža hrvatska.

Milka TRNINA

— Ostat će zabilježena kao prva operna pjevačica iz Hrvatske koja je zahvaljujući glasovnim mogućnostima ušla u Metropoliten. Nakon završene karijere operne pjevačice podučavala je na Institute Art u New Yorku, a njezina najpoznatija učenica je operna diva Zinka Kunc. Umrla je u Zagrebu 1941. godine.

Tereza KESOVIJA

— Mala iz Konavala koja je prvo na koljena bacila zagrebačku publiku, a potom krenula osvajati Pariz. I uspjela je! Burna privatna života, ni na pozornici nije pokušala obuzdati strasti. Osim toga, tko barem malo ne zadrhti nad "Prijatelji stari..." ili na "O, nono..." do posljednjeg hita "I ni me strah, u tvome krilu ni me...".

Ivana BRLIĆ-MAŽURANIĆ

— Počela je kao svaka dama staroga kova. Prvo je pisala za svoju djecu, ne očekujući slavu. A kad je i to došlo, nije bilo generacije koja nije odrastala na Pričama iz davnine, a vjerojatno nema toga tko nije makar samo čuo za dječaka malenog kao lakat, laganog kao ptica... za "Zgode šegrta Hlapića". Profinjena lika, uvijek suzdržana, melankolična karaktera, ova je najpopularnija spisateljica za djecu, zauvijek za sobom ponijela tajnu zbog koje je digla ruku na sebe.

Marija JURIĆ-ZAGORKA

— Prvo hrvatsko žensko novinarsko pero. Prva žena koja je izvještavala iz Sabora. Oko umjetničke vrijednosti njezine književne ostavštine i danas se lome koplja. A u narodu se uvijek rado čitala. Malena kakva je bila, voljela je živjeti na visokoj nozi. Makar joj ni siromaštvo nije bilo strano. U ljubavi, kažu oni koji su je dobro poznavali, karta je baš i nije išla. I da se ne zaboravi — "Slobodna Dalmacija" su bile prve novine koje su se poslije Drugoga svjetskog rata usudile tiskati njezine romane u nastavcima, nakon što su joj pred nosom svi zatvorili vrata.

Erica YONG

— Podrijetlom iz židovske obitelji, iako je odrasla u Americi, osjećala je da ne pripada tom svijetu. Kad se nakon završenog studija prisjetila da je žensko, pa da je i po tome diskriminirana, počela je avanturu s neizvjesnim ishodom. Ishod je, međutim, bio sretan, a strah od letenja — neopravdan! Milijuni žena, ali i muškaraca, gutali su i još uvijek gutaju njezine romane. A stara feministica samo je dotaknula ono što bezličnost dana dobro skriva — seksualnost! Zapavo, otvorite str. 127. "Straha od letenja".

Pearl BUCK

— Kći američkog misionara u Kini koja je provela veći dio života u toj mnogoljudnoj zemlji i na papiru oživotvorila običaje, odnose među ljudima, kulturu Kine, za što je 1938. godine dobila Nobelovu nagradu za književnost.

Urednik: Ivica Profaca,
Tehnički suradnik: Goran Bašić,
Internet podrška: NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2000.01.20.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)