PETAK 21. siječnja 2000.

Mesić: čovjek koji je dosljedno nedosljedan

Ostat će legendarna njegova izjava iz travnja 1991. godine: "Rata neće biti." Ipak, ostaje za pohvalu njegovo tadašnje držanje u Beogradu i na posljetku njegovi hrabri odlasci u Beograd, kad smo se svi pitali hoće li se uopće živ vratiti otamo. Tada se pokazao kao nedvojbeno lukav političar

Piše: Ante GUGO

Stjepan Mesić je svoju političku karijeru, za razliku od većine predsjedničkih kandidata, počeo još šezdesetih godina. Kad se listaju dokumenti iz toga doba, može se vidjeti da se Mesić kao političar nije puno mijenjao.
Kao pravniku po struci, pravda i pravednost su mu, kako onda tako i danas, bile najomiljenije teme, što on uostalom najjasnije ističe u svojoj promidžbi preko radijskih i TV spotova. Međutim, za razliku od Mesićeve promidžbe koja njegovu političku djelatnost počinje spominjati od 1971. godine, raspoloživa dokumentacija nas upućuje na njegov značajni politički angažman još 1967. godine.

Već tada je Mesić imao vrlo neposredan pristup zatvoru, kao što danas čvrsto obećava svima koji su napravili nepravilnosti u hrvatskoj pretvorbi. Kao primjer ove Mesićeve izravnosti i neposrednosti, zbog čega je i stekao velike simpatije u narodu koji je gnjevan na one koji su opljačkali državu, možemo uzeti dio iz njegove diskusije o Deklaraciji o hrvatskom književnom jeziku koja je u Saboru vođena 26. ožujka 1967. godine. Govoreći o ljudima koji su se zauzimali za to da se kroz naziv jezika očuva dio hrvatske nacionalne samobitnosti Hrvata u bivšoj Jugoslaviji, odnosno koji su se borili protiv ustavnih promjena kojima je u bivšoj federalnoj tvorevini trebalo dokinuti hrvatski književni jezik, Stipe Mesić je između ostalog rekao i ovo: "Pridružujem se onim drugovima zastupnicima koji traže da se objelodane imena potpisnika (Deklaracije, op. A.G.), da se ne samo društveno i politički osude stavovi i potpisnici Deklaracije nego da i tužilaštvo pokrene krivični postupak protiv odgovornih osoba." Dakle, kao i danas, uvijek je bio spreman ići do kraja.

U klupku afera

Ta upornost očita je Mesićeva karakterna osobina kao političara i kao čovjeka. To se vidi i po tome što je uporno tražio najbolje i najjače političke partnere nakon svojeg razlaza s HDZ-om. Iako je u javnosti uporno pokušavao nametnuti mišljenje kako je s mjesta predsjednika Sabora smijenjen, odnosno kako mu je tada vladajući HDZ uskratio povjerenje jer se sa svojim stranačkim kolegama razišao samo zbog pitanja odnosa prema BiH, istina je ponešto drukčija. Naime, pažljiviji analitičari će se s lakoćom sjetiti da je sukob Stipe Mesića sa stranačkim kolegama počeo zbog onoga zbog čega se političari najčešće i najlakše posvađaju, a to ipak nisu ideje i politički stavovi. Sve je počelo zbog novca, ali su hrvatski angažman u BiH i stavovi oko toga za javnost bio primljiviji.
Afere oko Stipe Mesića počele su se plesti u novijoj hrvatskoj povijesti zbog dvaju slučajeva. Prvi je bio slučaj njegova članstva u Nadzornom odboru Croatia osiguranja i enormnih polica osiguranja koje su tada tamo dijeljene, odnosno navodnih kredita isplaćivanih u toj kući temeljem tih polica koje su navodno poduzeća uplaćivala svojim menadžerima. Slučaj nikada nije do kraja razjašnjen, a Mesić i većina tadašnjih članova Nadzornog odbora su smijenjeni nakon izbijanja afere.
Na Mesićevu žalost, to je koincidiralo s pokušajem njegove kćerke Dunje da ostvari klasičan menadžerski kredit za kupnju cementare u Našicama. U početku je Mesić tvrdio da sve to nije istina, ali kada su na vidjelo počeli izbijati podaci, Mesićeva kći je odustala od kupnje dionica na svoje ime. I to je prvi slučaj u kojemu je postalo jasno da Mesić ponekad ima problema s dosljednošću. Danas Mesić tvrdi kako su njegovi politički protivnici izmislili afere oko Našice cementa i Croatia osiguranja kako bi njega "umočili". Međutim, u razgovoru s novinarom Danasa od 5. listopada 1993. godine tvrdio je da njegova kći nije trebala odustati od menadžerskog kredita za kupnju dionica našičke cementare.

Svjedok u Haagu

Dok govori, Stipe Mesić se trudi da ga ljudi razumiju, da bude sasvim jasan i vjerojatno mu se zbog toga često dogodi da više pažnje posveti tome kako će nešto reći nego što će izgovoriti. Ostat će legendarna njegova izjava iz travnja 1991. godine, a koja doslovno glasi: "Rata neće biti." Ipak, ostaje za pohvalu Mesićevo tadašnje držanje u Beogradu i na posljetku njegovi hrabri odlasci u Beograd kad smo se svi pitali hoće li se uopće živ vratiti otamo. Tada se Mesić pokazao kao nedvojbeno lukav političar.
U vrijeme kad njegovi stranački kolege tvrde da je u Beču, Stipe Mesić osvanuo je u Haagu kao svjedok protiv hrvatskih generala. Do danas nije potpuno razjašnjeno je li Mesić tamo išao dragovoljno ili je bio pozvan, odnosno prisiljen. Za njega je bilo ključno da je on kao građanin "tamo iznio samo istinu". Ako je istina što se govori, a to je da se Mesić sam javio haaškim istražiteljima kao svjedok, nameće se i daljnja dvojba o moralnoj dopustivosti dobrovoljnog javljanja za svjedočenje protiv vlastitih sunarodnjaka pred takvim sudom, koji nije osudio ni jednoga Srbina za zločine u Hrvatskoj i ni jednoga Muslimana za zločine nad Hrvatima. Bila je to Mesićeva osveta bivšim stranačkim kolegama i samom Tuđmanu.
Mesićeve izjave o donacijama predizbornoj kampanji ne djeluju uvjerljivo. Ponajprije, sve što su javnosti htjeli priznati iz njegova izbornog stožera jest da troše vjerojatnih 500.000 kuna koje će od države dobiti kandidati koji prijeđu prag od 10 posto glasova. Zašto kriju ostatak istine ako je sve pošteno i transparentno, sasvim je nejasno. Čak je i samom laiku jasno da samo medijska kampanja Stipe Mesića stoji najmanje tri do četiri puta više nego što će on dobiti od države. A gdje su svi drugi troškovi. Kod nas je dopušteno primati donacije za kampanju od pojedinaca i od poduzeća. Postoje nedvosmisleni dokazi da je splitska podružnica Mediteran osiguranja naručivala oglase za Stipu Mesića. On je to u javnosti odlučno demantirao. U svojem stilu je, mrtav-hladan, izjavio da nije istinito nešto za što postoje očiti dokazi.

Garant za Srbe

Zašto je to napravio? Ako je Mediteran osiguranje stvarno u vlasništvu Miroslava Kutle, kojega Mesić navodno ne voli i kod kojega je nekada kao direktor Tiska radio Chris Bojanović, istaknuti član Mesićeva izbornog stožera, zašto je Mesić tada prihvatio tu donaciju. Ako uvaženi g. Bojanović i Mediteran osiguranje nemaju veze s Kutlom, zašto je Mesić uporno nijekao očitu istinu, a to je da mu je spomenuta osiguravateljska kuća ipak pomogla u kampanji. Možda zato što većinski paket donica tog poduzeća kontroliraju stranci.
Po nekim analitičarima Stipe Mesić bi bio najprihvatljiviji budući predsjednik Republike Hrvatske. Naime, na Zapadu povratak Srba u Hrvatsku još uvijek drže prioritetnim problemom i mnoge bi države, poglavito Velika Britanija, sve napravile da dođe i do masovnog povratka Srba u Hrvatsku. Oni ni u Budiši, a ni u Graniću, kao ni u ostalim predsjedničkim kandidatima ne vide dovoljnu garanciju za takvo što. Ako je vjerovati nekim diplomatskim krugovima u Zagrebu, postoji uvjerenje da bi se kod odbjeglih Srba lakše vratilo povjerenje u hrvatsku državu ako na njezinu čelu bude čovjek čija je supruga Srpkinja iz okolice Baćina kod Hrvatske Kostajnice.
Posljednjih se dana čak spekulira i s time da će i Hrvati bez problema prijeći preko te činjenice, a navodni dokaz za to je onako vatren doček u Splitu od Toricide, koja je, prema diplomatskim izvorima, sastavljena od najvatrenijih mladih nacionalista. Ako su najvatreniji bivši hrvatski ratnici spremni za prvu damu hrvatske prihvatiti Srpkinju, tada će to bez problema učiniti i ostatak Hrvatske, spekulira se ovih dana po Zagrebu. A to je, po nekim diplomatskim izvorima, i još jedna garancija boljih poštovanja ljudskih prava u Hrvatskoj i jednakosti za sve.
Stipe Mesić je također jasno opredijeljen za jedinstvenu i suverenu BiH, bez posebnog zanimanja za položaj tamošnjih Hrvata, što je za određene međunarodne čimbenike prihvatljivo. Štoviše, on svoju kampanju dobrim dijelom gradi upravo na antihercegovačkom raspoloženju.

Granić: ministar koji je
glumio vatrogasca

Ljudi koji ga bolje poznaju ustvrdit će za Granića kako je u Ministarstvo vanjskih poslova ušao svojim "štreberskim" pristupom: onoga trenutka kada je saznao da će postati ministar, uhvatio se knjige tako da mu s područja diplomacije gotovo ni jedna nije ostala, a da je nije pročitao

Piše: Bruno LOPANDIĆ

Spriječio sam uvođenje sankcija, kao predsjednik garantiram kontinuitet, bit ću najbolja kontrola vladajućoj koaliciji, imam najviše iskustva, poznaju me u inozemstvu - samo su neki od argumenata koje u predizbornoj kampanji naglašava predsjednički kandidat dr. Mate Granić.
Suprotno nekim očekivanjima, ispitivanja biračkog raspoloženja bilježe sve veći pad njegove popularnosti, a prema njima, gotovo je sigurno da Mate Granić gubi bitku za mjesto predsjednika države.
Mate Granić u politiku ulazi 1991. godine kao potpredsjednik Vlade zadužen za izbjeglice i prognanike i socijalna pitanja. S JNA, tj. s Andrijom Rašetom, vodi pregovore o odlasku JNA iz Hrvatske, a 1992. godine pregovara sa sindikatima i dogovara prvi sporazum o socijalnome miru. Uporni i pedantni Granić 1. lipnja postaje ministrom vanjskih poslova.
Ljudi koji ga bolje poznaju ustvrdit će kako je svojim "štreberskim" pristupom Granić ušao u Ministarstvo vanjskih poslova. Onoga trenutka kada je znao da će postati prvi čovjek diplomacije, gotovo da ne postoji knjiga o diplomaciji koju nije pročitao. S uvjerljivo najdužim ministarskim stažom, Granićevih sedam godina valja prije svega promatrati upravo u toj funkciji. Vanjskim se poslovima počeo baviti u teškim vremenima; rat u BiH je bjesnio, a Hrvatska je bespovratno izgubila status žrtve, postala agresorom u BiH i na taj način u dobroj se mjeri, posebice u međunarodnim očima, izjednačila s Jugoslavijom.

Svoji ljudi

Granić u to vrijeme nikako svijetu ne može objasniti osnivanje logora "Herceg-Bosne", pokušava urgirati da se ti logori zatvore, a njegovi pokušaji da se ublaži katastrofalna politika službenog Zagreba i ekspoziture u liku Mate Bobana ostaju bez uspjeha.
U sve jačem zaoštravanju Hrvatske i međunarodne zajednice Granić počinje s ulogom tranzicijskog ministra, sastavnog dijela neprihvatljivog i nedemokratskoga političkog establishmenta, koji ne prihvaća nikakve demokratske stečevine, a s druge strane onoga koji se za demokraciju zalaže. Takva pozicija učinila ga je neprihvatljivim za veći dio HDZ-a, a popularnim u javnosti te u međunarodnim krugovima.
Za razliku od Ivića Pašalića, koji je "svoje ljude" raspoređivao po različitim institucijama, da bi uspostavio parasustav, Granić je "svoje ljude" okupio oko sebe. Granićevo "izigravanje" demokratskog HDZ-ovca u stranci čija velika većina europsku Hrvatsku nije zapravo željela, do posljednjega raspadajućeg daha tog zapravo pokreta, upravo se ovih dana pokazuje najvećim nedostatkom i glavnim razlogom drastičnog pada rejtinga kod birača.
Granićeva predizborna teza o kontinuitetu vanjske politike ne stoji jer Hrvatska u vanjskoj politici kontinuiteta nije imala. Prije se radilo o nervoznim i ishitrenim potezima vladajuće garniture na čelu s pokojnim Predsjednikom kojoj je, umjesto građanskog društva i demokratskih pravila igre, na pameti bila podjela BiH, Kosova, humano preseljenje stanovništva, etnički čisti teritoriji, zaštita ratnih zločinaca. U takvoj situaciji Granić i njegovi suradnici cijelo su vrijeme glumili vatrogasce, a doslovce u posljednjim minutama izbjegavali ozbiljne prijetnje sankcijama. Hrvatska politika nije htjela vratiti izbjeglice svojim domovima, a sankcije su izbjegnute doslovce u posljednjih pola sata, kada su strani ambasadori već ustali od stola i namjeravali otići. Tekst programa povratka izbjeglica na kraju je prošao bez znanja onih koji su ga opstruirali.
Dozvola za prelet NATO-ovih zrakoplova preko Hrvatske u vrijeme napada na SRJ ishođena je unatoč Predsjednikovu obećanju Beogradu da se to neće dopustiti. Takvo obećanje došlo je prekasno, zrakoplovi su već dan ranije bili nad Hrvatskom.

Suženi prostor

Plivanjem između Pantovčaka i još nekih drugih adresa, često pod otpužbama da njegova kuća radi protiv hrvatskih interesa, Granić je obećavao, pa tek onda pokušavao ispuniti, što je najčešće dovodilo do polovičnih rezultata i rješenja. Retorika je za svaku adresu, pa tako i za javnost, često bila različita, često kontradiktorna, a ponekad i neistinita. Što je vrijeme više prolazilo, stranka koje se nikada u potpunosti nije odrekao, prvenstveno zbog vlastita nedostatka hrabrosti, ambicije i kalkulantstva, sve mu je više sužavala manevarski prostor. Ured za europske integracije služio je više za napade na Granića nego za zajednički rad, a kada je došlo do sukoba s Haaškim sudom, došao je Šeparović.
Granić je do posljednjih dana kampanje ostao vjeran HDZ-u, stranci koja mu je neprestano zabijala noževe u leđa, a Šeksova pa i Pašalićeva podrška Granićevoj kandidaturi samo je posljednji udarac Graniću, jednom za svagda. Obojici, u međusobnom ratu, Granić kao predsjednik ne odgovara.

Svijetla točka

No sve zasluge Mate Granića kao vatrogasca u suludoj politici međunarodne samoizolacije, zbog privatnih sebičnih interesa i percepcija svijeta koji spadaju u najboljem slučaju u prošlo stoljeće, sada su malo važne. HDZ je potratio mnogo hrvatskog vremena za približavanje svijetu, a zajedno s njime i Granić. On je ostao s onima koji su ga cijelo vrijeme rušili, a u nedostatku hrabrosti i srca (toga isto u politici treba), za sebe može još samo ustvrditi da je spriječio uvođenje sankcija. Kakva je to zemlja koja živi od prijetnje do prijetnje sankcijama?
U takvoj Hrvatskoj Granić je, kako su to strani diplomati voljeli kazati, "svijetla točka", a u ovoj novoj postao je neprepoznatljiv. Nakon što je rezultatima izbora izbrisan oblak nazadnjačkih percepcija svijeta, sve za što se Granić zalagao postalo je normalno. Zato Granić više nije zanimljiv: sad je normalno da Hrvatska ispuni demokratske standarde i približi se svijetu.
U medijskim ispitivanjima birači kažnjavaju Granića jer uz njegovo ime ipak vežu HDZ. Teze o međunarodnoj podršci nisu imale temelja od početka. Granić bi stranim čimbenicima bio prihvatljiv da je, do jučer oporbena koalicija, tješnje pobijedila. Tada bi na jednoj ministarskoj fotelji moguće bilo bolje vidjeti Granića nego nekoga drugog. Ovako, priča o Graniću prestaje. Strani diplomati i danas će privatno šapnuti kako bi bilo dobro da Granić postane predsjednik. No, ne zbog neke nostalgije, već iz dubokog nepovjerenja prema hrvatskoj politici i kontroli vlasti koje je unatoč snažnim optimističnim najavama još uvijek prisutno.
Dr. Mate Granić ovih dana plaća visoku cijenu vlastita odabira. Bio je i ostao pravim zatočenikom politike koja je Hrvatsku dovela do samoizolacije, protiv koje se samo djelomično borio, a u njezinim redovima ostao do kraja.

Budiša: pobjednik koji bi mogao postati gubitnik

Drniško dijete, splitski đak i studentski vođa... Kad su ga optuživali za pretjerani oprez, on je riskirao. Pokazao je i da iza njegove prividne uštogljenosti plamti još uvijek snažna politička strast. Očito je bio joker kojeg mnogi nisu prepoznali: oni koji su ga prepoznali, dobili su partiju
Piše:  Zoran VUKMAN

On je arhitekt tajnih pregovora s Tuđmanom. On je dizajner koalicije oporbe i HDZ-a...On je spas "umjerenih" hadezeovaca. On pravi nacionalizam želi prikriti lažnim liberalizmom. Zato je on hrvatski Haider.
Tako je u lipnju 1997. godine govorio Ivo Banac o današnjem predsjedničkom kandidatu koalicije HSLS-SDP Draženu Budiši, da bi u novom intervjuu "Feralu" već u kolovozu iste godine nastavio: "Kad pročitate bezobrazluke Dražena Budiše i njegova šegrta Joze Radoša upitate se je li riječ o suvremenicima. Pod kojim kamenom žive Budiša i Radoš?...Uskoro će se naći u društvu s Đapićem, u klubu istrošenih i odbačenih, jer đapićizirani HSLS nikad neće prijeći izborni prag".
U istom broju tog tjednika Vlado Gotovac za Budišu tvrdi da je "potpuno degradirana i ruinirana politička osoba"! A također, otprilike u isto vrijeme u jednom drugom tjedniku Zlatko Kramarić kaže da Budiša u hrvatsku politiku uvodi "duh mizerije". "S toliko beznačajnosti ne može se ništa biti i ništa učiniti" - rekao je Kramarić.

Hrvatski Haider

To bi bila slika koju su prije dvije i pol godine, u jeku najžešćih sukoba i raskola unutar HSLS-a, o Budiši pokušali stvoriti njegovi politički protivnici. Koliko je ona istinita, odnosno neistinita, pokazuje današnja politička stvarnost i činjenica da nesuđeni "hrvatski Haider", "lažni liberal", "ruiniran čovjek", pragmatični, lukavi i prevrtljivi političar "ispod kamena", kako ga sve nisu nazivali, politički trijumfira kroz koaliciju sa SDP-om, a ako pobijedi i na predsjedničkim izborima bio bi to njegov potpuni trijumf.
Ova izvrnuta slika koja je bila plod žestoke unutarstranačke kampanje tijekom 1997. godine protiv Dražena Budiše, kojeg se optuživalo da kroz lokalne koalicije s HDZ-om priprema i koaliciju na državnoj razini, za kojeg se spekuliralo da ga Tuđman želi za svog nasljednika, možda je najbolji uvod za priču o čovjeku koji se u proteklih nekoliko godina pokazao zapravo kao ključna politička osoba - osoba koja je odlučila ishod nedavnih izbora!
Dražen Budiša je dugo balansirao između HDZ-a i SDP-a, i dok su ga optuživali da HSLS vodi u zagrljaj HDZ-a i da skreće udesno, on je iznenada skrenuo ulijevo i mnoge šokirao iznenadnim savezom sa SDP-om i Ivicom Račanom u ljeto 1998. godine, koji je i ozakonjen godinu dana poslije u Splitu! Mnogi analitičari, čija je pozornost bila usmjerena na sukob u HSLS-u i odnos s HDZ-om, zaboravili su činjenicu da Budiša nikada od početka devedesetih nije otklanjao mogućnost suradnje, kako s HDZ-om, tako ni sa SDP-om. Dogodio se politički apsurd - da se Budiša, optuživan kao desničar i lažni liberal, okrenuo Račanu i SDP-u, tada diskretno distanciranima od sviju na opoziciji, i da je na zapanjujući lak način ostvario one izborne ciljeve o kojima su umovali autori "druge tranzicije" ili sanjali revolucionari "druge republike", koje Budiša u jednom intervjuu našem listu prije dvije godine čak naziva "sanjačima kaosa"!? Ali neki od tih "sanjača kaosa" danas s Budišom dijele vlast, i to upravo zahvaljujući "hrvatskom Haideru" i tom "ruiniranom čovjeku"!?

Račanov saveznik

Nije li politika kod nas doista potpuna fantazmagorija? Ili u Budišinu slučaju ima neka tajna koju nijedan analitičar nije uspio dokučiti - a to je tajna njegova saveza s Račanom! Budiša je splitski sporazum HSLS-a i SDP-a nazvao "povijesnim kompromisom između građanske političke koncepcije, s jakom nacionalnom notom i lijeve političke koncepcije, koja je odbacila komunističko naslijeđe." Ono što je misteriozno oko tog sporazuma je činjenica da je njegova priprema ostala skrivena široj javnosti, da se američke sugestije u tomu daju naslutiti, da je zatekao mnoge na političkoj sceni, a da ni dandanas nismo doznali ništa o povijesti tog aranžmana i uopće pregovorima Račana i Budiše prije ljeta 98. godine!
Dražen Budiša je u svakom slučaju zanimljiv političar, koji nije potrošio svoju karizmu. Drniško dijete, splitski đak i studentski vođa, možda i budući hrvatski predsjednik, u Zagrebu je od 1967. godine studirao filozofiju i sociologiju (diplomirao je 1976. godine nakon izlaska iz zatvora). Svoj prvi važniji istup imao je 1968. godine u obrani Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika, da bi tri godine kasnije u jeku hrvatskog proljeća postao vođa Hrvatskog studentskog pokreta. Uhićen je potkraj 1971. godine i osuđen na četiri godine zatvora koje je izdržao u Staroj Gradiški i Lepoglavi. Poslije izlaska iz zatvora i nakon što je diplomirao dobio je posao u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Devetnaest godina je morao šutjeti da bi mu 1989. bila vraćena putovnica, i od tada, nakon osnivanja HSLS-a, počinje njegov drugi politički život.

Tuđmanov protukandidat

Za predsjednika HSLS-a izabran je u svibnju 1990. godine, i punih šest godina vodio je stranku kroz teška razdoblja. Pod njegovim vodstvom hrvatski liberali postali su najjača oporbena stranka u razdoblju do 1995. godine, kad je nakon lošijih izbornih rezultata počeo njihov lagan pad, da bi kuliminirao rascjepom stranke 1997. godine i Gotovčevim osnivanjem LS-a početkom 1998.
Na predsjedničkim izborima 1992. godine osvojio je 22 posto glasova kao jedini ozbiljniji protukandidat dr. Franji Tuđmanu, a HSLS je tada na državnoj razini imao oko dvadeset posto biračkog tijela. Budiša nam je ostao u sjećanju i kao ministar bez lisnice u Vladi nacionalnog jedinstva od kolovoza 1992. do veljače 1993. godine, kad je bio vrlo aktivan na terenu i u obilasku ratišta. Obnašao je i funkciju potpredsjednika Sabora, a na čelo stranke vratio se u studenom 1997. godine, kad su mnogi HSLS-u predviđali propast. Od 1998. godine počinje i svoj treći politički život, svoj novi uspon kroz koaliciju sa SDP-om i suradnjom unutar stranačke šestorke.
Kad je u lipnju 1996. godine Budiša bio za pregovore s HDZ-om, Gotovac je to odlučno odbijao, posebno nakon neuspjelih razgovora s Tuđmanom. Budiša je poslije izjavio "kako je šokiran načinom na koji je Gotovac razgovarao s hrvatskim predsjednikom", a njegovi kritičari koji su podržavali Gotovca, počeli su mu zamjerati oportunost i nedosljednost. Negdašnjem hrabrom studentskom vođi, hrabrom oporbenom političaru i ministru u ratnoj Vladi spočitavali su preveliki oprez (Gotovčeva izjava "Oprezan čovjek - nikakav čovjek" teško ga je pogodila, zbog čega je Gotovcu uskratio podršku u predizbornoj predsjedničkoj kampanji 1997. godine) ali i makjavelističku crtu u njegovoj pragmatičnosti.
Svojevrsna ideologijska nekonzistentnost mogla bi mu se zamjeriti, jer je bio stalno između dvije krajnosti - HDZ-a i SDP-a, taktički je koketirao čas ulijevo čas udesno, alkemičarski je spajao desni centar i ljevicu, građansku, nacionalnu i liberalnu opciju. Zanimljivo je da je prije tri godine rekao da očekuje podršku birača političkog centra, a možda i dijela desnog centra, te kako ne vjeruje da bi mu povjerenje dali i birači ljevice. Na nedavnim izborima dogodilo se upravo suprotno, hrvatski "Haider" bio je adut ljevice i lijevog centra!
Iz HDZ-a su ga optuživali da je Račanov "smokvin list", a u LS-u njegov su savez s Račanom minorizirali, da bi na koncu doista transferirao i vratio bivše komuniste na vlast. Iako pobjednik, još uvijek može biti gubitnik, ako ne dobije predsjedničke izbore, jer ostaje pitanje što bi u tom slučaju Račan namijenio svom partneru. Ali to je Dražen Budiša. Iako paradoksalno u svojoj pojavi utjelovljuje konzervativnog liberala i suhoparnog političara, pokazao se snalažljivijim i nepredvidljivijim od svojih protivnika. Kad su ga optuživali za pretjerani oprez, on je riskirao. Pokazao je i da iza njegove prividne uštogljenosti plamti još uvijek snažna politička strast. Dražen Budiša je očito bio joker kojeg mnogi nisu prepoznali. Oni koji su ga prepoznali, dobili su partiju.

Urednik: Ivica Profaca,
Tehnički suradnik: Goran Bašić,
Internet podrška: NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2000.01.20.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)