ŠKOLA ZA ODLIKAŠE

Mesić i Budiša su prošli istu "školu", samo su u "školu" išli u različito vrijeme. Na biračima je da ocijene ove "učenike" koje su baš ovakve sami "odškolovali" i zato se danas praktično svatko od nas može poistovjetiti s jednim ili s drugim

Činjenica da na ovim izborima ne prijeti baš nikakva mogućnost da dobijemo predsjednika koji bi bio sklon radikalnoj desnici ili ljevici, jer takvi kako vidimo nemaju šanse, činjenica dakle da ne postoji mogućnost da dobijemo novog Tuđmana, ta izvjesnost da na nama više nitko neće liječiti komplekse i pritom se s narodom igrati kao s lego kockicama, napokon ta činjenica da ozbiljni pretendenti na predsjedničko mjesto obećavaju smanjenje predsjedničkih ovlasti, sve to neizmjerno veseli.
Naime, u osnovi je posve svejedno hoće li se ovlasti smanjiti za šest ili dvanaest mjeseci, relevantno je to da se predsjednik više neće miješati u posao Vlade i da više neće biti ni teoretske mogućnosti da kakva zagrebačka kriza paralizira cijelu zemlju. Kako su dakle svi ti strahovi iza nas, dilema koja će se bistriti na nadolazećem nedjeljnom ručku: Budiša ili Mesić, u osnovi i ne prelazi razinu rasprave primjerene nedjeljnom objedu. Doista, iz vizure temeljnih prioriteta današnje Hrvatske, a sudeći po njihovim najavama, gotovo da je svejedno tko će pobijediti. No, govorimo li o detaljima, pokušavamo li neke iskazane mane ili uočene rupe u biografiji projicirati u budućnost, tu počinje rasprava i nadolazeću svađu nije moguće izbjeći.

Tip iz tramvaja

Stipe Mesić je tip iz tramvaja. To je onaj susjed koji brižno psu previja nogu kad ga udari auto, budeći u vama humanost, ali i osjećaj krivnje jer to nikad niste radili. Stipe Mesić je onaj susjed koji uvijek ima žarulju za posuditi kad vama pregori, to je tip dobričine iz vašeg kvarta koji sa svakom "budalom" ima vremena i živaca popiti pivo, to je tip kolege s posla koji će vas vikendom, koji vam treba, sigurno zamijeniti, a kad god trebate, bit će vam žirant za kredit. Uza sve to, one glupe trenutke komunikacijske nelagode rješava već legendarnim vicevima, a u komunikaciji je tako sugestivan da kad god vam nešto objašnjava da mislite da samo i jedino vama otkriva neku tajnu i da je taj razgovor krunski dokaz da od sada imate jednog velikog prijatelja. Čovjek se mora dobro zamisliti, mora biti prilično proračunat, mora u stanovitom smislu imati i nešto prokletog u sebi da u isto vrijeme zaključi: točno, ali je zanimljivo da sve tako pošten nije imao nikakvih ideoloških dilema dok je godinama bio u partiji.

Glas s barikada

On doduše jest nastradao, ali u zatvoru je završio i ovaj drugi. Uostalom, ne samo da isti taj Mesić nije 1990. godine prišao sadašnjem društvu iz nekadašnje Koalicije narodnog sporazuma, dakle Savki, Gotovcu i ostalima, nego ih je zajedno s Milasom, Vicom Vukojevićem i Tuđmanom ismijavao i kritizirao. Pune četiri godine! Što ga je tamo natjeralo: pohlepa ili ograničenost? Treće ne postoji. Točno je da je 1994. dignuo glas, točno je da je iz BMW-a dobrovoljno otišao u tramvaj, da je kao kakav knjiški junak u ime principa abdicirao, ali je jednako točno da je pune četiri godine svojim imenom i prezimenom pokrivao sve grijehe stare vlasti htio on to priznati ili ne! No, Mesićeva slabost funkcionira kao prednost: tko od nas nije jednom u životu bio slab, tko od nas nije griješio kao i Mesić. U tom detalju, u načinu kako on projicira sve te događaje, njegova slabost postaje prednost i samo ga neke velike afere ili kakva kardinalna pogreška mogu zaustaviti.
Dražen Budiša je još prije 30 godina ispisao bolje stranice hrvatske povijesti i život, eto, zna biti tako perverzan da ga danas ta činjenica opterećuje, obvezuje i sputava. Svi smo mi imali 22 godine i svi smo mi osjećali nepravdu koje je vrijeme te mladosti donosilo, no doista su samo najhrabriji imali snage izići na barikade. Jedan od tih malobrojnih se 1971. zvao Dražen Budiša i kao u svakom boljem filmu završio je na robiji. Pune četiri godine. Doista ne znam puno ljudi koji su razdoblje od 22. do 26. proveli na robiji, i to zbog Hrvatske!

Moralna elita

Devedesetih se Budiša vraća na scenu, ali nema onu dozu gramzljivosti da ode pobjednicima, nema onu dozu pragmatičnosti kao dobar dio inteligencije koja je završila u vladajućoj stranci, ne pripada niti onoj plejadi intelektualaca koji su dali podršku Koaliciji, da bi pokunjeno otišli tamo gdje je bila blagajna. Budiša je otišao u Koaliciju, makar je tamo tada imao slabiji tretman od Cesara, povukla su ga načela i nostalgija prema vremenu kada je, kako je sam rekao, baš njegova generacija bila "moralna elita" društva. Narod to nije razumio. Strasno i čestito se godinama borio krajnje načelno i pošteno. Narod to na izborima nikad nije honorirao. Očito deprimiran povijesnom nepravdom da je jedan bivši general JNA mjera vrijednosti, a ne on koji je za Hrvatsku robijao još kao balavac.
Budiša posljednjih godina politički luta de facto izbezumljen "povijesnom nepravdom". Počinje lokalno koalirati s HDZ-om, ulazi u "brak" sa SDP-om i u konfuziji prvog reda ironije sudbine pokazuje da ga baš ta konfuzija dovodi na vlast! U tom smislu Mesić i Budiša imaju veliki zajednički nazivnik, obojica su prošli "školu", samo su u "školu" išli u različito vrijeme. Na biračima je da ocijene ove "učenike" koje su baš ovakve sami "odškolovali" i zato se danas praktično svatko od nas može poistovjetiti s jednim ili s drugim. Vidjet ćemo kojih ima više.