PETAK 21. siječnja 2000.

NA 700 METARA VISOKOM OBRONKU MAKIRINA USKORO ĆE POČETI S RADOM
ŠKOLA ASTRONOMIJE
S MOSORA
DO ZVIJEZDA

Na Mosoru će se okupljati, učiti i raditi svi mladi ljudi koji pojma nemaju kako bi provodili slobodno vrijeme, a htjeli bi biti astronomi, radioamateri, meteorolozi ili jednostavno izletnici. Za sve koji protegnu noge do Zvjezdarnice povrh Sitna Gornjeg put će se isplatiti

Piše: Diana BAŠIĆ

Zvjezdano selo Mosor na 700 metara visokom obronku Makirina uskoro bi trebalo postati mjesto gdje će se okupljati, učiti i raditi svi oni mladi ljudi koji pojma nemaju kako bi provodili slobodno vrijeme, a htjeli bi biti astronomi, radioamateri, meteorolozi ili jednostavno izletnici koji bi tu i tamo protegli noge do Zvjezdarnice poviše Sitna Gornjeg.
Inače, sam projekt Zvjezdanog sela ambiciozno je zamišljen sredinom 70-ih kada je ono trebalo postati tek izvangradska zvjezdarnica u kojoj bi se onda skupljali članovi Društva astronoma Splita. Kako sličnog objekta na prostorima bivše države nije bilo, a interes je bio golem, zvjezdarnicu su materijalno pomagale gotovo sve veće splitske tvrtke, a na njoj su radili članovi "Narodne tehnike". Glavni pokretač čitave te ideje bio je prvi predsjednik Društva astronoma i autor zvjezdarnice Ivan Sergić. Njegova tragična smrt u prometnoj nesreći, i to baš na zadatku za Astronomsko društvo, ali i doba rata i poraća, vjerojatno su najveći krivci što zvjezdarnica još uvijek nije dovršena. Ali bit će uskoro, i to u prvom redu zahvaljujući Dragi Sergiću, ocu pokojnog Ivana, koji je iako u poznim godinama, napravio sve da dovrši ono što je njegov sin prije dva desetljeća počeo, pa čak i da proširi opseg programa Zvjezdanog sela Mosor.

Korak po korak

I tako korak po korak, per aspera ad astra i ove je godine konačno proradila i Mala škola astronomije u prostorijama u Šimićevoj 30 u Splitu, a konačno je i zvjezdarnica na Mosoru i bukvalno dobila krov nad glavom.
— Objekt na Mosoru je posvećen mojemu sinu, ali neće to biti samo okupljalište astronoma. Želimo okupiti mlade ljude s ulice, koji i ne moraju jednoga dana biti astronomi ili znanstvenici, ali uz timski rad, upornost i odricanje svakako će izgraditi karakter i postati marljivi i ozbiljni ljudi. Naravno, s obzirom da je interes za tečajeve astronomije prevelik, prednost će imati učenici koji vole fiziku, matematiku, optiku, ali i dobro vladaju engleskim jezikom. Naime, bez Interneta ne može funkcionirati moderna škola astronomije, a za surfanje Internetom potrebno je i znanje engleskog i informacije — opisao je Drago kako bi budući astronom trebao izgledati.
Oni, pak, koji se prepoznaju u ovom opisu i prijave se u ured u Šimićevoj, praktični će dio nastave — onaj najinteresantniji — odrađivati baš na Mosoru.

Nedovršeni prostori

Na raspolaganju će im biti poludovršena zgrada u čijem se prizemlju nalaze četiri spavaonice sa sanitarnim čvorovima te dnevni boravak, a na prvom katu je velika polivalentna dvorana, šest metara velika kupola i promatračka terasa s koje puca izvanredan

"KOME JOŠ
TREBAJU RODITELJI?"

Knjiga je izišla prošle jeseni u Americi i napisala ju je gospođa Judith Rich-Harris. Ta gospoja piše kako u razvoju djece više nisu najvažniji roditelji, nego prijatelji s kojima se djeca druže. Digla se velika frka oko njezine knjige i tvrdnji da tinejdžeri danas ne oponašaju odrasle i svoje roditelje, nego svoje vršnjake

Piše: Siniša CMRK

Pod ruku mi sažetak jedne knjige stiže i odmah mi tlak to diže, jer u njoj stoji, ljudi moji, "kome još trebaju roditelji"?! Knjiga je izišla prošle jeseni u Americi i napisala ju je gospođa Judith Rich-Harris. Ta gospoja piše kako u razvoju djece više nisu najvažniji roditelji, nego prijatelji s kojima se djeca druže. Digla se velika frka oko njezine knjige i tvrdnji da tinejdžeri danas ne oponašaju odrasle i svoje roditelje, nego svoje vršnjake. ’Oće reć’ — mogu roditelji pričat, drat’ se, prijetit, kažnjavat, govorit lijepe riječi, hvalit, poticat, sve to ide lipo u vitar. I oni "mole i kume" ovo načini, a ti ćeš reć’ ni me briga, ja ću po svome, ’ko mi šta more’. E, priča ide i dalje. Ne radi se samo o tome da imamo u tim godinama silnu potrebu kontrirati i mislit kako mora sve biti suprotno od onog što čine i govore roditelji, nego ono što o tome veli društvo u kojem se nalaziš. Znači — ako u razredu tvoji ljudi, oni s kojima si bliži, ili ljudi s kojima se družiš na utakmici, ili vršnjaci iz bilo kojega drugog đira vele "OVO JE ZAKON", ti ćeš uvijek to progutat i držat se ko da je stvarno tako. Ma normalno je da svi hoćemo bit sigurni u nekom društvu, osjećati se prihvaćenima i ni nam svejedno bit "papak po strani", kojeg svi guraju od sebe.

Kućna "ratna zona"

Totalno oblikovanje našeg izgleda baš i ne može proć’ uvijek. Ali, ako mi neka budaletina iz mog đira veli — "ko ne nosi, za primjer samo, "nike", taj je zadnja papčina!", e onaj je onda papčina koji isto tako misli. Ili će reć’ — "hamburger i cola su zakon, a sve ostalo je sranje", tog isto pogledajte još jedanput. Hoću vam reći da trebate razmisliti jesu li uvijek i baš uvijek vaši vršnjaci u pravu. Doma će vam reć, kad čuju vaš stav — e, pa ni tako! Šta fali dobroj lešadi, manistri, pici ili nečem desetom. Nećete valjda samo što veli Miki u čijem ste društvu, odreć da postoji i još nešto dobro. Ne velim ja da su roditelji ni baš uvijek u pravu, ali da se se trude činiti za vaše dobro — to je. Vi to još ne trebate vidit, ali s roditeljima jedna stvar uvijek štima. Oni vas savjetuju s UVJERENJEM da je to za vas dobro ili loše. Neće namjerno ić’ na štetu svog djeteta. A naši vršnjaci? Siguran sam da većinom i oni ne misle loše, ali manje poznaju i vas i svijet oko sebe da bi mogli biti najvažniji i presudni za većinu vaših odluka. Nekad i "rečeš samo da rečeš" i ne’š odmah misliti drugo da te odmah i ne popljucaju, ali uvijek imaš izbor za razmisliti. Bilo bi idealno kad biste mogli i htjeli i doma pričati o onome što pričate u školi ili vanka. Probajte i pazite da baš ne govorite i tim riječima, jer će brzo razgovor zapeti baš zbog "grubih riječi", "onih tvojih" i ostaloga, ali ono — "čuo sam druge govoriti..." uvijek može bit dobro za početak. Ako ne ide priča doma, iz bilo kojeg razloga, dajte poslušajte što roditelji pričaju s odraslima o tome ili probajte čuti što misle drugi vršnjaci, oni koji nisu vaš đir. Ne morate s njima biti super, ali ne sužujte se samo na jedno mišljenje. Probajte zamisliti ovo: netko vam tupi kako je samo pizza sa sirom "ono pravo". I tebi je to jedino pravo, a nisi proba nijednu drugu. I ne bi te niko nagovori na probat, pa da je ne znam šta. I prođe neko vrijeme i ti zaboraviš da je samo "to i to" i nikako drugačije i probaš miješanu pizzu i svidi ti se. Što ćeš sad?, ’oćeš li biti sebi glup što si i ti tvrdio "samo to i to" ili ćeš reći — pa nije ovo ni loše.

Uvažavanje autoriteta

Eto, sad smo dosegnuli i ono što zovemo isključivost. To počesto ide uz uvažavanje samo stavova jednih autoriteta. Pa je onda sve dobro, i baš sve, ako to čine ovi, a ništa ako čine oni. Ma, ljudići, to vam ni tako. Ni roditelji, ni vaši vršnjaci nisu ni uvijek u pravu, a bo’me nisu ni uvijek u krivu. A zato i vi imate svoju glavu i šansu za probanje. Bilo bi strašno kad bi nam roditelji baš sve propisivali i tlačili nas cijeli život svojim načinom pranja zubi, i to "uvijek moraš prvo kružno, onda lijevo-desno", ili da i mi moramo volit Johna Waynea. Mogu ja volit i Willa Smitha, zašto ne bih? Ali zbog toga ne znači da ih neću poslušati i uzet zaštitnu kacigu kad idem u đir motorom. Zato vam ja mislim da je gospoja Judith malo "zalutala" u razmišljanju i možda joj treba dat za pravo da u nekim dijelovima života jesu vršnjaci ti koji presudno utječu na naše stavove, ali da nam roditelji baš i ne trebaju, to je debelo falila. Mislim da razumijem to da odrasliji nikad ne mogu razumjeti do kraja novu generaciju i stvarno je tako. Po tome ni mlađi ne mogu razumjeti do kraja odrasle i to stoji. No, probajte shvatiti da nije svaka nova generacija pala "s Marsa" i nema nikakve veze s iskustvima onih otprije. Tako ne može bit da se ne možemo razumjeti uopće ili nikako. Ne smije bit ni da smo svi isti i mislimo i osjećamo isto, ali da uvijek mora bit onako kako misle samo jedni - ni ni tako. Ono što je istina, bar ja mislim, jest da osnovne životne istine i vrijednosti dobivamo od roditelja, a ono što zovu "socijalizacija" i oće reć - uklapanje u odnose s drugima i tako učenje o životu i svijetu oko sebe, to ide brže i lakše u društvu prijatelja, poznanika, onih koji nas po sličnosti mišljenja "taknu u žicu". Meni vam to sliči na sljedeće - zamislite da vozite kočiju koju vuče nekoliko konja. Vi sjedite na mjesta kočijaša i... ne, tu stajem i priznajem da sam uzeo primjer koji je po mojemu skrojen, jer sam "rastao među konjima". Uzmimo brod i kormilara. Dakle, vozite brod svojega života i s jedne strane su vam prijatelji, a s druge roditelji. Vi i prijatelji slušate Dina Dvornika, a oni Olivera. Brodite ravno i valova nema. No, naglo naiđe nevera i prijatelji govore - smiri brod, potopit ćemo se, a roditelji govore smiri, sinko ("ćeri"!) brod i to napravi da uđe u vjetar, a nemoj kontra. Ti ne puštaš kormilo iz ruku i možeš izabrat. Koga ćete poslušati? To mi vi recite, a ja ću vama reć da mi je drago znat čut da su i roditelji tu. U zdravlje vam bilo!

Urednik: Ivica Profaca,
Tehnički suradnik: Goran Bašić,
Internet podrška: NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2000.01.20.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)